Stilovi vezivanja u odnosima
Postano: 02 sep 2025, 12:37
Ponavljamo li često obrasce u odnosima? Prvi korak ka razrješavanju istih je osvještavanje vlastitih stilova vezivanja kojima smo skloni u odnosima.
Stilove vezivanja u svom je radu prvi primijetio psihoanalitičar John Bowlby. On je ustanovio kako se stilovi vezivanja formiraju u najranijem djetinjstvu. S obzirom na to da smo kao ljudi socijalna bića za što smo biološki predodređeni, veza s roditeljima u najranijem je djetinjstvu ključna za djetetovo preživljavanje. Stoga će ono u sustavu roditeljske njege učiniti sve da izbjegne prekid te veze i roditeljsko napuštanje. To ujedno znači i prilagođavanje roditeljskom emotivnom funkcioniranju.
Na ovaj način formiraju se nesvjesni obrasci koji se internaliziraju i potom utječu na to kako funkcioniramo u odnosima ostatak života. Oni čine sustav stilova na koji se vežemo uz druge ljude i na koji funkcioniramo u odnosima.
Stilovi vezivanja – vrste
Psihoterapeuti i istraživači koji su kasnije razvijali ovu teroiju dalje razlikuju 4 stila vezivanja:
Sigurni stil vezivanja – ovaj stil vezivanja omogućuje lako stupanje u emocionalnu bliskost s drugima. Osoba osjeća kako joj je lako ovisiti o drugima i pustiti druge da ovise o njoj. Lako im je imati fleksibilne granice i pustiti da se one mijenjaju kako se mijenja odnos.
Ova se vrsta povezanosti razvija kad je dijete u djetinjstvu steklo punu sigurnost kroz sigurnu povezanost s roditeljima koji su emotivno dostupni i odgovarajuće responzivni na djetetove potrebe za vezanosti, kao i koji imaju kapaciteta za samo-regulaciju vlastitih pozitivnih i negativnih emocija. Ljudi s ovim tipom vezanosti gledaju sebe i druge ljude pozitivno.
Anksiozni stil vezivanja– ova vrsta stila vezivanja razvija se kad je dijete izloženo okolišu u kojem roditelj nije nužno responzivan tj. attuned na djetetove potrebe. Karakteriziraju ju poteškoće u ostvarivanju emotivne bliskosti s drugim ljudima i briga oko reciprociteta. Područje razvoja je sklonost zapadanju u simbiotske odnose. Na poteškoće u odnosima reagiraju željom za još jačim kontaktom te anskioznošću ako se isti ne ostvari. Karakterizira ih i negativan pogled na sebe, a pozitivan na druge. U vezi su skoni zabrinutosti i strahu od odbacivanja. Područje razvoja im je uspostava pozitivnije slike o sebi i ostvarivanje veće neovisnosti. Kulturološki su obično žene više gurnute u ovakve stilove vezivanja.
Izbjegavajući stil vezivanja
Ljudi s ovim tipom povezivanja imaju naglašenu potrebu za nezavisnošću. Ne vole ovisiti o drugima. Na probleme u odnosu reagiraju još većom potrebom za neovisnošću.
Sebe vide kao neovisne i ne traže toliko ispunjenost u odnosima. Na poteškoće u odnosima reagiraju još jačim odvajanjem od izvora frustracije. Intimnost ih na neki način plaši jer imaju osjećaj da podriva njihovu neovisnost. U vezi su skloni osjećati “gušenje” te dijeliti manje o sebi. Područje razvoja im je ostvarivanje intimnih odnosa. Obično su kulturološki muškarci više gurnuti u ovakve stilove vezivanja.
Deorganizirani stil vezivanja
Obično rezultat ambivalentnog i nestabilnog roditeljskog ponašanja, gdje roditelj naizmjence pruža sigurnost, a naizmjence odbacivanje. Stoga se kod djeteta razvije zbunjenost i nestabilna slika o sebi te ono razvija nestabilne obrasce ponašanja u odnosima.
Osobe sklone ovom stilu vezivanja htjele bi emotivnu bliskost, no teško ju ostvaruju. Sklone su oscijalacijama između intenzivnih emocija i disocijacije. Karakterizira ih oscilacija između pretjeranog vezivanja i pretjeranog odmicanja. Područje razvoja im je uspostava doticaja s vlastitim emocijama i njihova regulacija, a potom i razvoj intimnih odnosa.
Obično ne spadamo u samo jedan stil vezivanja već je svatko od nas spoj dva ili više stilova, no jedan je stil ipak pretežito dominantni.
Stilove vezivanja u svom je radu prvi primijetio psihoanalitičar John Bowlby. On je ustanovio kako se stilovi vezivanja formiraju u najranijem djetinjstvu. S obzirom na to da smo kao ljudi socijalna bića za što smo biološki predodređeni, veza s roditeljima u najranijem je djetinjstvu ključna za djetetovo preživljavanje. Stoga će ono u sustavu roditeljske njege učiniti sve da izbjegne prekid te veze i roditeljsko napuštanje. To ujedno znači i prilagođavanje roditeljskom emotivnom funkcioniranju.
Na ovaj način formiraju se nesvjesni obrasci koji se internaliziraju i potom utječu na to kako funkcioniramo u odnosima ostatak života. Oni čine sustav stilova na koji se vežemo uz druge ljude i na koji funkcioniramo u odnosima.
Stilovi vezivanja – vrste
Psihoterapeuti i istraživači koji su kasnije razvijali ovu teroiju dalje razlikuju 4 stila vezivanja:
Sigurni stil vezivanja – ovaj stil vezivanja omogućuje lako stupanje u emocionalnu bliskost s drugima. Osoba osjeća kako joj je lako ovisiti o drugima i pustiti druge da ovise o njoj. Lako im je imati fleksibilne granice i pustiti da se one mijenjaju kako se mijenja odnos.
Ova se vrsta povezanosti razvija kad je dijete u djetinjstvu steklo punu sigurnost kroz sigurnu povezanost s roditeljima koji su emotivno dostupni i odgovarajuće responzivni na djetetove potrebe za vezanosti, kao i koji imaju kapaciteta za samo-regulaciju vlastitih pozitivnih i negativnih emocija. Ljudi s ovim tipom vezanosti gledaju sebe i druge ljude pozitivno.
Anksiozni stil vezivanja– ova vrsta stila vezivanja razvija se kad je dijete izloženo okolišu u kojem roditelj nije nužno responzivan tj. attuned na djetetove potrebe. Karakteriziraju ju poteškoće u ostvarivanju emotivne bliskosti s drugim ljudima i briga oko reciprociteta. Područje razvoja je sklonost zapadanju u simbiotske odnose. Na poteškoće u odnosima reagiraju željom za još jačim kontaktom te anskioznošću ako se isti ne ostvari. Karakterizira ih i negativan pogled na sebe, a pozitivan na druge. U vezi su skoni zabrinutosti i strahu od odbacivanja. Područje razvoja im je uspostava pozitivnije slike o sebi i ostvarivanje veće neovisnosti. Kulturološki su obično žene više gurnute u ovakve stilove vezivanja.
Izbjegavajući stil vezivanja
Ljudi s ovim tipom povezivanja imaju naglašenu potrebu za nezavisnošću. Ne vole ovisiti o drugima. Na probleme u odnosu reagiraju još većom potrebom za neovisnošću.
Sebe vide kao neovisne i ne traže toliko ispunjenost u odnosima. Na poteškoće u odnosima reagiraju još jačim odvajanjem od izvora frustracije. Intimnost ih na neki način plaši jer imaju osjećaj da podriva njihovu neovisnost. U vezi su skloni osjećati “gušenje” te dijeliti manje o sebi. Područje razvoja im je ostvarivanje intimnih odnosa. Obično su kulturološki muškarci više gurnuti u ovakve stilove vezivanja.
Deorganizirani stil vezivanja
Obično rezultat ambivalentnog i nestabilnog roditeljskog ponašanja, gdje roditelj naizmjence pruža sigurnost, a naizmjence odbacivanje. Stoga se kod djeteta razvije zbunjenost i nestabilna slika o sebi te ono razvija nestabilne obrasce ponašanja u odnosima.
Osobe sklone ovom stilu vezivanja htjele bi emotivnu bliskost, no teško ju ostvaruju. Sklone su oscijalacijama između intenzivnih emocija i disocijacije. Karakterizira ih oscilacija između pretjeranog vezivanja i pretjeranog odmicanja. Područje razvoja im je uspostava doticaja s vlastitim emocijama i njihova regulacija, a potom i razvoj intimnih odnosa.
Obično ne spadamo u samo jedan stil vezivanja već je svatko od nas spoj dva ili više stilova, no jedan je stil ipak pretežito dominantni.
