Neozbiljno ostvarenje koje nema puno veze sa stvarnošću. Pogledali smo Tomu
Postano: 19 okt 2021, 23:13
Željko Porobija
Foto: Press
ODGLEDAO sam u Beogradu film Toma, oko kojega (kako je i red u nas) raspravljaju i oni koji ga nisu vidjeli. Da odmah budem izravan - ako volite kafanske pjesme pa jedno sat i pol neobavezne zabave, onda će vam se ovaj nesumnjivo gledljiv film dopasti, kao i mnogim drugima.
Za ona dobra stara vremena
Odrastao sam u kulturi u kojoj niste mogli izbjeći Tomine pjesme, od kavana po Dorćolu i Skadarliji do studija Radiotelevizije Beograd one su bile nezaobilazni dio repertoara. Mene i moje novobeogradsko društvo, koje je odrastalo na novome valu, to nije ni okrznulo, ali mi smo i tada bili tek manjina. Stoga i ne čudi količina emocija i interesa koje je sama najava filma već bila potaknula.
Objektivno, film je patetično igranje s nostalgijom za vremenima kad smo bili sretniji, kad je muzika bila bolja, kad je Tito bio živ (zapazite samo izbor njegovih slika), kad je nekako sve bilo bolje i ljepše. Osim Tome, tu su i Silvana (jako bitan lik u priči), Tozovac, Cune, Lepa, ukratko – all star postava tadašnje estrade.
Ono što će vam prvo upasti u oči jesu iznimno loše (točnije, odvratne) maske, zbog kojih glumci mahom izgledaju kao oni mrtvaci iz kultnog Sabirnog centra.
Redatelji se malo igraju paralelnog vremena (u čemu znaju biti dosadni), a katkada ih hvata i želja da imitiraju Kusturicu, pa se pojavljuje mistični lik neke mlade Romkinje, čije značenje saznajete na kraju filma (i dodatno ga čini patetičnim).
Glumački je posao solidno odrađen – Milan Marić u naslovnoj ulozi na momente je odličan. Meni još upečatljivija Tamara Dragičević u ulozi Silvane odlično je skinula govor legendarne pjevačice, a prezgodna Milena Radulović je skinula gaće (i to dvaput, na radost gledatelja). Da sve bude ravnopravno – skinuo ih je i "Toma" (ili njegov dubler). Inače iznimna Mirjana Karanović ulogu Tomine majke odradila je razočaravajuće loše.
Od Vardara pa do Triglava
Lik inače za obradu zanimljivog Tome Zdravkovića prikazan je površno i neuvjerljivo. Pjesme su mu tužne "jer je moj život tužan", ali pojma nemate što je uopće njegov problem i ne znate zašto biste suosjećali. Zbog nesretne ljubavi? Čak i sam film priznaje da je Toma bio veliki ženskar, kojemu nisu bile strane ni orgije s puno golih cura. Oni koji ga bolje znaju (poput susjeda iz meni obližnjih naselja) pričat će vam kako je krvnički znao tući svoju zadnju ženu – o čemu ni riječi u filmu. No ionako se radi o pseudobiografskom ostvarenju u kojemu je priča vrlo labavo povezana sa stvarnim životom svog junaka.
Srećom, i takav slobodni pristup držao se nekih ograničenja, nije se išlo u ulagivanje Crkvi i ovim novim vjernicima, pa Toma jasno veli da ne vjeruje u Boga (čak ga i psuje, što je za hrvatski film nezamislivo).
Bjela (kako od milja zovu redatelja Bjelogrlića) film želi plasirati na prostore cijele bivše Jugoslavije tako da nam se tu pojavljuju i likovi Zdravka Čolića (tu ćete se morati nasmijati), Davorina Popovića, Kemala Montena (majko mila, unakaziše inače lijepog čovjeka), glazba Grupe 220, legendarni koncert u Sarajevu, nastupi u Makedoniji, otkazani termini u Osijeku i Mariboru nesretne 1991. godine.
Bolje biti pijan nego star
Sasvim je jasno zašto je film unaprijed bio osuđen da postane hit. Estetski je on na razini pjesama naslovnog lika – dakle, "umoran sam od života" spika, pa idemo u kafanu da razbijamo čaše do zore. Takav pristup životu u filmu kroz tragični lik Ljiljane dobiva čak i filozofsko opravdanje – i jedna od poruka filma je da je bolje cunjati po beogradskim kavanama i razbijati čaše uz Tominu muziku nego biti smrtno ozbiljan doktor koji liječi ljude od raka.
Naravno, moja kritika ima smisla samo ako ovaj film shvatite kao ozbiljno ostvarenje – što on jednostavno nije. Uvjeren sam da će ga i u Hrvatskoj mnogi naši gledatelji (inače veliki ljubitelji valcera i gudačkih kvarteta) rado pogledati. Tomina je glazba bila neka mješavina srpskih narodnjaka i hrvatskih zabavnjaka, ona spram današnjih cajki zvuči kao Čajkovski, a te se čarobne formule držao i film. Glavni (i jedini) cilj je postignut – imamo veliki kino-hit.
al nejse.
