Piše: Željko Porobija
VJEROVALI ili ne, ali moja omiljena tema nije religija, nego obrazovanje. Dvadeset godina radio sam kao profesor i vidio kako se svakih par godina mijenjaju generacije, njihove obrazovne potrebe i njihovi načini upijanja informacija. A naše obrazovanje ostaje suštinski isto kao iz vremena Marije Tereze.
Riječ koje se najviše grozim
I da ne pričam kako sam i ja nekoć bio učenik, pa student i onda neposredno vidio sustave u bivšoj Jugoslaviji, samostalnoj Hrvatskoj, Engleskoj i (nedavno) u Njemačkoj. Iako su ova zadnja dva sustava bolja, svi mi kao civilizacija kaskamo za onime što se zbiva oko nas, nitko ne priprema djecu za vremena koja nam već dolaze.
Riječ koja me najviše naljuti - i koju neprestano koriste svi oni koji misle da nešto znaju o obrazovanju - jest "rasterećenje". U vremenima kad treba znati sve više, netko razmišlja o tome kako da učenici znaju sve manje. To im je i pošlo za rukom, spustili su se kriteriji, sad uistinu svatko može ne samo završiti fakultet, nego i steći doktorat.
Kako će se ovi rasterećeni učenici snalaziti na tržištu rada nakon što uskoro umjetna inteligencija zavlada mnogim radnim procesima? Pitanje je čisto retoričko - nikako, mnogi će ostati nezaposleni ili šljakati najgore i najslabije plaćene poslove. Dolaze vremena kad će se naplatiti sva glupost naših obrazovnih politika.
Učiti što više i što prije
Zato se bez krzmanja zalažem za to da se krene s učenjem još u vrtićkoj dobi. Ona je idealno vrijeme da dijete savlada neki strani jezik - i to vam pričam kao netko tko je osobno promatrao djecu od 4-5 godina kako brzo i s lakoćom uče engleski, samo gledajući YouTube.
U toj im se dobi pravilnim pristupom može razbiti strah od matematike. I naučiti ih brojnim činjenicama o prirodi. Da se mene pita, oni bi tu učili i čitanje i pisanje, nemojte mi samo reći da niste vidjeli petogodišnjake koji čitaju bez problema.
Zamislite da u školu krenu klinci kojima ni engleski ni matematika više nisu problem, znaju makar osnovno čitanje i pisanje te brojne biljke i životinje.
Danas tim klincima na raspolaganju stoje materijali za učenje kakvi su bili nezamislivi u naše vrijeme. Knjiga iz koje sam kao klinac učio o svemiru bila je kameno doba.
I ne samo to - vrhunski pedagozi razvili su metode i kako primjerice klincu od šest godina objasniti višu matematiku. A mi danas u srednjoj školi predajemo fiziku kao da je i dalje živ Newton i još se nisu dogodili ni Einstein ni Bohr. Nije ovo moja mudrost, nego doslovni citat jednog dugogodišnjeg profesora fizike, frustriranog zastarjelim pristupom u našim gimnazijama.
Mit o odgoju (i vjeronauku)
Učiti što više i što prije - nitko ne bi smio završiti osnovnu školu, a da mu nisu jasni koncepti programiranja i više matematike, to ne smije ostati rezerviranim samo za učenike elitnih gimnazija. Ako profesori ne znaju kako podučavati tim temama, onda neka se i oni krenu iznova obrazovati.
I još jedan suvremeni pedagoški mit dovede me do ludila: ideja da su nama uz obrazovne predmete potrebni i oni čisto odgojni.
Dobro se sjećam jednog skupa srednjoškolskih profesora, na kojemu se diskutiralo o tadašnjem slabašnom pokušaju obrazovne reforme pod nazivom "Hrvatska - zemlja znanja". Neka vjeroučiteljica, inače časna sestra, kritizirala je tu krilaticu: "Hoće li Hrvatska biti samo zemlja znanja, a ne i odgoja?". Ona je, dakako, mislila kako djeci treba i vjerski odgoj kako bi svoje znanje upotrijebili na dobro.
Ali da se tu radi samo o nekoj časnoj sestri i crkvenjacima, nekako bismo se još iskobeljali iz tih nebuloza. Cijela takozvana "progresivna pedagogija", koja već desetljećima hara zapadnim školskim sustavom, zasnovana je na ideji da obrazovanje nema veze s odgojem te da su nam potrebni i čisto odgojni predmeti, u što se kod nas ubacio vjeronauk.
Moje vršnjake odgajali su i učenjem šaha, nikada neću zaboraviti odgojnu lekciju jednog velemajstora učeniku koji je pokušao muljati s pozicijama figura. Nas su na treninzima karatea naučili da poštujemo starije i svakog svog protivnika.
Mislite da možete naučiti znanost, a ne biti odgojeni u vrijednostima poštovanja istine i kritičkog mišljenja? Sad ćemo imati i predmet koji se bavi kritičkim mišljenjem, kao da njega već nema u fizici, kemiji, povijesti i drugim znanostima.
Da se povijest predaje ne kao telefonski imenik s imenima i brojkama, nego kao znanost o uzrocima i posljedicama, nikome ne biste trebali dodatno objašnjavati kuda nas vode rasizam, antisemitizam i šovinizam. I koliko su politički sustavi zasnovani na ideji reda i čvrste ruke na kraju završavali u kaosu, a opstajali oni u kojima je odlučivala zajednica slobodnih ljudi. To su povijesne činjenice i tu možete naučiti gotovo sav građanski odgoj - kao što i pitanja seksualnosti (i homoseksualnosti) jesu integralni dio biologije.
A mi smo svoje znanje stjecali i izvan škole, dok današnji mladi dangube s glupostima na TikToku.
Beskorisni vjeronauk
Onoga trenutka kad shvatite koliko se današnji učenici moraju obrazovati, postane vam jasna i sva nepotrebnost i štetnost vjeronauka. Moju generaciju gnjavili su marksizmom i to je trajalo četiri godine u srednjoj školi. Današnju djecu ubijaju u pojam vjeronaukom punih 12 godina.
I to s gradivom koje bi se dalo naučiti za par mjeseci, ako koga ono uopće zanima. Koje im neće trebati ni na kakvom tržištu rada, niti će im išta pomoći u životnom snalaženju. Samo će im oduzeti dragocjeno vrijeme potrebno za stjecanje brojnih znanja i vještina.
Nakon trideset godina ovog bespotrebnog obrazovnog eksperimenta, možemo bez problema procijeniti i odgojne rezultate. Nula bodova. I stotine milijuna potrošenih kuna.
