Postao/la laga-nini » 28 nov 2020, 15:40
storm je napisao/la: ↑28 nov 2020, 15:38
laga-nini je napisao/la: ↑28 nov 2020, 15:34
Višestoljetna odvojenost od matice dovela je do otuđenja dijela muslimana od matičnih naroda i zaborav svojih korijena. Zbog toga su se javili partikularizmi kod dijela naroda koje je zahvatila islamizacija, procesi formiranja posebnih nacija i odvajanja od matičnog naroda. Korijene tih partikularizama može se tražiti u pokušajima zadržavanja starih povlastica. Kod dijela islamiziraih Hrvata, Srba i Crnogoraca javlja se ideologija bošnjaštva, kao prvo sredstvo odnarođenih muslimanskih spahija protiv nacionalnih pokreta naroda nižeg reda, raje, nekadašnjih njihovih kršćanskih podložnika. Kod Bugara i Makedonaca javljaju se Pomaci. Islamizirani Grci, Vlasi i Cincari bivaju smatrani Turcima nakon grčko-turskog rata, a kršćanski Turci iz Anadolije nakon istog rata smatrani su za Grke pa su u velikoj razmjeni stanovništva poslani u respektivne zemlje. Stihovi kao "Od Trebinja do brodskijeh vrata, nije bilo Srba ni Hrvata" nerealno su iskazivali stanje u Bosni i Hercegovini. Tri godine poslije, Bašagić je postao aktivist Starčevićeve stranke u Zagrebu i izjašnjeni Hrvat. Nesumnjivo je da su istočnokršćanske implikacije srpstva umanjile privlačnost srpske nacionalne ideologije među muslimanima uopće. Samo je nekolicina muslimanskih intelektualaca pristupila srpskoj nacionalnosti: Osman Đikić, Avdo Karabegović Hasanbegov i njegov rođak S. Avdo Karabegović (kod kojega je ono "S" označivalo "Srbin"). Ukratko, srpski je nacionalni pokret tražio od muslimana vjerovati da je otomansko razdoblje - od kojega se prelazak na islam ne može odvojiti - bio zapravo korak natrag. Sam je Starčević, kao utemeljitelj suvremenog hrvatskog nacionalizma, držao da su bosanski muslimani najbolji Hrvati. Godine 1900., kada je nadbiskup vrhbosanski Josip Stadler, čiji je katolički klerikalizam bio sukladan njegovu nebosanskom podrijetlu, pokušavao poistovjetiti hrvatsku nacionalnost s katoličanstvom, i kada je, štoviše, zagovarao muslimanski prijelaz na katoličanstvo, franjevački mu je Osvit odgovorio izjavom, da katoličanstvo ne bi propalo, kad bi nestalo Hrvata, niti bi Hrvati propali kad bi prestali biti katolici. Pretežna većina prvog sveučilišnog naraštaja muslimana držala je sebe Hrvatima. Neki od njih, posebno Safvet-beg Bašagić, čitave su stranice ispisivali u Osvitu, svjedočeći na taj način prihvaćanje muslimana i islama unutar nacionalnih i kulturnih granica hrvatstva. Premda je broj muslimanskih intelektualaca koji su se izjasnili kao Hrvati u prvoj polovici 20. stoljeća premašio broj onih koji su sebe držali Srbima, možda u omjeru deset na prema jedan, barem trećina muslimanskih intelektualaca i velika većina običnih muslimana izbjegavala je biti zahvaćena bilo kojim procesom "nacionalizacije". Unatoč njezinoj potpunoj prevlasti nad bosanskom muslimanskom zajednicom, Jugoslavenska muslimanska organizacija se nije mogla predstaviti kao predstavnik jedne formirane nacionalne skupine, jer je koncepcija posebne bosanske muslimanske nacionalnosti bila neprihvatljiva ne samo za Srbe i Hrvate, nego i za same muslimanske vođe. Čak ako muslimanske mase nisu svjesne svoga narodnog imena, one su ipak nacionalno određene. Prema riječima Osmana Nurij-bega Firdusa, oni su "prisustvovali i krunisanju Tomislava i krunisanju Stjepana Dušana, ali su onda, vjere radi, izgubili nacijonalno osjećanje... Oni su svjesni da im je podloga slovenska, da su jedan dio srpsko-hrvatskog tijela, koji je radi religije postao anacijonalan... biti u isto vrijeme musliman i osjećati nacijonalno, to nije moguće; islam je preči od narodnosti". Protumuslimanski karakter agrarnih sukoba u Bosni i Hercegovini gotovo je posve onemogućio muslimansku integraciju unuar srpske nacionalne ideologije. A prihvatiti Hrvate, za njih bi to značilo izazvati izravnu konfrontaciju s Beogradom, koja bi vrlo vjerojatno ishodovala diobom Bosne i Hercegovine, a JMO - i muslimani općenito - upravo su to htjeli pod svaku cijenu spriječiti. Na primjer, od 24 poslanika koji su izabrani na listi JMO na izborima u studenom 1920. godine, 15 ih se izjasnilo Hrvatima, dvojica Srbima, petorica se uopće nisu nacionalno izjasnila, a jedan se izjasnio kao Bošnjak. [nedostaje izvor] Od 18 poslanika i njihovih zamjenika izabranih na listi JMO na izborima 1923., svi su se, osim dr. Mehmeda Spahe (1883.-1939.), predsjednika stranke poslije 1921., izjasnili kao Hrvati. [nedostaje izvor] U svoje studentsko vrijeme, Spaho se izjašnjavao kao Srbin, a poslije se nije htio nazivati ni Srbinom ni Hrvatom. Zanimljivo je da se njegov brat Fehim, reis ul-ulema jugoslavenskih muslimana od 1938. do 1942., izjašnjavao kao Hrvat. Treći brat, Mustafa Spaho, po profesiji inženjer, izjašnjavao se kao Srbin. Spahin nasljednik, Džafer-beg Kulenović, figurirao je u Pavelićevoj (Pavelić je odrstao u većinski islamskoj sredini) hijerarhiji kao dio obveznog bosanskog dekora.
Samo nešto... Jesu u doba islamizacije u Bosni, postojali hrvati?
...pleme hrvatsko nacije kao nacije su formirane puno kasnije u 18 stoljeću...vjerski da bili su..
[quote=storm post_id=149308 time=1606574320 user_id=2]
[quote=laga-nini post_id=149302 time=1606574066 user_id=63]
Višestoljetna odvojenost od matice dovela je do otuđenja dijela muslimana od matičnih naroda i zaborav svojih korijena. Zbog toga su se javili partikularizmi kod dijela naroda koje je zahvatila islamizacija, procesi formiranja posebnih nacija i odvajanja od matičnog naroda. Korijene tih partikularizama može se tražiti u pokušajima zadržavanja starih povlastica. Kod dijela islamiziraih Hrvata, Srba i Crnogoraca javlja se ideologija bošnjaštva, kao prvo sredstvo odnarođenih muslimanskih spahija protiv nacionalnih pokreta naroda nižeg reda, raje, nekadašnjih njihovih kršćanskih podložnika. Kod Bugara i Makedonaca javljaju se Pomaci. Islamizirani Grci, Vlasi i Cincari bivaju smatrani Turcima nakon grčko-turskog rata, a kršćanski Turci iz Anadolije nakon istog rata smatrani su za Grke pa su u velikoj razmjeni stanovništva poslani u respektivne zemlje. Stihovi kao "Od Trebinja do brodskijeh vrata, nije bilo Srba ni Hrvata" nerealno su iskazivali stanje u Bosni i Hercegovini. Tri godine poslije, Bašagić je postao aktivist Starčevićeve stranke u Zagrebu i izjašnjeni Hrvat. Nesumnjivo je da su istočnokršćanske implikacije srpstva umanjile privlačnost srpske nacionalne ideologije među muslimanima uopće. Samo je nekolicina muslimanskih intelektualaca pristupila srpskoj nacionalnosti: Osman Đikić, Avdo Karabegović Hasanbegov i njegov rođak S. Avdo Karabegović (kod kojega je ono "S" označivalo "Srbin"). Ukratko, srpski je nacionalni pokret tražio od muslimana vjerovati da je otomansko razdoblje - od kojega se prelazak na islam ne može odvojiti - bio zapravo korak natrag. Sam je Starčević, kao utemeljitelj suvremenog hrvatskog nacionalizma, držao da su bosanski muslimani najbolji Hrvati. Godine 1900., kada je nadbiskup vrhbosanski Josip Stadler, čiji je katolički klerikalizam bio sukladan njegovu nebosanskom podrijetlu, pokušavao poistovjetiti hrvatsku nacionalnost s katoličanstvom, i kada je, štoviše, zagovarao muslimanski prijelaz na katoličanstvo, franjevački mu je Osvit odgovorio izjavom, da katoličanstvo ne bi propalo, kad bi nestalo Hrvata, niti bi Hrvati propali kad bi prestali biti katolici. Pretežna većina prvog sveučilišnog naraštaja muslimana držala je sebe Hrvatima. Neki od njih, posebno Safvet-beg Bašagić, čitave su stranice ispisivali u Osvitu, svjedočeći na taj način prihvaćanje muslimana i islama unutar nacionalnih i kulturnih granica hrvatstva. Premda je broj muslimanskih intelektualaca koji su se izjasnili kao Hrvati u prvoj polovici 20. stoljeća premašio broj onih koji su sebe držali Srbima, možda u omjeru deset na prema jedan, barem trećina muslimanskih intelektualaca i velika većina običnih muslimana izbjegavala je biti zahvaćena bilo kojim procesom "nacionalizacije". Unatoč njezinoj potpunoj prevlasti nad bosanskom muslimanskom zajednicom, Jugoslavenska muslimanska organizacija se nije mogla predstaviti kao predstavnik jedne formirane nacionalne skupine, jer je koncepcija posebne bosanske muslimanske nacionalnosti bila neprihvatljiva ne samo za Srbe i Hrvate, nego i za same muslimanske vođe. Čak ako muslimanske mase nisu svjesne svoga narodnog imena, one su ipak nacionalno određene. Prema riječima Osmana Nurij-bega Firdusa, oni su "prisustvovali i krunisanju Tomislava i krunisanju Stjepana Dušana, ali su onda, vjere radi, izgubili nacijonalno osjećanje... Oni su svjesni da im je podloga slovenska, da su jedan dio srpsko-hrvatskog tijela, koji je radi religije postao anacijonalan... biti u isto vrijeme musliman i osjećati nacijonalno, to nije moguće; islam je preči od narodnosti". Protumuslimanski karakter agrarnih sukoba u Bosni i Hercegovini gotovo je posve onemogućio muslimansku integraciju unuar srpske nacionalne ideologije. A prihvatiti Hrvate, za njih bi to značilo izazvati izravnu konfrontaciju s Beogradom, koja bi vrlo vjerojatno ishodovala diobom Bosne i Hercegovine, a JMO - i muslimani općenito - upravo su to htjeli pod svaku cijenu spriječiti. Na primjer, od 24 poslanika koji su izabrani na listi JMO na izborima u studenom 1920. godine, 15 ih se izjasnilo Hrvatima, dvojica Srbima, petorica se uopće nisu nacionalno izjasnila, a jedan se izjasnio kao Bošnjak. [nedostaje izvor] Od 18 poslanika i njihovih zamjenika izabranih na listi JMO na izborima 1923., svi su se, osim dr. Mehmeda Spahe (1883.-1939.), predsjednika stranke poslije 1921., izjasnili kao Hrvati. [nedostaje izvor] U svoje studentsko vrijeme, Spaho se izjašnjavao kao Srbin, a poslije se nije htio nazivati ni Srbinom ni Hrvatom. Zanimljivo je da se njegov brat Fehim, reis ul-ulema jugoslavenskih muslimana od 1938. do 1942., izjašnjavao kao Hrvat. Treći brat, Mustafa Spaho, po profesiji inženjer, izjašnjavao se kao Srbin. Spahin nasljednik, Džafer-beg Kulenović, figurirao je u Pavelićevoj (Pavelić je odrstao u većinski islamskoj sredini) hijerarhiji kao dio obveznog bosanskog dekora.
[/quote]
Samo nešto... Jesu u doba islamizacije u Bosni, postojali hrvati?
[/quote]
...pleme hrvatsko nacije kao nacije su formirane puno kasnije u 18 stoljeću...vjerski da bili su..