Kolumne

O portalima, FB, instagram, i ostalim vladarima današnjice...
Moderator: Max
Avatar
storm
Administrator
Reactions: 32544
Postovi: 25457
Pridružen/a: 15 jul 2020, 12:19

Kolumne

Post Postao/la storm »

Kraj jedne karijere
SAŠA ILIĆ

slika
Foto: Slavica Miletić
U Srbiji danas, kao u filmu Divlja horda Sema Pekinpoa, svi posežu za nasiljem, čak i deca. O policiji ne vredi ni govoriti, o medijima, takođe. Naposletku, nasilju se prepuštaju čak i oni političari koji u svojim agendama zastupaju evropske vrednosti i reformističke ideje. Kao da je odavno pređena granica normalne komunikacije u javnosti i da bi se do nekog „dogovora“ došlo neophodno je dograbiti pendrek, motku ili reket, štagod se nađe pri ruci. Ovo je proteklih dana demonstrirao i liberal Čedomir Jovanović, lider LDP-a i samoproklamovani naslednik politike Zorana Đinđića. Naime, nakon vesti o Jovanovićevoj borbi sa koronom, osvanuli su napisi i snimci njegovog obračuna reketom sa vlasnikom Klinike za fizikalnu terapiju „Fizio centar“ na Novom Beogradu, a potom i sa njegovim pravnim zastupnikom Dejanom Dubajićem kome je Jovanović „slomio naočare, udario ga šakom i oduzeo mu slušalice“. Takođe, Dubajić navodi da je tokom noći pokušano obijanje prostorija „Fizio centra“, oko čega se poveo pravi mali rat, koji je sa liberalno-demokratske strane poveo Čedomir Jovanović sa svojom suprugom, koja je do dana samoizolacije, kako kaže, bila isključivi zakupac tog prostora. Međutim, zbog neizmirenih obaveza došlo je do promene vlasničkog statusa i sve brave na „Fizio centru“ su promenjene, pa je porodica Jovanović morala da uzme pravdu, odnosno reket, u svoje ruke i da povrati ono što joj je oteto. Nakon što je pretukao vlasnika „Fizio centra“, kako su izvestili mediji, Čedomir Jovanović nije bio uhapšen jer se pozvao na poslanički imunitet. To je kratka priča o kraju karijere evropskog političara Čedomira Jovanovića.

Dugo je trajao proces raspadanja LDP-a, stranke koja je relativno brzo nakon ubistva prvog demokratskog premijera konstituisala političko i intelektualno jezgro, izašavši s programom za Kosovo. To je valjda jedino što je ova stranka uspela da postigne. Sve ostalo bila su dovijanja oko ostanka ili opstanka u blizini vlasti, što se sa dolaskom Aleksandra Vučića završilo terminalnom fazom u kojoj je od LDP-a ostao samo „moderan“ logo, a sve ostalo svelo se na lik i delo Čedomira Jovanovića, koji je polako, balansirajući između mutne vlasničke karte i nenapadanja Vučića, nastavio da traje u Skupštini. Ovaj put raspadanja bio je uredno praćen diskursom o neophodnosti reforme i modernizacije Srbije, te rešavanja pitanja Kosova i konačnog suočavanja sa prošlošću. Lepo zvuči u teoriji, ali je u praksi izgledalo posve drugačije. Naime, lider LDP-a je u tom periodu počeo svoj tabloidni marketing, od ledenih izazova, preko osvajanja ledenih vrhova Akonkagve i Kamčatke, sve do ulaženja u posed objekata nakon netransparentne privatizacije. Nije bio nimalo lak put legendarnog lidera studentskih protesta 1996/97. koji je za četvrt veka u „zemlji seljaka na brdovitom Balkanu“ napravio ideološki luk od nacionalističkog anarhiste preko demokrate, socijal-demokrate, liberala do radikala šešeljevskog tipa. Čedomir Jovanović je pritom sebi obezbedio život u najvišoj klasi, predavši svoju proklamovanu reformističku politiku Aleksandru Vučiću, kome će to poslužiti kao odličan mehanizam za totalnu aproprijaciju tzv. đinđićevske politike. Tako je izvedena prva zamena političkih identiteta između Jovanovića i Vučića, naizgled, jedan je otišao ka žutima a drugi ka plavima, a obojica su zapravo ostala na Pinku.

Simbolički put na Akonkagvu Čedomira Jovanovića išao je preko približavanja narodnjačkoj politici, koju je poslednjih godina počeo da zastupa gostujući u režimskim medijima, te emisijama zaduženim za obračun sa neistomišljenicima režima. Ovaj put nije svojstven bio samo Jovanoviću, već su ga sledile mnoge javne ličnosti na sceni, uključujući tu i intelektualce, koji su tokom ovog procesa izvršili tranziciju prema Vučićevoj platformi, koja se izjednačila sa Jovanovićevom, jer zaboga, obojica su se u jednom trenutku našli u istom čamcu. Usled toga je došlo do preuzimanja delegiranih poslova svakodnevnog tabloidnog batinanja opozicije, što su svi zdušno prihvatili zajedno sa Čedomirom Jovanovićem. Poslednji čin ovog transfera Jovanović je doživeo u Pinkovom studiju, jedne nedelje kada se našao na „vrućoj stolici“, pravdajući se Svetlani Ražnatović i Željku Mitroviću zbog svog „nedoličnog“ ponašanja u Sablji, odnosno zbog masovnog hapšenja kriminalaca i ubica, a samim tim i udovice ratnog zločinca i bliske saradnice Zemunskog klana. Nakon ovoga, usledila je korona, pa Jovanovićev izlazak iz bolnice i njegov fizički obračun sa vlasnikom „Fizio centra“. Posle ovih incidenata, Jovanović je izjavio da je „fokusiran na suštinu, i da isključuje sve ostalo“.

Zaista, šta je ovde suština? Je l to činjenica da je lider LDP-a u jednom trenutku shvatio da je njegova porodica ugrožena do te mere da mora kao bolani Dojčin da ustane i sa reketom krene u poslednji obračun sa ljudima koji su promenili brave na prostorijama koje je on stekao „nošenjem gajbica“? Postoje, dakle, ti trenuci, kada čovek, čak iako je poslanik sa imunitetom, mora da zavrne rukave, uzme reket i krene da se bije kako bi sačuvao imovinu. Ovaj poduhvat potpuno je netipičan za jedno pravno uređeno društvo kakva je Vučićeva Srbija, koju je Jovanović zdušno branio godinama u javnosti. Međutim, on je ovim svojim potezom poručio nešto sasvim drugo, a to je da nas ovde ne može odbraniti niko ukoliko predamo sve ono što imamo u ruke jednom čoveku, kao što je to učinio Jovanović. Njegov put marginalnog političara-biznismena stoga najviše podseća na vestern, na čijem kraju će on morati lokalnom moćniku i njegovim revolverašima da preda ne samo svoje imanje, već i da se vrati u prašinarske pantalone goniča goveda i sirotinje, i da krene da „jaše“ za Šefa.

Vučić je ovako, kao glavni moćnik u kraju, krenuo da jaše sa svojom divljom hordom i porobljava manje rančere koji su se tek skućili na teritorijama otetim od Indijanaca. Na kraju je uništio i Šešelja, i Dačića, i Tadića, i Čanka, i Đilasa, i Čedu. Od Demokratske stranke nije ostalo ni sećanje, jedino će Strela na Studentskom trgu podsećati na vreme kada su Indijanci imali svojih pet minuta, pre streljanja.

Gde je onda mesto LDP-a u recentnoj istoriji beščašća?, zapitaće se neko jednog dana kada bude proučavao fosilnu floru i faunu na tlu Srbije. Je l u promociji ekstremnih sportova ili posebnog oblika borbe protiv korone? Ne. LDP će zauvek imati svoje počasno mesto u sada već tradicionalnom povesničarskom narativu o neuspeloj modernizaciji Srbije, koja se oduvek zasnivala na šaketanju, batinanju i linčovanju – jedinim razumljivim oblicima komunikacije, koje ovde zagovaraju svi od vraga do popa, odnosno do političara koji svakog dana zazivaju poslovičnu rajsku batinu za utiranje „našeg“ puta do demokratije i dugo sanjane modernizacije.
0
Habibti, ya nour el ain
laga-nini
Banned
Banned
Reactions: 1195
Postovi: 3669
Pridružen/a: 23 jul 2020, 20:23

Re: Kolumne

Post Postao/la laga-nini »

:D ..a demokrata..
0
Avatar
Fatih
Globalni moderator
Globalni moderator
Reactions: 6422
Postovi: 5979
Pridružen/a: 23 jul 2020, 15:14

Re: Kolumne

Post Postao/la Fatih »

Samo se samarajte, tucite... to ce biti od koristi jer se necete baviti drugima.
0
Tokom cijelog tvog zvota, u tebi se bore dva vuka, dobar i zao. Pobijedice onaj koga vise hranis.
Avatar
storm
Administrator
Reactions: 32544
Postovi: 25457
Pridružen/a: 15 jul 2020, 12:19

Re: Kolumne

Post Postao/la storm »

Mnogi se u bih kunu u njega, a on je dio velike igre onoga Kurjacica...
Kofol opozicija, a ne prelazi 2% izbornog praga...
Pravi liberal sa reketom :blabla
1
1 slika
Habibti, ya nour el ain
Avatar
storm
Administrator
Reactions: 32544
Postovi: 25457
Pridružen/a: 15 jul 2020, 12:19

Re: Kolumne

Post Postao/la storm »

Piše: Goran Vojkovic

O Česima, Hrvatima i ispraznom kurčenju

Jedna od najznačajnijih karakteristika balkanskih naroda je kurčenje. Štoviše, kurčenje bez ikakvih razloga. Kada je bila velika seoba naroda, onda su Hrvati, Srbi, Slovenci došli na plodna polja između Alpa i Balkan Planine i svi uglas rekoše: "E, ovdje na razmeđu putova, između svjetova biti će naša nova domovina, jer upravo ovdje će naše kurčenje najviše doći do izražaja!"

Zašto vam to govorim? Zato je je u Jugi postojao jedan poseban obred kurčenja koji se zvao odlazak u Čehoslovačku. Jadnim Česima i Slovacima koji su živjeli pod Ruskom čizmom i ruskim tenkovma je nametnut tako poražavajući i uvredljiv tečaj da ste s nešto maraka dobivenih od čišćenja govana njemačkih turista mogli tamo raditi svašta. Mogli ste uzeti taksi i cijelu večer se voziti. Mogli ste doći u najskuplji restoran, raditi gluposti, opijati se, bacati hranu i onda jadnom konobaru u crnom smokingu bahato dati manču u visini njegove plaće. I kada bi slušali o tom ekskurzijama Jugoslavena u Čehoslovačku, malo tko je pričao o muzejima, zgradama, umjetnosti i tehnologiji - pričalo se kako smo se vozili, kako smo žderali, opijali se, povraćali, pa opet, sve jer smo imali 50 maraka više od te sirotinje tamo. I onda kada su Česi i Slovaci dolazili, prodajući škare, borere alate i radija gdje si mogao slušati samo Radio Zagreb (imali su niže frekvencije od naših, da ne slušaju puno zapadne stanice), onda smo se smijali. Čak smo se smijali i kako imaju obične Lade (što je vozila viša klasa), a mi fini eksportni model 2107, sa niklovanom maskom. Dva sirotana se nađu pa se kurče koliko koji ima masku na Ladi. To isprazno kurčenje, to optećenost materijalnim, to duhovno siromaštvo južnoslavenskih naroda je u biti strašno. Zabava u tome da te netko za sitne novce služi i da za sitne novce glumiš gazdu. Pa još ako si imalo nešto robe iz Trsta, onda posebno kurčenje u kafiću ili disku. Vidi me! Imam zapadne rebatinke (farmerice)! Ja sam, faca, jebač, vi ste svi nitko i ništa! Sve na račun jeftinih talijanskih brandova za "istok", kupljenih ne ni u trgovini nego na štandu Ponte Rossa.

A onda su došle 90-te, Rusi eto odoše, vrijedni Česi i Slovaci se uhvatili posla, pa je došla Felicia, onda je već bilo malo manje smijeha, pa Fabia, a na kraju i VW Touareg, napravljen u Slovačkoj o od većinski slovačkih dijelova.

Oni su birali svoj razvojni put, mi smo također birali svoj. Pošteno. I sada kada Česi po standardu, ove i naredne godine budu prešli Italiju - treba im iskreno čestitati. Uspjeli su i pokazali da se može. A dolaziti će i do nas u svojim novim Octavijama i Superbima, dok ćemo se mi nadati da će što više srati po našim zahodima da bi zaradili koji euro čisteći njihova govna i još ćemo ih moliti da što više seru, kako bi sakupljanje govana bilo, kako bi se danas reklo, lukrativnije uz veći ROI (Return of Investment) na zahod.

Dragi Česti, dođite i serite. Zaslužili ste. Budu Hrvati čistili i još vas molili da jedete nešto što kako bi se reklo, otvara.
2
2 slika
Habibti, ya nour el ain
Avatar
storm
Administrator
Reactions: 32544
Postovi: 25457
Pridružen/a: 15 jul 2020, 12:19

Re: Kolumne

Post Postao/la storm »

piše Boris Dežulović
slika
UGOVOR S ĐAVLOM


Božje Novosti
Ako je potres u Petrinju i Glinu poslao Bog, i to zato da "zbliži" Hrvate, da ih okupi u "kršćanskoj ljubavi" i "zajedništvu", to otvara neka dosta nezgodna sezmi... seizo... sezmoilo... neka dosta nezgodna teološka pitanja


slika
Sisački biskup Vlado Košić (foto Nikola Čutuk/PIXSELL)

Tri mjeseca! – podigao je prst sisački biskup Vlado Košić. "Tri mjeseca branitelji su pred turskom silom hrabro odolijevali napadajima i nisu prihvaćali poziva na predaju, čime su mogli spasiti vlastite živote. No, oni su radije ostali na braniku utvrde Gvozdansko i na braniku Domovine, negoli se pokorili neprijatelju i njegovoj sili!"

Vjernici na misi u župnoj crkvi svetog Filipa i Jakova u Gvozdanskom, malom naselju kraj Gline, bez daha su prošle nedjelje slušali nadahnuto biskupovo predavanje povodom okrugle četiristo četrdeset treće obljetnice junačke obrane kaštela Gvozdansko i slavne pogibije branitelja utvrde 1578. godine.

"Ta borba do kraja resila je i resi naš hrvatski narod, bilo da su nas tlačili Turci, komunisti ili Srbi. Sve te zulume, progone i agresije hrabro smo odbijali jer smo imali pojedince koji su nas vodili u tom otporu i borbi za svoju zemlju", podviknuo je biskup Košić. "Pred Gvozdanskim i Hrvatskom nema više ni Turaka, ni komunista, ni Srba, a ako nekih danas i ima, pritajili su se. Pa ipak, naš je opstanak i na Banovini i u domovini Hrvatskoj na neprestanoj meti neprijatelja, te se i te kako za njega i danas trebamo boriti. Danas je naš najveći neprijatelj – potres."

Potres? pogledali su se prestravljeni vjernici.

"Da, potres", nastavio je biskup. "Potres pustoši, zavija u crno, ruši kuće i crkve, tjera nas s naših stoljetnih ognjišta i prijeti da nestanemo, da u ovim dijelovima Lijepe naše više ne žive Hrvati! Pobijediti današnje neprijatelje možemo samo hrabrom borbom poput branitelja Gvozdanskog, ali potres je teško predvidiv, protiv njega se ne možemo boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba. Potres je podmukao neprijatelj koji sve napada, ne gleda tko je tko i dolazi nenajavljen, i nikad ne znamo kada će udariti i što će srušiti, koga protjerati iz njegova doma, kome će se doslovno oduzeti tlo pod nogama."

Vrag je, kako vidite, potres. I to baš doslovno vrag, Đavo, Sotona.

Potres je, za početak, "teško predvidiv". Ne postoji, štajaznam, Zemljotresno narodno vijeće niti kakav tjednik zemljotresne manjine, pa da opasnost od potresa možemo na vrijeme predvidjeti kao, metnimo, opasnost od Jugoslavije ili Velike Srbije. Potres, naprotiv, "dolazi nenajavljen, i nikad ne znamo kada će udariti i što će srušiti". Nema letaka, plakata i proglasa kojim bi se potres najavljivao kao što su se onomad napaćenom hrvatskom narodu najavljivali komunisti, ne znamo što će potres srušiti kao što smo znali da će komunisti srušiti hrvatsku državu, nema Bleiburga za pogođene potresom. Nema za Hrvate ni sirena za uzbunu, koje bi im potres najavile kao što su onomad najavljivale srpsku avijaciju.

Čak i turski sandžak-beg Ferhat-paša, molim vas lijepo, onomad se lijepo najavio i braniteljima utvrde Gvozdansko poslao glasnika na konju, s jasnim i nedvosmislenim upozorenjem da odmah napuste tvrđavu jer je namjerava sravniti sa zemljom!

Ne, međutim, i podmukli potres. On je gori i od komunista i od Srba i od Turaka: nije bilo letaka, proglasa i sirena za uzbunu, nije bilo sezmi... seizo... sezmoilo... nije bilo glasnika da jašući konja dođe na Hrvatski radio, pa jasno i nedvosmisleno upozori napaćeni hrvatski narod stare katoličke Banovine da napusti Petrinju i Glinu jer ih potres namjerava sravniti sa zemljom.

Potres pritom, majku mu Hbm – ne, ne, ja se ispričavam, moj preveliki grijeh – potres pritom "ne gleda tko je tko": potres je, braćo i sestre, gori od Srba, on je komunistička podvala, ne gleda potres tko je Hrvat, a tko Srbin, tko je katolik, a tko pravoslavac, tko je čestiti hrvatski muž, a tko homoseksualac, tko je biskup, a tko četnik, svi su njemu isti, nema potresu vjere ni nacije. Potres je, kako vidite, komunistička Jugoslavija, u kojoj nitko ništa nema, ljudi gladuju, jedu u pučkim kuhinjama, i smo svi isti.

Samo Hrvati nisu: "potres nas tjera s naših stoljetnih ognjišta i prijeti da nestanemo, da u ovim dijelovima Lijepe naše više ne žive Hrvati", kao što ih danas – sad je i vama jasno – praktički više nema ni u Turskoj, ni u Albaniji, ni u Grčkoj, ni u Italiji, ni u Indoneziji, ni u Meksiku, ni u Japanu, niti igdje gdje je proteklih godina udario podmukli srbokomunistički potres.

Protiv potresa se, međutim, "ne možemo boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba". Lako je bilo braniteljima Gvozdanskog, dolje pod zidinama Turci, pa deri topovima i kuburama. Lako je bilo i ustaškim vitezovima, obiđi grad kamionom, pa komuniste na vješala, a Srbe u glinsku crkvu i zapali. Lako je bilo čak i našim braniteljima, točno su znali tko je komunist, a tko Srbin.

Protiv potresa, međutim, to ne pomaže, "ne možemo se protiv potresa boriti kao protiv Srba", džabe je našem bojovniku Thompsonu da pjeva "puče akcelerometar i seizmograf, baci bombu, goni potres preko izvora", džabe nam je pjevati "čujte srpski zemljotresi i Merkaliji, stići će vas naša struka i u Srbiji", nema protiv potresa stiha "stići će vas Božja pravda, to već svatko zna, sudit će vam stručnjaci iz našeg Zavoda!", nema za njih poruke: "Slušajte sad poruku od svetog Ilije, nećete pod Banovinu, niste ni prije!"

Nema danas ni Slobodnog tjednika, da od naših sezmi... seizo... sezmoilo... da od naših tajnih službi dobije točan popis i na dvije stranice objavi listu svih petrinjskih ili sisačkih zemljotresa, i po Mercalliju i po Richteru, sve po "stepenima", od onoga najmanjeg do najvećeg. Pa da te podmukle neprijatelje dignemo u ponoć u pidžami i do jutra pohapsimo sve viđenije gradske potrese, i da već do ponedjeljka nema nijednog zemljotresa u Sisku i okolici.

A "ako nekoga danas i ima", da se mora "pritajiti".

Kao recimo potres, koji pritajen udara iz zemlje, iznutra: on je, braćo i sestre, unutarnji neprijatelj, peta kolona. On podriva same temelje hrvatske države, trese ih, ljulja, krši i lomi.

Što nam je onda raditi?

"Samo je kršćanska ljubav lijek protiv te pošasti, ljubav će pobijediti zlo i naše će zajedništvo odnijeti pobjedu nad potresom", rekao je na kraju nadahnutog nedjeljnog predavanja sisački biskup Vlado Košić, pa zaključio: "Bog nam je poslao ovo zlo da nas zbliži."

Gluhi muk ispunio je župnu crkvu svetog Filipa i Jakova u Gvozdanskom, gledali su vjernici u biskupa čekajući objašnjenje. "Bog nam je poslao ovo zlo da nas zbliži"?

Ako je, naime, potres u Petrinju i Glinu poslao Bog, i to zato da "zbliži" Hrvate, da ih okupi u "kršćanskoj ljubavi" i "zajedništvu", to otvara neka dosta nezgodna sezmi... seizo... sezmoilo... neka dosta nezgodna teološka pitanja. Ako, naime, Bog tako funkcionira – ako su sve naše historijske nesreće Božja volja, ili su to barem one koje su nas okupljale u kršćanskoj ljubavi i zajedništvu – znači li to da je i tursku vojsku pod Gvozdansko onomad poslao Svemogući? Znači li to da su od Boga i Ferhat-paša i onaj rođak koji ga je poslao, Mehmed-paša Sokolović, obojica – avaj – poturčeni Srbi?

Znači li to da je, sve kako bi ih sačuvao u "kršćanskoj ljubavi" i "zajedništvu", dragi Bog Hrvatima poslao i komuniste? Znači li to da im je poslao i Srbe i srpsku vojsku devedeset prve? Znači li to – strah me i pomisliti, a kamoli napisati – da su i Novosti od Boga?

Naravno da znači. Čudni su putevi Gospodnji, nama nerazumljivi i često baš nepredvidivi. Protiv Boga i Božjih nauma, braćo i sestre, ne možemo se boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba, On ne gleda tko je tko, dolazi nenajavljen i nikad ne znamo kada će udariti.

Vrag je Bog.
0
Habibti, ya nour el ain
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 21424
Postovi: 14679
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Kolumne

Post Postao/la Heidi »

Moze ovdje? :hm

Kako su Amerikanci stvarali „banana republike“

Čak i kada United Fruit nije uspio da podmiti vlastodršce ili prisili nekoga da izvede puč, znao je da gotovo uvijek može računati na podršku američke vlade. Na primjer, 1928. godine 25.000 kolumbijskih radnika stupilo je u štrajk zahtijevajući neka osnovna poboljšanja uslova rada. Mjesec dana kasnije, Washington je vladi Bogote zaprijetio vojnom intervencijom. Tada su kolumbijske vlasti naredile vojsci da puca na štrajkače u takozvanom "masakru na plantažama banana".

N.H.

slika

Pablo Neruda je napisao da je Bog, nakon što ga je stvorio, podijelio svijet velikim američkim multinacionalnim kompanijama. "Fruit Company rezervirao je najsočniju, središnju obalu moje zemlje, slatki struk Amerike." I istina je da se United Fruit u Sjedinjenim Američkiom Državama stoljećima ponašao prema mnogim zemljama Latinske Amerike kao da mu ih je sam Bog dao da s njima radi šta god želi. Da bi uzgojila svoje žuto zlato, bananu, ta se firma nije ustručavala prijetiti, maltretirati i ubijati. A ako bi se vlada pobunila protiv toga, vlada bi bila promijenjena.

Danas je banana najpopularnije voće na svijetu i svake se godine potroši 100.000 miliona komada i teško je sjetiti se da je to, ne tako davno, bila egzotična i nepoznata delicija većem dijelu planete, proizvod koji je u Sjedinjenim Državama bio dostupan samo najbogatijima. Moguće je da bi tako i ostalo da nije bilo poslovne pronicljivosti mladog Newyorčanina po imenu Minor Cooper Keith.

slika

Godine 1873. Keith je gradio željezničku prugu u Kostariki i počeo uzgajati banane duž željezničke pruge kako bi prehranio svoje radnike. Nije mu trebalo dugo da shvati da je to tropsko voće koje je tu jeftino a kojek se vrijkednost višestruko umnožila kada je stiglo do pristaništa u New Yorku ili New Orleansu.

Deset godina kasnije, već je pregovarao s vladom Kostarike o ustupanju 325.000 hektara djevičanskog zemljišta i 20-godišnjem oslobađanju od poreza. Također se oženio nećakinjom predsjednika zemlje. Godine 1899. godine, Keith je osnovao United Fruit zajedno s nekolicinom drugih poduzetnika.

Firma, koja će u Latinskoj Americi biti poznata kao "hobotnica" po brojnim pipcima, započela je s poslom u Kostariki, Jamajci i Panami, no ubrzo je stigla i do Hondurasa i Gvatemale, a kasnije i do Kolumbije, Ekvadora, Kube i Dominikanske Republike.

United Fruit uzeo je hiljade i hiljade hektara plantaža, ponekad i besplatno. Početkom 1930-ih kontrolirao je 90% svjetskog tržišta banana. S obzirom na to da je njegov zvjezdani proizvod bio kvarljiv, od svog osnivanja na usluzi mu je bilo 50 brodova, poznatih kao „velika bijela flota“, koji su prevozili banane. U sljedećim desetljećima nastavio je širiti flotu.

slika

Od početka je osnovni dio posla bio držanje pod kontrolom vlada zemalja Latinske Amerike u kojima su banane rasle. Već 1911. godine Sam Zemurray, tridesetogodišnjak koji je tek stigao u Honduras i koji će završiti kao predsjednik United Fruita, organizirao je ekspediciju plaćenika kako bi svrgnuo predsjednika Miguela Dávilu nakon što mu je ovaj odbio dati određene pogodnosti.

Čak i kada United Fruit nije uspio da podmiti vlastodršce ili prisili nekoga da izvede puč, znao je da gotovo uvijek može računati na podršku američke vlade. Na primjer, 1928. godine 25.000 kolumbijskih radnika stupilo je u štrajk zahtijevajući neka osnovna poboljšanja uslova rada. Mjesec dana kasnije, Washington je vladi Bogote zaprijetio vojnom intervencijom. Tada su kolumbijske vlasti naredile vojsci da puca na štrajkače u takozvanom "masakru na plantažama banana".

Zbog toga je kompanija ulagala ogroman novac u PR. Četrdesetih je godina multinacionalka angažirala Edwarda Bernaysa, poznatog kao "oca odnosa s javnošću". Bernays je bio nećak Sigmunda Freuda koji je kao dijete emigrirao iz Beča u Sjedinjene Države i upotrijebio nauku svog ujaka o ljudskom umu kako bi usavršio tehnike oglašavanja. Za vrijeme boravka u United Fruitu, najuspješniji proizvod koji je promovirao bio je puč u Srednjoj Americi.

Godine 1951. Jacobo Árbenz bio je demokratski izabran za predsjednika Gvatemale. Predsjednik planira agrarnu reformu. Njegova je vlada odobrila izvlaštenje dobrog dijela zemljišta koje je multinacionalka obrađivala i obećala ga nadoknaditi prema vrijednosti koju je firma dala u svojim poreznim prijavama. United Fruit tražio je mnogo više i imao je podršku vlade Sjedinjenih Država.

Bernays je osmislio kampanju da Árbenza označi komunistom i tvrdio da je njegova zemljišna reforma "sastavljena u Moskvi". United Fruit platio je putovanja u Gvatemalu za novinare iz glavnih medija i "organizirao" lažna svjedočenja o bombama, komunističkim neredima i sovjetskim savjetnicima. Također je distribuirao anonimna izvještaje o "komunističkoj opasnosti u Gvatemali" centrima moći u Washingtonu.

Puč će se dogoditi 1954. U operaciji nazvanoj PBSUCCESS, friško formkirana CIA finansira obuku male pučističke vojske pod komandom pukovnika Carlosa Castilla Armasa u Nikaragvi. Kad puč uspije i Árbenz ode u progonstvo, novi predsjednik Castillo otkazuje sve reforme koje su naštetile United Fruitu.

U Gvatemali je CIA organizirala puč dok je njezin direktor bio Allen Dulles, a američki ministar vanjskih poslova koji je osudio izvlaštenje tvrtke bio je njegov brat John Foster Dulles. Obojica su radili kao savjetnici u multinacionalnoj kompaniji za banane.

Ironično, taj veliki uspjeh za United Fruit označio je početak njegovog pada. Samo nekoliko dana nakon puča, američko Ministarstvo pravosuđa službeno je optužilo firmu za kršenje antitrustovskih zakona.

To je prvi korak na dugom pravosudnom putu koji će dovesti kompaniju do raspada i napuštanja nekih svojih plantaža u Latinskoj Americi, usredotočujući se više na distribucijski posao. Međutim, nije se odrekla nekih od starih poroka.

U januaru 1959. Fidel Castro pobjednički je ušao u Havanu. Mala grupa revolucionara okončala je diktaturu Batiste, dobrog prijatelja vlade Sjedinjenih Država koji je nekoliko puta posjetio 8.000 hektara koje je United Fruit imao na Kubi.

Novi čelnik također je dobro poznavao firmu. Ángel Castro, Fidelov otac, emigrant iz Španije, radio je za United Fruit. Komunistička vlada odlučila je nacionalizirati sva njihova dobra. Dvije godine kasnije, firma je stavila dva broda iz svoje "velike bijele flote" u službu CIA-e zbog pokušaja invazije na Kubu u propaloj operaciji u Zaljevu svinja. Sporazumom su tajno upravljali državni odvjetnik Robert Kennedy, predsjednikov brat i neki od rukovodilaca kompanije.

United Fruit imao je problema sa sudovima, štrajkovima i bolestima koje pogađaju njegove banane, a povrh svega, više nije bio sposoban ni organizirati uspješan puč. Firma počinje gubiti novac i ulazi u ’70-e pod novim imenom (United Brands) i gubi prvu poziciju u prodaji banana u Sjedinjenim Državama. Ogromna kriza vrhunac je doživjela trećeg februara 1975.

U osam ujutro, predsjednik United Brandsa, Eli Black, s aktovkom u ruci razbija prozor svoje kancelarije u New Yorku i baca se s 44. kata.

Samo dva mjeseca nakon Blakove smrti, vlasti su optužile United Brands da su platili milion dolara mita predsjedniku Hondurasa, Oswaldu Lópezu Arellanu kako bi zaustavili povećanje poreza za firmu. kandal je izazvao novi vojni puč u Hondurasu, a United Brands na kraju su se izjasnili krivim i priznali da su platili mito.

United Fruit je još uvijek živ, premda se od kasnih osamdesetih službeno naziva Chiquita Brands, uzimajući ime poznatog crtića koji je njihove banane učinio poznatima. Otkako je prije dvadeset godina izašao iz bankrota, multinacionalka je pokušala izgraditi drugačiju sliku. Međutim, jopš uvijek su svježi tragovi prošlosti.

Godine 2007. Chiquita se izjasnila krivim za finansiranje krajnje desne kolumbijske paravojne grupe, Ujedinjene snage samoodfbrane Kolumbije. Firma je priznala da im je dala najmanje 1,7 miliona između 1996. i 2004. godine kako bi dobila "zaštitu" za svoje plantaže i zaposlenike.

Godinama je ova vrsta varanja i zlostavljanja bila svakodnevica United Fruit-a: nasilje, podmićivanje, iskorištavanje, intervencionizam,.. Njezin je način poslovanja tu firmu činio oličenjem imperijalizma za milione Latinoamerikanaca. Chiquitina plava naljepnica bila je sinonim za dominaciju u nekolicini zemalja koje su nazivane "banana republikama“.

Stav.ba
1
1 slika
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
storm
Administrator
Reactions: 32544
Postovi: 25457
Pridružen/a: 15 jul 2020, 12:19

Re: Kolumne

Post Postao/la storm »

Partizan Sava Kovačević je bio istinski vođa. Naši lideri su bijednici
Goran Vojković
slika
Foto: Index/Wikipedia
AKO želite da vas narod poštuje, cijeni i prati, kao lider morate biti prvi. U krizi, u bilo kojoj nevolji, u ratu, a ova pandemija je prilično nalik ratu, u svakoj pogibelji lider, vođa, šef, kako želite, mora biti primjer. Kako je netko davno rekao, narod cijeni one koji viču: "Za mnom!", a ne one koji viču: "Juriš!"

Povijest je puna takvih primjera. Zato su Horatio Nelson, Wilhelm von Tegetthoff, pa i jedan primjer iz naše povijesti, partizanski komandant Sava Kovačević, ostali u zapisani u povijesti kao junaci i pobjednici. Bili su to ljudi koji se nisu skrivali kada je bila gužva. Pokazali su kako oni koji su vođe moraju biti prvi. Moraju biti primjer svima oko sebe.

Povijest pamti heroje
Davno je to bilo, početkom 19. stoljeća. Britanska flota dobila je poruku od promatrača: "Francuzi i Španjolci su napokon na otvorenom, brojčano su nadmoćniji u brodovima, oružju i ljudima." Prekaljeni admiral Nelson bio je već teški invalid, no nije se dao – vodio je britansku flotu.

Dan kasnije, kako su se dvije flote približavale, Nelson je stajao na palubi u savršeno urednoj uniformi, a na jarbolu njegovog admiralskog broda Victory zastavicama je napisana poruka cijeloj floti: "Engleska očekuje da će svaki čovjek obaviti svoju dužnost." U teškoj bitci admiralski brod nije bio pošteđen – borio se junački, a sam Nelson je smrtno ranjen. Pokopan je u Engleskoj, a njegov admiralski brod Victory se čuva u suhom doku u luci Portsmouth i formalno je još u vojnom upisniku.

Više od pola stojeća kasnije, 1866. godine, Talijani su naumili osvojiti Vis. Slabije naoružan, s manje brodova i manje topova, Wilhelm von Tegetthoff krenuo je s austrijskom flotom iz Fažane prema Visu koji je bio pred padom. U noći pred bitku koja se odvijala 20. srpnja 1866., prema zapisima, mornari su mogli vidjeti svog admirala kako stoji na otvorenom mostu. Puhalo je za ljeto iznimno jako jugo uz kišu, ratni brodovi su se teško ljuljali, a Tegetthoff je bez riječi gledao u tamu ispred sebe.

Znajući da je bitno slabiji, naredio je napad pramcima na talijanske brodove. Njegov admiralski brod "SMS Erzherzog Ferdinand Max" je iskoristio priliku i zaletio se punom brzinom u bok talijanske oklopnjače "Re d'Italia", što je bio jedan od ključnih trenutaka bitke. Tegetthoff je uplovio u Vis kao pobjednik, a talijanska posezanja prema hrvatskoj obali i otocima morala su pričekati pola stoljeća, kada opet nisu imali sreće – u planinama iznad Soče sačekao ih je Svetozar Borojević od Bojne, nazvan "Lav od Soče", koji je odbio hrpu talijanskih napada. Postao je jedini austrijski feldmaršal slavenskog podrijetla. Vojnici su ga obožavali premda je bio strog, časnik starog kova.

Par desetljeća kasnije, novi rat. U iznimno teškoj Bitci na Sutjesci, u kojoj je poginulo i jako puno Dalmatinaca, partizanska Treća udarna divizija našla se u teškoj situaciji štiteći Središnju bolnicu. Njen zapovjednik, legendarni komandant Sava Kovačević, u kritičnom trenutku odlučio se za proboj. Brigada više nije imala rezervi, on sam je uzeo puškomitraljez u ruke, pozvao Prateću četu i kurire, izbio u prvi streljački stroj i krenuo na Nijemce pucajući iz mitraljeza – pao je pokošen njemačkim rafalima i ostao zapamćen u legendi i pjesmi. U tom istom ratu, nešto ranije, britanski kralj George VI. je odbio otići u Kanadu, već je ostao u Britaniji, dok je Churchill preko BBC-ja poručio nacistima da se Otok nikada, ali baš nikada neće predati.

Onaj tko vodi narod mora biti primjer
Ako želite poštovanje, pa i disciplinu kod ljudi, a disciplina je važna u teškim trenucima, morate biti primjer. Onaj na vrhu mora časno obavljati svoju dužnost i ne koristiti povlastice do kojih položajem može doći. Tek onaj na vrhu, vojni časnik, političar ili visoki dužnosnik koji pokaže svojim primjerom kako se ponašati ima pravo tražiti od drugih žrtvu, a to znači u ovom posebnom ratu s virusom – tražiti poštivanje predviđenih mjera. Ako si propisao neku mjeru, onda je prvi poštuješ. Poštuješ za primjer drugima, a ne koristiš svoj položaj za izbjegavanje iste.

A ovi naši? Prvo sami krše mjere koje su propisali, pa kada se studenti nalaze po ulicama to je "bioterorizam", a kada se oni nalaze suprotno mjerama koje su sami propisali – to je njima sasvim normalno. Netko će reći da je jedno skup studenata, a drugo crkveno okupljanje, no teško da virus primjećuje razliku. Sam papa Franjo je još za Uskrs prošle godine, govoreći pred praznim trgom, poslao simboličku, no jasnu poruku o tome.

Slično tome, dok je bila blokada i zabrana svih okupljanja, političari su se nalazili po podrumima. Onda se suci nalaze kod lika čije su firme ostavile milijunske dugove kako bi žderali i pili. Sada je došlo cjepivo pa nova priča. Saznajemo kako se razni likovi cijepe preko reda. Oni koji su pri vrhu piramide, politički miljenici, cijepe se uz svakakva opravdanja. Baš su oni naletjeli kada je, eto, bilo viška cjepiva, a ne, primjerice, neka bakica. Aha.

Povijest će ih zaboraviti kao bezvezne likove jednog lošeg doba
Srećom, povijest ujedno zaboravlja i pamti. Nitko se ove šake jada za 50 godina neće sjećati. Sitni, bezvezni kokošari, bijednici, lovci na hladne plate mesa, grijane siceve službenih automobila i sinekure javnog sektora u kojemu jedino mogu egzistirati. Sada i lovci na cjepivo. Nikome osim sebi oni nisu važni, ništa neće napraviti po čemu će se pamtiti, bili su samo kotačić u razdoblju propadanja jedne države i jednog naroda koji ih je, nažalost, sam izabrao.

Nitko ne traži, naravno, danas da jurišaju na talijanske oklopnjače i njemačke bunkere. Vremena su ipak puno bolja. Tražimo od njih samo da poštuju pravila koja su sami za sve nas propisali. Ne možete tražiti od drugih ponašanje koje sami ne provodite. Ako to radite, više niste autoritet, već samo bezveznjak koji drugima naturi pravila ponašanja, a sebe smatra izuzetim od tih istih pravila.
0
Habibti, ya nour el ain
Avatar
CocoMa
Globalni moderator
Globalni moderator
Reactions: 15812
Postovi: 9221
Pridružen/a: 22 jul 2020, 20:23

Re: Kolumne

Post Postao/la CocoMa »

Ovaj Fejsbuk mi je otkrio još jedan nevjerovatan ali istinit stereotip: Žensko hoće da je kokoš, pa to ti je. Danas joj se sve nudi, al se ona piše na profilu kao Aida Sulejmanova i Hajra Jusufova. Još ne vidjeh nigdje Adnan Bilsanin ili Haris Melinin… Ko kad je žensko samo sebi rezil

Džaba 21. vijek. Džaba ženska prava. Džaba zakoni, džaba žrtvovanje hrabrih žena, džaba šamari, suze i zatvori. Džaba što nas je sve više i više s dva prezimena. Džaba učenje i visoke škole, džaba silna putovanja po svijetu, džaba internet i digitala i sva druga tehno pomagala, džaba novci i svi teški nanini lonci, džaba sve, kad kokoš ostaje kokoš i voz! Kad kokoš hoće da se zove po nekom horozu, i u to joj je sva kokošija pamet stala. Džaba što sad ima i ćage, i naku diplomu, ima i doktorat, al – trt Milojka – ona bi da se okiti najvažnijom diplomom – svojim čo’ekom. I hoće da to svi znaju. I da se to čuje. I da se to dobro vidi. I da se iz dana u dan potvrđuje.

I od svih „ženskijeh“ prava na kojima su maternicu potrgale i dušu izranjavale neke tamo „nadrkane ženturače“ eto ona hoće samo obaveze. Umjesto ukrštenih riječi ona bi da ispunjava polja služenja mužu svome, da mu bude pokorna i da mu sad ne nosi tri stuba ko nekad, nego sva četiri i stuba i zida, pride i karnižne i roletne.

Gledam ovaj Fejsbuk iz dana u dan i ne mogu se naibretiti koliko tamo ibreta ima i šta sve nećeš saznat o ovim modernim ženama što na sav glas rezile druge, a same su sebi najveći rezil.

Dovoljno je krenut od predstavljanja.

Hejbet zajedničkih profila na FB. On i ona – zajedno i u dobru i u zlu i na Fejsbuku! Evo prijedloga matičarima za onaj suhoparni tekst koji ti pročitaju kad se vežeš prstenjem i papirom u onom magičnom trenutku, neka fino dodaju da budemo vjerni jedni drugima i u reali i u virtuali, da dijelimo sva zajednička dobra pa i stranicu na FB-u! Aman, Booože moj – što bi rahmetli Safet izvuko u „Dilberu“.

Šta je to u njima da se oni i na tim svojim profilima udružuju ko nekad kad smo udruživali rad u socijalizmu u neke zajedničke zadruge, pa nam puko rad a ostali krediti?! Ne kontam i dalje, ali čitam: Amir Adisa Mešetović Hodžić, Đulsa Duran Kajetović, Samira Mira Muhamed Muki Topić (Sarajlić), Suzi i Zoki Jelkić, Fuad i Ferida Teskeredžić (Nerminova mama), Ismet Iko Sabaheta Baha Ikanović (ex Gojkić), Almir&Arnela Mujčić (Ada i Adis) i do u nedogled.

Pita me prijateljica jesam li zapazila ovaj fenomen, kažem joj, kako neću zapazit, nejasno mi ko mi se javlja od njih dvoje?! Ko je tu glava? Jel ovaj što mu je ime prvo napisano ili ovaj drugi ili se neko treći krije iza ovoga. Pogotovo ne znam ako nema zajedničke slike, nego mi obično u onaj kružić postave jal djetelinu s četiri lista. jal neki citat Duška Radovića ili Meše Selimovića tipa: „Život prolazi a mi ne znamo šta bismo s njim“ ili „Ko umije da voli ne treba ništa ni da radi“.

Bude tu i onih romantičnih sanjarskih slika koje su krasile nekadašnje bombonjere. Kod ovih sretnih parova sa zajedničkim identitetom obično neko bespomoćno slatko dijete lješkari na livadi u tratinčicama ili su se sjene zaljubljenog para u srcu spojile.

– Ko kome tu podnosi izvještaj? – pita se ona naglas.

A ja ću isprve:

– Ona njemu, nema sumnje. Ha je dozvolila da se ovako legitimiše, ona je donja kako god da uzmeš. I misli da je to idilično. Eto golema je sreća da se predstavljate ko klonovi, i sijamski blizanci imaju odvojene profile, ali vi iz tvrde zemlje Bosne najn!

– Ja mislim da muško to kontroliše, glavni je revizor. Nije joj ni dao da ima svoj profil nego ko da ga sad čujem kad kaže: Hajd eto kad si me fino zamolila možeš, možeš na Fejsbuk ali  stavi i mene, da se i ja mogu svojim jaranima javljat! I onda ide i KOS i MOS i HUTBA i UDBA, sve u paketu!

– Ja se, da ti pravo kažem, čudno osjećam, ne znam ko mi odgovara na poruku: ona ili on, ili su i djeci dali šifre pa te loži nekakav pubertetlija!? A tek kad treba rođendan da čestitam, jedan je datum – kome ga čestitaš Amiru ili Adisi?  – nastavljam, a i ona će:

– Ma to je valjda da se pokaže ta velika ljubav, sloga i pišanje u istu tikvu, šta li?

– Ili je ono: ti si moja i imaš slobode onoliko koliko ti ja dopustim – miriše mi prije na to.

– Hajde da nešto košta otvaranje tog profila, pa de-de… pa pomisliš štednja, ali ovako… smrdi brate ko kanta.

– Možda je zaista zajednički profil vrhunac ljubavi, a mi smo pokvarene i tražimo neke skrivene motive? – sjetim se onih mantri da treba sve gledat pozitivno pa pljunem tri puta na sebe.

– Možda bi i baba da ima onu stvar bila dedo – šeretski se nadoveza – niko tu nije mlad i zaljubljen, sve ljudi u godinama.

– Onda su se fakat spojili u jedno biće, jedno govori što drugo misli i obratno. Ima toga. Ko da sad gledam ovu jednu moju mahalušu da kaže svome: „De joj ti odgovori, ja je ne mogu smislit a kamoli joj odgovarat na poruke!“

– Nego da ti kažem nešto, meni je od ovoga gore samo još dvoje! – sjetim se.

– Ja mislila jedno – kud sad dvoje?! – replicira mi.

– Dvoje, dvoje… Prvo, kad jedno ima profil na svoje ime, a ono drugo se „izborilo“ za šifru pa se uvlači, prati, gleda profile ženinih prijateljica, pa se i dopisuje, baci koju, špijunira…i oboje se prave ludi. E ti su mi se ubili za psihijatrije…

– Da meni moj kaže: daj mi svoju šifru da pogledam šta ima na FB, ja bih ga skrolala jednim potezom. Pa ja sam svog muža nekidan izbacila iz prijatelja! Zakuho mi na statusu, ko fol on brani moje mišljenje. Ma rekoh dosta te je bilo, letiš!

I znaš šta još: Ovaj Fejsbuk mi je otkrio još jedan nevjerovatan, ali istinit stereotip: Žensko hoće da je kokoš, pa to ti je. Danas joj se sve nudi, al se ona piše na profilu kao Aida Sulejmanova i Hajra Jusufova. Još ne vidjeh nigdje Adnan Bilsanin ili Haris Melinin… Jel to tebi normalno?! Taman smo se kutarisale onog pridjevka-nadjevka, kako već, kad su žene zvali po njihovim muževima, pa bila Džaferaginica, Mehinica, Zijaginca, Jovanova, Smiljanova, Brankovica itd…, a vidi sad.

– Dobro je, ipak napredujemo, natakarila je prvo svoje ime da zna svijet kako joj je rođeno ime, a onda da zna svijet i ko joj je gospodar.

– E, jest vala, ko kad je žensko samo sebi rezil.

 

 Indira Kučuk Sorguč
0
Avatar
Socrates
Administrator
Reactions: 12740
Postovi: 13965
Pridružen/a: 22 aug 2020, 03:11

Re: Kolumne

Post Postao/la Socrates »

Piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju


Takav strašan cinizam ne viđa se svaki dan. U jednoj zemlji gdje se narodi luđački mrze, gdje je nacionalizam ubio sve sustave, a prije svih onaj ekonomski, gdje milijuni žive u bijedi od nekoliko konvertibilnih maraka dnevno, vođa jednog naroda, glavno lice hrvatske nacionalističke politike, slavi rođendan u svojemu mostarskom ljetnikovcu ugrubo procijenjenom na tri milijuna eura, na golemom imanju zbog kojeg se mijenjao tok rijeke Radobolje, a vođa drugog naroda, glavno lice srpske nacionalističke politike, stiže mu helikopterom iz Banje Luke.

To bi valjalo emitirati na svim bosanskohercegovačkim televizijama, Milorada Dodika kako izlazi iz helikoptera, dok mu struja zraka iz elise mrsi tanku kosu na tjemenu, i Dragana Čovića kako ga nasmijano dočekuje, s dvije čaše šampanjca u raskriljenim rukama. To bi morali vidjeti svi koji su u ratu izgubili sve što su nekad imali, koji su ostali bez posla, kuće, zavičaja i najmilijih, da im se objasni smisao njihova stradanja.

Za ovo ste, braćo hrvatska i braćo srpska, ginuli, da bi Čović i Dodik uživali. I da bi još i Čovićevi i Dodikovi unuci i praunuci uživali. Gledajte, bijednici, gdje su otišle vaše pare pa se lijepo ubijte antifrizom s etiketom vinjaka i mokraćom što vam je u plastičnim dvolitrenkama prodaju za pivo.

RAZVRATNI LUKSUZ

Upitate li se ponekad gdje je prag tolerancije u bosanskohercegovačkih naroda, koliko bi svinjarija oni još otrpjeli prije nego bi shvatili da ih je nacionalizam upropastio? Meni se čini da u tome zapravo nema ograničenja. Ni helikopteri ni imanja od tri milijuna eura, nijedan razvratni luksuz za naše nacionalističke vođe nije pretjeran.

Da se u Republici Srpskoj, na primjer, kao u nekoj afričkoj državi, jednom godišnje okupe sve dvanaestogodišnje djevojčice i plešu ispred Milorada Dodika, a on na kraju najljepšu djevojčicu izabere za ženu i njezinoj obitelji zauzvrat dobrostivo daruje kravu, i to bi svima bilo u redu. "Neka, bolan, on je nama dao entitet", rekli bi ljudi pomirljivo.

Od svega na mostarskom slavlju najzapaženiji je ipak bio obiteljski grb koji je Dragan Čović nedavno dao napraviti i koji je ponosno izložio za sve uzvanike, prvo na papiru, a onda i kao tortu. Gledajući njegovo časno ime od oraha, bjelanjaka, maslaca i cukra, kroz šok i nevjericu provuče vam jedno čuvstvo pomalo, ali samo pomalo nalik sažaljenju.

Kakav je to ego! Kakva je nezasitna sujeta hadezeovskog skorojevića, da je ni imanje od tri milijuna eura, ni novo korito rijeke Radobolje, ni počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta ne može namiriti, već se mora i heraldički potvrditi, u nekakvoj šarenoj papazjaniji s lavovima, mačevima, šahovnicama, križevima, vrpcama, viteškim kacigama, orlovima i poskocima. Sve je on uspio utrpati. Čitav zoološki vrt. Više Dragan Čović ima životinja u grbu nego sve europske kraljevske obitelji zajedno.

Napravila mu ga je firma Heraldic art iz Rijeke i poslala na svečanoj povelji s crvenim voštanim žigom, sve kako je red. "Grb obitelji Čović uveden je u Registar obiteljskih grbova Heraldic art d. o. o. pod rednim brojem 1", koči se ozbiljno na četvrtastom komadu kartona. Nema tu zajebancije. Ili možda ipak...

Zbunjuje nas nešto onaj redni broj. Ne čini nam se kao nekakva poštovanja vrijedna, nekoliko stoljeća stara heraldička tradicija ako im prvi grb nije ni od Zrinskih, ni od Frankopana, ni od Mažuranića, ni od Draškovića, ni od Keglevića, ni od plemenitih Matačića, nego baš od obitelji Čović.

ZAMETNUT TRAG NOVCU

Neka se njegovo hercegovačko visočanstvo ne naljuti, ali meni je to nešto sumnjivo.

Cijenim svejedno namjeru Dragana Čovića da svojemu nedavno stečenom bogatstvu dade jednu aristokratsku patinu, da priguši razmetljiv sjaj novoga i zamete trag novcu. Kad vidite grb s lavom, mačem, šahovnicom i orlom, da pomislite kako njegov ljetnikovac još od dvanaestog stoljeća stoji na obali Radobolje.

No, ako mene pitate, to je trebalo totalno drugačije izgledati. Da ja crtam grb Čovićevih, uzeo bih, za početak, dolje zelenu podlogu, nijansu mlade kapulice, a gore na crveno i bijelo šahovsko polje stavio jedno bijelo janje. Iznad toga u skoku bi se propeo jedan dupin, kao što ćete vidjeti ispred mnogih kuća u hercegovačkom kraju, a dupin bi u njušci držao najnoviji Samsung Galaxy. Naposljetku, na vrhu bi se vijorila vrpca i na njoj latinsko geslo: "Tko je jamio, jamio je."
1
1 slika
I da niko nikad stići neće

U središte od majkata zemlja...
Avatar
storm
Administrator
Reactions: 32544
Postovi: 25457
Pridružen/a: 15 jul 2020, 12:19

Re: Kolumne

Post Postao/la storm »

Socrates je napisao/la: 25 aug 2021, 05:42 Piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju


Takav strašan cinizam ne viđa se svaki dan. U jednoj zemlji gdje se narodi luđački mrze, gdje je nacionalizam ubio sve sustave, a prije svih onaj ekonomski, gdje milijuni žive u bijedi od nekoliko konvertibilnih maraka dnevno, vođa jednog naroda, glavno lice hrvatske nacionalističke politike, slavi rođendan u svojemu mostarskom ljetnikovcu ugrubo procijenjenom na tri milijuna eura, na golemom imanju zbog kojeg se mijenjao tok rijeke Radobolje, a vođa drugog naroda, glavno lice srpske nacionalističke politike, stiže mu helikopterom iz Banje Luke.

To bi valjalo emitirati na svim bosanskohercegovačkim televizijama, Milorada Dodika kako izlazi iz helikoptera, dok mu struja zraka iz elise mrsi tanku kosu na tjemenu, i Dragana Čovića kako ga nasmijano dočekuje, s dvije čaše šampanjca u raskriljenim rukama. To bi morali vidjeti svi koji su u ratu izgubili sve što su nekad imali, koji su ostali bez posla, kuće, zavičaja i najmilijih, da im se objasni smisao njihova stradanja.

Za ovo ste, braćo hrvatska i braćo srpska, ginuli, da bi Čović i Dodik uživali. I da bi još i Čovićevi i Dodikovi unuci i praunuci uživali. Gledajte, bijednici, gdje su otišle vaše pare pa se lijepo ubijte antifrizom s etiketom vinjaka i mokraćom što vam je u plastičnim dvolitrenkama prodaju za pivo.

RAZVRATNI LUKSUZ

Upitate li se ponekad gdje je prag tolerancije u bosanskohercegovačkih naroda, koliko bi svinjarija oni još otrpjeli prije nego bi shvatili da ih je nacionalizam upropastio? Meni se čini da u tome zapravo nema ograničenja. Ni helikopteri ni imanja od tri milijuna eura, nijedan razvratni luksuz za naše nacionalističke vođe nije pretjeran.

Da se u Republici Srpskoj, na primjer, kao u nekoj afričkoj državi, jednom godišnje okupe sve dvanaestogodišnje djevojčice i plešu ispred Milorada Dodika, a on na kraju najljepšu djevojčicu izabere za ženu i njezinoj obitelji zauzvrat dobrostivo daruje kravu, i to bi svima bilo u redu. "Neka, bolan, on je nama dao entitet", rekli bi ljudi pomirljivo.

Od svega na mostarskom slavlju najzapaženiji je ipak bio obiteljski grb koji je Dragan Čović nedavno dao napraviti i koji je ponosno izložio za sve uzvanike, prvo na papiru, a onda i kao tortu. Gledajući njegovo časno ime od oraha, bjelanjaka, maslaca i cukra, kroz šok i nevjericu provuče vam jedno čuvstvo pomalo, ali samo pomalo nalik sažaljenju.

Kakav je to ego! Kakva je nezasitna sujeta hadezeovskog skorojevića, da je ni imanje od tri milijuna eura, ni novo korito rijeke Radobolje, ni počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta ne može namiriti, već se mora i heraldički potvrditi, u nekakvoj šarenoj papazjaniji s lavovima, mačevima, šahovnicama, križevima, vrpcama, viteškim kacigama, orlovima i poskocima. Sve je on uspio utrpati. Čitav zoološki vrt. Više Dragan Čović ima životinja u grbu nego sve europske kraljevske obitelji zajedno.

Napravila mu ga je firma Heraldic art iz Rijeke i poslala na svečanoj povelji s crvenim voštanim žigom, sve kako je red. "Grb obitelji Čović uveden je u Registar obiteljskih grbova Heraldic art d. o. o. pod rednim brojem 1", koči se ozbiljno na četvrtastom komadu kartona. Nema tu zajebancije. Ili možda ipak...

Zbunjuje nas nešto onaj redni broj. Ne čini nam se kao nekakva poštovanja vrijedna, nekoliko stoljeća stara heraldička tradicija ako im prvi grb nije ni od Zrinskih, ni od Frankopana, ni od Mažuranića, ni od Draškovića, ni od Keglevića, ni od plemenitih Matačića, nego baš od obitelji Čović.

ZAMETNUT TRAG NOVCU

Neka se njegovo hercegovačko visočanstvo ne naljuti, ali meni je to nešto sumnjivo.

Cijenim svejedno namjeru Dragana Čovića da svojemu nedavno stečenom bogatstvu dade jednu aristokratsku patinu, da priguši razmetljiv sjaj novoga i zamete trag novcu. Kad vidite grb s lavom, mačem, šahovnicom i orlom, da pomislite kako njegov ljetnikovac još od dvanaestog stoljeća stoji na obali Radobolje.

No, ako mene pitate, to je trebalo totalno drugačije izgledati. Da ja crtam grb Čovićevih, uzeo bih, za početak, dolje zelenu podlogu, nijansu mlade kapulice, a gore na crveno i bijelo šahovsko polje stavio jedno bijelo janje. Iznad toga u skoku bi se propeo jedan dupin, kao što ćete vidjeti ispred mnogih kuća u hercegovačkom kraju, a dupin bi u njušci držao najnoviji Samsung Galaxy. Naposljetku, na vrhu bi se vijorila vrpca i na njoj latinsko geslo: "Tko je jamio, jamio je."
Sustina hrvatsko srpskog nacionalizma.

Neopisivo glup narod, kao pogonsko gorivo...
0
Habibti, ya nour el ain
Avatar
grunf
Perspektivni član
Perspektivni član
Reactions: 625
Postovi: 539
Pridružen/a: 31 okt 2020, 08:31

Re: Kolumne

Post Postao/la grunf »

storm je napisao/la: 25 aug 2021, 07:38 Sustina hrvatsko srpskog nacionalizma.
Neopisivo glup narod...
Ocigledno ne poznajes ovu vrstu muzike i njihove perjanice. Enes je kulturan i civilizovan momak, stara skola, ovo je u rangu Sadika Hasanovica. :palm
0
StarosjediJoci, الوطنيونوو Bosamci i Herzegowci

Cuvajte se

Straиog utiЦaja!
Avatar
storm
Administrator
Reactions: 32544
Postovi: 25457
Pridružen/a: 15 jul 2020, 12:19

Re: Kolumne

Post Postao/la storm »

grunf je napisao/la: 26 aug 2021, 07:15
storm je napisao/la: 25 aug 2021, 07:38 Sustina hrvatsko srpskog nacionalizma.
Neopisivo glup narod...
Ocigledno ne poznajes ovu vrstu muzike i njihove perjanice. Enes je kulturan i civilizovan momak, stara skola, ovo je u rangu Sadika Hasanovica. :palm
Prestani slikice gledati :palm
0
Habibti, ya nour el ain
Avatar
storm
Administrator
Reactions: 32544
Postovi: 25457
Pridružen/a: 15 jul 2020, 12:19

Re: Kolumne

Post Postao/la storm »

Oklopno pravoslavlje
IVANCIC.png
Viktor Ivančić
Piše Viktor Ivančić

Da bi zadržala karakter i kontinuitet decenijskog djelovanja – da bi nastavila širiti nacionalističko zlo – Srpska pravoslavna crkva možda je i mogla na svoj tron postaviti pogodniju ličnost od Porfirija, ali ne i pogodniju dvoličnost od njegove.

Bolje je to jasno reći odmah na početku, kada već nekoliko decenija iskustva ne ostavlja mjesta dvojbi: poput Katoličke crkve u Hrvatskoj, Srpska pravoslavna crkva je leglo nacionalističkog zla, a u figuri patrijarha Porfirija dobila je adekvatnog vođu.

Da bi zadržala takav karakter i kontinuitet djelovanja – da bi nastavila širiti nacionalističko zlo – Srpska pravoslavna crkva možda je i mogla na svoj tron postaviti pogodniju ličnost od Porfirija, ali ne i pogodniju dvoličnost od njegove.

U izboru između odgovarajuće ličnosti i odgovarajuće dvoličnosti na komandnome mjestu, iz perspektive trajne zadaće Srpske pravoslavne crkve – naime širenja nacionalističkog zla – mnogo je korisnije i probitačnije igrati na drugu varijantu.

To, dakako, ne znači da su svi pravoslavni svećenici upregnuti u temeljnu misiju Srpske pravoslavne crkve, u proizvodnju i distribuciju nacionalističkog zla – ima ih, kao i u hrvatsko-katoličkom univerzumu, čitava šačica koji se tome suprotstavljaju – no jedno je sigurno: Porfirije među takve ne spada.

Sve se to potvrdilo prilikom desantnog ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju, osmišljenog radi produbljivanja razdora između Srba i Crnogoraca i radi opsluživanja beogradske političke fantazije o konstituciji „srpskog sveta“. U samoj izvedbi – zahvaljujući spomenutoj dvoličnosti, kao i činjenici da se kroz protekla desetljeća SPC usavršila u disciplini spiritualiziranja nasilja – zbio se karakterističan nastup lažnoga boga i stvarne batine, mističan spoj ekumenizma i kemijskog oružja.

Taktika je, pogotovo u fazi poricanja, stara i otrcana, na našim prostorima popularna još otkad su skicirane prve političke piruete Slobodana Miloševića: isprovocirati reakciju kako bi tom reakcijom mogao biti isprovociran; poslužiti se tuđim nacionalizmom, koji si vrijedno hranio i poticao, a za prijeke potrebe i izmislio, kao opravdanjem što onaj tvoj poseže za silom. Tek kada bi ga neka intervencija s nebesa na trenutak lišila zaliha licemjerja, patrijarh bi možda mogao i artikulirati taj cinizam: Ako niste u stanju vidjeti da sam došao širiti ljubav i pomirenje, braćo Crnogorci, to je zacijelo zbog suzavca!

Porfirijevi adoranti, kakvih je popriličan broj u ekumensko-liberalnim salonima Zagreba i Beograda (a o onima iz uspaljenih patriotskih masa da se i ne govori), misle sasvim drugačije, i uopće ne sumnjam da će me zbog gornjih rečenica žustro kasapiti po društvenim mrežama, na koje srećom ne zalazim. Liberalni intelektualci koji su, trčeći pred rudo, Porfirjev uspon na vlast popratili ekstatičnim usklicima i naramcima biranih lauda, teško se, naime, mire s činjenicom da je funkcija patrijarha Srpske pravoslavne crkve dovoljno široka da posluži kao grobnica za njihove nade. Nakon pušione, nije lako pritisnuti komandu „restart“ i smoći snage da se iscijedi gorka istina, i o promaknutom velikodostojniku i o pokopanim očekivanjima – popu pop, a grobu grob.

Izraz je odurne dvoličnosti kada nakon cetinjske demonstracije sile napišeš na Instagram profilu, kao što je to učinio Porfirije, kako si „tužan, čak i užasnut činjenicom da su se nazirali neki ljudi koji su namjeravali snajperskom puškom spriječiti ovaj čin ljubavi prema svima“, jer te snajperske puške nitko nije ni zapazio ni „nazirao“, dok su šok-bombe, otrovna dimna zavjesa i do zubi naoružana garda koja štiti desant oklopnog pravoslavlja bili bjelodani svima.

Izraz je odurne dvoličnosti kada Porfirije cvrkuće o međunacionalnom pomirenju i „ljubavi prema svima“, a dan prije cetinjskog pičvajza bez kraja i konca veliča Amfilohija Radovića (koji je „čitavog sebe ugradio u biće ovoga naroda“, i to „na kamenu temeljcu koji se zove Hristos“), budući da je pokojni mitropolit, osim tvrdokornog negiranja crnogorske nacije, osiguravao duhovnu podršku cijeloj galeriji ratnih zločinaca, od Arkana do Karadžića, starajući se da na onom „kamenu temeljcu“ dotični izbruse noževe za organizirana klanja.

Obrazac je, što bi se reklo, transparentan: drobim o pomirenju, radim na sukobu; usta su mi puna negacije vlastitih djela; opskrbljujem nacionalističku rutinu šupljom popovskom frazom… Obožavateljima se to silno dopada, cikću od ushićenja kao šiparice kada zavodnik, opremljen s više kilograma religijskog kiča, saopći da se on i Hrvatska javno vole.

Jedan član zagrebačkog fan cluba čak je ustvrdio da nas Porfirije svojim istupima izvlači iz „semantičkih logora“, premda je iz konteksta patrijarhova govora u kojem je upotrijebio taj retorički izum jasno da otpor „semantičkim logorima“ može značiti samo jedno: Nitko nas ne može natjerati da onu stvar u Srebrenici nazivamo genocidom. Nikakve semantičke trice neće nas odvratiti od relativiziranja zločina.

Analitičar koji je u prošlim Novostima izdašno masirao čitatelje, na drugome je mjestu helikoptersko iskrcavanje klera na Cetinje usporedio s pripadnicima LGBT zajednice koji pokušavaju održati Paradu ponosa, a desni ekstremisti to nastoje spriječiti, pa onda – logično – očekujemo od policije da zaštiti ugroženu manjinu i omogući joj ostvarenje ustavnih prava. Oslonimo li se na njegovu usporedbu, šteta je u cetinjskome happeningu ne prepoznati istospolne partnere koji se u blizini oltara prpošno drže za ručice, naime – crkvu i državu.

Unutar svetišta odat će se očekivanim čulnim radnjama i složno zapjevati „Kad se vojska na Kosovo vrati“. Nezgodna stvar s komparacijom je što stvarni pripadnici LBGT zajednice, za vraga, nisu u crkvenim prostorijama kadrovirali ministre u crnogorskoj vladi, nego su to činili pok. Amfilohije i kompanija, uključujući izbor crnogorskoga premijera koji je, slijedom toga, danas politički autonoman koliko i vrtni patuljak u dvorištu ostroškog manastira.

Imamo dakle posla s raznim vidovima bulažnjenja nad razvalinama sekularnog društva. Problem s takvim „analizama“ i pratećim argumentima je polazište prema kojemu je religijska institucija odana religijskom poslanju, što je u postsekularnom dobu kapitalna zabluda, usvojena na osnovu obrednog folklora. Sasvim suprotno, i sasvim nalik konfesionalnim pogonima u Zagrebu i Sarajevu, Srpska pravoslavna crkva je politička organizacija u vjerskoj ambalaži. Porfirije, čija hipokrizija udovoljava svim suvremenim trendovima (pa ga vispreniji Hrvati zovu i Andrejem Plenkovićem SPC-a, zlobno ciljajući na njegovo lažno reformatorstvo), tu je da naglasi važnost religijskog dekora kako bi stvarna duša crkve – njezina političnost – dobila na težini.

Nijemi svjedok svega toga je valjda i onaj zatureni Bog koji, što ga se češće spominje u liturgijskim inscenacijama, nestaje sve dublje u mišjoj rupi, ustupajući mjesto svojoj nacionaliziranoj karikaturi. Na pozornicu stupa Srpski Bog, čija je kompletna transcendentna istina sadržana u njegovu pridjevu. Bilo bi plitko pomisliti kako se na litijama masa okupljala zato da se ugrije božjom ljubavlju; ona je kroz kolektivni ritual snažila svoju ljubav prema naciji i hranila se, po uputama klera, antagonizmom koji tom zajedništvu potvrđuje smisao.

Teatralno zapišavanje duhovnog teritorija i vladajućeg aparata u Crnoj Gori, osim svega, pokazuje i geopolitičke domete dvoličnosti: aspiracija srpsko-pravoslavne vjerske institucije nije da utvrdi neraskidivi savez između crkve i države, nego između crkve i dviju država. S vjerom da će te dvije opet postati jedna.

Izvor: zagrebački tjednik Novosti
0
Nemaš dopuštenje za pregledavanje privit(a)ka dodan(og)ih postu.
Habibti, ya nour el ain
Avatar
Iskra
Habibti
Habibti
Reactions: 35088
Postovi: 35019
Pridružen/a: 22 jul 2020, 22:18

Re: Kolumne

Post Postao/la Iskra »

Bosna će biti, sve drugo će proći

Samo je Bosna, takva i nikakva drugačija, mogla biti univerzalno uključiva, svačija i ničija; ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska u iskrenoj stvarnosti poimanja takvog koncepta življenja.

Jasmin Agić

Published On 25 Nov 2021

Bosna je datost koju ne može razumjeti sitničavi 'palanački' duh podjela, anahronosti i zatucanosti (Arhiva)

Da cijela zemlja živi u svojevrsnoj apatiji i razočarenju jasno je čak i onome ko ustrajno pokušava ostati indiferentan na beskonačna pisanja o političkoj situaciji. Ali, znakovito je da svaki put kada se u javnosti, kao prijetnja ili nagovještaj realnog, pomene podjela zemlje emocije se uzburkaju i tada i oni najciničniji kažu: “Dosta je, ne može ovo više ovako”.

Šta je to što čini supstituciju Bosne, zemlje koja je kroz vijekove mijenjala oblik, sticala i gubila državnost, postajala i nestajala u kovitlacu historije, mnogo češće bivajući objekat nego subjekt vlastite tragične sudbine?

Na to pitanje jednoznačnog odgovora nema, ali u danu kada zemlja slavi obnavljanje svoje moderne državnosti nije naodmet podsjetiti na taj čudesni fenomen, tu dijahronijsku pojavu koja tvrdoglavo uporno i uprkos svim osporavanjima traje tolike vijekove.

Bosna je poezija življenja i metafizika trajanja

Ispisivati historiju Bosne podrazumijeva gledati uvijek iza onog očiglednog, tražiti smisao u maglovitom i nevidljivom, pronalaziti ponekad jedva vidljive tragove postojanja. I onda početi slagati činjenice da oblikuju jedan viši smisao, slagati ih tako da uvijek potvrđuju kako je Bosna poezija življenja i metafizika trajanja, da je Bosna ono neuništivo čudo uklesano u epitafe srednjovjekovnih stećaka, koji nadživješe stoljeća barbarstva i paljenja, stoljeća progona i ubistava, preživješe kako bi “nijemo” svjedočila da je ta Bosna nešto, svim tim silnim zavojevačima, zagonetno i strano. A bosanskom čovjeku, opet, ta je zemlja uvijek bila više od prostora i administrativne granice, ona je za njega bila nešto sasvim prirodno i stvarno, nešto obično i autohtono, ona je uvijek od svih kategorija uma najviše bila vrijeme, bila osjećaj trajnosti i neponovljivosti.

Bosna se uvijek više osjećala nego mislila, jer njena historijska amorfnost nije dozvoljavala raciu da je izmjeri i ograniči, da je učini konkretno mjerljivom, određenom i zauvijek zadatom. Bosna je bila taj neobični osjećaj posebnosti, to čudo nepripadanja, ona je bila ontologija inkluzivnosti, ona je bila napetost unutrašnjih netrpeljivosti jednako koliko i harmonija skrivena ispod površine političkog haosa.

Bosna je do dolaska Osmanlija i širenja islama bila zemlja franjevačkog katolicizma, pravoslavlja skromnih popova i zemlja sa rasprostranjenom herezom, Crkvom bosanskom, bogumilima. I svi su oni živjeli u harmoniji, dok se politika velikih sila ne bi uplela u njihove živote, svi su ti Bosanci osjećali nepravde velikaša, zlokobne obmane njenih neprijatelja, licemjerje lažnih prijatelja. A još snažnije osjećali su neku veoma jasnu, ali teško iskazivu pripadnost nečemu što je bila samo njihova država, što je bio samo njihov posjed, samo njihova vjera, samo njihovo kraljevstvo. Kad su bili protiv, ili kada su bili za Bosanci su uvijek znali oćutati svoje pripadništvo.

S Osmanlijama, u Bosnu su došli islam i sefardski Jevreji, institucionalizirana je pravoslavna crkva, zemlja je izgubila suverenitet ali zadržala je samobitnost. Što su je više pokušali osvojiti “iznutra”, to je u njenom narodu više jačao osjećaj posebnosti i historijske osobenosti. Biće Bosna u Osmanskoj državi gotovo sve, od teritorija podijeljenog na sandžake do pašaluka, biće prostor iz kojega će Carstvo uzimati nemilice: bogatstva, nadanja, očekivanja, snove i ljude. Ali, nikada neće moći oduzeti taj ljubomorno čuvani osjećaj drugačijosti, tu želju da se istakne ono svoje, ono nešto što nije ni tursko, ni čerkesko, ni arnautsko, ni anadolsko, ni perzijsko, ni arapsko. To je onaj ponosni osjećaj o samosvojnosti koji će stotine Bosanaca gurnuti u nepravednu anonimnost, jer su drsko koristili arapsko pismo kako bi pisali riječi svoga jezika. Da nije nije bilo alhamijado književnosti možda bi u historiji više bilo svjetski poznatih Bosanaca, ali oni su svojom voljom odabrali biti veliki sebi i svome jeziku, svojim sunarodnjacima i svojoj zemlji s prezirom, duhovne aristokracije, odbacujući slavu tuđinskih svjetova.

Težnja jednog čovjeka koja postaje san pokoljenja

Kada se postavi pitanje šta je Bosna uvijek se mora uzeti u obzir da je Bosna težnja jednog čovjeka koja postaje san cijelog pokoljenja, možda prva jasno iskazano želja da se bude politički sam i nezavisan, želja koja će mnoge one koji su slijedili Huseina–kapetana Gradaščevića koštati života, njega samoga izgnanstva koje je bilo teže od smrti. I dok su godinama nakon “pobune”, po mnogim bosanskim kasabama, stidno obarali glavu, nemoćni da iskažu ono što osjećaju, negdje u dubini svog bića znali su i ko su, i šta su, i gdje pripadaju. Nekada, bilo je dovoljno da znaju šta nisu i taj je osjećaj stvarao vezu između zemlje i njenih žitelja, vezu koja je transcedirala historiju i politiku, koja je transcedirala administraciju i birokratiju, koja je transcedirala kartu i teritorij.

Taj je osjećaj pripadnosti Bosni neiskorjenjiv i neuništiv; to je ono zajedničko nepoznatim klesarima srednjovjekovnih stećaka i anonimnim autorima fasadnih grafita, to je onaj osjećaj koji se otkriva samo u intimi i među poznatim, osjećaj bitnosti komšije, rođaka i sugrađanina. Osjećaj da pripadaš nečemu što često nema formu i naziv, ali je jednako stvarno, možda i stvarnije, od poretka sile i zuluma. Taj je osjećaj u savremenoj književnosti najbolje akceptirao Derviš Sušić. U njegovoj literaturi Bosna je uvijek u kontinuitetu i trajanju, ona postoji bez prestanka i bez ograde. Osjetio je tu skrovitu moć trajanja Bosne i filozof Muhamed Filipović kada je pisao esej Bosanski duh u književnosti – šta je to?. Osjetio je da je Bosna duh ontološkog trajanja, duh neprekinutosti, duh koji uvijek i iznova, poput ponornice, uspijeva da izbije na površinu historijskog djelovanja.

Bosna je, pamti to njena historija, pokoravana, cijepana, svrstavana, prisvajana, ali nikada joj niko nije uspio uništiti svijest o samoposebnosti. Njeni su žitelji ginuli na raznim frontovima, u raznim uniformama, pod raznim bajracima, ali nikada ni jedan nije prestao sanjati da se vrati u njeno okrilje. Bila je Bosna i Osmansko, i Austrougarsko carstvo, i Kraljevina SHS, i Kraljevina Jugoslavija, bila je sve što su to od nje tražili dok nije u oluji Drugog svjetskog rata ponovo postala samo svoja. Po prvi put je u modernoj historiji taj stoljetni osjećaj oblikovan u jasnu ideju o političkoj samosvojnosti, oblikovan u filozofskom konceptu i ideji državnosti. Na iznenađenje onih koji su je pokušali konačno osporiti rođena je, iz revolucionarne i antifašističke muke, država koja će zabraniti nejednakost i netoleranciju i proklamovati jednakost, bratstvo i slobodu. Samo je Bosna, takva i nikakva drugačija, mogla biti univerzalno uključiva, svačija i ničija; ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska u iskrenoj stvarnosti poimanja takvog koncepta življenja.

Bosna je duh koji je preživio agresiju i sakaćenje

Možda je više nego ikada prije u njenoj modernoj historiji neophodno podsjetiti da Bosna nikada i nije bila samo teritorija, nikada nije bila svedenost na heraldičku simboliku ili prostu političku teoremu. Ona je nadilazila i prevladavala ograničenja pragmatične političke svijesti, ona je bivstvovala kao duh apsoluta, onaj koji je u sebi sažimao socijalističko i kapitalističko, komunističko i demokratsko, bivstovala kao duh koji se kroz historiju uspostavljao kroz svoje protivrječnosti, kontradikcije i ideološke krajnosti.

Bosna je datost koju ne može razumjeti sitničavi “palanački” duh podjela, anahronosti i zatucanosti. Bosna je onaj duh koji je preživio agresiju i sakaćenje, onaj duh koji je danas, samo naizgled, onemoćao i posustao, unakaženog lica i neprepoznatljive pojave, ali duh koji i dalje prkosno živi čekajući trenutak da se ponovo pojavi u svojoj goropadnoj grandioznosti.

Zato, kada počnu našim trenutkom iznova odzvanjati ti rogobatni pozivi na podjele, kada se počnu iz meteža kakofonije izdizati glasovi koji nagovještavaju “smrt zemlje”, kada se počnu bahatiti oni koju joj osporavaju pravo na bivstvovanje moramo biti svjesni jedne od istina koju, izgleda, malo ko je u stanju spoznati: Bosna će biti, a sve drugo će proći.

IZVOR: AL JAZEERA
0
Ya omry el dai wel hader :srce
Odgovori

Natrag na “Društvene mreže, mediji, portali”