Dretelj je zatvoren, ali su oni još u zatvoru!

[storm]

„Znaš li koliko je ljudi ubijeno u Dretelju? Ne znam tačan broj. Slomili su hiljade kostiju, uništili hiljade bubrega. I niko nije izašao normalan.“



Zloglasni konc logor Dretelj je zatvoren 28.9.1993 godine.

Nisam mislio pisati o godišnjici zatvaranja Detelja dok ne pročitah važnu misao o Holokaustu. Noam Chomsky je zapisao:

NIJE EDUKACIJA ZAPAMTITI DA JE ADOLF HITLER UBIO 6 MILIONA JEVREJA. EDUKACIJA JE POKUŠATI RAZUMJETI KAKO SU MILIONI OBIČNIH NIJEMACA MISLILI DA JE TO NEOPHODNO. EDUKACIJA JE NAUČITI KAKO PREPOZNATI ZNAKOVE DA SE HISTORIJA PONAVLJA.

Kad provedeš godinu dana u 6 konc logora tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, onda ti je svaki dan neka godišnjica.

Nekako se i to predeveralo!

Ne zaboravljam ali pamtim.

Evo ja ću sad, a nisam mislio, da podijelim dvije stranice iz kniige koju sam napisao na engleskom jeziku, sa Juliom Lieblich: “Wounded I Am More Awake: Finding Meaning after Terror”.

zatvorenici-dretelja-635x300.jpg

Knjiga je prodana preko 60 hiljada primjeraka i izučava se na mnogim univerzitetima širom svijeta.

Preveo sam je na Bosanski jezik, uskoro će biti objavljena i kod nas.

Čitam, kako običan svijet u Hercegovini a naravno i lokalni političari, pišu li pišu na sve strane o Dretelju kao “sabirnom centru”.

A, NE, nisu oni bili u Dretelju, nego oni to onako, znaju, iz priča.

“Znaju” to oni bolje od nas nekoliko hiljada koji smo Dretelj preživjeli.

Nije mi jasno zašto Dretelj zovu “sabirni centar” kad su nam u njemu živote oduzimali.

Pa evo moje priče za one koji u Dretelju nisu bili:

A onda je došao trinaesti juli 1993. godine i sve se promjenilo na gore. Hrvatsko vijeće odbrane je na bojnom polju pretrpjelo ogromne gubitke od bosanskohercegovačke Armije. Sljedećeg jutra, logoraši su tražili od stražara da ih puste iz hangara da mokre u kanale. No stražari nisu htjeli otvoriti vrata tako da su morali mokriti u hangaru. Neki logoraši su toliko ožednili da su pili svoj urin.

Cijela tri dana nakon tih gubitaka hrvatske vojske, stražari nisu dopuštali logorašima da izađu iz hangara. Nisu imali ni vode ni hrane, a temperatura je rasla.

Na kraju je nekoliko logoraša počelo lupati po zidovima hangara. Tada su iznenada počeli pucati. Stražari su s vana pucali iz mitraljeza u hangar.

Zatvorenici su legli potrbuške i stavili na glavu plastične vrećice s donjim vešom i majicama, kao da to može zaustaviti metke.

Hamu, koji je bio s Boškailove lijeve strane, pogodila su dva metka u potiljak. Sejo, koji je ležao s njegove druge strane, pogođen je u rame.

Ljudi su krvarili i vrištali od bolova kad je pucnjava odjednom prestala. Nekoliko njih donijeli su deke da sakriju ranjene logoraše od stražara. Neki logoraši su dovedeni u logor direktno iz vojnih jedinica tako da su još uvijek imali prvu pomoć sa zavojima. Boškailo je imao noktaricu. Neko mu je donio i upaljač da je sterilizira. Jedan po jedan ranjenik bi dopuzao do njega ili bi ih drugi donijeli, pa bi im prstima vadio dijelove metaka iz ruku i nogu, što nije bilo teško budući da su bili koščati: sama koža i malo mišića.

Dublje rane bi operisao tokom noći dok bi jedan logoraš držao deku iznad njega a drugi upaljač. Žiletom bi razrezao kožu a dijelove metaka bi vadio iglom i noktaricom.

S obzirom na to u kakvom su stanju bili, bilo je čudo što su Hamo i Sejo uspjeli preživjeti.

Tokom dana Boškailo više nije imao snage da se kreće zbog vrućine. Ležao je na jednom mjestu i tu je obavljao i malu i veliku nuždu. Na početku su se svi olakšavali u jednom ćošku, ali kasnije nisu mogli ići do tamo. Niko se nije mogao ni pomjeriti.

Četvrtog dana su stražari donijeli šezdeset litara vode za šest stotina ljudi. Boškailo je savjetovao ljudima da polako popiju svoj dio kako se ne bi razboljeli. Jedan čovjek je iskapio svoju vodu i odmah se srušio. Onda je opet počela pucnjava.

Boškailo je nastavio vaditi metke u ošamućenom stanju.

„Znaš li koliko je ljudi ubijeno u Dretelju? Ne znam tačan broj. Slomili su hiljade kostiju, uništili hiljade bubrega. I niko nije izašao normalan.“

dretelj1-1024x783.jpg

dretelj.jpg

dretelj3.jpg

[lejlamo]

iskustvo s čapljinskim logorima imao mi je i otac.
strašno je to sve.
s kakvim sve monstrumima živimo.
i dalje zagovaraju tu retoriku, i dalje slave praljka, i dalje s ponosom hodaju. užas.

[storm]

iskustvo s čapljinskim logorima imao mi je i otac.
strašno je to sve.
s kakvim sve monstrumima živimo.
i dalje zagovaraju tu retoriku, i dalje slave praljka, i dalje s ponosom hodaju. užas.

I opet bi sve ponovili.
I nakon svega, svih saznanja, isto.
Bolesno.

[Ommadawn]

iskustvo s čapljinskim logorima imao mi je i otac.
strašno je to sve.
s kakvim sve monstrumima živimo.
i dalje zagovaraju tu retoriku, i dalje slave praljka, i dalje s ponosom hodaju. užas.

Znam da sam ja zbog te činjenice negdje u ovo doba dobio žešći popizditis.
Yebo im Praljak i mater i oca.

[Nice try]

Čitam, kako običan svijet u Hercegovini a naravno i lokalni političari, pišu li pišu na sve strane o Dretelju kao “sabirnom centru”.

Sabiralo se, a i oduzimalo, malo malo pa vozaju logoraše, nekoliko kamiona iz logora odvezu negdje, pa sutradan ih vrate... izbjegavali valjda da Crveni krst utvrdi tačan broj zatvorenih unutra.
Noći su mi bile najteže, izbjegavala sam izlaziti, ne možeš da ne čuješ krike u tihim ljetnim noćima. Paraju vazduh, a tebi krivo jer si eto, kao na sigurnom, par desetina metara od kapije, u svojoj kući,... samo se trebaš truditi da ne hodaš po ulici, da ne vidiš vojnike koji svako malo prolaze,... jer niko nije siguran.
Logor da, svi smo bili njegovi zatvorenici, neko unutra, neko van.