Sjetih se ove scene:
https://www.youtube.com/watch?v=TBf-HXpbkuE&t=5m5s
A zatim i ove:
https://www.youtube.com/watch?v=k1eHTwcUnCE&t=3m5s
Sjetih se ove scene:
Pa upravo iz gore navedenih razloga samo je kaznjavanje pojedinaca i bilo moguce.Socrates je napisao/la: ↑23 feb 2021, 16:12 Sto se tice kaznjavanja krivaca, to je komplicirano pitanje. Na Nirnberskom sudjenju je ustanovljeno da NDH nije bila suverena drzava. Nije bila pravni nasljednik ni nad jednim djelom Kraljevine Jugoslavije, kao sto ni Titova Jugoslavija nije bila pravni nasljednik NDH.
NDH je imala nesto vecu autonomiju djelovanja u odnosu na Nedicevu Srbiju, ali nije bila suverena, nego puppet drzava Hitlerove Njemacke i Musolinijeve Italije. Samim tim, niko nije mogao zahtjevati neke reparacije od NDH.
Sto se tice kaznjavanja pojedinaca, istina je da je Pavelic pobjegao. Nekima je bilo sudjeno u Jugoslaviji. I, naravno, Tito je dozvolio krvavu osvetu kroz Bleiburg. Tako to samo budalasti komunisti rjesavaju. Ne bih sada o Bleiburgu i toj kontroverzi, jer ipak pricamo o Jasenovcu, ali i tu je neselektivno i bez sudjenja pobijeno sve sto je hodalo.
Ja sam taj film ("Spasitelj") gledao (i to davno) i moram priznati da sam zato i ovaj film o kome tu pisemo ocekivao sa izvjesnim predubjedjenjem, sa opravdanom sumnjom koja se i obistinila.Socrates je napisao/la: ↑23 feb 2021, 16:36 Za tog Antonijevica me nista ne cudi. Ja sam odgledao i njegov film Spasitelj. Samo da vidim o kakvom se covjeku radi.
Taj covjek je lud. Ni stida ni pameti. Imao je neke veze u Holivudu, sto je htio da iskoristi i sa Darom, ali, cini mi se, sad je izgubio bilo kakvo postovanje.
Nacin na koji on saopstava poruku je toliko amaterski, da je problematiku Jasenovca sveo na istu ravan sa Kolindinom aferom oko cokoladica.
Onaj pop u Cetinju je izjavio u toku emitovanja Dare na srpskoj televiziji da ne moze gledati takav amaterizam. Moram priznati da me je zamislio.
storm je napisao/la: ↑23 feb 2021, 18:55 Ne bih želio, da se i u naznakama relativizira ustaško zlo Jasenovca, kroz kritiku filma, zato ću večeras malo više na temi, koja je već otvorena. Upravo (nažalost slabo uhvatim vremena da baš zasjednem) čitam knjigu Ive Goldsteina - Jasenovac, koji je teška optužnica NDH....
Ali sam već na prvim stranicama naletio na laž navedenu u filmu, da je bio Jasenovac jedini logor, koji nije bio pod neposrednim vodstvom nacista tj SS- a
Pise; Dejan Ilic za Pescanik
Propagandna misija
Teško je pisati o neodgledanom filmu. Zapravo, nemoguće je. Kao što je teško shvatiti i kako se dogodilo da film koji je malo ko video u Srbiji, mimo reda postane kandidat ove zemlje za Oscara. A gotovo je nemoguće razumeti kako je isti taj film sad već postao tema dana u prepucavanjima jedne ovdašnje funkcionerke, te jednog reditelja i producenta sa jednim filmskim kritičarem iz Sjedinjenih Država.
Čitalac je o tome već čitao – kako je film Predraga Antonijevića „Dara iz Jasenovca“ ušao u trku za nagrade Akademije a da nije ispunio uslove ni iz ovdašnjih ni iz tamošnjih propozicija. Spekulisali smo o tome da je film poslat u Ameriku da bude odgovor na kandidata iz Bosne i Hercegovine, film Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida?“.
Spekulaciju smo temeljili na izjavama autora filma, a podupirale su je i izjave funkcionerke iz Filmskog centra Srbije (FCS). Oni zajedno ponavljaju da bi film trebalo da promeni sliku o Srbima uvreženu na Zapadu. Oni misle da na Zapadu svi odreda Srbe vide kao zločince, a film će konačno pokazati da su Srbi u stvari bili i jesu žrtve. Ovako govori funkcionerka:
„Posle stotine filmova u kojima su Srbi prikazani kao zločinci i koljači imamo film o stradanju Srba koji menja holivudske stereotipe. I naravno da će relacija, naročito hrvatskih lobista, biti da je reč o srpskoj propagandi. Autor teksta nijednom rečju ne spori da je reč o istorijskim činjenicama. Direktor Instituta za holokaust Majkl Berenbaum je konsultant na scenariju koji stoji iza svake činjenice. Šta je dakle problem? Zabraniti priču o srpskom stradanju? Umanjiti šanse ‘Dare iz Jasenovca’ za Oskara jer bi to dalekosežno promenilo percepciju zločina na Balkanu? Da li je ‘Šindlerova lista’ jevrejska propaganda ili film o Srebrenici bošnjačka? Da li bi to iko smeo da izgovori ili samo za nas važi da istina o ubijanju dece ne sme da se kaže posle 80 godina.“
A ovako govori reditelj:
„Jako smo dobro stajali, reakcije su odlične bile, distributer radi odlično svoj posao, međutim ovo je ’poljubac smrti’, jer to prebacuje priču sa filma na teren političke arene i sada će članovi Akademije da se plaše i pitaju se šta će ti Srbi, koji su bili ’loši momci’ – a to je svima u kolektivnoj memoriji – zar da glasamo za neki njihov propagandni film…“
Da ponovim, film nisam gledao, kao ni mnogi drugi, jer naprosto još nije ušao u distribuciju. Ali, ovo nije tekst o filmu, nego je tekst o propagandi, preciznije o propagandi koja zna da je propaganda, ali joj smeta kada joj se kaže da je propaganda. Dakle, kad god su se oglašavali o filmu, bilo funkcioneri države, koja je finansijski stala iza filma, bilo autori (reditelj i scenaristkinja), uvek je reč bila o menjanju slike o „Srbima“.
To se zove propaganda. Sama po sebi, propaganda nije ni dobra ni loša. To jest, može biti i jedno i drugo, što zavisi od toga kakvi su joj ciljevi i kako se do njih želi stići. Pored toga, propaganda se ne razilazi nužno sa umetničkim pretenzijama. Propagandna dela mogu biti i umetnički vredna, kao što loša propaganda može vešto i ubedljivo koristiti umetnička sredstva.
Kritičar iz Sjedinjenih Država, iz časopisa „Variety“, Jay Weissberg ne osuđuje Antonijevićev film kao propagandu samu po sebi. Weissberg je precizan – to je loša i loše izvedena propaganda. Loša propaganda, jer potpiruje mržnju i raskole, konkretno između „Srba“ i susednih naroda. Loše izvedena, jer koristi jeftina narativna sredstva da pošalje sumnjivu poruku. Za to navodi i primer iz filma: paralelnu montažu ubijanja u logoru i seksa.
Na to se ne može odgovoriti tako što će se reći da je sve što se našlo u filmu istina, kao što to rade funkcionerka i reditelj. Weissberg i sam kaže da jeste istina sve što se prikazuje u „Dari iz Jasenovca“. Nije stvar u istini, nego u tome za šta se ona koristi. Kritičar kaže, koristi se za širenje mržnje. Na to mu se odavde praktično odgovara – pa šta ako potpiruje mržnju kada je istina. To je naprosto loš argument.
Dalje, odgovara se i pitanjem: zar „mi“ ne smemo da govorimo o svojim žrtvama? Pa se navode primeri filmova Jasmile Žbanić i Stevena Spielberga („Schindler’s List“). I naivno se pita: kada govore o žrtvama istrebljenja, da li Žbanić i Spielberg takođe rade propagandu, to jest šire mržnju? Ali, i na ovo pitanje već je dat odgovor u Weissbergovom tekstu: naravno da se može i, štaviše, mora govoriti o žrtvama. Ponovo, problem nije u sadržaju, nego u načinu i razlozima zbog kojih se to radi.
Weissberg svoje teze ne elaborira samo na primeru Antonijevićevog filma. On se pita za šta se sve uopšte mogu koristiti filmovi o istrebljenju, konkretno Jevreja u 2. svetskom ratu (naglašavajući posebno komercijalne razloge). I kaže da i među filmovima o Holokaustu ima loših dela. Kako se sve i zašto ćutalo ili govorilo o Holokaustu nije pitanje pod tabuom. U svojoj knjizi „The Holocaust in American Life“ iz 1999, Peter Novick ga otvara tako što pruža istorijski pregled i analizu ćutanja i govora o Holokaustu u Sjedinjenim Državama. Dakle, nije stvar u temi samoj po sebi, ni u žrtvama samima po sebi, već o razlozima i namerama onih koji o njima ili u njihovo ime govore.
Na neki način slično Novicku, o tome kako se Jasenovac prikazivao u medijima u Jugoslaviji, prošle godine je knjigu „Picturing Genocide in the Independent State of Croatia“ napisao – u polemici između Weissberga i Antonijevića uzgred pomenuti – Jovan Byford.
O same žrtve progona i istrebljenja u 2. svetskom ratu više su se ogrešili funkcionerka i reditelj, nego američki kritičar. Jer, oboje uzimaju zdravo za gotovo da priču o žrtvama treba ispričati ne zbog samih žrtava i simboličnog ispunjenja pravde za njih, već zbog menjanja slike o nama danas. Patnje žrtava iz 2. svetskog rata treba tako da posluže da nas ljudi sa Zapada vide u drugačijem svetlu. To je nesumnjiva instrumentalizacija žrtava i njihove patnje.
Tekst kritičara iz „Varietyja“ dobio je u očima domaćih filmskih radnika težinu usuda: „Uticaće to sigurno na odluku članova Akademije, tu dileme nema, smem to i da potpišem. Ne očekujemo sada ništa. Sa stanovišta glasanja za Zlatni globus i nagradu Akademije ovo je definitivno nanelo ogromnu štetu, ma koliko da smo dobro stajali“, vajka se reditelj. Ali, ništa za to, dodaje, jer je „film već uspešan i ispunio je svoju misiju“.
Kako?
„Tu se čuje glas žrtava koji je 75 godina gušen. Bitno je da je film izašao, da se o Jasenovcu svuda u Americi piše, da je na 62 portala izašao trejler filma, da kreće u bioskopima za koji dan, da sam do sada učestvovao na moru raznih panela gde se o tome razgovaralo, sad dolazi niz festivala, pa kreću univerziteti… Priča se o Jasenovcu, o iskustvima ljudi. Distributeri su pustili spisak žrtava iz Jasenovca, imenom i prezimenom, to je 15 miliona pregleda bilo juče, na dan Holokausta.“
Dakle, uprkos negativnoj kritici, propagandna misija filma nije ugrožena. Jedino će faliti nagrade. Iz ovakvih stavova nužno sledi izvod – ni nagrade se ne priželjkuju kao potvrda vrednosti filma, nego kao gorivo za propagandni pogon.
Istini za volju, treba reći da je i Jasmila Žbanić kao jedan od motiva da snimi film „Quo vadis, Aida?“, navela potrebu da se (sa)zna istina o genocidu u Srebrenici. Pošto sam film gledao, mogu da tvrdim da je film više od same te istine. I sasvim sigurno ne raspiruje mržnju. To je priča o „običnim ljudima“, i među žrtvama i među zločincima, onako kako ih je u svojoj knjizi, jednim drugim tragičnim povodom, opisao Christopher Browning.
Bilo bi odlično ako bi se pokazalo da je „Dara iz Jasenovca“ bolji i pametniji film od izjava osoba koje ga ogorčeno brane – od jednog jedinog teksta.
Pescanik.net
Zakucano!Socrates je napisao/la: ↑24 feb 2021, 07:48 Ma mene ne interesuju idioti, takvih je uvijek bilo, nego propaganda kao takva.
Najgori oblik propagande je kada nasilje nad stotinama hiljada ljudi spustis na nivo obicne dnevno-politicke propagande.
Tada istina postaje izgovor. A kakav izgovor, mogli smo vidjeti i devedesetih. Na kraju, kada ovaj idiot od reditelja, koji se tako lako sprda sa Omarskom, "zaokruzi pricu Olujom", ta propaganda dobija svoje pravo iskezeno lice.
Evo, clanak iz pescanika, napisan jos prije skoro mjesec dana, koji razoblicava namjere narucitelja i autora Dare. Ne znam da bih ista dodao ili oduzeo od napisanog.
Pise; Dejan Ilic za Pescanik
Propagandna misija
Teško je pisati o neodgledanom filmu. Zapravo, nemoguće je. Kao što je teško shvatiti i kako se dogodilo da film koji je malo ko video u Srbiji, mimo reda postane kandidat ove zemlje za Oscara. A gotovo je nemoguće razumeti kako je isti taj film sad već postao tema dana u prepucavanjima jedne ovdašnje funkcionerke, te jednog reditelja i producenta sa jednim filmskim kritičarem iz Sjedinjenih Država.
Čitalac je o tome već čitao – kako je film Predraga Antonijevića „Dara iz Jasenovca“ ušao u trku za nagrade Akademije a da nije ispunio uslove ni iz ovdašnjih ni iz tamošnjih propozicija. Spekulisali smo o tome da je film poslat u Ameriku da bude odgovor na kandidata iz Bosne i Hercegovine, film Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida?“.
Spekulaciju smo temeljili na izjavama autora filma, a podupirale su je i izjave funkcionerke iz Filmskog centra Srbije (FCS). Oni zajedno ponavljaju da bi film trebalo da promeni sliku o Srbima uvreženu na Zapadu. Oni misle da na Zapadu svi odreda Srbe vide kao zločince, a film će konačno pokazati da su Srbi u stvari bili i jesu žrtve. Ovako govori funkcionerka:
„Posle stotine filmova u kojima su Srbi prikazani kao zločinci i koljači imamo film o stradanju Srba koji menja holivudske stereotipe. I naravno da će relacija, naročito hrvatskih lobista, biti da je reč o srpskoj propagandi. Autor teksta nijednom rečju ne spori da je reč o istorijskim činjenicama. Direktor Instituta za holokaust Majkl Berenbaum je konsultant na scenariju koji stoji iza svake činjenice. Šta je dakle problem? Zabraniti priču o srpskom stradanju? Umanjiti šanse ‘Dare iz Jasenovca’ za Oskara jer bi to dalekosežno promenilo percepciju zločina na Balkanu? Da li je ‘Šindlerova lista’ jevrejska propaganda ili film o Srebrenici bošnjačka? Da li bi to iko smeo da izgovori ili samo za nas važi da istina o ubijanju dece ne sme da se kaže posle 80 godina.“
A ovako govori reditelj:
„Jako smo dobro stajali, reakcije su odlične bile, distributer radi odlično svoj posao, međutim ovo je ’poljubac smrti’, jer to prebacuje priču sa filma na teren političke arene i sada će članovi Akademije da se plaše i pitaju se šta će ti Srbi, koji su bili ’loši momci’ – a to je svima u kolektivnoj memoriji – zar da glasamo za neki njihov propagandni film…“
Da ponovim, film nisam gledao, kao ni mnogi drugi, jer naprosto još nije ušao u distribuciju. Ali, ovo nije tekst o filmu, nego je tekst o propagandi, preciznije o propagandi koja zna da je propaganda, ali joj smeta kada joj se kaže da je propaganda. Dakle, kad god su se oglašavali o filmu, bilo funkcioneri države, koja je finansijski stala iza filma, bilo autori (reditelj i scenaristkinja), uvek je reč bila o menjanju slike o „Srbima“.
To se zove propaganda. Sama po sebi, propaganda nije ni dobra ni loša. To jest, može biti i jedno i drugo, što zavisi od toga kakvi su joj ciljevi i kako se do njih želi stići. Pored toga, propaganda se ne razilazi nužno sa umetničkim pretenzijama. Propagandna dela mogu biti i umetnički vredna, kao što loša propaganda može vešto i ubedljivo koristiti umetnička sredstva.
Kritičar iz Sjedinjenih Država, iz časopisa „Variety“, Jay Weissberg ne osuđuje Antonijevićev film kao propagandu samu po sebi. Weissberg je precizan – to je loša i loše izvedena propaganda. Loša propaganda, jer potpiruje mržnju i raskole, konkretno između „Srba“ i susednih naroda. Loše izvedena, jer koristi jeftina narativna sredstva da pošalje sumnjivu poruku. Za to navodi i primer iz filma: paralelnu montažu ubijanja u logoru i seksa.
Na to se ne može odgovoriti tako što će se reći da je sve što se našlo u filmu istina, kao što to rade funkcionerka i reditelj. Weissberg i sam kaže da jeste istina sve što se prikazuje u „Dari iz Jasenovca“. Nije stvar u istini, nego u tome za šta se ona koristi. Kritičar kaže, koristi se za širenje mržnje. Na to mu se odavde praktično odgovara – pa šta ako potpiruje mržnju kada je istina. To je naprosto loš argument.
Dalje, odgovara se i pitanjem: zar „mi“ ne smemo da govorimo o svojim žrtvama? Pa se navode primeri filmova Jasmile Žbanić i Stevena Spielberga („Schindler’s List“). I naivno se pita: kada govore o žrtvama istrebljenja, da li Žbanić i Spielberg takođe rade propagandu, to jest šire mržnju? Ali, i na ovo pitanje već je dat odgovor u Weissbergovom tekstu: naravno da se može i, štaviše, mora govoriti o žrtvama. Ponovo, problem nije u sadržaju, nego u načinu i razlozima zbog kojih se to radi.
Weissberg svoje teze ne elaborira samo na primeru Antonijevićevog filma. On se pita za šta se sve uopšte mogu koristiti filmovi o istrebljenju, konkretno Jevreja u 2. svetskom ratu (naglašavajući posebno komercijalne razloge). I kaže da i među filmovima o Holokaustu ima loših dela. Kako se sve i zašto ćutalo ili govorilo o Holokaustu nije pitanje pod tabuom. U svojoj knjizi „The Holocaust in American Life“ iz 1999, Peter Novick ga otvara tako što pruža istorijski pregled i analizu ćutanja i govora o Holokaustu u Sjedinjenim Državama. Dakle, nije stvar u temi samoj po sebi, ni u žrtvama samima po sebi, već o razlozima i namerama onih koji o njima ili u njihovo ime govore.
Na neki način slično Novicku, o tome kako se Jasenovac prikazivao u medijima u Jugoslaviji, prošle godine je knjigu „Picturing Genocide in the Independent State of Croatia“ napisao – u polemici između Weissberga i Antonijevića uzgred pomenuti – Jovan Byford.
O same žrtve progona i istrebljenja u 2. svetskom ratu više su se ogrešili funkcionerka i reditelj, nego američki kritičar. Jer, oboje uzimaju zdravo za gotovo da priču o žrtvama treba ispričati ne zbog samih žrtava i simboličnog ispunjenja pravde za njih, već zbog menjanja slike o nama danas. Patnje žrtava iz 2. svetskog rata treba tako da posluže da nas ljudi sa Zapada vide u drugačijem svetlu. To je nesumnjiva instrumentalizacija žrtava i njihove patnje.
Tekst kritičara iz „Varietyja“ dobio je u očima domaćih filmskih radnika težinu usuda: „Uticaće to sigurno na odluku članova Akademije, tu dileme nema, smem to i da potpišem. Ne očekujemo sada ništa. Sa stanovišta glasanja za Zlatni globus i nagradu Akademije ovo je definitivno nanelo ogromnu štetu, ma koliko da smo dobro stajali“, vajka se reditelj. Ali, ništa za to, dodaje, jer je „film već uspešan i ispunio je svoju misiju“.
Kako?
„Tu se čuje glas žrtava koji je 75 godina gušen. Bitno je da je film izašao, da se o Jasenovcu svuda u Americi piše, da je na 62 portala izašao trejler filma, da kreće u bioskopima za koji dan, da sam do sada učestvovao na moru raznih panela gde se o tome razgovaralo, sad dolazi niz festivala, pa kreću univerziteti… Priča se o Jasenovcu, o iskustvima ljudi. Distributeri su pustili spisak žrtava iz Jasenovca, imenom i prezimenom, to je 15 miliona pregleda bilo juče, na dan Holokausta.“
Dakle, uprkos negativnoj kritici, propagandna misija filma nije ugrožena. Jedino će faliti nagrade. Iz ovakvih stavova nužno sledi izvod – ni nagrade se ne priželjkuju kao potvrda vrednosti filma, nego kao gorivo za propagandni pogon.
Istini za volju, treba reći da je i Jasmila Žbanić kao jedan od motiva da snimi film „Quo vadis, Aida?“, navela potrebu da se (sa)zna istina o genocidu u Srebrenici. Pošto sam film gledao, mogu da tvrdim da je film više od same te istine. I sasvim sigurno ne raspiruje mržnju. To je priča o „običnim ljudima“, i među žrtvama i među zločincima, onako kako ih je u svojoj knjizi, jednim drugim tragičnim povodom, opisao Christopher Browning.
Bilo bi odlično ako bi se pokazalo da je „Dara iz Jasenovca“ bolji i pametniji film od izjava osoba koje ga ogorčeno brane – od jednog jedinog teksta.
Pescanik.net
Idioti su nezaobilazni u ovoj nasoj storiji (filmskoj, a nazalost i mnogo sire, zivotnoj, kojoj se ni nakon svih uzasa ne nazire kraj), jer su upravo oni ciljna grupa koja bez ikakvih problema konzumira razna sranja koja im pokvarene priucene manipulatorske pizde serviraju i da sve bude crnje, idioti su vecina.Socrates je napisao/la: ↑24 feb 2021, 07:48 Ma mene ne interesuju idioti, takvih je uvijek bilo, nego propaganda kao takva.
Najgori oblik propagande je kada nasilje nad stotinama hiljada ljudi spustis na nivo obicne dnevno-politicke propagande.
Tada istina postaje izgovor. A kakav izgovor, mogli smo vidjeti i devedesetih. Na kraju, kada ovaj idiot od reditelja, koji se tako lako sprda sa Omarskom, "zaokruzi pricu Olujom", ta propaganda dobija svoje pravo iskezeno lice.
Evo, clanak iz pescanika, napisan jos prije skoro mjesec dana, koji razoblicava namjere narucitelja i autora Dare. Ne znam da bih ista dodao ili oduzeo od napisanog.
Ljiljana Jovicic (https://bitovik.us18.list-manage.com/tr ... 00e8880c4c)
“Vama komunistima i ne treba film o srpskim žrtvama. Vi širite bratstvo i jedinstvo sa ustašama” !
Srboslav Ćebedžić“Nevladina organizacoja. SOROŠEVA”
Zoran Ruzic
“Kako te nije bre sramota i stid svoih godina .Zbog takvih kao ti i slicnim tebi vi neznate ni svoje poreklo i svoje korenove a kamo li da objasnite svojoj deci i svoim unucadima sinosnji prizor .SRAM TE BRE BILO I STID SVOIH GODINA”.