Zasto i kako je poceo rat u BiH?

[storm]

pa cuj, mi smo kao htjeli da se otcijepimo, a oni nam kao nisu dali

Ima tu mnogo cega sto mi ne znamo
Sta kako zbog cega
Na stranu to sto je bila agresija na bih jer je to poznata cinjenica

Mene muči pitanje, je li se mogao izbjeći... Barem onakvih razmjera?
Sve se znalo, a ništa se nije znalo, pogotovo što se tiče bih.

[respo]

Pa vjerovatno jeste ali to nekima nije odgovaralo jer ne bi imao tajkuna da smo jednostavno kao ceska i slovacka se razisli
Ustvari imali bi al ne u ovom broju kao danas i ne bi bili na dnu sto se tice ekonomije i svega drugoga

Koliko god privreda u jugi bila da kazem plasticna i nerealna u odnosu na svijet ipak se moglo to preci na kapitalizam ili sta vec

[storm]

Moglo, itekako... Unatoč socijalizmu, pogotovo u 80 im, solidno se razvijao privatni sektor, naravno u odnosu na ostale zemlje takvog društvenog i političkog uređenja.
Konkretno Češka i Slovačka, bili su banana za nas...
Nego sam ja kod neke druge teze.
Nije se mogao izbjeći.
Jugoslavija je fulana u startu, sa Beogradom... Potpun promašaj, povlašten položaj republike i grada, koji se nisu baš pretrgli u NOB.
Da službenu vojsku do pred sami kraj rata tj cetnike, kralju odane, ne spominjem.
Hr i bih su dale mnogo veći obol borbi.
Konkretno, Sarajevo, bih, bilo bi mnogo logičnije rješenje, i simbolika multi etničnosti, a i praktični primjer, vodilja zajedništva. Samim tim, dosta bi se smanjile mogućnosti, da bilo koja nacija bude privilegirana...
Ovako su u trenutku, kad se država raspadala, sve držali u bg...

[respo]

Ti vec ides dalje u istoriju a tu se svasta moglo

[storm]

Idem u uzroke, ostalo su bile neminovnosti...
Ne bih zanemario ni slobodni pad ekonomije...
Uvijek plodno tlo za sukobe.
Ali u pravu si, tema bi trebala kronološki dosta uže, objasniti početak devedesetih...

[medvjed23]

bilo bi lakše kad bi to, taj uzrok rata, bila ekonomsko-politička stvar na kojoj se da raditi.. međutim, bojim se da je problem mnogo gori.. naprosto, na balkanu je bilo i ima i biće mnogo ljudi željnih krvi, i ti ljudi su koristili i koristiće svaku priliku da okrvave noževe.. ljudsko zlo - to je uzrok.. sve ostalo su samo popratne okolnosti koje tom uzroku pogoduju ili ne pogoduju..

[Insomnia]

Zasto i ne precizirati? Srbi. Uzrok svog jada na Balkanu pa i dalje vec vjekovima

[medvjed23]

ja bih izbjegao zamku predrasuda, pa rekao: četnici..

dok postoji jedan srbin (a postoji i više nego jedan) koji nije četnik, nije ga korektno gurati u isti koš sa krvolocima..

[Insomnia]

Kme, kme.
Lahko je odvaditi moj medjede.

[respo]

Idem u uzroke, ostalo su bile neminovnosti...
Ne bih zanemario ni slobodni pad ekonomije...
Uvijek plodno tlo za sukobe.
Ali u pravu si, tema bi trebala kronološki dosta uže, objasniti početak devedesetih...

Kad bi gledao uzroke mogli bi mi ici stotinama godina unazad
Pa dahije pa hajduci pa cetnici kosovski boj ovaj boj onaj boj turci rimljani iliri pitaj boga ko sve je tu ratovao i sl

[Sarajka]

Rat u BiH je zbog velikosrpskih težnji i glađu za teritorijama. EX YU služila je velikosrpskoj kliki za konsolidaciju redova od 45' do devedesetih. Iluzorno je razmišljati da je BiH moglo zaobići krvoproliće. Bošnjaci su na teritoriji Podrinja po popisu iz 91' u svim gradovima činili nadpolovičnu većinu.

Za 10 godina mira, tj do 2000 godine, BiH bi bila većinski (preko 75%) muslimanska država.
Zato nakon sukoba kratkog u Sloveniji, pa dijelu HR, težište se prebacuje na cjelokupnu BiH.

I VRS etnički čisti i zauzima dobar komad teritorije. Upravo Podrinje uz granicu sa Srbijom, sa bošnjačkim većinsklm življem stradaće najviše u tom krvavom piru.

Razaranja neće biti pošteđen ni djelić BH teritorije. Sarajevo i probosanskohercegovačke snage biće pod najdužom opsadom nakon drugog svjetskog rata.
Da se ne bi mogla vršiti njihova konsolidacija i povezivanje sa ostalim dijelovima slobodno teritorije.

Na kraju ostao je tumor na infuziji. Prazna ljuštura. Tkz RS. U njene temelje ugradjene su kosti nesrpskog stanovništva. Prognanici, silovane žene i bol majki koje svoju djecu i muževe i dan danas pronalaze po masovnim grobnicama.

[storm]

Zasto i ne precizirati? Srbi. Uzrok svog jada na Balkanu pa i dalje vec vjekovima

eto ukratko...



Milošević, Jović i Kadijević: Crna trojka koja je rasturila Jugoslaviju
BiH neće moći da opstane kao država, a bitka oko teritorija bez krvi je teško zamisliva, piše Borisav Jović u svom dnevniku 26. marta 1990.

Piše:
Tomislav Marković
Raspad SFRJ je plod zakulisnog rada zavjereničke grupe na čijem čelu je stajao Slobodan Milošević, piše autorReuters-Arhiva
Na pitanje koja republika se prva otcepila od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – mnogi bi odgovorili: naravno, Slovenija. I ne bi bili upravu. Istina je da se od SFRJ prva otcepila Srbija i to Ustavom koji je Slobodan Milošević doneo 28. septembra 1990. godine. Mnogo pre nego što su Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija napustile Jugoslaviju, to je učinila Srbija, voljom Miloševića koji se, navodno, borio za očuvanje savezne države.

Ako neki datum treba obeležavati kao dan raspada SFRJ – to je 28. septembar. Mada termin raspad i nije baš najtačniji, jer on asocira na prirodan proces odumiranja, raspadanja i truljenja. SFRJ se nije rastočila prirodnim putem, već je njen nestanak usledio kao plod zakulisnog rada zavereničke grupe na čijem čelu je stajao Slobodan Milošević.

Ustavom iz 1990. godine Srbija je sebe definisala kao suverenu i nezavisnu državu, članom 72. u kojem stoji: "Republika Srbija uređuje i obezbeđuje: suverenost, nezavisnost i teritorijalnu celokupnost Republike Srbije i njen međunarodni položaj i odnose s drugim državama i međunarodnim organizacijama".

U članu 135. Ustava Srbija se izuzela iz pravnog poretka Jugoslavije, navodeći da će poštovati zakone savezne države samo kad proceni da joj je to u interesu, dakle – kad joj se prohte. Pored toga, Srbija je uvela carinu na robu iz drugih jugoslovenskih republika, preuzela je na sebe obezbeđivanje narodne odbrane i državne bezbednosti, kao i uređenje međunarodnih odnosa sa drugim državama u svetu. Ukratko – Srbija je pre skoro 30 godina postala nezavisna država.

Optužnica Srđe Popovića
O svemu ovome je pisao advokat Srđa Popović davne 2003. godine u dnevnom listu Danas, u opširnom feljtonu u kojem je izveo svojevrstan misaoni eksperiment. Popović se zapitao šta bi bilo da Milošević i njegovi pobočnici nisu uspeli u razaranju Jugoslavije, da je njihov opaki naum sprečila, recimo, pravovremena međunarodna intervencija. U tom slučaju njima bi se sudilo za veleizdaju pred domaćim sudom i to po ondašnjim jugoslovenskim zakonima. Zato Popović svom tekstu daje formu prave sudske optužnice, sa svim obligatnim pravničkim elementima.

Pred sudom bi se našli: "Slobodan Milošević, u svojstvu Predsednika Predsedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije (do 16. jula 1990), Predsednika Socijalističke Partije Srbije (od 16. jula 1990), i Predsednika Republike Srbije (od 9. decembra 1990), Borisav Jović, u svojstvu Predsednika Predsedništva SFRJ (od 15. maja 1989) i Potpredsednika Socijalističke partije Srbije (od 16. jula 1990), i Veljko Kadijević, u svojstvu Saveznog sekretara za narodnu odbranu". Zaveri su se kasnije pridružili i mnogi drugi: Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Blagoje Adžić, Momir Bulatović, Nikola Koljević, Ratko Mladić, Milan Martić itd, ali Popović se zadržao na pomenutoj trojci prvoboraca apokalipse.

Crnu trojku Popović optužuje da su u vremenu od 15. maja 1989. godine do 8. oktobra 1992. godine stvorili zaveru zloupotrebom svojih političkih ovlašćenja. Zaveru su skovali da: "(1) protivustavno i nezakonito izmene nacionalnu strukturu JNA, stave je pod svoju efektivnu kontrolu i upotrebe za sledeće ciljeve: (2) nasilno svrgnu organe vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji; (3) vojnim udarom nasilno svrgnu najviše savezne organe vlasti, SIV i Predsedništvo; (4) silom ili protivustavnim putem izmene granice SFRJ tako što bi protivustavnom odlukom Predsedništva isključili Republiku Sloveniju i Republiku Hrvatsku iz SFRJ; (5) silom ili protivustavnim putem izmene granice Republike Hrvatske, podsticanjem i političkim i vojnim organizovanjem oružane pobune u Hrvatskoj".

Planovi za agresiju na Hrvatsku i BiH
Popović izlaže opsežan dokazni materijal koji, gle ironije, najvećim delom potiče od samih optuženika. Dnevničke beleške Borisava Jovića objavljene u knjizi Poslednji dani SFRJ i memoari Veljka Kadijevića Moje viđenje raspada – vojska bez države sadrže obilje dokaza koji terete i njih dvojicu i njihovog nezvaničnog šefa Miloševića. Oni uopšte ne kriju šta su uradili, naprotiv, hvale se svojim zlodelom, što je u neku ruku i razumljivo. Kad si već uspeo da rasturiš onakvu državu, samoljublje ti ne dozvoljava da svoje životno delo ostaviš u tami, već te nagoni da ga podeliš sa drugima, da se javno pohvališ svetu koliki si zločinac.

Napomena o autorskim pravima
Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Svašta može da se pročita kod Jovića i Kadijevića. Evo, recimo, Jovićeve dnevničke beleške od 26. marta 1990. godine: "Sastanak koordinacije – u SR Srbiji. Učestvuju svi čelni funkcioneri. Naš cilj je da izbegnemo krvoproliće, da uspostavimo granicu unutar koje se neće ratovati. Van te granice se ne može izbeći, jer Bosna i Hercegovina neće moći da opstane kao država, a bitka oko teritorija bez krvi je teško zamisliva". Dakle, zaverenici su rat u BiH isplanirali još početkom 1990. godine, što je jedan od njih sam priznao. Toliko o tome šta je bio uzrok agresije na BiH, to je bio samo deo Miloševićevog projekta za širenje i učvršćivanje vlasti na što većoj teritoriji i nad što većim brojem ljudi. To je bio osnovni motiv za pokretanje ratova, za razaranje Jugoslavije, za izazivanje nemerljive ljudske patnje.

Iste godine, 27. juna, Jović piše: "Kažem Veljku da bih ih ja najradije isterao silom iz Jugoslavije, jednostavnim presecanjem granice i proglašavanjem da su se svojim odlukama sami doveli u tu situaciju, ali ne znam šta da radimo sa Srbima u Hrvatskoj. (...) da se pre konačnog isterivanja održi referendum na osnovu koga bi se odlučilo gde izvršiti razgraničenje. Veljko se slaže." Toliko o borbi za očuvanje Jugoslavije, nikog to nije zanimalo u ovoj zavereničkoj grupi, oni su se borili isključivo za političku moć.

Kontrola nad JNA
Da bi sačuvao vlast i moć Miloševiću je bilo neophodno uspostavljanje kontrole nad JNA koja se nalazila pod zapovedništvom Predsedništva SFRJ. Zato Milošević, zajedno sa svojim zaverenicima, preuzima kontrolu nad Predsedništvom, rušeći autonomiju Vojvodine i Kosova, te instalirajući lojalne ljude u Crnoj Gori. Tako stiže do četiri glasa od osam u Predsedništvu, pa mu ostaje samo da izbaci Sloveniju iz SFRJ i osvoji većinu. Nakon toga JNA je pod Miloševićevom apsolutnom kontrolom i polako se pretvara u srpsku vojsku, mada i dalje zadržava staro ime, kamuflaže radi. Pritom, komandovanje nad JNA uopšte se ne odvija u samom Predsedništvu, već vojskom komanduje neformalna "grupa šestorice" koju, pored Miloševića, Jovića i Kadijevića, sačinjavaju još i Blagoje Adžić, Branko Kostić i Momir Bulatović.

Popović naširoko citira Borisava Jovića koji je pisao o čemu je ova zaverenička šestorka na svojim sastancima razgovarala i odlučivala: o "spremanju vojske za rat", o tome da "rat mora biti ofanzivan i visokog intenziteta", o potrebi "usklađenosti politike i propagande, osobito u odnosu na ljude koji idu u rat", o tome da li je "nama" (Šestorici) "cilj da vojskom branimo nove granice naroda koji žele da ostanu u Jugoslaviji, ili da srušimo hrvatsku vlast", o "neophodnosti mobilizacije", o tome da je "još uvek veliki broj Hrvata u vojsci", o potrebi da "Srbija i Crna Gora proglase vojsku svojom", o nužnosti da se "učvrste dostignute linije" i da se "popune jedinice dobrovoljcima", "da se moraju srediti jedinice srpskih ustanika i utvrditi položaji za odbranu dostignutih linija"… Toliko o tome ko je organizovao, planirao i vodio ratove diljem Jugoslavije: centar odlučivanja sve vreme je bio u Beogradu, u prestonici udruženog zločinačkog poduhvata.

Upad u monetarni sistem Jugoslavije
Iako se Srbija faktički otcepila od Jugoslavije Ustavom iz 1990. godine, u istom tom Ustavu zadržala je stav 1. člana 135. koji glasi: "Prava i dužnosti koje Republika Srbija, koja je u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ima po ovom ustavu, a koja se prema saveznom ustavu ostvaruju u federaciji, ostvarivaće se u skladu sa saveznim ustavom".

Popović objašnjava zašto je ovde Milošević sačuvao privid poštovanja savezne države. "Smisao ove odredbe je u tome što nezavisna Srbija, koja nema nikakvih dužnosti prema federaciji, želi da zadrži prava koja joj je nekada, kao članu federacije, davao taj ustav. Najvažnije od tih prava (kojih se Srbija u stvari svojom nezavisnošću pravno odrekla) su (1) da učestvuje u radu Predsedništva države kojoj više ne pripada, (b) da preko njega zadrži svoju kontrolu nad vojskom, (3) da se krije iza imena Jugoslavije i ‘zalaže za teritorijalni integritet Jugoslavije’, i (4) da polaže ‘pravo’ na deo savezne kase", piše Srđa Popović.

Sve to Miloševiću nije bilo dovoljno, već je u decembru 1990. odlučio da opljačka saveznu državu, od koje se netom otcepio. Veće udruženog rada Skupštine Srbije donelo je dva propisa koji su nosili oznake "strogo poverljivo" i "službena tajna", na osnovu kojih je Srbija upala u monetarni sistem SFRJ i iz Narodne banke Jugoslavije uzela 1,4 milijardi dolara. Kad je to izašlo na videlo, funkcioneri iz drugih republika tražili su da se odgovorni za pljačku pohapse, to je podržao i savezni premijer Ante Marković, ali od toga ništa nije bilo, jer je Miloševićeva moć već u to vreme bila prevelika.

Borisav Jović u svom dnevniku govori o ovoj operaciji: "Razgovor sa Stankom Radmilovićem (Predsednikom srpske vlade) u SPS… Malo ga kritikujem šta to sve rade sa emisijom i sa prihodima koji pripadaju federaciji. Objašnjava da bi bez toga sigurno izgubili izbore, jer više od pola republike ne bi primalo plate i penzije. Ante (Marković) se čudio i krstio kako to da nismo ‘bankrotirali’, a mi smo ga nadmudrili. To je suština." I onda se ovakvi kokošari - željni samo vlasti, sile, para i moći - predstavljaju kao branitelji nekakvih nacionalnih interesa, patriote, pravi Srbi i zaštitnici Jugoslavije. Da bi razuman čovek u tako nešto poverovao, neophodno je da mu prethodno hirurškim putem odstrane mozak, a potom ga, radi svake sigurnosti, podvrgnu višegodišnjem tretmanu miloševićevskih medijskih falangi.

Vjerujte svojim herojima i patriotama
Dokazi za postojanje zavere su nesumnjivi, Popović ih navodi na desetine i desetine u narečenom feljtonu, kasnije preštampanom u njegovoj knjizi One gorke suze posle koja je dostupna na stranici Peščanika. Popović u zaključku veli: "Ova trojica bila su suočena sa tipičnom dilemom svih zaverenika-prevratnika: ako ne uspemo bićemo zločinci, ako uspemo, neće biti nikoga da naš zločin kazni. Uspeli su. I zato za svoj osnovni zločin nisu nikada odgovarali pred domaćim sudom po zakonima koji su vladali tempore cirimini (u doba izvršenja)." Da nisu uspeli, odgovarali bi "za teška krivična dela protiv bezbednosti i ustavnog poretka SFRJ" i bili osuđeni na smrtnu kaznu.

Slobodan Milošević, Borisav Jović, Veljko Kadijević i njihovi saradnici ne samo da su uspeli da razbiju Jugoslaviju, već su uspeli masovnom, višedecenijskom propagandom da u srpskom društvu ustale uverenje da su se borili za očuvanje SFRJ. Ta propagandna matrica i dan-danas besprekorno funkcioniše, uprkos priznanju zločina koje su ostavili Kadijević i Jović u svojim knjigama, objavljenim još 1993. i 1996. godine.

Zato bi većinskoj Srbiji, žrtvi Miloševićeve propagande, valjalo poručiti: čitajte knjige i svedočanstva vaših patriota i heroja. Razumljivo je što ne verujete nama, izdajnicima i autošovinistima, ali nema razloga da ne verujete najvećim sinovima srpskog naroda, onima koji su se borili za te vaše ljubljene nacionalne interese. Ako su zločinci već javno priznali svoj krimen i još se hvastaju minulim radom koji se meri stravičnim zločinima i neizmernom ljudskom nesrećom, red je bar da im odate priznanje za počinjena nedela.

Milošević i Kadijević su odavno mrtvi, ali Jović je još tu negde, među nama, skrajnut i zaboravljen od svih, iako je bio jedan od glavnih arhitekata ove divne realnosti u kojoj živite. Obavestite se šta je taj simpatični starčić koji je prevalio devedesetu uradio za vas, ulepšajte mu mirne penzionerske dane.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

[laga-nini]

evo jedna zanimljiva crtica..Uoči i tijekom vojno-redarstvene operacije Oluja u međunarodnoj diplomaciji odvijao se pravi triler s frapantnim događajima i potezima o kojima je hrvatska javnost doznala godinama nakon oslobađanja svojih teritorija. ako je uopće doznala.

Za telefonsko urlanje američke državne tajnice Madeline Albright na predsjednika dr. Franju Tuđmana da zaustavi ofenzivu HV-a, HVO-a i Armije BiH na Banja Luku uz prijetnju zračnih napada na naše snage do nepotrebne, ali zaista nepotrebne izjave njemačkog šefa diplomacije Klausa Kinkela da su „ulice Knina u plamenu“ znamo gotovo svi.
No, bilo je puno zlokobnijih radnji međunarodne zajednice koja je, krajnje nesklona Hrvatskoj uz izuzeće SAD-a, u ratovima na području biše Jugoslavije bile poprilično pasivna i inertna, da bi postala jako aktivna kada je Hrvatska odlučila krenuti u oslobađanje svog teritorija i bihaćke enklave koja je bila pod zaštitom – kakve li ironije! – te iste međunarodne zajednice. U nastavku teksta samo ćemo navoditi izjave protagonista tih događaja, kao i povjesničara i novinara, između ostalog izvađenih iz dokumentarnog filma „Operacija Oluja“ Nikole Kneza, a komentar donesite sami.
Nakon što je Tuđmanov savjetnik Slobodan Lang od Henryja Kissingera zatražio da SAD zauzme stav protiv srpske agresije na Hrvatsku, Kissinger mu je otvoreno rekao da je „naivan, da Europa nije spremna zaustaviti rat i da Hrvatska nema saveznike te da nam je jedina mogućnost organizirati vlastitu obranu“.

Nadalje, tadašnji američki veleposlanik u Zagrebu Peter Galbraith dosjetio se ideje da se u tekst Splitske deklaracije, odnosno sporazuma Tuđman-Izetbegović, uključi „da BiH formalno traži pomoć Hrvatske u obrani zemlje“, čime se prema međunarodnom pravu opravdava direktna vojna intervencija RH u BiH. Bihać je bio pred padom, a u njemu je u tom trenutku bilo čak 160 tisuća civila (zanimljivo je i da je predsjednik BiH Alija Izetbegović nakon operacije Oluja čestitao Tuđmanu i pozvao ga da oslobodi Sarajevo!).
Posebno je frapantna Galbraithova izjava da je „između generala UN-a i Srba postojao tajni dogovor da zračnih napada neće biti što su Srbi iskoristili da očiste kartu BiH i zauzmu sigurnosne zone UN-a.“

Povjesničar i publicist Mate Kovačić iznio je pak malo poznatu informaciju da je odmah nakon potpisivanja sporazuma Tuđman-Izetbegović „kod Tomislavgrada primijećen dolazak britanskih elitnih postrojba koje su nastojale okupirati zonu oko Dinare s ciljem da se onesposobi napredovanje HV-a prema Kninu (!!!)“ , no bili su prisiljeni napustiti taj prostor.

Kovačić također navodi „da je dobro poznato da su britanski i francuski piloti informirali Srbe o svim planiranim i preventivnim napadima NATO-a, štoviše, evidentirano je da su bacali bombe u Jadran, a ne na srpske ciljeve; jedino su američki piloti izvršavali misije do kraja.“

Galbraith se, pak, prisjeća da je iz Washingtona „primio poruku koje je želio i očekivao“, a ta je da kaže Tuđmanu da se SAD neće protiviti vojnoj operaciji.

„Mi cijenimo vašu volju da potrošite vaše dragocjene živote i prolijete krv za proboj opsade Bihaća“, rekao je Galbraith, ali i odmah dodao da ukoliko stvari ne pođu dobro, da ne tražimo pomoć od SAD-a, odnosno da ćemo ostati sami.

21.srpnja 1995. na Brijunima je održana večera s turskim predsjednikom Sulejmanom Demirelom na kojoj je bio i Galbraith koji se kasnije prisjeća da mu je ministar obrane Gojko Šušak već tada rekao da se Tuđman odlučio na vojnu akciju kroz „Krajinu“ kako bi deblokirao Bihać.

Osvrčući se na odluku SAD-a da zaustavi Tuđmana u zauzimanju Banja Luke Galbraith danas ipak otvoreno priznaje: „Nakon svih ovih godina, još i dan danas nisam siguran da je to bila prava odluka.“

[respo]

ma ima ovdje svega i pitaj boga sta je sve tu bilo u igri tada pa su se potkusurivali preko rata u bih i europa i amerika rusija i ko zna ko jos

[laga-nini]

prijatelj mi je bio u banja luci u zatvoru i kaže da je tada takva panika nastala da su traktori bili u startnoj poziciji...iskreno slažem se s Galbraith danas ipak otvoreno priznaje: „Nakon svih ovih godina, još i dan danas nisam siguran da je to bila prava odluka.“

[storm]

A kako je počelo...
Prenosim sa stranice historija bih...

Kako je JNA prisilno regrutovala stanovništvo Bosne i Hercegovine za potrebe rata u Hrvatskoj i Sloveniji tokom 1991. godine

Donošenjem Rezolucije o suverenitetu i usvajanjem Ustava o nezavisnosti Slovenije, 25. juna 1991. godine, postepeno je otpočeo i proces ukidanja svih onih segmenata koji su se odnosili na bivšu Jugoslaviju. Tako je slovenski političar Milan Kučan dao konačni rok do 31. decembra 1993. godine, da Jugoslavenska narodna armija povuče svoje snage sa slovenske teritorije. Ipak, uslijed angažmana JNA u Sloveniji i kratkotrajnog rata JNA je bila primorana da se povuče potpuno iz Slovenije. Odluka o učešću i povlačenju snaga JNA iz Slovenija imala je i krupne posljedice na prostor Bosne i Hercegovine. Rat protiv Slovenije i zbivanja u Hrvatskoj JNA je iskoristila za mobilizaciju rezervnog sastava JNA iz BiH. Krajem juna 1991. godine mobilisano je 16 000 rezervista, a prvih dana jula još 7 500. Prema naredbi Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu mobilizacija je izvršena samo u tri bosanskohercegovačke regije: banjalučkoj, trebinjskoj i hanpjesačkoj. Mobilizacije je sprovedena “bez ikakve koordinacije i iza leđa republičkih organa vlasti”. Mobilizacijom je obuhvaćen uglavnom srpskih živalj i određeni elementi Bošnjaka, dok su Hrvati bili u potpunosti izuzeti. Bilo je sasvim jasno da se vojska priprema za angažman u ratu protiv Slovenije i Hrvatske. U BiH je to shvaćeno kao uplitanje u političko razrješavanje jugoslavenske krize u korist Slobodana Miloševića i režima u Srbiji, što je izazvalo burne reakcije bošnjačkog i hrvatskog stanovništva. Brojne porodice su odlazile u regrutne centre kako bi svoju djecu vratile kućama. Također, po mnogobrojnim općinama porodice su sprječavale odlazak svoje dece na služenje vojnog roka u JNA, jer su takvi mladići odmah bili upućeni na slovensko i hrvatsko ratište sa opravdanjem “da brane Jugoslaviju od unutrašnjih neprijatelja”. Iako je ovakva naredba imala oznaku stroge tajnosti, radio stanice iz Banja Luke i Prijedora su neprestano i otvoreno pozivale da se mladići masovno jave u centre za mobilizaciju. Kad se vidjelo da se u brojnim mjestima BiH rezervisti ne odazivaju, već čak i otpor pružaju, Predsjedništvo BiH je 2. jula 1991. godine donijelo odluku – zahtjev “da se obustavi mobilizacija koja je u toku, osim ako je ona u funkciji provjere bojeve gotovosti”. Zabilježeni su mnogobrojni slučajevi pružanja otpora u Tuzli, Živinicama, Lukavcu, Kalesiji, Doboju, Maglaju, Banovićima, Zenici itd. kako ne bi otišli u Hrvatsku gdje su trebali postati “tampon zona” između srpske i hrvatske strane. Ipak, na prostoru gdje je srpsko stanovništvo bilo većina i tokom jula 1991. godine nastavljena je mobilizacija, posebno na prostoru Banja Luke i istočne Hercegovine, gdje se mobilizacija u jedinice Teritorijalne odbrane vršila i bez znanja komandanata Ratnog štaba generala Vukosavljevića. Na tim područjima proglašeno je vandredno stanje, a rezervisti su bez saglasnosti Republike slani na hrvatsko ratište.

Bošnjaci su tokom jula mjeseca 1991. godine na zborovima širom BiH izjavljivali “da se neće boriti ni protiv jednog naroda u Jugoslaviji”, da “ne žele biti u jedinicama gdje se pjevaju četničke i ustaške pjesme i nose njihova znamenja”, “da “ne žele braniti granice velike Srbije”, ali “da će se boriti samo ako Jugoslavija bude napadnuta od spoljnog agresora”. Zbog sve napetije situacije, negiranja suvereniteta BiH, i samovolje vojnih i političkih organa, Glavni odmor Muslimanske bošnjačke organizacije u cilju zaštite nacionalnog bića Bošnjaka je sredinom jula 1991. godine održao savjetovanje u Srebrenici, gdje su predstavnici MBO iz najkriznijih područja BiH prenijeli zahtjeve naroda za samoorganiziranje u odbrani od sve većih nastraja na njihove domove i imovinu. JNA je neprestano pokušavala da nameće rješenja koja su bila uperena protiv suverenosti BiH. Međutim, republike Makedonija, Slovenija i Hrvatska nikada nisu prihvatile takva rješenja, niti su ih provodili. Sa BiH je uslijed srpske političke i vojne dominacije bilo sasvim drugačije. Uslijed povlačenja iz Slovenije i Hrvatske na prostor BiH su se stacionirale brojne zrakoplovne, oklopno – mehanizovane, pješadijske, artiljerijske snage i ostale jedinice, bez saglasnosti ove Republike. Odlaskom slovenačkih, hrvatskih a dijelom i makedonskih oficira iz JNA, ona je brzo postala srpska udarna pesnica koja je takvim angažmanom oružane tehnike na prostoru BiH stvorila odlične pretpostavke za efikasan i munjevit prodor koji će rezultirati već naredne godine kada počinje agresija na BiH.

[carobnjak_N]

Ne mogu se razumjeti uzroci rata ako se počne samo od 90-ih . Mora se ići 100 godina nazad .