Godine 1943. američki dječji psihijatar Leo Kanner sa John Hopkins Klinike u Baltimoru, opisuje jedanaestero djece koja su izgledala tjelesno zdrava, ali su pokazivala velike smetnje komunikacije i govora. Novoopisani poremećaj je nazvao infantilni autizam; infantilni jer se javlja u ranoj dobi djeteta, a autizam jer dijete nema komunikaciju s okolinom.
Leo Kanner pretpostavio je da je posrijedi urođena nesposobnost razvijanja komunikacije uvjetovana hladnim i odbijajućim držanjem majke prema djetetu. Dvoje opisane djece u pubertetu je dobilo epileptičke napadaje, a u troje su nađeni blaži neurološki ispadi, tako da su isključivo psihogeni uzročni činitelji mogli biti isključeni.
Danas se sigurno znade da je poremećaj genetski uvjetovan uz čimbenike iz okoline. Poremećaj se kasnije javljao pod nazivima kao što su autistični poremećaj, autistični sindrom, Kannerov poremećaj, rana dječja psihoza, a postao je poznat široj javnosti nakon prikazivanja filma "Kišni čovjek".
Autistični poremećaj i slični poremećaji svrstani su u skupinu pervazivnih razvojnih poremećaja ili poremećaja autističnog spektra (autistični kontinuum). Ovaj pojam, osamdesetih godina prošlog stoljeća, uvela je engleska psihijatrica Lorna Wing i sama majka autistične djevojčice. Poremećaji autističnog spektra su velika i etiološki raznolika skupina poremećaja rane dječje dobi nepoznate etiologije koja uključuje organske čimbenike, posebice genetske, biokemijske, imunološke, traumatološke. Glavni predstavnik ove skupine poremećaja jest autistični poremećaj.
Posljednjih dvadesetak godina, unatoč velikim etiološkim dilemama, postignut je golem napredak u dijagnostici, terapiji i rehabilitaciji na ovom području dječje psihijatrije.
Poremećaji autističnog spektra
Re: Poremećaji autističnog spektra
Epidemiologija poremećaja autističnog spektra
Mnogi su istraživači diljem svijeta zadnjih pedesetak godina, različitim metodama, i različitim dijagnostičkim kriterijima, istraživali učestalost pojavljivanja autizma i drugih poremećaja autističnog spektra. Iako se, prije šezdesetak godina, kada je autizam prvi put opisan, smatralo da je poremećaj češći u višim socijalnim slojevima, posebice u obiteljima intelektualaca, mnoga su epidemiološka istraživanja to opovrgnula.
U nekim je obiteljima autizam se javlja 50 do 100 puta učestalije nego općenito u populaciji što potvrđuje genetsku ulogu u etiologiji. Dječaci obolijevaju četiri do pet puta češće nego djevojčice. Eric Fombonne (1999) analizirajući i sumirajući dvadesetak epidemioloških istraživanja diljem svijeta sa sveukupnim uzorkom od oko 4 milijuna osoba iznosi podatke o prevalenciji autizma od 7,5 na 10.000, a za poremećaje autističnog spektra 12,5 na 10.000.
Proporcija muških i ženskih iznosi 3,8 naprama 1, a samo oko dvadesetak posto zahvaćenih nema mentalnu retardaciju.
Mnogi su istraživači diljem svijeta zadnjih pedesetak godina, različitim metodama, i različitim dijagnostičkim kriterijima, istraživali učestalost pojavljivanja autizma i drugih poremećaja autističnog spektra. Iako se, prije šezdesetak godina, kada je autizam prvi put opisan, smatralo da je poremećaj češći u višim socijalnim slojevima, posebice u obiteljima intelektualaca, mnoga su epidemiološka istraživanja to opovrgnula.
U nekim je obiteljima autizam se javlja 50 do 100 puta učestalije nego općenito u populaciji što potvrđuje genetsku ulogu u etiologiji. Dječaci obolijevaju četiri do pet puta češće nego djevojčice. Eric Fombonne (1999) analizirajući i sumirajući dvadesetak epidemioloških istraživanja diljem svijeta sa sveukupnim uzorkom od oko 4 milijuna osoba iznosi podatke o prevalenciji autizma od 7,5 na 10.000, a za poremećaje autističnog spektra 12,5 na 10.000.
Proporcija muških i ženskih iznosi 3,8 naprama 1, a samo oko dvadesetak posto zahvaćenih nema mentalnu retardaciju.
0
Re: Poremećaji autističnog spektra
Etiologija poremećaja autističnog spektra
Je li autizam posljedica jednog uzroka ili više različitih uzroka koji daju sličnu kliničku sliku, ni do danas nije sasvim jasno no vjerojatnije je ovo drugo. Ranije se govorilo o dvjema velikim skupinama teorija koje pretpostavljaju uzroke ovog teškog poremećaja rane dječje dobi: psihološkim i organskim. Psihološke teorije, koje su u početku dominirale, osobito zbog Kannerove teze da je autizam uzrokovan nenormalnim psihičkim interakcijama unutar obitelji, poglavito hladnim i odbijajućim držanjem majke prema djetetu, danas su sasvim odbačene.
Normalan izgled djece kao i činjenica da je dijete često u prvoj godini naizgled urednog razvoja i ponašanja, podupirale su mišljenje o psihološkim uzrocima poremećaja.
Organske teorije pretpostavljaju da je posrijedi moždani poremećaj koji uzrokuje razvojni hendikep sa specifičnim simptomima. Najveći broj stručnjaka, a to dokazuju i brojna istraživanja, smatra da je autizam multikauzalno uzrokovan, i da je to samo bihevioralno opisan sindrom raznolike etiologije.
Brojna istraživanja upozoravaju na veliku genetsku ulogu u etiologiji autističnog poremećaja koja su se ispočetka temeljila na epidemiološkim istraživanjima tj. na činjenici o učestalijem pojavljivanju poremećaja unutar nekih obitelji. Autizam se među braćom i sestrama oboljele djece pojavljuje u oko 3% slučajeva što je gotovo 100 puta veća frekvencija nego općenito u populaciji, gdje se pojavljuje u četvero do šestero djece na 10.000 rođenja (0,05%).
Podudarnost za monozigotne blizance iznosi od 30 do 50%, a za dizigotne bilizance ista je kao i za braću i sestre 3%. Visoka je i učestalost pojavljivanja kognitivnih poremećaja među braćom djece s autizmom kao i blago naznačenih simptoma autizma uz normalno intelektualno funkcioniranje.
Imajući na umu sve navedene činjenice, četiri su razloga koji upućuju na zaključak da je autistični poremećaj dijelom genetski uvjetovan: učestaliji je među braćom (pogotovo među monozigotnim blizancima), češće su kognitivne smetnje među braćom, u nekim je slučajevima povezan s fragilnim X-kromosomom, kao i s poznatim genetskim anomalijama (fenilketonurija, tuberozna skleroza).
Sumirajući navedene činjenice i hipoteze o uzrocima autističnog poremećaja Simon Baron-Cohen i Patric Bolton (1993) govore o modelu krajnjeg zajedničkog učinka. Genetski uzroci, virusne infekcije rane dobi, komplikacije trudnoće i poroda i drugi čimbenici mogu uzrokovati moždano oštećenje. Rezultat krajnjeg zajedničkog učinka svih ili nekih navedenih čimbenika jest autizam ili mentalna retardacija koji se u nekim dijelovima preklapaju. Čak 70% i više djece s autizmom ima i mentalnu retardaciju.
Je li autizam posljedica jednog uzroka ili više različitih uzroka koji daju sličnu kliničku sliku, ni do danas nije sasvim jasno no vjerojatnije je ovo drugo. Ranije se govorilo o dvjema velikim skupinama teorija koje pretpostavljaju uzroke ovog teškog poremećaja rane dječje dobi: psihološkim i organskim. Psihološke teorije, koje su u početku dominirale, osobito zbog Kannerove teze da je autizam uzrokovan nenormalnim psihičkim interakcijama unutar obitelji, poglavito hladnim i odbijajućim držanjem majke prema djetetu, danas su sasvim odbačene.
Normalan izgled djece kao i činjenica da je dijete često u prvoj godini naizgled urednog razvoja i ponašanja, podupirale su mišljenje o psihološkim uzrocima poremećaja.
Organske teorije pretpostavljaju da je posrijedi moždani poremećaj koji uzrokuje razvojni hendikep sa specifičnim simptomima. Najveći broj stručnjaka, a to dokazuju i brojna istraživanja, smatra da je autizam multikauzalno uzrokovan, i da je to samo bihevioralno opisan sindrom raznolike etiologije.
Brojna istraživanja upozoravaju na veliku genetsku ulogu u etiologiji autističnog poremećaja koja su se ispočetka temeljila na epidemiološkim istraživanjima tj. na činjenici o učestalijem pojavljivanju poremećaja unutar nekih obitelji. Autizam se među braćom i sestrama oboljele djece pojavljuje u oko 3% slučajeva što je gotovo 100 puta veća frekvencija nego općenito u populaciji, gdje se pojavljuje u četvero do šestero djece na 10.000 rođenja (0,05%).
Podudarnost za monozigotne blizance iznosi od 30 do 50%, a za dizigotne bilizance ista je kao i za braću i sestre 3%. Visoka je i učestalost pojavljivanja kognitivnih poremećaja među braćom djece s autizmom kao i blago naznačenih simptoma autizma uz normalno intelektualno funkcioniranje.
Imajući na umu sve navedene činjenice, četiri su razloga koji upućuju na zaključak da je autistični poremećaj dijelom genetski uvjetovan: učestaliji je među braćom (pogotovo među monozigotnim blizancima), češće su kognitivne smetnje među braćom, u nekim je slučajevima povezan s fragilnim X-kromosomom, kao i s poznatim genetskim anomalijama (fenilketonurija, tuberozna skleroza).
Sumirajući navedene činjenice i hipoteze o uzrocima autističnog poremećaja Simon Baron-Cohen i Patric Bolton (1993) govore o modelu krajnjeg zajedničkog učinka. Genetski uzroci, virusne infekcije rane dobi, komplikacije trudnoće i poroda i drugi čimbenici mogu uzrokovati moždano oštećenje. Rezultat krajnjeg zajedničkog učinka svih ili nekih navedenih čimbenika jest autizam ili mentalna retardacija koji se u nekim dijelovima preklapaju. Čak 70% i više djece s autizmom ima i mentalnu retardaciju.
0
Re: Poremećaji autističnog spektra
Prikaz zajedničkog djelovanja mogućih različitih uzročnih čimbenika na nastanak autističnog poremećaja (prema S. Baron-Cohen i P. Bolton, 1993):
0
Nemaš dopuštenje za pregledavanje privit(a)ka dodan(og)ih postu.
Re: Poremećaji autističnog spektra
Klinička slika poremećaja autističnog spektra
Jedinstvena klinička slika autističnog poremećaja, iako različita od slučaja do slučaja, ujedinjuje slična stanja raznolike etiologije.
Kanner (1943) navodi pet dijagnostičkih kriterija: nemogućnost uspostavljanja odnosa s ljudima i stvarima, zakašnjeli razvoj govora i uporaba govora na nekomunikativan način, ponavljajuće i stereotipne igre i opsesivno inzistiranje na održavanju određenog reda, nedostatak mašte te dobro mehaničko pamćenje i normalan tjelesni izgled. Simptomi se pojavljuju prije tridesetog mjeseca života.
Rutter (1978) navodi tri skupine simptoma koje autizam odvajaju od drugih poremećaja, posebno ranih dječjih psihoza: oštećenje socijalnog kontakta s brojnim karakteristikama koje odstupa od djetetova intelektualnog funkcioniranja, zakašnjeli i izmijenjeni razvoj jezika i govora s brojnim specifičnostima, a koji su slabije razvijeni od općeg intelektualnog nivoa, zatim inzistiranje na jednoličnosti te stereotipije, abnormalne preokupacije i otpor promjenama. Simptomi se po njemu pojavljuju prije tridesetog mjeseca života.
U desetoj reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti i ozljeda (1992) autizam se opisuje kao poremećaj koji se pojavljuje unutar prve tri godine života s poremećajima, društvenog ponašanja, verbalne i neverbalne komunikacije te s bizarnostima i ritualima uz različito intelektualno funkcioniranje.
DSM-IV klasifikacija američkog psihijatrijskog udruženja (1996) navodi tri skupine simptoma:
poremećaje socijalnih interakcija
poremećaje verbalne i neverbalne komunikacije
ograničene aktivnosti i interese te različite motoričke smetnje i stereotipije
Javljanje prvih simptoma ograničeno je na prve tri godine života.
U djece s autizmom, ponekad, već u dojenačkoj dobi mogu se primijetiti prvi znakovi poremećaja: rani poremećaj prehrane (odbijanje dojke ili bočice, prihvaćanje samo određene hrane), poremećaj sna, plačljivost, autoagresija, pretjerana mirnoća ili nemir, odsutnost anticipirajućeg držanja djeteta i postularna adaptacija (mišićna atonija ili rigiditet), smanjen interes za igračke, pretjerana anksioznost, nezainteresiranost za zbivanja u okolini. U neke djece nedostaje emocionalna povezanosti s roditeljima. Nedostatak pogleda oči u oči mnogi autori navode kao jedan od bitnih simptoma autizma.
Jedinstvena klinička slika autističnog poremećaja, iako različita od slučaja do slučaja, ujedinjuje slična stanja raznolike etiologije.
Kanner (1943) navodi pet dijagnostičkih kriterija: nemogućnost uspostavljanja odnosa s ljudima i stvarima, zakašnjeli razvoj govora i uporaba govora na nekomunikativan način, ponavljajuće i stereotipne igre i opsesivno inzistiranje na održavanju određenog reda, nedostatak mašte te dobro mehaničko pamćenje i normalan tjelesni izgled. Simptomi se pojavljuju prije tridesetog mjeseca života.
Rutter (1978) navodi tri skupine simptoma koje autizam odvajaju od drugih poremećaja, posebno ranih dječjih psihoza: oštećenje socijalnog kontakta s brojnim karakteristikama koje odstupa od djetetova intelektualnog funkcioniranja, zakašnjeli i izmijenjeni razvoj jezika i govora s brojnim specifičnostima, a koji su slabije razvijeni od općeg intelektualnog nivoa, zatim inzistiranje na jednoličnosti te stereotipije, abnormalne preokupacije i otpor promjenama. Simptomi se po njemu pojavljuju prije tridesetog mjeseca života.
U desetoj reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti i ozljeda (1992) autizam se opisuje kao poremećaj koji se pojavljuje unutar prve tri godine života s poremećajima, društvenog ponašanja, verbalne i neverbalne komunikacije te s bizarnostima i ritualima uz različito intelektualno funkcioniranje.
DSM-IV klasifikacija američkog psihijatrijskog udruženja (1996) navodi tri skupine simptoma:
poremećaje socijalnih interakcija
poremećaje verbalne i neverbalne komunikacije
ograničene aktivnosti i interese te različite motoričke smetnje i stereotipije
Javljanje prvih simptoma ograničeno je na prve tri godine života.
U djece s autizmom, ponekad, već u dojenačkoj dobi mogu se primijetiti prvi znakovi poremećaja: rani poremećaj prehrane (odbijanje dojke ili bočice, prihvaćanje samo određene hrane), poremećaj sna, plačljivost, autoagresija, pretjerana mirnoća ili nemir, odsutnost anticipirajućeg držanja djeteta i postularna adaptacija (mišićna atonija ili rigiditet), smanjen interes za igračke, pretjerana anksioznost, nezainteresiranost za zbivanja u okolini. U neke djece nedostaje emocionalna povezanosti s roditeljima. Nedostatak pogleda oči u oči mnogi autori navode kao jedan od bitnih simptoma autizma.
0
Re: Poremećaji autističnog spektra
Liječenje poremećaja autističnog spektra
Lijek za autizam ne postoji. Liječiti se mogu samo nepoželjni simptomi autizma kao što su agresija, autoagresija, psihomotorni nemir te se u tu svrhu primjenjuju antipsihotici, sedativi, hipnotici.
Obzirom da oko 30% djece s autizmom u pubertetu dobije epilepsiju koju je potrebno liječiti kao i u svakog drugog djeteta s takvim simptomima, dijete s autizmom, nakon izvršene dijagnostike, potrebno je što prije uputiti na terapiju i rehabilitaciju te ga uključiti u obrazovni sustav prema sposobnostima i smetnjama.
Lijek za autizam ne postoji. Liječiti se mogu samo nepoželjni simptomi autizma kao što su agresija, autoagresija, psihomotorni nemir te se u tu svrhu primjenjuju antipsihotici, sedativi, hipnotici.
Obzirom da oko 30% djece s autizmom u pubertetu dobije epilepsiju koju je potrebno liječiti kao i u svakog drugog djeteta s takvim simptomima, dijete s autizmom, nakon izvršene dijagnostike, potrebno je što prije uputiti na terapiju i rehabilitaciju te ga uključiti u obrazovni sustav prema sposobnostima i smetnjama.
0
Re: Poremećaji autističnog spektra
Liječenje je obično multidisciplinarno, a nedavna istraživanja su pokazala mjerljivu korist od intenzivnih, bihevioralnih pristupa kojima se ohrabruje međudjelovanje i smislena komunikacija. Psiholozi i nastavnici se tipično usmjeravaju na bihevioralnu analizu, a potom prilagođavaju strategije bihevioralnih postupaka specifičnoj poteškoći bolesnika, kod kuće i u školi. Liječenje govora treba započeti rano i uz pomoć niza pomagala, poput pjevanja, izmjene slika i razgovora. Fizioterapeuti i radni terapeuti planiraju i primjenjuju strategije kako bi se bolesnoj djeci pomoglo nadoknaditi specifične nedostatke motoričke funkcije i motoričkog planiranja. SSRI mogu pomoći pri nadzoru nad ritualističkim ponašanjima. Antipsihotici i lijekovi za ustaljenje raspoloženja poput valproične kiseline mogu pomoći pri nadzoru ponašanja koje vodi samoozljeđivanju.
0
Re: Poremećaji autističnog spektra
0
Nemaš dopuštenje za pregledavanje privit(a)ka dodan(og)ih postu.
Re: Poremećaji autističnog spektra
Kod autistične djece s gotovo normalnim ili većim IQ veliku važnost ima psihoterapija i specijalna edukacija. Govorna terapija počinje rano, isto tako i fizička i okupacijska terapija. Govor rukama ponekad se koristi da bi se komuniciralo s nijemom djecom, premda je nepoznata stvarna korist toga. Bihevioralna terapija može pomoći djeci koja su teško autistična da nauče kako da se ponašaju u kući i u školi. Ta je terapija korisna kada najodaniji učitelj i roditelj izgube strpljenje s autističnim djetetom.
0
Re: Poremećaji autističnog spektra
Joj vidjela sam na tik toku zena u kasnim 30-tim, ima autizam ali joj je godinama kako kazu mozak propadao i od onog sto je stereotipno bila iznimno inteligentna i pametna sad zena ne zna ni da prica, ne moze sama da jede... znaci mora da ima 24h njegu...
1
1
