BeHaR forum

Mi smo bili u Radakovu u izbjeglistvu, ondje gdje je sad dzamija
iz Foce tj iz sela podaleko od Foce smo bjezali preko brda ispod Zelengore pa na Trnovo pjeske i onda na Igman busem pa u Zenicu
mama, tetka, brat i ja i jos bruku zena i djece

znam da je mama isla po gradu, molila da joj prodaju mlijeka za nas jer smo imali nepunih 5 i 6 godina i nismo htjeli jesti rizu svaki dan
i trazila ko ce nas pustiti da se okupamo jer smo svi dobili vaske usput a u toj skoli se naravno nije moglo kupati

samo joj je jedna zena pomogla od toliko svijeta

al hajd', hvala Bogu prezivjelo se

Socrates je napisao/la: ↑10 sep 2020, 21:11

mad_max_ba je napisao/la: ↑10 sep 2020, 20:34

Bez da nazlobim bilo kome iz zenice


Ali ja tako ruznih sjecanja imam iz tog grada da mi muka na samu spomen,
Od rata, bolnica, zenickih komandanata i tako...

Navedi primjere. Mene interesuje. Bez zezanja.

Nisu se Zenicani proslavili ni u odnosu prema izbjeglicama u ratu, pogotovo Jajcanima.

Tara
Ime koje nikada necu zaboraviti, koji je dosao nama ovde sprovoditi strahovladu kroz neke šupačke “zenica brani visoko” priče... dok su prve linije sa četnicima i ustašama bile meni pod kućom i dok su me četnici kamnjem gadjali, da bi 93/4 pogino na sred zenice (kako sam čuo) kroz setnju gradom Zenicom na “prvoj liniji” od strane ustaša.

Pa do nasih nesposobnih nazovi doktora u Visokom i njihove priče zbog “ temperature” ovo je za Zenice.....


Pa do robijaša koji su uvijek pravili pičvajz po mojoj čaršiji od 95-te.....


Pa do dan danas gdje je moj grad jedan od najvecih budzetskih “punjaca” sa najmanjim povratom.

Zeničani nisu gotovo ni osjetili rat, tako da im je empatija bila strana rijec.

+ 7 miudzahedini o tome me stid i pisat, kada su nama muslimanima pravili sranja ovde....

Mudzahedini su posebna tema. Politicka, ponajvise.

Malo je ljudi bilo naklonjeno njima.

Rat nismo osjetili direktno, ali je I po vasem pisanju jasno da smo ga osjetili itekako.

smajlic je napisao/la: ↑10 sep 2020, 21:32 mi smo bili u Radakovu u izbjeglistvu, ondje gdje je sad dzamija
iz Foce tj iz sela podaleko od Foce smo bjezali preko brda ispod Zelengore pa na Trnovo pjeske i onda na Igman busem pa u Zenicu
mama, tetka, brat i ja i jos bruku zena i djece

znam da je mama isla po gradu, molila da joj prodaju mlijeka za nas jer smo imali nepunih 5 i 6 godina i nismo htjeli jesti rizu svaki dan
i trazila ko ce nas pustiti da se okupamo jer smo svi dobili vaske usput a u toj skoli se naravno nije moglo kupati

samo joj je jedna zena pomogla od toliko svijeta

al hajd', hvala Bogu prezivjelo se

Dobro ste zivi ostali.

Ommadawn je napisao/la: ↑10 sep 2020, 21:44 Dobro ste zivi ostali.

eh eto, ne znam kako
tetka nosila brata na ledjima, mene vodila za ruku a mama teglila nesto stvari za nama

kad bih sad morala taj put preci, ne bih mogla

Izbjeglištvo - to je sranje. To ostavi traume, baš pravo.

Pobjegneš od smrti, od svoje kuće, rodne grude da spasiš glavu.
Taman si negdje koliko toliko siguran - nova borba, novi problemi, gotovo po automatizmu građanin drugog reda.

Ali eto, predevera se i to. Snađe se čovjek opet nekako.

Nisu ni Tuzlaci bolji, ali svi smo bili u haosu, tako da je bzvz danas pricati o tome.

Kod mene u kuci su bile dvije porodice iz Podrinja skoro cijeli rat. Besplatno naravno. Zene sa djecom, muzevi i od jedne sin su ostali tamo, nikad nisu pronađeni. Pomagali smo im koliko smo mogli, dali smo im i zemlje da zasiju...

Ommadawn je napisao/la: ↑10 sep 2020, 22:00 Izbjeglištvo - to je sranje. To ostavi traume, baš pravo.

Pobjegneš od smrti, od svoje kuće, rodne grude da spasiš glavu.
Taman si negdje koliko toliko siguran - nova borba, novi problemi, gotovo po automatizmu građanin drugog reda.

Ali eto, predevera se i to. Snađe se čovjek opet nekako.

Ja sam 92 u sloveniji bio...


Iako su nas djeca prozivala izbjegliceeee


Osim toga samo
Pozitivna iskustva imam.

Npr Caritas od njih smo hrane takve dobivali da bi se i stanovnik slovenije postidio.....


A nas narod ovde je govno generalno.


Evo ti primjer. Neku noc provedeh par sati sa izbjeglicama


Helem nejse u carsiji je sjevnula prica da prevozim
Izbjeglice i dovozim ih u nas grad.......


Sad se pored dobrog djela kojeg pokusah sakrit od sebe pokusavam sakrit od zakona


Koja smo mi govna....

I ne samo Tuzlaci. Kad smo napustili kucu I krenuli ka Majevici, gdje god si dosao, imas osjecaj "svakog gosta tri dana dosta", hajmo dalje.

Ali za sve je to bio sok, strah, prezivljavanje.

Bilo je puno vise hrabrih I nesebicnih ljudi.

Ja sam pjeske preko Majevice drobila bosa, kad je Isla kolona u Srebrenik, isjekla tabane :ha jer sam patike skinula da ne popucaju :face

Uglavnom, ja sam nesto zalutala :ha
I jedan covjek koji je gore zivio, ugleda hegavu budalu I svrati u vikendicu. Napravi caj, sendvic sa suhim mesom, odmorim se, operem noge, on mi da neke svoje cipele 44, haha hoooj

Dobri dedo me odvede do kolone da nastavim mars preko Majevice, mati mi odvalila samarcinu kad me napokon vidjela

Heidi je napisao/la: ↑10 sep 2020, 22:26 Ja sam pjeske preko Majevice drobila bosa, kad je Isla kolona u Srebrenik, isjekla tabane :ha jer sam patike skinula da ne popucaju :face

Uglavnom, ja sam nesto zalutala :ha
I jedan covjek koji je gore zivio, ugleda hegavu budalu I svrati u vikendicu. Napravi caj, sendvic sa suhim mesom, odmorim se, operem noge, on mi da neke svoje cipele 44, haha hoooj

Dobri dedo me odvede do kolone da nastavim mars preko Majevice, mati mi odvalila samarcinu kad me napokon vidjela

Bravo majci!

Ja ne znam ni da li bih se sjetio svih mjesta gdje sam se selio, ako bih racunao i na ona mjesta gdje sam boravio po nekoliko dana ili sedmicu. I, sada zivim na zadnjoj izbjeglickoj destinaciji, gdje sam napravio kucu. Kada sam morao (duga prica) da trazim stalni smjestaj, jos nije bilo moguce da je napravim u svom rodnom mjestu. Tako da i ostadoh ovdje. Jest da sam se dugo svijao po svijetu poslije rata a imao vec kucu ovdje, ipak se nekako i danas osjecam pomalo "doslo".

Ma nama je bilo zajebano, u okupiranoj si zoni, ne daju nigdje nikome izaći a izloženi gotovo svakodnevnom maltretiranju. Samo gledaš bilo kakav način da odeš odatle.
Kaže “Selite se”. Pa dobro, de pusti me (a ni sam ne znaš gdje ćeš) da se selim. I onda “Haha, e neću”.
I na kraju ipak odemo. I zgadilo mi se za sva vremena, mislim da se nikad neću oporaviti.
Dođeš u drugu zemlju, drugi narod, drugi mentalitet, drugi jezik, običaji, način življenja.
Dobro smo prošli, mogu reći i odlično, snašli se super i sve. Nemam nekih velikih zamjerki.
Al’ ono, sjednem sa tim novim prijateljima s kojima se družim od svoje 16-e godine i kad oni krenu pretragavati po svojim memorijama, u kojima se ja ne nalazim, imaš neki osjećaj da si eto ti tu samo jedan dan upao. Nemam ja njima šta reći, to su ljudi bolji nego rođena mi rodbina. I nemali broj puta su me pitali “a kako to da si baš došao ovdje, šta se zapravo desilo”. I onda vrtiš film a nikako se ne možeš zaustaviti, samo iz tebe kulja sve više i više.
Pa kad sam im pokazivao slike neke iz kampa, oni gledaju, čude se kako to sve izgleda, njima je to paralelni svijet.

Fatih je napisao/la: ↑11 sep 2020, 16:00
Bravo majci!

Nisam ja bas sama kriva za tu situaciju, nego sam skratila pricu.... A majka ko majka se zabrinula.

I mnogo toga sto se izdesavalo, danas nekako prepricavam drugacije nego kako sam tada osjecala, valjda bila nezrela I nesvjesna svega.