Odnos s roditeljima

[grunf]

Djeca vole roditelje kad su mali i bespomocni.

Kada odrastu, onda im postave granice, okrenu ledja i koji put im oproste.

Postaviti granice nije isto sto i okrenuti ledja, a cini mi se da to pokusavas izjednaciti. Jedno je biti tu za roditelje ako nesto stvarno treba, sasvim drugo je dopustati da te iskoristavaju i prave budalom., ja sam sticajem okolnosti cuo za svakakve slucajeve i to je strasno sta sve rade svojoj djeci, a strasno je i to sto mnoga odrasla djeca ne znNe znam jesi li svjestan kakvih sve roditelja imaaju postaviti granice i dopustaju da ih iskoristavaju. Ima tu i one mahalske sta ce komsiluk i rodbina reci, pa onda pod tim pritiskom pristaju na svasta.
Postaviti granice isto tako ne znaci da neko ne voli svoje roditelje.

Ima bar sedamdeset godina kako slusam takve price.

[Šabović Adis]

Mene su moji na vrijeme tukli.

[MunDzi]

Mene su moji na vrijeme tukli.

Ali nisu dovoljno.

[Šabović Adis]

Taće rotelji.

[Spock]

Postaviti granice nije isto sto i okrenuti ledja, a cini mi se da to pokusavas izjednaciti. Jedno je biti tu za roditelje ako nesto stvarno treba, sasvim drugo je dopustati da te iskoristavaju i prave budalom., ja sam sticajem okolnosti cuo za svakakve slucajeve i to je strasno sta sve rade svojoj djeci, a strasno je i to sto mnoga odrasla djeca ne znNe znam jesi li svjestan kakvih sve roditelja imaaju postaviti granice i dopustaju da ih iskoristavaju. Ima tu i one mahalske sta ce komsiluk i rodbina reci, pa onda pod tim pritiskom pristaju na svasta.
Postaviti granice isto tako ne znaci da neko ne voli svoje roditelje.

Ima bar sedamdeset godina kako slusam takve price.

Onda je valjda jasno da to nije okretanje ledja kad neko takvim roditeljima postavi granice...

[Bella_]

Šta da kažem sto već nije rečeno..
Ništa se nije promjenilo, uvjek isto..valjam kad trebam a ja željna ljubavi pa uvjek sam tu.
Jedino sto se promjenilo sam ja, nedam vise ni sekunde svoga života na one koji nisu vrijedni moje paznje i moje ljubavi. Volim ih i poštujem i uvjek ću biti tu za njih.
Ali da boli, boli.. Još vise boli kad čujem frase ne treba praviti razliku među djecom a upravo to rade godinama.
Ne vrijedi govoriti, govorila sam i ništa se nije promjenilo.
To je možda moja kušnja da je tako kako je.
Ja imam njega i on je moja famelija, moje sve a oni eto ih tamo.

@Bella_

Samo nek znas da su oni ipak tvoji roditelji,kakvi god da su.
Ali roditelji ne mogu da budu losi to sigurno
Nepravda moze da boli i ja ti vjerujem.

Ali vjeruj mi vise boli kada ih vise nema

Nisam ni rekla da su loši.
Samo onaj ko je dozivjeo može da me razumije.
Da su mi živi i zdravi, to im samo želim.

[Heidi]

Otkako se moja mama preselila nisam više ista osoba

[vjesticanametli]

ja sam mislila da je samo meni tako moja hajdi

[MunDzi]

Da se stupasim sa Heidi i vjesticom.
Strasno mi nedostaje. Cesto je sanjam, vrlo cesto.

[vjesticanametli]

ja opet rijetko
dva x od 2014 nikad roditelje cini mi se nisam oplakala kako treba

[Heidi]

Jednom sam majku sanjala. Sjedimo na livadi punoj cvijeća, leptira i pčela, ptice cvrkuću, moja glava u njenom krilu, pričamo, a ona drži ruku ispred mog lica da mi sunce ne ide u oči.

Neki dan me zove nećak i kaže, gdje si šunjuško, a mene presječe. Tako me često zvala. Valjda mu sestra nešto prepričavala od prije, nisam imala snage da se raspitujem.

[Lana]

Jednom sam majku sanjala. Sjedimo na livadi punoj cvijeća, leptira i pčela, ptice cvrkuću, moja glava u njenom krilu, pričamo, a ona drži ruku ispred mog lica da mi sunce ne ide u oči.

Neki dan me zove nećak i kaže, gdje si šunjuško, a mene presječe. Tako me često zvala. Valjda mu sestra nešto prepričavala od prije, nisam imala snage da se raspitujem.

Nekad nas to i utjesi sto bar u snu ih mozemo vidjeti

[Desperado]

Ovakvi kakvi su za mene su najbolji na svijetu.

Otac je vazda bio autoritet i stub. Uz to i perfekcionista, ali istovremeno i svjetionik pravde i časti. Moj životni uzor sad i zauvijek dok sam živ.

Mati je s druge strane bila blaža, popuštala nam je za razliku od oca, ali kad drekne znali su se zidovi tresti. Nije što mi je mati, već je stvarno jedna nevjerovatno dobra osoba iako je mana što se vazda drugima prilagođavala i trošila u tome, pa sad kad su stigli zdravstveni problemi tek je tad skontala gdje je griješila i da se jednostavno nije isplatilo boriti za ljude koji njenu dobrotu nisu znali cijeniti ili su je uzimali zdravo za gotovo.

Odnos je trenutno nikad bolji, a to dođe tek kad čovjek dobije svoju djecu. Automatski počne više misliti na vlastite roditelje. Da su mi živi i zdravi.

[grunf]

Ocevi i kceri...

Imao sam poznanika, zena ga ostavila, cerka ostala da zivi sa ocem. Bio je covjek starog kova, tezak i nezgodan lik, izgledao je kao najstariji od Jokic’s Brothers - Strahinja.

Kada mu je cerka stasala za udaju, svim udvaracima je isto govorio: “Pazi dobro da mi se ne pozali. Sta god ti njoj budes radio, ja cu raditi tebi dva puta okrutnije.”

Umalo nije ostala usidjelica.

[smajlic]

Kod nas se poslije svađe nije razgovaralo.
Samo se čekalo.
Čekalo se dok netko ne kaže "hoćeš kavu?" –
i to je značilo: "prošlo je".

Ali nije prošlo.
Nikad nije prošlo.

Evo kako je to izgledalo:

Tata vikne.
Mama zašuti.
Ili obrnuto.
Netko zalupi vrata.
Netko ode u drugu sobu.

I onda – ništa.

Nitko ne kaže "oprosti."
Nitko ne kaže "bilo mi je teško."
Niko ne sjedne i ne objasni šta se dogodilo.

Samo se jede ručak u tišini.
Samo se gleda televizor glasnije nego inače.
Samo se pravi kao da se ništa nije dogodilo
dok se u zraku osjeća sve.

I ti, kao dijete, sjediš za tim stolom
i učiš najvažniju lekciju svog života:

Ljubav se ne popravlja. Ljubav se – preživljava.

Nitko ti to nije rekao riječima.
Ali tvoje tijelo je zapamtilo.

Zapamtilo je da poslije svađe
nema razrješenja.
Samo čekanje.

Zapamtilo je da ne znaš da li je gotovo
jer ti nitko nikad nije rekao "gotovo je, dobro smo."

Zapamtilo je onaj osjećaj u želucu
– onaj čvor koji se zavrti
čim netko podigne ton
ili čim netko šuti predugo.

I onda si odrastao.

I ponio si sve to sa sobom.

Sada si odrastao čovjek
koji poslije svake nesuglasice
ne može disati dok se stvari ne riješe.

Pošalješ poruku – i čekaš odgovor kao presudu.
Netko ti se ne javi sat vremena – i već praviš scenarije u glavi.
Netko ti kaže "ok" umjesto "sve je u redu" – i ti odmah misliš: ljuti se.

Pitaš: "Jesmo li dobro?"
Ne jednom. Tri puta.
Jer jednom ti nije dovoljno.
Jer si naučio da "dobro" može značiti sve osim dobro.

Objašnjavaš previše.
Pravdaš se previše.
Šalješ dugu poruku za nešto što je moglo biti jedna rečenica
– jer u tebi živi dijete
koje nikad nije dobilo tu jednu rečenicu
na koju je čekalo cijelo djetinjstvo:

"Oprosti. Nije bila tvoja krivnja. Dobro smo."

I ljudi ti kažu:

"Previše razmišljaš."
"Opusti se."
"Nije sve tako dramatično."

A ti klimneš glavom i nasmješiš se
jer šta ćeš drugo.

Ali iznutra?

Iznutra ti se sve trese.

Jer tvoj živčani sistem ne zna
da svaka tišina nije kazna.
Da svaka svađa ne znači kraj.
Da netko može biti tih
a da to ne znači da te više ne voli.

Ti to nisi naučio.

Naučio si da je tišina
posljednja stvar koju čuješ
prije nego što se nešto sruši.

Najteža stvar?

Nije to što si takav.
Najteža stvar je što ne znaš zašto si takav.

Misliš da si "previše".
Previše emotivan. Previše anksiozan. Previše naporan za ljude.

A istina je mnogo jednostavnija i mnogo tužnija:

Ti si dijete koje nikad nije čulo "oprosti" –
i sada, kao odrastao čovjek,
pokušava to "oprosti" izvući iz svakog odnosa
prije nego što bude prekasno.

Jer za tebe –
svaka neriješena svađa je potencijalni gubitak.
Svaka tišina je potencijalno napuštanje.
Svaki neodgovoreni poziv je potencijalni kraj.

Ne zato što si lud.
Nego zato što si kao dijete naučio
da se ljubav može povući bez objašnjenja
i da je jedino što možeš da radiš –
da čekaš i nadaš se da će proći.

Ako ste se prepoznali u ovome –

Niste "previše".
Niste naporni.
Niste pokvareni.

Vi ste čovjek koji je preživio kuću
gdje se bol gutala umjesto da se izgovori.

I vaša potreba da sve bude riješeno, jasno, izgovoreno –
to nije slabost.

To je vaša duša koja pokušava popraviti ono što nitko u vašoj kući nije znao.

I to zaslužuje poštovanje.
Ne kritiku. Ne ruganje. Ne "opusti se."

Zaslužujete nekoga tko će vam reći:
"Dobro smo. Ne idem nikud. Evo me."

I zaslužujete da jednog dana - to povjerujete.

Preuzeto sa: "Pisma za čitanje"

[Lulica]

Otkako se moja mama preselila nisam više ista osoba

Moja sućut Heidi

Definitivno nas smrt majke promjeni.

[Mehaning]

Kad mi je prije šest godina umro otac. nisam suzu pustio. Jednostavno nije došlo do toga...

Kad mi je lani umro mačak, plakao sam dva tjedna...

Čudni su to odnosi...


@smajlic , do daljnega bojkotiram smajliče.

Više mi treba da smajlič nađem, nego da post napišem.