Ja cu pisati iz perspektive djeteta, posto sam bio dijete, a roditelj nisam.
Plivanjem sam se oduvijek bavio. Nije bio uticaj roditelja nego sire mamine familije. A ni ja se nisam protivio. Od malih nogu, u vodi se bolje osjecam nego na kopnu. Kad smo dosli u Kanadu, nije me niko tjerao da se takmicim, mada su postojali uslovi. I meni je brzo postalo jasno da nikad necu biti olimpijski prvak, jer tu mnogo stvari treba da se potrefi, pa sam takmicarsku stranu svega jednostavno precrtao.
Fudbalom sam se bavio vise u sklopu skole i fakulteta u Kanadi, i mozda sam I imao neke vece takmicarske ambicije, ali sam sam odlucio da to nije to. Iz vise razloga. Tata me je zdusno podrzavao, I vjerovao je da imam potreban kvalitet, ali nije imao nista protiv kad sam ja odlucio da to nije to.
Tata me naucio boksu jos od malih nogu. To je jednostavno "nasa stvar". Naucio sam klizati, I odigrao jednu hokejasku utakmicu kao golman u srednjoj skoli.
Ovo nije bio niciji uticaj, osim mozda marihuane.
Nisu me ni na sta drugo tjerali. Sam od sebe, kad se vec moglo reci da donosim svoje odluke (mada I pod uticajem drustva) naucio sam jahati.
Sestra je plivala, plesala (ne balet, ples) i bavi se taekwondom. To je odmara. Moze me isprebijati, kad bi htjela. Ne sjecam se ni da su nju tjerali na bilo sta. Ona je jos od malih nogu takav karakter da je tesko uticati na nju u nekoj znacajnoj mjeri. Vise ona utice na sve oko sebe.
Inace, kad (I ako) nema roditelja u kuci, ne vidim nista lose u vannastavnim aktivnostima, ali da se ispravno dozira. Ne vidim nista toliko lose ni u razvijanju takmicarskog duha, ali treba znati uspostaviti ispravan balans.