Arslan_11 je napisao/la: ↑30 sep 2020, 13:57
Mozda bih i ja bio ljubomoran, da mi srce nije od kamena, a dusa ostala bez plamena.
Što bi reko Keba "srce mi je kameno a bilo je vatreno"
A ovo pitanje gdje prestaje ljubomora a počinje posesivnost je odlično
Ja ću ti pokušati odgovoriti na osnovu onoga koliko ja znam i razumijem sve to.
Evo primjer: Šetaš sa svojom suprugom i naiđete na lika kojeg prvi put vidiš u životu. Ona staje i počne se srdačno grliti s njim. Ti osjetiš blagu neprijatnost i nakon što produžite dalje, pitaš je mirno i staloženo "ko ti je on?".
Ona ti odgovori "jaran iz osnovne", ti kažeš "aha, ok" i više ga ne spominješ. To bi bila ljubomora.
Po meni tu ništa nije sporno, čak je i pohvalno. Problem bi bio da te boli briga ko je on, da ne osjetiš potrebu da je pitaš za njega i da ga uopšte haman i ne registruješ.
A poseivnost bi bila da joj ne povjeruješ, da joj danima piješ krv zbog tog zagrljaja, da je stalno ispituješ o njemu i nabijaš joj na nos taj zagrljaj, kako je on bio "strastven" i šta sve ne... i tako svaki put za svaki sličan događaj.
Iskra je napisao/la: ↑20 okt 2020, 11:46
Ljubomora je zeznuta stvar... mene zeza kad mi se intuicija počne miješati s ljubomorom...tj intuitivni alarm aktivira ljubomoru.
I svaki put sam u pravu.
To me nervira.
Kazu da je ljubomora najvece nespokojstvo i nasilje nad sobom i nad drugima.
Nekad dosita mislim da je tako.
3
3
Moraš da istreniraš svoj um da bude jači od tvojih osjećanja,ili ćeš izgubiti samog sebe.