Prijeti li nam nestašica hrane?
Postano: 06 feb 2021, 12:57
Da ne kažem glad, u ovom trenutku....ali brojke i trendovi su neumoljivi, a dobar dio planete se ionako već sukobljava s tim.
geopolitika.news
Jer što nam znače birokratske barijere Bruxellesa, kroz, primjerice, određivanje dozvoljenih kvota proizvodnje ili zabrane dodjele državnih poticaja zbog nekakvog kršenja konkurencije unutar EU i sličnih floskula, ako bi, ne daj Bože, i na ovim, europskim prostorima došlo do problema s opskrbom hrane …? Bismo li, opet, kao i u slučaju cjepiva protiv Covida-19, u tom slučaju bespomoćno čekali u redu da nam se netko izvana smiluje i dodijeli potrebne količine žitarica, mesa, mlijeka, voća i povrća jer svoje ili nemamo ili ga ne smijemo proizvoditi u količinama koje su nam potrebne?
U svojoj analizi od 15. svibnja 2020. g. pod nazivom Glad „kuca na vrata“. Stanje ozbiljnije nego što se prikazuje! (https://www.geopolitika.news/analize/zo ... prikazuje/), između ostalog sam upozorio na ozbiljnost stanja nastalog globalnom pandemijom Covida-19 i na mogućnost da nakon naftnog rata (koji je tada bio vrlo aktualan) započme i rat hranom. Između ostalog, u njoj sam naveo i slijedeće: „…moguća su svakojaka neugodna iznenađenja, od kojih i jedno, o kojemu se vrlo malo govori – mogućoj nestašici pojedinih prehrambenih proizvoda i(li) njihovom podizanju cijena „u nebesa“, a što u konačnici može dovesti i do onoga što je u razvijenom svijetu već odavno tabu, nešto što se događa „tamo negdje daleko“ – do pojave gladi! Nadamo se kako se ovaj scenarij ipak neće ostvariti ali za njega se ipak svaka ozbiljna država mora pripremati jer bi, u suprotnom, ako do njega dođe, posljedice mogle biti katastrofalne. A od negativnih pojavnosti u svijetu, koje bi mogle utjecati upravo na takav scenarij, ovom bih prigodom izdvojio slijedeće:
1. Mogući nedostatak pšenice zbog zatvaranja tržišta, kao i posljedični veliki porast njihove cijene;
2. Najezda skakavaca i dolazak pandemije koronavirusa u Afriku, što prijeti ozbiljnom porastu gladi na „Crnom kontinentu“, a onda i novim, možda do sada neviđenim migracijama tamošnjeg stanovništva prema sjeveru tj. Europi.
Ostali dio ove analize možete pročitati na poveznici ispod teksta, a sada više o današnjoj vijesti – itekako s njom povezanom.
Naime, ruski predsjednik Vladimir Putin danas je, na sastanku s tamošnjim čelnikom Ministarstva gospodarskog razvoja Mksimom Rešetnikovom izjavio slijedeće: “Situacija na tržištu hrane, na svjetskom tržištu, nažalost, postaje sve gora.”
Cijene rastu, a ponuda hrane na svjetskom tržištu opada. Sve zemlje uvoznice hrane povećale su kupnju iste za svoje zalihe, kazao je Rešetnikov. Situacija se pogoršala zbog sve lošijih prognoza oko žetve žitaruca u vodećim zemljama proizvođačima. Svi su proizvodi skuplji, a šećer, žitarice i biljna ulja vodeći su u rastu cijena, navodi se u izvješću UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO).
Rusija je povećala izvoz žitarica i pšenice na novu rekordnu razinu u čitavoj u svojoj povijesti. Međutim, primorana je ograničiti izvoz tih proizvoda od 1. travnja. S obzirom kako je ta zemlja sada jedan od najvećih izvoznika pšenice te će odluke utjecati i na globalno tržište, izjavio je ruski ministar na današnjem sastanku s Putinom.
Naime, stanje u svijetu utjecalo je i na Rusiju – krajem 2020. godine u toj su zemlji porasle cijene žitarica, suncokretovog ulja i šećera. Od početka 2021. tjestenina, krumpir, rajčice, krastavci i ostali prehrambeni proizvodi također poskupljuju.
Inflacija je u Rusiji 2020. godine postala najviša u posljednje 4 godine i iznosila je 4,9% (info: Rosstat). Dva su proizvoda postala pokretač rasta cijena: šećer, koji je postao predvodnik u rastu potrošačkih cijena – skočio je za čak 64,54%, dok je suncokretovo ulje tijekom godine poskupjelo za 25,91%.
Dakle, i o ovom, vrlo važnom segmentu moguće krize itekako treba voditi računa. U tom se kontekstu po tko zna koji put potvrđuje značaj očuvanja (već ionako snažno devastiranog) i intenzivnog razvoja hrvatske poljoprivrede pod svaku cijenu, ako treba i državnim subvencijama. Jer što nam znače birokratske barijere Bruxellesa, kroz, primjerice, određivanje dozvoljenih kvota proizvodnje ili zabrane dodjele državnih poticaja zbog nekakvog kršenja konkurencije unutar EU i sličnih floskula, ako bi, ne daj Bože, i na ovim, europskim prostorima došlo do problema s opskrbom hrane (o gladi da i ne govorimo)? Bismo li, opet, kao i u slučaju cjepiva protiv Covida-19, u tom slučaju bespomoćno čekali u redu da nam se netko izvana smiluje i dodijeli potrebne količine žitarica, mesa, mlijeka, voća i povrća jer svoje ili nemamo ili ga ne smijemo proizvoditi u količinama koje su nam potrebne?
Pa ako nam to već ne daju iz straha da svoje proizvode ne izvozimo (a itekako bismo mogli da je dobre volje i interesa politike da ograniči utjecaj uvoznih lobija) i tako ugrožavamo interese poljoprivrednika moćnih zemalja Unije (koji valjda imaju prednost), onda barem da osiguramo hranu za svoje potrebe. Pa tko nam to, gospodo, u svijetu smije i može zabraniti? Jer neometan pristup hrani, uz osiguran pristup energentima i zajamčenu teritorijalnu sigurnost svojim oružanim snagama, najvažniji je strateški zadatak svake države, koja to jednostavno mora osigurati na ovaj ili onaj način. Ako to nije u stanju prijeti joj nestanak s političke karte svijeta (ili egzistencije samo u formi geografskog pojma), poglavito u ovim turbulentnim geopolitičkim vremenima i vjetrometinama na kojima za slabe i nesposobne nema perspektive.
I zato, umjesto svađa tko će sjesti u upravljačku fotelju Podravke, tko je za to relevantan a tko nije, tko istinski radi za obnovu potresom pogođenih područja a tko to opstruira, koja će danas stara baka ili djed u staračkim domovima nakon cijepljenja konačno vidjeti svoje najmilije i sličnih gluposti koje se danima, tjednima i mjesecima razvlače u našim medijima (i politici) koji ne znaju percipirati bit problema i fokusirati se na ključna pitanja za budućnost ove zemlje, bolje nam je da skupimo ovo malo preostalih snaga i zajednički pokušamo učiniti najviše što je moguće za osiguranje egzistencije hrvatskom narodu i svim građanima. Sigurno ne na način da se polu-ilegalno, u svrhu mizernih političkih bodova „urbi et orbi“, na zelene granice Hrvatske, umjesto investicija dovlače zlonamjerni strani promatrači koji krše temeljne zakone RH, i da ih pojedine stranke, poput SDP-a u tome još i svesrdno pomažu. Očuvaj nas Bože demagoga i „državnika“ Grbinovog kova!
geopolitika.news
Jer što nam znače birokratske barijere Bruxellesa, kroz, primjerice, određivanje dozvoljenih kvota proizvodnje ili zabrane dodjele državnih poticaja zbog nekakvog kršenja konkurencije unutar EU i sličnih floskula, ako bi, ne daj Bože, i na ovim, europskim prostorima došlo do problema s opskrbom hrane …? Bismo li, opet, kao i u slučaju cjepiva protiv Covida-19, u tom slučaju bespomoćno čekali u redu da nam se netko izvana smiluje i dodijeli potrebne količine žitarica, mesa, mlijeka, voća i povrća jer svoje ili nemamo ili ga ne smijemo proizvoditi u količinama koje su nam potrebne?
U svojoj analizi od 15. svibnja 2020. g. pod nazivom Glad „kuca na vrata“. Stanje ozbiljnije nego što se prikazuje! (https://www.geopolitika.news/analize/zo ... prikazuje/), između ostalog sam upozorio na ozbiljnost stanja nastalog globalnom pandemijom Covida-19 i na mogućnost da nakon naftnog rata (koji je tada bio vrlo aktualan) započme i rat hranom. Između ostalog, u njoj sam naveo i slijedeće: „…moguća su svakojaka neugodna iznenađenja, od kojih i jedno, o kojemu se vrlo malo govori – mogućoj nestašici pojedinih prehrambenih proizvoda i(li) njihovom podizanju cijena „u nebesa“, a što u konačnici može dovesti i do onoga što je u razvijenom svijetu već odavno tabu, nešto što se događa „tamo negdje daleko“ – do pojave gladi! Nadamo se kako se ovaj scenarij ipak neće ostvariti ali za njega se ipak svaka ozbiljna država mora pripremati jer bi, u suprotnom, ako do njega dođe, posljedice mogle biti katastrofalne. A od negativnih pojavnosti u svijetu, koje bi mogle utjecati upravo na takav scenarij, ovom bih prigodom izdvojio slijedeće:
1. Mogući nedostatak pšenice zbog zatvaranja tržišta, kao i posljedični veliki porast njihove cijene;
2. Najezda skakavaca i dolazak pandemije koronavirusa u Afriku, što prijeti ozbiljnom porastu gladi na „Crnom kontinentu“, a onda i novim, možda do sada neviđenim migracijama tamošnjeg stanovništva prema sjeveru tj. Europi.
Ostali dio ove analize možete pročitati na poveznici ispod teksta, a sada više o današnjoj vijesti – itekako s njom povezanom.
Naime, ruski predsjednik Vladimir Putin danas je, na sastanku s tamošnjim čelnikom Ministarstva gospodarskog razvoja Mksimom Rešetnikovom izjavio slijedeće: “Situacija na tržištu hrane, na svjetskom tržištu, nažalost, postaje sve gora.”
Cijene rastu, a ponuda hrane na svjetskom tržištu opada. Sve zemlje uvoznice hrane povećale su kupnju iste za svoje zalihe, kazao je Rešetnikov. Situacija se pogoršala zbog sve lošijih prognoza oko žetve žitaruca u vodećim zemljama proizvođačima. Svi su proizvodi skuplji, a šećer, žitarice i biljna ulja vodeći su u rastu cijena, navodi se u izvješću UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO).
Rusija je povećala izvoz žitarica i pšenice na novu rekordnu razinu u čitavoj u svojoj povijesti. Međutim, primorana je ograničiti izvoz tih proizvoda od 1. travnja. S obzirom kako je ta zemlja sada jedan od najvećih izvoznika pšenice te će odluke utjecati i na globalno tržište, izjavio je ruski ministar na današnjem sastanku s Putinom.
Naime, stanje u svijetu utjecalo je i na Rusiju – krajem 2020. godine u toj su zemlji porasle cijene žitarica, suncokretovog ulja i šećera. Od početka 2021. tjestenina, krumpir, rajčice, krastavci i ostali prehrambeni proizvodi također poskupljuju.
Inflacija je u Rusiji 2020. godine postala najviša u posljednje 4 godine i iznosila je 4,9% (info: Rosstat). Dva su proizvoda postala pokretač rasta cijena: šećer, koji je postao predvodnik u rastu potrošačkih cijena – skočio je za čak 64,54%, dok je suncokretovo ulje tijekom godine poskupjelo za 25,91%.
Dakle, i o ovom, vrlo važnom segmentu moguće krize itekako treba voditi računa. U tom se kontekstu po tko zna koji put potvrđuje značaj očuvanja (već ionako snažno devastiranog) i intenzivnog razvoja hrvatske poljoprivrede pod svaku cijenu, ako treba i državnim subvencijama. Jer što nam znače birokratske barijere Bruxellesa, kroz, primjerice, određivanje dozvoljenih kvota proizvodnje ili zabrane dodjele državnih poticaja zbog nekakvog kršenja konkurencije unutar EU i sličnih floskula, ako bi, ne daj Bože, i na ovim, europskim prostorima došlo do problema s opskrbom hrane (o gladi da i ne govorimo)? Bismo li, opet, kao i u slučaju cjepiva protiv Covida-19, u tom slučaju bespomoćno čekali u redu da nam se netko izvana smiluje i dodijeli potrebne količine žitarica, mesa, mlijeka, voća i povrća jer svoje ili nemamo ili ga ne smijemo proizvoditi u količinama koje su nam potrebne?
Pa ako nam to već ne daju iz straha da svoje proizvode ne izvozimo (a itekako bismo mogli da je dobre volje i interesa politike da ograniči utjecaj uvoznih lobija) i tako ugrožavamo interese poljoprivrednika moćnih zemalja Unije (koji valjda imaju prednost), onda barem da osiguramo hranu za svoje potrebe. Pa tko nam to, gospodo, u svijetu smije i može zabraniti? Jer neometan pristup hrani, uz osiguran pristup energentima i zajamčenu teritorijalnu sigurnost svojim oružanim snagama, najvažniji je strateški zadatak svake države, koja to jednostavno mora osigurati na ovaj ili onaj način. Ako to nije u stanju prijeti joj nestanak s političke karte svijeta (ili egzistencije samo u formi geografskog pojma), poglavito u ovim turbulentnim geopolitičkim vremenima i vjetrometinama na kojima za slabe i nesposobne nema perspektive.
I zato, umjesto svađa tko će sjesti u upravljačku fotelju Podravke, tko je za to relevantan a tko nije, tko istinski radi za obnovu potresom pogođenih područja a tko to opstruira, koja će danas stara baka ili djed u staračkim domovima nakon cijepljenja konačno vidjeti svoje najmilije i sličnih gluposti koje se danima, tjednima i mjesecima razvlače u našim medijima (i politici) koji ne znaju percipirati bit problema i fokusirati se na ključna pitanja za budućnost ove zemlje, bolje nam je da skupimo ovo malo preostalih snaga i zajednički pokušamo učiniti najviše što je moguće za osiguranje egzistencije hrvatskom narodu i svim građanima. Sigurno ne na način da se polu-ilegalno, u svrhu mizernih političkih bodova „urbi et orbi“, na zelene granice Hrvatske, umjesto investicija dovlače zlonamjerni strani promatrači koji krše temeljne zakone RH, i da ih pojedine stranke, poput SDP-a u tome još i svesrdno pomažu. Očuvaj nas Bože demagoga i „državnika“ Grbinovog kova!
) nagomilao čak tri, jer sam iz fore počeo i kruh peći