Strogost

[lejlamo]

šta, prema vašem mišljenju, znači biti strog?

ovo kaže definicija:

strȍg

strȍg prid. 〈odr. -ī, komp. strȍžī〉


Definicija: (prema komu, s kim) koji je oštar, tvrd, nemilosrdan u odnosu ili u ophođenju; neumoljiv, nepopustljiv

često se može čuti, treba biti stroži prema djetetu (roditelj ili nastavnik), eee, lijepo vrijeme kada su muškarci išli u vojsku i stasavali na strogim vojnim metodama, pa i u aktuelnom slučaju miroslava aleksića koji je važio za elitnog nastavnika glume vrlo strogog ali uspješnog...

šta je ta strogoća? je li to kada kažeš djetetu začepi! kosti ću ti polomiti ako to još jednom uradiš! (prijetnje)

ili je strogoća kombinacija fizičkog i psihičkog zastrašivanja? dernjava, ucjenjivanje...

ili, šta...

meni nikada nije bilo jasno, kada se dogodi problem s nekim djetetom koje pokazuje neprimjerene oblike ponašanja, da i roditelj koji je spreman na saradnju, a i dosta nastavnika kaže....ma samo treba biti stroži....

kako se to bude stroži? odgajate li vi svoju djecu strogim metodama? podržavate li stroge nastavnike?

ima li strogoća granicu?

[R4IN]

Pa valjd ima strogoca iz dobrih razloga a i iz losih razloga..

[toxic]

Strogost moze biti dobra osobina ukoliko je umerena, u smislu postavljanja granica i pravila ponasanja, sta je ok, a sta nije.
Ne podrzavam teoriju 'batina je iz raja izasla', niti pretnje nasiljem. Sve se deci moze objasniti na smiren i lep nacin, iako to zahteva puno strpljenja i zivaca od strane roditelja. Isto tako ne podrzavam ni popustanje u svemu i ispunjavanje hirova, mislim da nije dobro za sazrevanje deteta
Neki balansiran autoritet u dozi razumnosti po meni je idealan, znaju se pravila ali se takodje postuju i potrebe deteta, i to se gradi maltene od rodjenja, kako dete odrasta tako se i autoritet smanjuje.

Ucitelji, nastavnici isto tako trebaju da imaju autoritet, ali ne da ih se ucenici plase, obostrano razumevanje, postovanje
Takodje, komunikacija izmedju roditelja i nastavnika je vrlo vazna.

[Dina]

Nisam za strogoću po ovoj definiciji... Možda kod nekog i djeluje, ali kod mnogih takav pristup stvara revolt, osjećaj nepravde, nerazumijevanja... A ovakve prijetnje i slično su mi bolesne...
Psihičko i fizičko zastrasivanje obicno koiste ljudi koji ne znaju ili nemaju zelju potruditi se da izgrade autoritet na zdraviji nacin...
Dosljednost treba postojati, pravila se moraju postovati da bi sistem funkcionisao u skoli npr., a isto tako i individualno bi trebali stajati iza svojih odluka i stavova...
Naravno da se kod djece nailazi na otpor, u tom dijelu, ali nista sto se uz malo truda, razgovora i motivacije ne bi moglo rijesiti... sto se tice skole, taj dio bi trebao roditelj rascistiti s djetetom prije polaska.

Ne podržavam neko zastrašivanje od strane nastavnika, ali ne bih stitila ni dijete od posljedica... ne znam, npr., zaboravilo kecelju, po pravilu ga se šalje kući, ok... ali to se nikada ne smije prenositi na neki individualan animozitet. To ne bih dozvolila.

[lejlamo]

hvala na odgovorima

ja razlikujem autoritet i strogoću. meni je srogoća uvijek zvučala kao negativan pojam i nisam je nikako percipirala kao nešto potencijalno dobro.

kroz školovanje sam se susretala sa nastavnicima koji su važili za stroge, a ta strogost se zasnivala na vikanju, vrijeđanju i nepedagoškim postupcima poput provođenja samovolje, zastrašivanja ocjenom i sl.
te nastavnike nisam poštovala, učinili su da imam otklon od predmeta i sadržaja koji su predavali i trajno sam im to zamjerila.

kada sam prispjela iza katedre, kolege koji se ubrajaju u stroge nastavnike imaju isti obrazac-zastrašivanje.

autoritet temeljen na strahu nije autoritet.

ono kako ja radim je da sa djecom zajednički uspostavim pravila, dogovorimo šta, kada, kako i zašto treba da se radi i najviše insistiram na razumijevanju. npr. zašto je bitna ta tišina u toku rada koji zahtijeva tišinu, zašto je bitno ne urlati i skakati po hodnicima i sl.

kada ne ispoštuju, razgovaramo, ponekad se moraju udaljiti od zadatka na minutu-dvije da se ohlade i razmisle i sl.

e, ono što meni predstavlja problem su teži oblici neprimjerenog ponašanja, kada dijete ne priznaje nikakav autoritet, takođe ni silu na koju je kod kuće navikao jer ga roditelj često istuče.

u tim slučajevima mogu čuti savjet- treba biti stroži.

šta to podrazumijeva? dakle, dijete je upoznato s pravilom, razumije ga, upozoreno je, imalo je i adekvatnu posljedicu za nepoštivanje, međutim i dalje odbija saradnju.

moje mišljenje je da takav oblik ponašanja zahtijeva pažnju pedagoga, psihologa i dalje ako je potrebno ostalih stručnjaka koji se bave specifičnim oblicima ponašanja i poznaju adekvatne pristupe i metode.

ta strogoća neće riješiti uzrok.

[ina]

Nemecanje... I nja nja za sve i uvijek.

Prihvatljiva doza strogosti mi je ona koja ne obuzima hiljadu ne.. Ne za ovo, ne za ono. Ne to, ne ovo.
Tako da poslije bilo kakvo ne i nema nekog značaja.
Pogotovo ako motivi nisu jasni i objašnjeni na adekvatan način i razumljivi za dato doba djeteta.

Ne smatram se nešto strogom ali ni previše popustljivom.. Želim da dijete usvoji ono što govorim.. ne iz straha nego zato što je shvatilo realne razloge.

[lejlamo]

i ono što me posebno zanima, kako vi rješavate problem ustrajnosti u nepoštivanju pravila?

ne mislim na sporadične primjere dječijeg bunta i protesta, nego na one situacije kada roditelj kaže "ne mogu mu ništa".

jeste li imali priliku na neki način riješiti takve situacije i probleme na pozitivan način ili ste potražili pomoć psihologa, šta je psiholog uradio i sl. (ili ste možda imali neki primjer u bliskom okruženju i sl.)

ako neko ima iskustva bilo bi super da podijeli.

[storm]

Meni je ključna dosljednost u odgoju, pedagoškim zahvatima...
Iz dosljednosti onda proizlazi sve...i autoritet, i strogost, ali dijete nema osjećaj terora nad njim i izživljavanja.
Dosljedno provođenje pravila daje po meni rezultate....naravno, ne neka suluda i pretjerano stroga. Ni to mi nema smisla, i onda je uzalud sve, osim što će se to sve kad tad obiti o glavu...prije ili kasnije...rezultata mogu biti samo dva. Ili ćeš stvoriti agresivca, ili potpuno introvertnu osobu.

[Max]

Štajaznam...
Ja konkretno pokušavam da imam sa svojim neki prijateljski odnos ali da se zna granica toga šta se smije i šta se ne smije. Naravno zagalamim u momentima...

Evo neki dan mi veliki govori da su pričali o očevima i da su se svi složili da sam ja najcool (ako tako mogu napisati) otac u raji...

Meni srce ko trajekt...

[toxic]

i ono što me posebno zanima, kako vi rješavate problem ustrajnosti u nepoštivanju pravila?

ne mislim na sporadične primjere dječijeg bunta i protesta, nego na one situacije kada roditelj kaže "ne mogu mu ništa".

jeste li imali priliku na neki način riješiti takve situacije i probleme na pozitivan način ili ste potražili pomoć psihologa, šta je psiholog uradio i sl. (ili ste možda imali neki primjer u bliskom okruženju i sl.)

ako neko ima iskustva bilo bi super da podijeli.

Ja sam vec spomenula u prethodnom postu, mislim da se to postovanje pravila gradi od rodjenja, kroz komunikaciju i poverenje. Ovo sto je Max rekao, treba postici bliskost s decom, da dete prvenstveno roditelja oseca kao oslonac i podrsku. A nazalost, nije retkost da je porodica upravo ta od koje se bezi, mnogi roditelji imaju kratak fitilj, reaguju impulsivno i sto je najgore brkaju strogocu i agresivnost. Imala sam slucaj u porodici, takva vrsta odgoja nista dobro nije donela, posledice ostaju trajno i odraze se na druge segmente tokom zivota.

A deca su deca, normalno je da imaju periode i kad su nemirni, i kad ne slusaju, kad istrazuju do koje granice sme da idu.. I te situacije protesta, sigurno da treba se skrenuti paznja, ako je potrebna i neko razumno sankcionisanje primereno gresci koja je napravljena ali prvenstveno pronaci uzrok takvog ponasanja, ako je potrebno potraziti strucno misljenje, uvesti razgovore s pedagogom, psihologom i to je ok

[Xeno]

Kolektiv je ocito negdje dobro zabrljao i nesto tu ne stima, jer su generacije koje dolaze sve bezobraznije i raskalasenije.

[lejlamo]

Kolektiv je ocito negdje dobro zabrljao i nesto tu ne stima, jer su generacije koje dolaze sve bezobraznije i raskalasenije.

iznijet ću mišljenje o ovoj konstataciji.

prema mom mišljenju, u sistemu koji je prethodio današnjem, djeca su odgajana tako da se stariji obavezno mora slušati i nečije godine automatski nose autoritet koji se ne preispituje.

djecu su nastavnici vaspitavali šipkama, onim dugim linijarima i kukuruzom. možda je bilo još nešto od tih metoda.
kod kuće su isto tako dobivali ogojne lekcije kaišem.

naravno, ne govorim da je svačiji odgoj bio takav, ali većinski jeste.
dakle, slabo je bilo bavljenja djecom, a problem se rješavao silom.

i, sada smo dobili rezultat tog neodgoja, samo bez ili sa smanjenom upotrebom sile.

zaključak se sam nameće.

[Ommadawn]

Izgradiš neki odnos da dijete u tebi vidi nekoga kome se divi. Kada primjeti da nisi zadovoljan nekim njegovim postupcima - shvati i da nešto nije u redu.

Ja ispočetka postavim pravila. Ovo se smije, ovo nije dozvoljeno jer smeta/ugrožava sigurnost/nije pristojno/ne vodi ničemu i kakvih sve još razloga nema - you name it. Nemam neke stroge kazne ali kad vidim da je neko baš tjera inat, otvorim vrata učionice “Ovdje ti je izlaz” vratim se pred tablu, nastavim nastavu. Rijetki su oni koji su izašli. I obavezno razgovor kasnije - razriješiti stvar. Gledam da imam dobru relaciju sa učenicima i to uspijevam. Samo sa jednim razredom je to malo slabije i to zahvaljujući bivšem kolegi koji je svašta napričao o meni bez da su me oni stigli i upoznati. No najbitnije je da sam i tu stekao povjerenje onih koji su bili najslabiji a sad su među najboljima.

A da su naši nastavnici stvorili ogromnu averziju prema školi - jesu. Vikanje, pokazivanje neke sile, nekakvo kurčenje bez pokrića a plus što ni od kuće nisam imao neku bogzna podršku. I šta je to stvorilo - buntovnika. Naučiš dobro lekciju, odgovaraš i on ti da mizernu tricu jer da bi dobio peticu on/ona te trebaju voljeti. Pa se tako jednu sedmicu po Banjaluci vozao bijeli Jugo išaran svakakvim obscenim motivima.

[Sarajka]

i ono što me posebno zanima, kako vi rješavate problem ustrajnosti u nepoštivanju pravila?

ne mislim na sporadične primjere dječijeg bunta i protesta, nego na one situacije kada roditelj kaže "ne mogu mu ništa".

jeste li imali priliku na neki način riješiti takve situacije i probleme na pozitivan način ili ste potražili pomoć psihologa, šta je psiholog uradio i sl. (ili ste možda imali neki primjer u bliskom okruženju i sl.)

ako neko ima iskustva bilo bi super da podijeli.

Ako dječiji bunt preraste u “obrazac ponašanja”, to može predstavljati problem u rješavanju i za stručnu osobu.
Zato roditelj, nastavnik/profesor takvu pojavu čim “registrira” kao nešto učestalo, trebao bi odreagirati.
Rješenje svakako mora uključivati kuću, okolinu i školu. A nužno je potražiti i korjen (odnosno kako i zašto) je takvo što preraslo kod djeteta u obrazac ponašanja.
Roditelj kao najodgovorniji u lancu događaja mora zauzeti stav, bez odstupanja. Ako je “kažnjavanje” u pitanju nekom zabranom, oba roditelja moraju biti jedinstvena u mišljenju. I ne smije biti popuštanja. Svako djete ispituje granice do kojih može ići. I to je normalno. No roditelji se ne smiju pokolebati ako zabrane mobitel, igrice ili izlazak i trebaju se držati tačno utvrđenih pravila i dogovora.
Dakle, ako je dogovor 7 dana bez izlaska, do zadnjeg trenutka treba uvjek odluku i dogovor ispoštovati.
Ako nakon tri dana “ponište” kaznu ili se počnu ponašati kao da su zaboravili, logično je da će nakon par mjeseci doći do onoga “ne mogu mu ništa”

[bagra]

Štajaznam...
Ja konkretno pokušavam da imam sa svojim neki prijateljski odnos ali da se zna granica toga šta se smije i šta se ne smije. Naravno zagalamim u momentima...
Evo neki dan mi veliki govori da su pričali o očevima i da su se svi složili da sam ja najcool (ako tako mogu napisati) otac u raji...
Meni srce ko trajekt...

@trajekte...
mene ovo podsjeti...
jednom ja i jaran mi skontasmo da zavidimo jedan
drugome na ocevima. meni njegov cool njemu - moj
odgovor je jednostavan, njegov otac na njeg galami,
kasnije sam to tek skuzio a prema meni je jako fin i
ful zajebant e tako i moj prema meni, strogoca ta
neka, a prema frendu - saljivdzija i kulerstvo do max.
trebalo nam je neko vrijeme da to skuzimo, jer ne vidis
ih u tim nekim najgorim svjetlima, samo ono sto oni hoce
prikazat u tim odabranim momentima. sad vise ne zavidimo
jedan drugom. pomirili smo se sa sudbom, sta je tu je ajges

a def mislim da se danas djeci previse dopusta. "ma necu da
ga sputavam, neka ga, necu da mu lomim kicmu" i onda
sjedis na nekom sijelu i ne mozes ni pricat od njih, oni vode
glavnu rijec. i kaze sto si nedruzeljubiv. a eto... nako dzaba

[lejlamo]

uglavnom se spominju ekstremi. lomljenje duha i kičme je strašno, a strašno je i to kada dijete izrasta u bezobraznika i delikventa.

u oba slučaja nema pravilnog odgoja.

[Max]

Štajaznam...
Ja konkretno pokušavam da imam sa svojim neki prijateljski odnos ali da se zna granica toga šta se smije i šta se ne smije. Naravno zagalamim u momentima...
Evo neki dan mi veliki govori da su pričali o očevima i da su se svi složili da sam ja najcool (ako tako mogu napisati) otac u raji...
Meni srce ko trajekt...

@trajekte...
mene ovo podsjeti...
jednom ja i jaran mi skontasmo da zavidimo jedan
drugome na ocevima. meni njegov cool njemu - moj
odgovor je jednostavan, njegov otac na njeg galami,
kasnije sam to tek skuzio a prema meni je jako fin i
ful zajebant e tako i moj prema meni, strogoca ta
neka, a prema frendu - saljivdzija i kulerstvo do max.
trebalo nam je neko vrijeme da to skuzimo, jer ne vidis
ih u tim nekim najgorim svjetlima, samo ono sto oni hoce
prikazat u tim odabranim momentima. sad vise ne zavidimo
jedan drugom. pomirili smo se sa sudbom, sta je tu je ajges

a def mislim da se danas djeci previse dopusta. "ma necu da
ga sputavam, neka ga, necu da mu lomim kicmu" i onda
sjedis na nekom sijelu i ne mozes ni pricat od njih, oni vode
glavnu rijec. i kaze sto si nedruzeljubiv. a eto... nako dzaba

Vidiš, trojica su mi i niti jedan nije sličan, sa nekim mogu ovako, sa drugim moram onako...

Primjer evo jedan od jutros jeste taj da sam morao izvršiti postrojavanje srednjeg i malog jer je nastupio lom a ovaj veliki ne može učiti od njih.

Sa srednjim sam završio u dvije rečenice a mali (obzirom da je najmanji u familiji pa mu svi puštaju sve a ovaj to doooobro koristi a hoće i ošinut) je morao čuti poznatu rečenicu nemoj da te za uši izvlačim...

Sve te stvari moraju imati dozu, moraš nekad ovako, jednostavno moraš...