Foto: Fronteiras do Pensamento / wikimedia commons
Ugledni francuski intelektualac, pisac i filozof Pascal Bruckner koji je nedavno objavio knjigu Gotovo savršena krivica: Izgradnja bijelog žrtvenog jarca u intervjuu za Le Figaro govori o uspjehu, odnosno utjecaju autohtonih i dekolonijalnih teorija na mnoge ljude, kao i na sveučilišta te neke medije. Intervju koji djelomice prenosimo je napravljen povodom izjave Camelije Jordane, francuske pjevačice alžirskog porijekla koja je ustvrdila da bi, da je muškarac – “zamolila za oprost”.
Bruckner je postao poznat kada je 1983. godine objavio knjigu Suze bijelog čovjeka, gdje opisao rastuću anti-zapadnu atmosferu i sentimentalizam spram zemalja Trećeg svijeta među ljevičarima. Eseji iz te knjige imali su veliki utjecaj na kasnije utjecajne književnike, Michela Houellebecqa i Mauricea Danteca.
Kako objasniti da je feministička i dekolonijalna ortodoksija, koja bijele muškarce čini krivcem svih zala, sada ima toliko pobornika među članovima umjetničke inteligencije?
Bruckner kaže da takva ideja dolazi izravno iz SAD-a. “Postavljam pitanje: treba li muškarac tražiti oprost jer je muškarac – tada je pola čovječanstva krivo što se rodilo – ili se neki muškarci moraju ispričati za ono što imaju? Za ono što su stvorili? Jesu li dječaci, pogotovo ako su bijelci, već označeni znakom Kajina?
Nije li sama definicija rasizma zaključak o manjkavosti ili inferiornosti na temelju boje kože ili spola? Promijenili smo heroje i negativce, ali to je i dalje ista ideologija koja dominira s različitim likovima. Konačno, ako muškarci moraju tražiti oprost, trebaju li se žene ispričati što žive duže i pružaju otpor Covidu bolje od svojih muških kolega?
Što mislite odakle dolazi ideološka privlačnost ovih ideja?
Marksizam je umro 1989. godine, a socijaldemokracija nije u sjajnom stanju. Da bi se prevladao taj osjećaj bespomoćnosti, primamljivo je usvojiti američke teorije o spolu, rasi i identitetu koje cijelu ljudsku povijest svode na ove tri dimenzije.
Na sveučilištima i u medijima, u tijeku golem pothvat preodgoja koji poziva one koji se nazivaju bijelcima da se odreknu sami sebe. Prije trideset godina bilo je dovoljno razuma na ljevici i desnici da se nasmijemo takvim glupostima. Posljednji put ovakvu rasnu propagandu doživjeli smo s fašizmom 1930-ih.
Jedini identitet koji je još uvijek dopušten za bijelce je identitet kajanja. Profesori srama, neofeministkinje, dekolonijalisti i autohtoni ljudi pozivaju nas na pokajanje.
Ne može li se izvor tih ideja naći među nama samima, u “francuskoj teoriji”?
Dekonstruktivizam, tako drag Cameliji Jordani, potječe od francuskih intelektualaca iz 1970-ih koji su ga izvezli preko Atlantika na studentske kampuse. Mi smo ih opskrbili virusom, a oni su nam vratili potpuno razvijenu bolest. Ali ni Derrida, ni Deleuze ni Foucault ne bi se prepoznali u ovoj ideološkoj kaši iz SAD-a koja zamrzava svijet u etničkim skupinama, u nepropusnim međusobnim identitetima, dok je francuska inteligencija imala za cilj razriješiti tu temu.
Dodao bih da mi se uzimanje Sjedinjenih Država za uzor, nakon Trumpa i pustošenja koje je proizvela „kultura otkazivanja“ na kampusima, čini jednako lucidnim kao i prihvaćanje komunizam nakon pada Berlinskog zida 1989. godine. Iako Joeu Bidenu želimo puno sreće, Amerika se danas suprotstavlja Europi ne kao primjer koji treba slijediti, već kao primjer neuspjeha kojeg ne smijemo ponoviti.
Izvor: narod/Le Figaro
