Vukovar 18. 11. 1991
Vukovar 18. 11. 1991
Bitka za Vukovar počela je 25. augusta 1991...nasuprot obrane grada stale su snažne postrojbe JNA, raznih paravojski, dobrovoljaca, te lokalne srpske pobunjene čete.
Izračunali su da je u 87 dana opsade grada, palo oko 5000 projektila na svaki kvadratni kilometar područja grada.
Odnos snaga procjenjuje se na cca 2000 branitelja, nasuprot 36.000 agresora, i samo nadljudskim naporima, održavao se grad tako dugo. Većim dijelom opsade, a pogotovo u zadnjim tjednima, grad je bio odrezan od svijeta, bez ikakve logističke potpore države. Upitno je, što je tada mogla učiniti Republika Hrvatska, no slažu se i sudionici, i tada prisutni u svim sferama života, daleko više je trebalo. Naravno u frontalnom sukobu sa JNA i svom silom mehanizacija, na istočno slavonskim ravnicama, ne bi imali nikakve šanse...ali boli činjenica, da je grad prepušten samome sebi.
Stoga ne čudi legenda, da su branitelji na kraju, u nedostatku svega, od hrane, medicinskih potrepština, oružja, municije, sačuvali svaki dva metka....jedan za sebe prije nego padnu u ruke neprijatelju, a drugi za Franju Tuđmana, ukoliko se uspiju probiti nekad iz grada...
Bitka je završena porazom lokalnog Zbora narodne garde, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva. U borbama u Vukovaru je poginulo oko 900 branitelja grada, a nakon zarobljavanja u masovnim ratnim zločinima još njih oko 600. Još oko 1.000 hrvatskih branitelja izginulo je u borbama na širem području oko Vukovara, koje su također predstavljale dio bitke. Poginulo je i oko 1.000 civila, a oko 7.000 hrvatskih vojnika i civila završilo je u zarobljeničkim logorima u Srbiji, gdje su pretežno bili izloženi zlostavljanjima, u nekim slučajevima vrlo svirepim.
Napadač je tijekom bitke za Vukovar, prema hrvatskim procjenama, izgubio oko 6.000 vojnika, od ukupno oko 36.000 angažiranih pripadnika kopnene vojske koje su obuhvaćale najjače oklopne postrojbe kojima je JNA raspolagala. Od tih gubitaka, napadač je izgubio toga oko 2.500 u borbama za sam grad. Srpski vojni podatci govore o 1.200 poginulih vojnika; u koji broj - koji ne obuhvaća ranjene vojnike - zacijelo nisu uračunati pripadnici raznih srpskih paravojnih postrojbi
ako je bitka predstavljala značajan vojni poraz i simbolički gubitak za Hrvatsku - koja nije povratila kontrolu nad gradom do 1998. godine - ona je za JNA predstavljala tek Pirovu pobjedu. Naime, pokazalo se da po okončanju bitke JNA više nije bila sposobna za izvođenje daljnjeg napada kojim bi se, spajanjem sa snagama Banjalučkog korpusa, koje su već bile raspoređene u dijelu Zapadne Slavonije, omogućila okupacija čitave Slavonije, te daljnji prodor prema Varaždinu i glavnom gradu Hrvatske Zagrebu, kakav je bio plan JNA. Tako se uporna obrana Vukovara pokazala presudnom za zaustavljanje glavnog napada na Hrvatsku. Drama bitke je ujedno pomogla da Hrvatska dobije međunarodnu potporu za svoju neovisnost
8
3
2
3
Re: Vukovar 18. 11. 1991
I tada ovo krme bilo debelo, a glumio neki k.... Sto nisi ucestvovao u "srpskim bitkama"? I danas onda slusas govno, hladno govori o ovaim dogadjajima, kao da prica sta je jeo za dorucak.
A volim sto se na slici lijepo vidi i petokraka i kokarda, za sve one koji jos imaju nedoumice oko JNA.
A volim sto se na slici lijepo vidi i petokraka i kokarda, za sve one koji jos imaju nedoumice oko JNA.
2
2
Tokom cijelog tvog zvota, u tebi se bore dva vuka, dobar i zao. Pobijedice onaj koga vise hranis.
Re: Vukovar 18. 11. 1991
I nije ta "suradnja" ni počela 1991...tiho se to odvilo i 1944-45, kad se broj partizana u srbiji strelovito penje sa 20tak tisuća, na 250.000+ ...obrnuto, nestaju četnici...ali nije tema, samo da spomenem, za one naivne.Fatih je napisao/la: ↑18 nov 2020, 10:44 I tada ovo krme bilo debelo, a glumio neki k.... Sto nisi ucestvovao u "srpskim bitkama"? I danas onda slusas govno, hladno govori o ovaim dogadjajima, kao da prica sta je jeo za dorucak.
A volim sto se na slici lijepo vidi i petokraka i kokarda, za sve one koji jos imaju nedoumice oko JNA.
1
1
Re: Vukovar 18. 11. 1991
Srpski novinar o Vukovaru nakon pada: Pijana gomila je pljačkala, silovala i ubijala
Index Vijesti
Screenshot: YouTube
NOVINAR Dejan Anastasijević, urednik BBC-ja na srpskom jeziku, preminuo je u travnju 2019. godine u svom domu u Beogradu.
Anastasijević je rođen u Beogradu 1962. godine, bio je dugogodišnji novinar beogradskog tjednika Vreme i američkog magazina TIME te dopisnik Tanjuga iz Bruxellesa, a mjesto urednika u BBC-ju na srpskom jeziku njegov je posljednji novinarski angažman.
Tekst napisao 2016.
1991. godine izvještavao je iz Vukovara. Godine 2016. za Vice se sjetio tog studenog 1991. godine. U Vukovar je došao odmah nakon što je grad pao.
Anastasijeviću je to, kaže, bio prvi pravi novinarski zadatak, a ujedno i jedan od onih koje nikada neće zaboraviti.
Prva uspomena koje se sjeti je leš muškarca koji je danima ležao u blatu.
"Bio je to muškarac, neodređenih godina jer je ležao licem prema dolje u gustom slavonskom blatu, s tragovima gusjenica preko leđa. Vjerojatno je već danima bio tu, nasred puta, toliko spljošten da je više sličio na kaljavu figuru od kartona nego na ljudsko biće. Poslije sam ih vidio mnogo više: dok borbe nisu okončale, nitko se nije trudio skloniti ih, a kamoli sahraniti. Neke su načele svinje koje su slobodno lutale selima u potrazi za hranom.
Leševi ispred bolnice
Najviše leševa – i to je najviše što sam ih ikad vidio odjednom – bilo je ispred vukovarske bolnice. Budući da nije bilo struje za frižidere u mrtvačnici, a podrum je služio kao sklonište, preminule su jednostavno ostavljali tamo, jedan do drugog kao cjepanice. Nisu ih mogli sahraniti zbog neprestanih minobacačkih napada i snajpera. Kada je Vukovar 'oslobođen', srpska državna televizija je slikala to dvorište uz obrazloženje da se radi o srpskim civilima koje su ubili ustaše. Besramno falsificiranje povijesti, koje traje i danas, počelo je hvatati zamah", pisao je Anastasijević prije nekoliko godina o tim danima 1991.
Novinar se sjetio ružne ratnohuškačke propagande o 40 beba koje su navodno zaklale ustaše. No, iako su ih novinari danima po Vukovaru tražili, nikakvih beba nije bilo. Sjetio se i divljanja paravojski i sveopće pljačke koja je vladala u gradu danima nakon "oslobođenja", kako se taj događaj tada u srpskoj javnosti predstavljao.
"Živi su bili gori od mrtvih"
"Živi su bili gori od mrtvih, i definitivno opasniji. Nakon što je otpor prestao, u grad su nagrnule pijane razularene gomile rezervista i dobrovoljaca čiji su odredi nosili imena grabljivih životinja i koje nitko nije ni pokušavao kontrolirati. Grad, to jest ono što je ostalo od njega, bio im je prepušten na milost i nemilost, zajedno s civilima koji su se u njemu zatekli. Pljačkali su i ubijali ljude po kućama i na ulicama; bilo je i grupnih silovanja. Bili su pijani ne samo od alkohola nego i od krvi, i novinari su morali dobro paziti da i sami ne postanu žrtve. Sjećam se jednog 'borca' koji je od oružja imao samo mačetu napravljenu od naoštrenog gibanja za kamion. 'Gdje ti je puška?', pitao sam ga. 'Ne treba mi', rekao je, ne bez ponosa. +Radim na hladno'", pisao je.
Priča o Mariji
"Jedna od priča koje nikada nisam napisao je priča o Mariji, čije sam puno ime zaboravio. Nju smo upoznali kada nas je komandant dobrovoljnog odreda koga smo intervjuirali odveo do kuće u kojoj je odsjeo da nam dokaže da ne mrzi Hrvate. Tamo smo zatekli Mariju, blijedu tamnokosu ženu od dvadeset i nešto godina, njenog nepokretnog oca i hendikepiranog brata (majku je ubila granata). Komandant je objasnio da ih je zaštitio od svojih suboraca 'jer su dobri ljudi, iako su Hrvati'. Ona je uglavnom šutjela, pognute glave, i na njegov poticaj potvrđivala sve što je govorio. Bilo je očigledno da je nasmrt uplašena.
Iz fragmenata razgovora, a i zahvaljujući tome što je komandant na par minuta izašao i ostavio nas nasamo s njom, pomolila se cijela priča. Komandant je Mariju zaista zaštitio kada su njegovi ljudi upali u kuću i htjeli je silovati, ali ta zaštita je imala cijenu: zadržao ju je za sebe kao seksualnu robinju i da mu kuha i pere dok se on šepuri po razorenom gradu svojim junaštvom. Ona zbog brata i oca nije mogla pobjeći, jer bi u tom slučaju sigurno bili ubijeni; potpuno je ovisila o milosti komandanta. Najviše sam bio zaprepašten što je taj čovjek, koji je negdje u Srbiji vjerojatno imao vlastitu obitelj, istinski vjerovao da je učinio dobro djelo i pokazao svoju plemenitost", pisao je srpski novinar. On je, naposljetku, adresu i ime nesretne Marije odnio u UNHCR. Kasnije je čuo da su uspješno otišli u Kanadu.
Na kraju su, sjećao se Anastasijević, u grad ušli niški padobranci i onda su divljanje i pljačka prestali. Svejedno, ni nakon četvrt stoljeća, priznaje srpski novinar koji je svjedočio paklu Vukovara, ne može ni približno shvatiti zašto je do takvog pokolja trebalo doći.
Index Vijesti
Screenshot: YouTube
NOVINAR Dejan Anastasijević, urednik BBC-ja na srpskom jeziku, preminuo je u travnju 2019. godine u svom domu u Beogradu.
Anastasijević je rođen u Beogradu 1962. godine, bio je dugogodišnji novinar beogradskog tjednika Vreme i američkog magazina TIME te dopisnik Tanjuga iz Bruxellesa, a mjesto urednika u BBC-ju na srpskom jeziku njegov je posljednji novinarski angažman.
Tekst napisao 2016.
1991. godine izvještavao je iz Vukovara. Godine 2016. za Vice se sjetio tog studenog 1991. godine. U Vukovar je došao odmah nakon što je grad pao.
Anastasijeviću je to, kaže, bio prvi pravi novinarski zadatak, a ujedno i jedan od onih koje nikada neće zaboraviti.
Prva uspomena koje se sjeti je leš muškarca koji je danima ležao u blatu.
"Bio je to muškarac, neodređenih godina jer je ležao licem prema dolje u gustom slavonskom blatu, s tragovima gusjenica preko leđa. Vjerojatno je već danima bio tu, nasred puta, toliko spljošten da je više sličio na kaljavu figuru od kartona nego na ljudsko biće. Poslije sam ih vidio mnogo više: dok borbe nisu okončale, nitko se nije trudio skloniti ih, a kamoli sahraniti. Neke su načele svinje koje su slobodno lutale selima u potrazi za hranom.
Leševi ispred bolnice
Najviše leševa – i to je najviše što sam ih ikad vidio odjednom – bilo je ispred vukovarske bolnice. Budući da nije bilo struje za frižidere u mrtvačnici, a podrum je služio kao sklonište, preminule su jednostavno ostavljali tamo, jedan do drugog kao cjepanice. Nisu ih mogli sahraniti zbog neprestanih minobacačkih napada i snajpera. Kada je Vukovar 'oslobođen', srpska državna televizija je slikala to dvorište uz obrazloženje da se radi o srpskim civilima koje su ubili ustaše. Besramno falsificiranje povijesti, koje traje i danas, počelo je hvatati zamah", pisao je Anastasijević prije nekoliko godina o tim danima 1991.
Novinar se sjetio ružne ratnohuškačke propagande o 40 beba koje su navodno zaklale ustaše. No, iako su ih novinari danima po Vukovaru tražili, nikakvih beba nije bilo. Sjetio se i divljanja paravojski i sveopće pljačke koja je vladala u gradu danima nakon "oslobođenja", kako se taj događaj tada u srpskoj javnosti predstavljao.
"Živi su bili gori od mrtvih"
"Živi su bili gori od mrtvih, i definitivno opasniji. Nakon što je otpor prestao, u grad su nagrnule pijane razularene gomile rezervista i dobrovoljaca čiji su odredi nosili imena grabljivih životinja i koje nitko nije ni pokušavao kontrolirati. Grad, to jest ono što je ostalo od njega, bio im je prepušten na milost i nemilost, zajedno s civilima koji su se u njemu zatekli. Pljačkali su i ubijali ljude po kućama i na ulicama; bilo je i grupnih silovanja. Bili su pijani ne samo od alkohola nego i od krvi, i novinari su morali dobro paziti da i sami ne postanu žrtve. Sjećam se jednog 'borca' koji je od oružja imao samo mačetu napravljenu od naoštrenog gibanja za kamion. 'Gdje ti je puška?', pitao sam ga. 'Ne treba mi', rekao je, ne bez ponosa. +Radim na hladno'", pisao je.
Priča o Mariji
"Jedna od priča koje nikada nisam napisao je priča o Mariji, čije sam puno ime zaboravio. Nju smo upoznali kada nas je komandant dobrovoljnog odreda koga smo intervjuirali odveo do kuće u kojoj je odsjeo da nam dokaže da ne mrzi Hrvate. Tamo smo zatekli Mariju, blijedu tamnokosu ženu od dvadeset i nešto godina, njenog nepokretnog oca i hendikepiranog brata (majku je ubila granata). Komandant je objasnio da ih je zaštitio od svojih suboraca 'jer su dobri ljudi, iako su Hrvati'. Ona je uglavnom šutjela, pognute glave, i na njegov poticaj potvrđivala sve što je govorio. Bilo je očigledno da je nasmrt uplašena.
Iz fragmenata razgovora, a i zahvaljujući tome što je komandant na par minuta izašao i ostavio nas nasamo s njom, pomolila se cijela priča. Komandant je Mariju zaista zaštitio kada su njegovi ljudi upali u kuću i htjeli je silovati, ali ta zaštita je imala cijenu: zadržao ju je za sebe kao seksualnu robinju i da mu kuha i pere dok se on šepuri po razorenom gradu svojim junaštvom. Ona zbog brata i oca nije mogla pobjeći, jer bi u tom slučaju sigurno bili ubijeni; potpuno je ovisila o milosti komandanta. Najviše sam bio zaprepašten što je taj čovjek, koji je negdje u Srbiji vjerojatno imao vlastitu obitelj, istinski vjerovao da je učinio dobro djelo i pokazao svoju plemenitost", pisao je srpski novinar. On je, naposljetku, adresu i ime nesretne Marije odnio u UNHCR. Kasnije je čuo da su uspješno otišli u Kanadu.
Na kraju su, sjećao se Anastasijević, u grad ušli niški padobranci i onda su divljanje i pljačka prestali. Svejedno, ni nakon četvrt stoljeća, priznaje srpski novinar koji je svjedočio paklu Vukovara, ne može ni približno shvatiti zašto je do takvog pokolja trebalo doći.
1
1
Re: Lijepa naša..
..i sin moj je u ovoj koloni bio... i nikad narod zaboravit nece...V U K O V A R..stoji grad...
0
Re: Lijepa naša..
.. POTPREDSJEDNIK vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava Boris Milošević na svom je profilu na Facebooku napisao status posvećen obljetnici u Vukovaru.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
“Danas i jučer bio sam u Vukovaru s dubokim osjećajem poštovanja prema gradu Vukovaru, njegovim stanovnicima i svim nevinim žrtvama. Govorio sam ovo ljeto kako smatram da su poštovanje i empatija prema svim žrtvama pretpostavka pomirenja i prestanka mržnje.
Stoga, kao građanin Republike Hrvatske srpske nacionalnosti i kao potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske ne mogu pronaći dovoljno snažne riječi da izrazim žaljenje zbog onoga što se dogodilo Vukovaru jer od svake moje riječi glasnije govore sve vukovarske grobnice, poznate i nepoznate, i sva patnja ljudi koji su izgubili svoje živote, svoje bližnje, svoje domove. Od svake moje riječi glasnija je mučna tišina koju osjećam kad posjetim Ovčaru gdje je počinjen svakom čovjeku teško shvatljiv zločin.
Žalim i zbog činjenice da nakon 30 godina od vukovarske tragedije brojni Vukovarci i Vukovarke ne mogu pronaći svoj mir. Ne mogu pronaći svoje bližnje.
Žalim zbog svega što je rat učinio međuljudskim i međunacionalnim odnosima u ovome gradu, gradu koji je nekada bio ponosan na bogatstvo svojih različitosti.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Svojim dolaskom želim se pokloniti svim žrtvama Vukovara i poslati poruku pomirenja, poruku tolerancije i izraziti želju za uspostavom dijaloga na lokalnom nivou.
Vjerujem da Hrvatska danas, kao moderna republika, demokratska i evropska zemlja može i mora smoći snage i pronaći načina da stvori preduvjete za uspješno zacjeljivanje rana svih žitelja grada, građana svih nacionalnosti, kao zalog za izgradnju mjesta kvalitetnog življenja i perspektivne budućnosti.
Vječnaja pamjat nevinim žrtvama Vukovara”, objavio je Milošević.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
“Danas i jučer bio sam u Vukovaru s dubokim osjećajem poštovanja prema gradu Vukovaru, njegovim stanovnicima i svim nevinim žrtvama. Govorio sam ovo ljeto kako smatram da su poštovanje i empatija prema svim žrtvama pretpostavka pomirenja i prestanka mržnje.
Stoga, kao građanin Republike Hrvatske srpske nacionalnosti i kao potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske ne mogu pronaći dovoljno snažne riječi da izrazim žaljenje zbog onoga što se dogodilo Vukovaru jer od svake moje riječi glasnije govore sve vukovarske grobnice, poznate i nepoznate, i sva patnja ljudi koji su izgubili svoje živote, svoje bližnje, svoje domove. Od svake moje riječi glasnija je mučna tišina koju osjećam kad posjetim Ovčaru gdje je počinjen svakom čovjeku teško shvatljiv zločin.
Žalim i zbog činjenice da nakon 30 godina od vukovarske tragedije brojni Vukovarci i Vukovarke ne mogu pronaći svoj mir. Ne mogu pronaći svoje bližnje.
Žalim zbog svega što je rat učinio međuljudskim i međunacionalnim odnosima u ovome gradu, gradu koji je nekada bio ponosan na bogatstvo svojih različitosti.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Svojim dolaskom želim se pokloniti svim žrtvama Vukovara i poslati poruku pomirenja, poruku tolerancije i izraziti želju za uspostavom dijaloga na lokalnom nivou.
Vjerujem da Hrvatska danas, kao moderna republika, demokratska i evropska zemlja može i mora smoći snage i pronaći načina da stvori preduvjete za uspješno zacjeljivanje rana svih žitelja grada, građana svih nacionalnosti, kao zalog za izgradnju mjesta kvalitetnog življenja i perspektivne budućnosti.
Vječnaja pamjat nevinim žrtvama Vukovara”, objavio je Milošević.
1
1
Re: Lijepa naša..
Dobio sam ga na mobitel tek iz trećeg puta.
- Ma na motoru sam, čitav dan se vozikam, tako mi je najlakše obilazit sva mjesta i prijatelje! Evo sam do Borova došao! - odahnuli smo kad se napokon javio.
- Kako je danas u Vukovaru? Bolje od očekivanog, s obzirom na sve najave. Kolona sjećanja je veća nego što se očekivalo, ali nema nikakvih problema, a kamoli incidenata – priča nam legenda obrane Vukovara, Ivan Leutar, zapovjednik “Pustinjskih štakora” i “Žutih mrava”.
Ne smeta ga, veli, što još uvijek nije dobio spomenicu Domovinskog rata, a ni zahtjev za priznavanje zapovjedne dužnosti zapovjednika satnije, kojeg je podnio još 2008., nije još uvijek riješen, pa prima mirovinu kao da je bio običan vojnik...
- Mene takve stvari ne ispunjavaju gorčinom, ja im se smijem. Nisam se ja borio za odlikovanja, nego za svoje principe, iako me žena s pravom onda pita – može li se time platiti struja? - u jednom će dahu Leutar.
- Ne dam da me takve stvari poremete. Pišem knjigu, "Sad Soldier", "Tužni vojnik" joj je radni naziv...
Ivana Leutara Ivu upoznao sam prije pet godina, dogovorili smo da ćemo ga pričekati na trogirskom autobusnom kolodvoru. Nisam o njemu tada znao gotovo ništa, osim da je sudjelovao u obrani Vukovara. Evo podsjetnika na susret u kojem je ovaj ratnik široke slavonske duše otvorio dušu za čitatelje Slobodne...
Kad je pokraj mene tog sparnog srpanjskog jutra na dogovorenom mjestu odlučnim korakom prošao uniformirani muškarac s aktovkom u rukama i ruksakom na leđima, pomislio sam, nije ni ovome lako, sigurno se čovjek zaputio na posao u splitsku Loru, ne bih mu bio u koži, a ni u čizmama po pasjoj vrućini...
Ali, već idućeg trenutka isti taj muškarac mi je pružio ruku. “Nisam baš neki pijani branitelj, a?”, odmah je okrenuo na zafrkanciju...
Četvero djece, dvoje unuka. Da ništa drugo u životu nije uradio, i to bi već bilo nešto čime se čovjek može pohvaliti, razlog da hoda uzdignute glave.
Međutim, on je i jedan od heroja Trpinjske ceste. Jedan od onih koji su branili Hrvatsku u Vukovaru, u koji se toliki zdušno zaklinju, a rijetki su ga bili spremni braniti i svojim životima.
Leutar je bio na čelu legendarnih “Žutih mrava” i “Pustinjskih štakora”, formacija koje službeno nikad nisu oformljene, ali i neprijatelj za njih i te kako dobro znao.
"Nama je najveću reklamu napravio Šešelj, on nas je u ratu najviše hvalio i ja mu zahvaljujem na tome, jer je bio naš najbolji PR. Jednom je bio izjavio kako ‘Hrvati više nemaju čime da se brane jer je to što je vrijedilo izginulo u Vukovaru’. Time je podcijenio sve naše branitelje i na koncu dobio 'Oluju'”, kazat će Leutar.
image
Tom Dubravec/Cropix
"Navodno je i Milošević pitao Tuđmana za nas, iako kao formacija nismo zapravo nikad ni postojali, ni u MORH-u, ni u MUP-u. Jedini tragovi su neki računi za gorivo koje smo potpisivali kao Mravi i Štakori”, sjeća se početaka organizacije Hrvatske vojske u najtežim uvjetima.
Možda ste ga zapamtili iz dokumentarnog serijala “Heroji Vukovara - Groblje tenkova”, prikazanog na HTV-u. No, vjerujte, 54-godišnji Leutar je toliko živopisan lik da bi se njemu samome moglo posvetiti nekoliko epizoda.
U aktovci je ponio laptop, a ruksak je, vidjeli smo poslije, pun fotografija, filmova i drugih materijala kojima pred zaboravom čuva sjećanje na žrtvu Vukovara i pale suborce.
Rodom je iz Županje, nakon rata je svoj mir našao u Vukovaru. Zavolio je taj grad kao da je oduvijek u njemu.
"Mogao sam i ja za obranu Vukovara dati 5000 maraka iz udobnosti Münchena. Ali sam odlučio otići tamo. Isto tako i nakon rata. Ja sam se mor'o suočit sam sa sobom. Zločina počinio nisam. Tu je stradalo puno mojih dragih prijatelja. Uostalom, od sebe ne možeš uteć'”, kazat će.
Zato i ne čudi da je sa svojim suborcima jedva dočekao da 1997. izvjesi 40-metarsku hrvatsku zastavu na Vodotoranj, simbol opstojnosti Vukovara. Iako, vidi se i iz usputnih razgovora, odlično pamti sve datume i detalje, zapravo ne voli previše razgovarati o samim bitkama, pogotovo ne o taktičkim detaljima i brojnosti hrvatskih postrojbi u Vukovaru, gotovo kao da je još rat.
Rado spominje literarne uzore, pa tako i Ericha Mariu Remarquea, dodaje kako nije slučajno da su i svi veliki pisci s ratnim iskustvom na koncu postali pacifisti.
"Kako je to izgledalo? Kako ću ja to predočiti novim generacijama? To je kao da Mirko Filipović Cro Cop uđe u ring s petoricom boraca i nema sad ‘runda traje toliko i toliko’. Nego se boriš sa svima, pa se onda oni malo povuku i osvježe, a onda opet navale na tebe...
Je li bilo straha? Naravno da sam se bojao. Prekrižio se i pozdravio sa sobom, ne jednom, ali kako je bitka nadolazila, taj bi strah nestajao, i odjednom bi posve nest'o! Nije to bio paranoični strah – nastavlja Leutar u jednom dahu – onaj koji paralizira, koji te čini nemoćnim, nego je to bio motivirajući, adrenalinski strah.
Nije nimalo svejedno čuti buku 30-ak tenkova koji se pale usred noći i turiraju. Krenu, pa stanu. Imaš dojam da je potres koliko se sve trese, čini ti se da ćeš skupa sa zemljom propasti! Ali, opet, mislio sam, jednom se mrije, i ako je baš sad došao taj trenutak, poginut ću kako treba. Dostojno čovjeka i borca. Poginut ću kao čovjek, ne k’o govno. Neću dopustit da me zatuku... I to je bilo to, nisam mislio dalje o životu u tim trenucima”, kazat će duboko povlačeći duhanski dim.
"Znao sam svojim ljudima ujutro reći, ajmo, dečki, danas je lijep dan za umiranje. Danas to nekome možda strašno zvuči, ali nama je to ustvari bio način da nekako sve to izdržimo”...
A imalo se što i izdržati, Vukovar su ostaci JNA i srpski rezervisti napadali svim silama. Hrvatski vojnici bili su uglavnom slabo naoružani, u borbi s tenkovima nerijetko su improvizirali oružjem namijenjenom za neke druge situacije; ne treba niti govoriti da većina njih nije imala gotovo nikakvo predznanje o taktici borbe u takvim uvjetima.
"To nije bilo ono, prvo sparing, lakši, onda teži protivnik, pa sudac uleti i rastavi vas. Odmah je bilo najteže! Kao Spartancima u Termopilskom klancu, a bilo ih je samo 300-tinjak. Nije tu bilo spavanja, malo otkunjaš, pa se preneš, ako uhvatiš koju minutu, sretan si. Mijenjali smo se mi i pregrupirali, da zbunimo protivnika, ali ih je bilo daleko više”, sjeća se.
Naravno, hrvatski vojnici na Trpinjskoj cesti nisu imali nikakve nadnaravne moći, poznato je da nisu baš ni neku tehniku imali, pogotovo imamo li na umu čime je sve raspolagao brojniji agresor, ali su zato imali nešto treće.
- Ma na motoru sam, čitav dan se vozikam, tako mi je najlakše obilazit sva mjesta i prijatelje! Evo sam do Borova došao! - odahnuli smo kad se napokon javio.
- Kako je danas u Vukovaru? Bolje od očekivanog, s obzirom na sve najave. Kolona sjećanja je veća nego što se očekivalo, ali nema nikakvih problema, a kamoli incidenata – priča nam legenda obrane Vukovara, Ivan Leutar, zapovjednik “Pustinjskih štakora” i “Žutih mrava”.
Ne smeta ga, veli, što još uvijek nije dobio spomenicu Domovinskog rata, a ni zahtjev za priznavanje zapovjedne dužnosti zapovjednika satnije, kojeg je podnio još 2008., nije još uvijek riješen, pa prima mirovinu kao da je bio običan vojnik...
- Mene takve stvari ne ispunjavaju gorčinom, ja im se smijem. Nisam se ja borio za odlikovanja, nego za svoje principe, iako me žena s pravom onda pita – može li se time platiti struja? - u jednom će dahu Leutar.
- Ne dam da me takve stvari poremete. Pišem knjigu, "Sad Soldier", "Tužni vojnik" joj je radni naziv...
Ivana Leutara Ivu upoznao sam prije pet godina, dogovorili smo da ćemo ga pričekati na trogirskom autobusnom kolodvoru. Nisam o njemu tada znao gotovo ništa, osim da je sudjelovao u obrani Vukovara. Evo podsjetnika na susret u kojem je ovaj ratnik široke slavonske duše otvorio dušu za čitatelje Slobodne...
Kad je pokraj mene tog sparnog srpanjskog jutra na dogovorenom mjestu odlučnim korakom prošao uniformirani muškarac s aktovkom u rukama i ruksakom na leđima, pomislio sam, nije ni ovome lako, sigurno se čovjek zaputio na posao u splitsku Loru, ne bih mu bio u koži, a ni u čizmama po pasjoj vrućini...
Ali, već idućeg trenutka isti taj muškarac mi je pružio ruku. “Nisam baš neki pijani branitelj, a?”, odmah je okrenuo na zafrkanciju...
Četvero djece, dvoje unuka. Da ništa drugo u životu nije uradio, i to bi već bilo nešto čime se čovjek može pohvaliti, razlog da hoda uzdignute glave.
Međutim, on je i jedan od heroja Trpinjske ceste. Jedan od onih koji su branili Hrvatsku u Vukovaru, u koji se toliki zdušno zaklinju, a rijetki su ga bili spremni braniti i svojim životima.
Leutar je bio na čelu legendarnih “Žutih mrava” i “Pustinjskih štakora”, formacija koje službeno nikad nisu oformljene, ali i neprijatelj za njih i te kako dobro znao.
"Nama je najveću reklamu napravio Šešelj, on nas je u ratu najviše hvalio i ja mu zahvaljujem na tome, jer je bio naš najbolji PR. Jednom je bio izjavio kako ‘Hrvati više nemaju čime da se brane jer je to što je vrijedilo izginulo u Vukovaru’. Time je podcijenio sve naše branitelje i na koncu dobio 'Oluju'”, kazat će Leutar.
image
Tom Dubravec/Cropix
"Navodno je i Milošević pitao Tuđmana za nas, iako kao formacija nismo zapravo nikad ni postojali, ni u MORH-u, ni u MUP-u. Jedini tragovi su neki računi za gorivo koje smo potpisivali kao Mravi i Štakori”, sjeća se početaka organizacije Hrvatske vojske u najtežim uvjetima.
Možda ste ga zapamtili iz dokumentarnog serijala “Heroji Vukovara - Groblje tenkova”, prikazanog na HTV-u. No, vjerujte, 54-godišnji Leutar je toliko živopisan lik da bi se njemu samome moglo posvetiti nekoliko epizoda.
U aktovci je ponio laptop, a ruksak je, vidjeli smo poslije, pun fotografija, filmova i drugih materijala kojima pred zaboravom čuva sjećanje na žrtvu Vukovara i pale suborce.
Rodom je iz Županje, nakon rata je svoj mir našao u Vukovaru. Zavolio je taj grad kao da je oduvijek u njemu.
"Mogao sam i ja za obranu Vukovara dati 5000 maraka iz udobnosti Münchena. Ali sam odlučio otići tamo. Isto tako i nakon rata. Ja sam se mor'o suočit sam sa sobom. Zločina počinio nisam. Tu je stradalo puno mojih dragih prijatelja. Uostalom, od sebe ne možeš uteć'”, kazat će.
Zato i ne čudi da je sa svojim suborcima jedva dočekao da 1997. izvjesi 40-metarsku hrvatsku zastavu na Vodotoranj, simbol opstojnosti Vukovara. Iako, vidi se i iz usputnih razgovora, odlično pamti sve datume i detalje, zapravo ne voli previše razgovarati o samim bitkama, pogotovo ne o taktičkim detaljima i brojnosti hrvatskih postrojbi u Vukovaru, gotovo kao da je još rat.
Rado spominje literarne uzore, pa tako i Ericha Mariu Remarquea, dodaje kako nije slučajno da su i svi veliki pisci s ratnim iskustvom na koncu postali pacifisti.
"Kako je to izgledalo? Kako ću ja to predočiti novim generacijama? To je kao da Mirko Filipović Cro Cop uđe u ring s petoricom boraca i nema sad ‘runda traje toliko i toliko’. Nego se boriš sa svima, pa se onda oni malo povuku i osvježe, a onda opet navale na tebe...
Je li bilo straha? Naravno da sam se bojao. Prekrižio se i pozdravio sa sobom, ne jednom, ali kako je bitka nadolazila, taj bi strah nestajao, i odjednom bi posve nest'o! Nije to bio paranoični strah – nastavlja Leutar u jednom dahu – onaj koji paralizira, koji te čini nemoćnim, nego je to bio motivirajući, adrenalinski strah.
Nije nimalo svejedno čuti buku 30-ak tenkova koji se pale usred noći i turiraju. Krenu, pa stanu. Imaš dojam da je potres koliko se sve trese, čini ti se da ćeš skupa sa zemljom propasti! Ali, opet, mislio sam, jednom se mrije, i ako je baš sad došao taj trenutak, poginut ću kako treba. Dostojno čovjeka i borca. Poginut ću kao čovjek, ne k’o govno. Neću dopustit da me zatuku... I to je bilo to, nisam mislio dalje o životu u tim trenucima”, kazat će duboko povlačeći duhanski dim.
"Znao sam svojim ljudima ujutro reći, ajmo, dečki, danas je lijep dan za umiranje. Danas to nekome možda strašno zvuči, ali nama je to ustvari bio način da nekako sve to izdržimo”...
A imalo se što i izdržati, Vukovar su ostaci JNA i srpski rezervisti napadali svim silama. Hrvatski vojnici bili su uglavnom slabo naoružani, u borbi s tenkovima nerijetko su improvizirali oružjem namijenjenom za neke druge situacije; ne treba niti govoriti da većina njih nije imala gotovo nikakvo predznanje o taktici borbe u takvim uvjetima.
"To nije bilo ono, prvo sparing, lakši, onda teži protivnik, pa sudac uleti i rastavi vas. Odmah je bilo najteže! Kao Spartancima u Termopilskom klancu, a bilo ih je samo 300-tinjak. Nije tu bilo spavanja, malo otkunjaš, pa se preneš, ako uhvatiš koju minutu, sretan si. Mijenjali smo se mi i pregrupirali, da zbunimo protivnika, ali ih je bilo daleko više”, sjeća se.
Naravno, hrvatski vojnici na Trpinjskoj cesti nisu imali nikakve nadnaravne moći, poznato je da nisu baš ni neku tehniku imali, pogotovo imamo li na umu čime je sve raspolagao brojniji agresor, ali su zato imali nešto treće.
1
1
Re: Lijepa naša..
.. Stalno smo se zezali. Vidi se to i na mnogim fotografijama iz ratnog doba. Na gotovo svakoj snimci ti se ljudi smiju, vidiš da to nije ono ‘četničku ti...’, bijes, srdžba, tuga, nego smijeh. To valjda nešto govori o nama”, kazat će.
Uostalom, kroz “pomaknuti” diskurs razgovora branitelja Vukovara su nastali i “Mravi” i “Štakori”.
"Sjećam se da je bila završila smjena Budrovčiću i Bušiću, velim ja njima, idite dečki spavati. A Bušo veli, kao pazi, ‘u tijeku je akcija Žuti mrav’. I onda sam ih ja, pošto nisam još znao sve ljude po prezimenu, pa tako i njih, počeo zvati Žuti mravi, di ste Mravi. Onda su oni mojoj smjeni uzvratili, a što vi, izvirujete iz podruma kao štakori, i tako je to ostalo”, objasnit će Leutar zašto nisu uzeli, recimo, ime neke slavne osobe iz povijesti ili nešto zvučnije od, eto, mrava i štakora, iz kojih je “izrasla” 5. gardijska brigada.
image
Tom Dubravec/Cropix
Priča o štakorima i mravima koji prežive sve vrste detonacija i ratnih sukoba, ponukana i tada nedavnom američkom intervencijom u Iraku, uhvatila je “korijene” među našim vojnicima. Prvi su put spomenuti baš u “Slobodnoj”, 17. kolovoza 1991. godine.
"Na Hrvatskoj televiziji ih je prvi put spomenuo Marinko Leko, 17. rujna, kod Zvonka Varošanca u emisiji ‘Za slobodu’. Onda je bila slika na naslovnici Globusa, 16. listopada, pa u listu hrvatskih branitelja Branimir, također u listopadu... I otada Mravi i Štakori žive”, ponosan je Leutar.
"Mi smo se protiv straha i loših stvari općenito borili tako da smo se cijelo vrijeme šalili”, priča naš sugovornik i objašnjava što znači ono ‘Tenk pa duvan’ na splitskom muralu posvećen herojima Vukovara u ulici koja nosi ime grada heroja.
"To je bila naša interna zafrkancija. Prvo moraš uništit tenk pa se dignut, zapalit cigaru. Ne možeš se bez veze dizat, kako ti oćeš! Tenk, pa nešto eventualno pojest i zapalit duvan, na vatri uništenog tenka”.
Naravno, neke stvari racionalno si ne može objasniti niti dva i po desetljeća kasnije. “Bi li ti sad tu mogao mirno piti svoju kavu, a da je pored tebe leš? Naravno da ne bi, a vidiš, nama je to bilo nešto najnormalnije. To je kao u Hermanna Hessea, ono njegovo ‘Samo za luđake’, tako ja sam sa sobom ne mogu doć do nekih odgovora...
Ne mogu ti prenijeti što je to u čovjeku da može jest kraj mrtvog čovjeka. Pazi, on mrtav, mi jedemo kraj njega, to nije normalno! A umrijet ćeš ako ne popiješ vode il’ ne pojedeš narezak. I sam se to stalno pitam. Nemoj me onda još i ti pitat”, kazat će bez ikakvog mistificiranja i naknadne pameti Leutar.
"Često me pitaju, kako je to bilo, kako ste uspjeli? Ne znam, to je kao da stjuardesu koja je preživjela pad aviona pitaš recept za preživljavanje. Nema ga!”, kaže, ne želeći izmišljati bajke za odrasle.
“Ne mogu ja znati niti što je sve bilo na Trpinjskoj cesti, kamoli u čitavom Vukovaru te 1991. godine”...
Iz Vukovara je izišao 29. rujna 1991. godine. Ali Vukovar nikad nije izišao iz njega. "Pokojni Blago Zadro me poslao iz grada, jer je čuo da imam djecu”, progovaraju uspomene na najteže dane.
Leutar je uz ekipu “Slobodne” tog ljeta 2015. prvi put obišao murale s likovima svojih suboraca, branitelja Vukovara. Pardon, Leutar više voli da ga se zove gardistom nego braniteljem, jer je “danas svatko branitelj, a gardista ipak nema toliko”.
Uostalom, mnogi koji baš i nisu vidjeli bojišta imaju i Spomenicu, a Leutar, eto, nema. Kao da nikad nije ni bio u ratu, još manje u paklu obrane Vukovara. Ali zato se liječio od PTSP-a...
Nego, vratimo se mi muralu u Vukovarskoj. Vidio ga je Leutar putem interneta, ali nikad i uživo. Rijetki prolaznici na srpanjskih plus 38 i ne slute da je pred njima na pločniku čovjek čije se ime također nalazi na muralu.
"Naježio sam se i rasplako kad sam vidio fotografije ovog prvog murala, trebala su proći tri mjeseca da ih vidim, jer u vrijeme vukovarske godišnjice nisam kući uz televiziju, znate kako je, protokol, gužva... Ovo je moja Spomenica i najveće priznanje, ne treba mi nikakva druga!”, pokazuje ganuti Leutar na mural s prikazom svojih mrtvih suboraca. Tu je i zapovjednik Marko Babić, inače iz Trilja, Andrija Marić iz Ivanjske kod Banje Luke...
"Žuti mravi uvijek žive, ma gdje se rodili, uvijek spremni skočiti za domovinu. A mravi, znate, komuniciraju kemijskim putem. Tako postoji i kemija između ovog murala i Vukovara. I zato sam zahvalan Torcidi na ovome! Evo, naježio sam se”, zavrće rukave Leutar.
"Nemam nikakve veze s nogometom i navijanjem. Uostalom, ovo i nije tipična navijačka priča, ona me se i ne tiče. Ali veliko hvala dečkima iz Torcide, na ljubavi prema Vukovaru i Hrvatskoj. I oni su zaslužni za očuvanje sjećanja na Vukovar, ovako se voli Hrvatska”, kaže. Drago mu je da se jedna podskupina Torcide naziva “Žutim mravima”, kontaktirao je s njima još prije, ali i dodaje da ga rastužuje kad vidi jačanje animoziteta između sjevera i juga, pogotovo na relaciji Torcida-BBB.
“Što bih sad ja trebao birati između svojih dečki koji su bili hajdukovci i onih koji su dinamovci? Nemojte to tražiti od mene! Ja sam iz nekih drugih vremena, kad to nije bilo tako, ali danas je, eto, drukčije”, priča Leutar.
Umirovljen je, kao što rekosmo, u statusu običnog vojnika.
"Iskreno, ja i nisam znao koja prava imam, pa ih nikad nisam ni ostvario. Jednostavno, nisam išao za tim. Moj vojnik Voloder mi je jednom rekao, ja imam veću mirovinu od tebe, zapovjedniče... Što da kažem, ne bavim se politikom, uvijek sam bio nepodoban i pomalo disident, ne vole me sistemi jer sam kritičar svakoga...
I zaista, Leutarova vojna biografija sve je samo ne ona običnog vojnika; evo, izdvojimo samo to što je zarobio, prefarbao i iz Vinkovaca u zagrebačko Rakitje odvezao tri vozila JNA, za što mu se, kaže, nitko nije niti zahvalio... Zapovjednik satnije za specijalne namjene, izviđač koji je ulazio u neprijateljsko područje danas ima “običnu” vojničku mirovinu iako je većina toga što je radio bilo sve samo ne obični vojnički posao.
"Marko Babić mi je htio pomoć oko svega toga, al’ ga je smrt preduhitrila. Poznajem zakone, znam da ne možeš bit promoviran na zapovjednu dužnost ako nisi djelatna vojna osoba, ne možeš bit promaknut u mirnodopskom razdoblju, za razliku od ratnih uvjeta, ali ako lažem ili tražim nešto što me ne pripada, ili možda falsificiram, neka me kazne”, opet će na šalu Leutar.
Ali, onda će se uozbiljiti i mirnim glasom kazati: "Ne govorim ja zbog sebe, nego da ne bude k’o u Marquezovom romanu ‘Pukovniku nema tko pisati’, kad me sutra žena i djeca budu pitali što ćemo danas jest. Da im ne moram reći kao pukovnik svojoj ženi u zadnjoj rečenici romana, ono, jest ćemo govna! O tome se radi. Dajte da ne moram... Eto, samo to”.
Može li se Hrvatska i dalje praviti da ne čuje ovog čovjeka?!
Roker, pjesnik, motorist...
Osim što je svojim doprinosom u obrani Vukovara, zajedno sa svojim suborcima, postao dio povijesti obrane Vukovara, Leutar bi bez problema mogao biti uvršten i u neku buduću povijest - hrvatskog rocka.
“Bio sam bubnjar, imam rijedak bubanj star 40 godina, kod mene već dvadeset i koju godinu... Imam i svojih pjesama, član sam Hrvatskog društva skladatelja, snimio sam neke svoje pjesme, uz pomoć Marija Vestića iz Opće opasnosti, onako, za svoj gušt. Neki kažu da su dobre, da je šteta, da bi to trebalo objaviti. Dobar sam sa stvarno puno hrvatskih glazbenika...
Gibonni je bio kod mene doma, svirao sam s Massimom, znam se sa Šulcom, Trulijem, onda tu su moji dečki iz Opće opasnosti. Znam i Bareta, Kilmistera, Čalića, svu tu ekipu iz Vinkovaca, poznavao sam i Satana Panonskog... Upoznao sam i Severinu, nju sam jednom pratio na neki koncert u ratnoj Slavoniji, čisto da se osjeća sigurnije”...
Veliki je zaljubljenik i u motocikle, ali trenutačno je bez motora. “Život mi je bio kao da sam pravi rock’n’roll star, a ne seoski dobošar!”, poentirat će uz smiješak.
Možda će nekome biti čudno da vojnik ovakvog iskustva životnu snagu pronalazi i u poeziji. Vadi iz fascikle rukom uredno prepisane pjesme Ivana Mažuranića, Petra Preradovića...
“Bavio sam se raznim poslovima prije rata, pa sam tako jedno vrijeme radio i kao terenski komercijalist za Mladinsku knjigu, bio akviziter. I tako, načitao sam se čekajući da netko kupi knjigu Marqueza, Castanede, Hessea, Remarquea, Bulgakova. A meni to nije bilo mrsko”, govori Leutar.
Uostalom, kroz “pomaknuti” diskurs razgovora branitelja Vukovara su nastali i “Mravi” i “Štakori”.
"Sjećam se da je bila završila smjena Budrovčiću i Bušiću, velim ja njima, idite dečki spavati. A Bušo veli, kao pazi, ‘u tijeku je akcija Žuti mrav’. I onda sam ih ja, pošto nisam još znao sve ljude po prezimenu, pa tako i njih, počeo zvati Žuti mravi, di ste Mravi. Onda su oni mojoj smjeni uzvratili, a što vi, izvirujete iz podruma kao štakori, i tako je to ostalo”, objasnit će Leutar zašto nisu uzeli, recimo, ime neke slavne osobe iz povijesti ili nešto zvučnije od, eto, mrava i štakora, iz kojih je “izrasla” 5. gardijska brigada.
image
Tom Dubravec/Cropix
Priča o štakorima i mravima koji prežive sve vrste detonacija i ratnih sukoba, ponukana i tada nedavnom američkom intervencijom u Iraku, uhvatila je “korijene” među našim vojnicima. Prvi su put spomenuti baš u “Slobodnoj”, 17. kolovoza 1991. godine.
"Na Hrvatskoj televiziji ih je prvi put spomenuo Marinko Leko, 17. rujna, kod Zvonka Varošanca u emisiji ‘Za slobodu’. Onda je bila slika na naslovnici Globusa, 16. listopada, pa u listu hrvatskih branitelja Branimir, također u listopadu... I otada Mravi i Štakori žive”, ponosan je Leutar.
"Mi smo se protiv straha i loših stvari općenito borili tako da smo se cijelo vrijeme šalili”, priča naš sugovornik i objašnjava što znači ono ‘Tenk pa duvan’ na splitskom muralu posvećen herojima Vukovara u ulici koja nosi ime grada heroja.
"To je bila naša interna zafrkancija. Prvo moraš uništit tenk pa se dignut, zapalit cigaru. Ne možeš se bez veze dizat, kako ti oćeš! Tenk, pa nešto eventualno pojest i zapalit duvan, na vatri uništenog tenka”.
Naravno, neke stvari racionalno si ne može objasniti niti dva i po desetljeća kasnije. “Bi li ti sad tu mogao mirno piti svoju kavu, a da je pored tebe leš? Naravno da ne bi, a vidiš, nama je to bilo nešto najnormalnije. To je kao u Hermanna Hessea, ono njegovo ‘Samo za luđake’, tako ja sam sa sobom ne mogu doć do nekih odgovora...
Ne mogu ti prenijeti što je to u čovjeku da može jest kraj mrtvog čovjeka. Pazi, on mrtav, mi jedemo kraj njega, to nije normalno! A umrijet ćeš ako ne popiješ vode il’ ne pojedeš narezak. I sam se to stalno pitam. Nemoj me onda još i ti pitat”, kazat će bez ikakvog mistificiranja i naknadne pameti Leutar.
"Često me pitaju, kako je to bilo, kako ste uspjeli? Ne znam, to je kao da stjuardesu koja je preživjela pad aviona pitaš recept za preživljavanje. Nema ga!”, kaže, ne želeći izmišljati bajke za odrasle.
“Ne mogu ja znati niti što je sve bilo na Trpinjskoj cesti, kamoli u čitavom Vukovaru te 1991. godine”...
Iz Vukovara je izišao 29. rujna 1991. godine. Ali Vukovar nikad nije izišao iz njega. "Pokojni Blago Zadro me poslao iz grada, jer je čuo da imam djecu”, progovaraju uspomene na najteže dane.
Leutar je uz ekipu “Slobodne” tog ljeta 2015. prvi put obišao murale s likovima svojih suboraca, branitelja Vukovara. Pardon, Leutar više voli da ga se zove gardistom nego braniteljem, jer je “danas svatko branitelj, a gardista ipak nema toliko”.
Uostalom, mnogi koji baš i nisu vidjeli bojišta imaju i Spomenicu, a Leutar, eto, nema. Kao da nikad nije ni bio u ratu, još manje u paklu obrane Vukovara. Ali zato se liječio od PTSP-a...
Nego, vratimo se mi muralu u Vukovarskoj. Vidio ga je Leutar putem interneta, ali nikad i uživo. Rijetki prolaznici na srpanjskih plus 38 i ne slute da je pred njima na pločniku čovjek čije se ime također nalazi na muralu.
"Naježio sam se i rasplako kad sam vidio fotografije ovog prvog murala, trebala su proći tri mjeseca da ih vidim, jer u vrijeme vukovarske godišnjice nisam kući uz televiziju, znate kako je, protokol, gužva... Ovo je moja Spomenica i najveće priznanje, ne treba mi nikakva druga!”, pokazuje ganuti Leutar na mural s prikazom svojih mrtvih suboraca. Tu je i zapovjednik Marko Babić, inače iz Trilja, Andrija Marić iz Ivanjske kod Banje Luke...
"Žuti mravi uvijek žive, ma gdje se rodili, uvijek spremni skočiti za domovinu. A mravi, znate, komuniciraju kemijskim putem. Tako postoji i kemija između ovog murala i Vukovara. I zato sam zahvalan Torcidi na ovome! Evo, naježio sam se”, zavrće rukave Leutar.
"Nemam nikakve veze s nogometom i navijanjem. Uostalom, ovo i nije tipična navijačka priča, ona me se i ne tiče. Ali veliko hvala dečkima iz Torcide, na ljubavi prema Vukovaru i Hrvatskoj. I oni su zaslužni za očuvanje sjećanja na Vukovar, ovako se voli Hrvatska”, kaže. Drago mu je da se jedna podskupina Torcide naziva “Žutim mravima”, kontaktirao je s njima još prije, ali i dodaje da ga rastužuje kad vidi jačanje animoziteta između sjevera i juga, pogotovo na relaciji Torcida-BBB.
“Što bih sad ja trebao birati između svojih dečki koji su bili hajdukovci i onih koji su dinamovci? Nemojte to tražiti od mene! Ja sam iz nekih drugih vremena, kad to nije bilo tako, ali danas je, eto, drukčije”, priča Leutar.
Umirovljen je, kao što rekosmo, u statusu običnog vojnika.
"Iskreno, ja i nisam znao koja prava imam, pa ih nikad nisam ni ostvario. Jednostavno, nisam išao za tim. Moj vojnik Voloder mi je jednom rekao, ja imam veću mirovinu od tebe, zapovjedniče... Što da kažem, ne bavim se politikom, uvijek sam bio nepodoban i pomalo disident, ne vole me sistemi jer sam kritičar svakoga...
I zaista, Leutarova vojna biografija sve je samo ne ona običnog vojnika; evo, izdvojimo samo to što je zarobio, prefarbao i iz Vinkovaca u zagrebačko Rakitje odvezao tri vozila JNA, za što mu se, kaže, nitko nije niti zahvalio... Zapovjednik satnije za specijalne namjene, izviđač koji je ulazio u neprijateljsko područje danas ima “običnu” vojničku mirovinu iako je većina toga što je radio bilo sve samo ne obični vojnički posao.
"Marko Babić mi je htio pomoć oko svega toga, al’ ga je smrt preduhitrila. Poznajem zakone, znam da ne možeš bit promoviran na zapovjednu dužnost ako nisi djelatna vojna osoba, ne možeš bit promaknut u mirnodopskom razdoblju, za razliku od ratnih uvjeta, ali ako lažem ili tražim nešto što me ne pripada, ili možda falsificiram, neka me kazne”, opet će na šalu Leutar.
Ali, onda će se uozbiljiti i mirnim glasom kazati: "Ne govorim ja zbog sebe, nego da ne bude k’o u Marquezovom romanu ‘Pukovniku nema tko pisati’, kad me sutra žena i djeca budu pitali što ćemo danas jest. Da im ne moram reći kao pukovnik svojoj ženi u zadnjoj rečenici romana, ono, jest ćemo govna! O tome se radi. Dajte da ne moram... Eto, samo to”.
Može li se Hrvatska i dalje praviti da ne čuje ovog čovjeka?!
Roker, pjesnik, motorist...
Osim što je svojim doprinosom u obrani Vukovara, zajedno sa svojim suborcima, postao dio povijesti obrane Vukovara, Leutar bi bez problema mogao biti uvršten i u neku buduću povijest - hrvatskog rocka.
“Bio sam bubnjar, imam rijedak bubanj star 40 godina, kod mene već dvadeset i koju godinu... Imam i svojih pjesama, član sam Hrvatskog društva skladatelja, snimio sam neke svoje pjesme, uz pomoć Marija Vestića iz Opće opasnosti, onako, za svoj gušt. Neki kažu da su dobre, da je šteta, da bi to trebalo objaviti. Dobar sam sa stvarno puno hrvatskih glazbenika...
Gibonni je bio kod mene doma, svirao sam s Massimom, znam se sa Šulcom, Trulijem, onda tu su moji dečki iz Opće opasnosti. Znam i Bareta, Kilmistera, Čalića, svu tu ekipu iz Vinkovaca, poznavao sam i Satana Panonskog... Upoznao sam i Severinu, nju sam jednom pratio na neki koncert u ratnoj Slavoniji, čisto da se osjeća sigurnije”...
Veliki je zaljubljenik i u motocikle, ali trenutačno je bez motora. “Život mi je bio kao da sam pravi rock’n’roll star, a ne seoski dobošar!”, poentirat će uz smiješak.
Možda će nekome biti čudno da vojnik ovakvog iskustva životnu snagu pronalazi i u poeziji. Vadi iz fascikle rukom uredno prepisane pjesme Ivana Mažuranića, Petra Preradovića...
“Bavio sam se raznim poslovima prije rata, pa sam tako jedno vrijeme radio i kao terenski komercijalist za Mladinsku knjigu, bio akviziter. I tako, načitao sam se čekajući da netko kupi knjigu Marqueza, Castanede, Hessea, Remarquea, Bulgakova. A meni to nije bilo mrsko”, govori Leutar.
1
1
Re: Vukovar 18. 11. 1991
Pogledah prije nekoliko godina film "Vukovar - prvi rez". Citavu noc nisam zaspao.
Danima poslije me je proganjao apokalipticni glas Veselina Sljivancanina kako sa razglasa tenka, uz "Mars na Drinu" u pozadini, poziva Vukovarcane da izadju iz sklonista, da se predaju i da im garantuje da im nece nista.
I desi se, pored sve yebene muke, ona nesretna Ovcara.
Kao da nije bilo dovoljno ni to, nego sto se neki fotograf-amater nasao da isprica kako je nasao 40 ubijenih beba i to u Dnevniku koji je prenosila RTB (danasnji RTS) i tako dolio ulje na vatru.
Sjetih se kako smo tada uhvatili kanal RTB-a u Banjaluci, kada bradati debeli novinar (zaboravio sam mu ime, vi ga se mozda i sjecate) izlazi iz transportera onako s mikrofonom i intervjuise "junake i ´ajduke" koji, likuju i urlaju potpomognuti alkoholom, sve se hvaleci pokradenim stvarima koje su uspjele prezivjeti bombardiranje tog nekad lijepog baroknog grada na Dunavu.
Danas taj isti Vukovar sluzi bas kao i Srebrenica i Jasenovac da se dobiju politicki poeni i zadrzi narod u svojim torovima.
Danima poslije me je proganjao apokalipticni glas Veselina Sljivancanina kako sa razglasa tenka, uz "Mars na Drinu" u pozadini, poziva Vukovarcane da izadju iz sklonista, da se predaju i da im garantuje da im nece nista.
I desi se, pored sve yebene muke, ona nesretna Ovcara.
Kao da nije bilo dovoljno ni to, nego sto se neki fotograf-amater nasao da isprica kako je nasao 40 ubijenih beba i to u Dnevniku koji je prenosila RTB (danasnji RTS) i tako dolio ulje na vatru.
Sjetih se kako smo tada uhvatili kanal RTB-a u Banjaluci, kada bradati debeli novinar (zaboravio sam mu ime, vi ga se mozda i sjecate) izlazi iz transportera onako s mikrofonom i intervjuise "junake i ´ajduke" koji, likuju i urlaju potpomognuti alkoholom, sve se hvaleci pokradenim stvarima koje su uspjele prezivjeti bombardiranje tog nekad lijepog baroknog grada na Dunavu.
Danas taj isti Vukovar sluzi bas kao i Srebrenica i Jasenovac da se dobiju politicki poeni i zadrzi narod u svojim torovima.
2
2
You can jeer but you don’t understand
Any fragile soul can be a Florida Man
Any fragile soul can be a Florida Man
Re: Vukovar 18. 11. 1991
Nažalost...sjete ga se uglavnom uz obljetnicu.Ommadawn je napisao/la: ↑18 nov 2020, 21:34 Pogledah prije nekoliko godina film "Vukovar - prvi rez". Citavu noc nisam zaspao.
Danima poslije me je proganjao apokalipticni glas Veselina Sljivancanina kako sa razglasa tenka, uz "Mars na Drinu" u pozadini, poziva Vukovarcane da izadju iz sklonista, da se predaju i da im garantuje da im nece nista.
I desi se, pored sve yebene muke, ona nesretna Ovcara.
Kao da nije bilo dovoljno ni to, nego sto se neki fotograf-amater nasao da isprica kako je nasao 40 ubijenih beba i to u Dnevniku koji je prenosila RTB (danasnji RTS) i tako dolio ulje na vatru.
Sjetih se kako smo tada uhvatili kanal RTB-a u Banjaluci, kada bradati debeli novinar (zaboravio sam mu ime, vi ga se mozda i sjecate) izlazi iz transportera onako s mikrofonom i intervjuise "junake i ´ajduke" koji, likuju i urlaju potpomognuti alkoholom, sve se hvaleci pokradenim stvarima koje su uspjele prezivjeti bombardiranje tog nekad lijepog baroknog grada na Dunavu.
Danas taj isti Vukovar sluzi bas kao i Srebrenica i Jasenovac da se dobiju politicki poeni i zadrzi narod u svojim torovima.
Inače je loše stanje.
Imaš situacije, da su zbog opće abolicije, neki od četnika tada, danas u MUP RH...i opet u uniformi šetaju županijom.
Što se filmova tiče...Harisonovo cvijeće je odličan. Američki ali surovo realan.
1
1
Re: Vukovar 18. 11. 1991
I ja sam imao nocne more zbog Vukovara.
Pogotovo zbog snimka onih cetnika sto pjevaju Milosevicu. To sam prvi put vidio kad sam bio dosta mlad i dotuklo me.
Pogotovo zbog snimka onih cetnika sto pjevaju Milosevicu. To sam prvi put vidio kad sam bio dosta mlad i dotuklo me.
3
2
1
Don't wanna hear about it
Every single one's got a story to tell...
Every single one's got a story to tell...
Re: Vukovar 18. 11. 1991
JEAN MICHEL NICOLLIER
Imao je 48 kg kad su ga ubili. Dva dana prije pada Vukovara izrekao je rečenicu koju svi pamte
‘Kao da ga je poslao sam dragi Bog. Nisam ni u kome vidio toliko dobrote. iz njega je ona isijavala‘
Piše: Mario Pušić
Jean Nicolier
Nudila mu se redovito, posjećivala ga je i podsjećala između fijuka metaka i gelera granata, do njega se nekako uspjela probiti čak i pokraj razjarenih ubojica. Ali ne, on je okretao glavu prema ranjenim suborcima i suznim Vukovarcima. Nije ju slušao, nju - vlastitu sudbinu. Pustio ju je da se bez njega vrati natrag u rodni Vesoul, a on, Jean Michel Nicollier (25), izabrao je razrušeni grad na Dunavu. Tako je i rekao francuskoj novinarskoj ekipi koja ga je mogla izvući dan prije nego što će mu krvnici bez suda presuditi na Ovčari: "Došao sam u Vukovar kao dragovoljac. To je moj izbor, i u dobru i u zlu".
Život majke Lyliane Fournier od studenoga 1991. godine satkan je od sjećanja na život sina i nade da će pronaći njegovo tijelo i pokopati ga. U potrazi za Jeanom i pravdom, koja zajedno s njim trune na nekoj od slavonskih ravnica, miješaju se tuga i vapaji, gorčina i ljutnja te žene i njezina drugog sina. Lyliane pita: "Gdje mi je sin?", a Paul Nicollier: "Tko mi je ubio brata"? Odgovorite barem Lyliane.
Jean Michel je u Zagreb stigao vlakom, izašao je na Glavnom kolodvoru i stao pred kralja Tomislava. Ubrzo mu je bilo jasno da ovdje nitko ne govori francuski pa je na engleskom jeziku pitao slučajnu prolaznicu gdje se može prijaviti u rat za Hrvatsku. Ona ga je uputila ni ulicu dalje, u Šenoinu, gdje je bilo HOS-ovo sjedište. Iz istog razloga tamo su pred vratima cupkala dva derana, Igor Široki i Davor Purulić Fuks, 18-godišnji Zagrepčani i najmlađi HOS-ovci, kojima se Francuz prvi obratio.
- Tu počinje njihovo druženje koje traje sljedeća tri ratna mjeseca. Zajedno su upućeni na Kordun u Mejaško Selo, a našim odlaskom za Vukovar sva trojica priključuju se prvoj grupi dragovoljaca HOS-a koja 26. rujna 1991. odlazi za Vukovar - kaže nam njihov suborac i zapovjednik Damir Radnić.
- Istim kombijem putujemo za Vukovar, borimo se na istim punktovima sve do njegova ranjavanja 9. studenoga, kad odlazi u bolnicu. Posljednji put sam ga vidio 15. ili 16. studenoga, dobro se oporavio, već je mogao hodati. Razgovarali smo o proboju, ali on to nije htio. Mislio je da će se izvući kao zarobljenik, vjerovao je u Ženevsku konvenciju. Imao je hrpu fotomaterijala, jer je cijelo vrijeme fotografirao sve živo, vodio je i dnevnik i zapisivao sve što se događalo. Više puta su mu nudili da ode, da se spasi, pa čak i da radi za novine, počevši od francuske novinarske ekipe koja ga je snimala u Mejaškom Selu, ali je sve redom odbio - kaže nam Igor Široki, čovjek koji je zasigurno najbolje upoznao mladog Francuza u njegovoj kratkoj i tragičnoj hrvatskoj epizodi.
image
Igor Široki, Paul Nicollier i Zvonimir Ćurković
Robert Fajt/Cropix
Kakav je bio Jean? Igor kaže ovako: vrlo inteligentan, pedantan, sposoban, sigurno se mogao u životu uspješno baviti drugim stvarima, a ne ratovati. Znamo da je još u ožujku krvave godine čuo za rat koji se spremao u i svojoj majci rekao da Hrvatskoj treba pomoći. I znamo da je pet mjeseci kasnije sjeo na vlak za Zagreb. Igor Široki nam otkriva da se dogodio trenutak u kojem je Jean shvatio u kakvoj je zabludi njegova domovina u vezi s ratom u Hrvatskoj. Tada je odlučio da će sa svojim prijateljima iz HOS-a ostati do kraja, "u dobru i zlu".
- Nakon što je dao intervju francuskoj televiziji, upao je nama trojici klinaca u sobu u Mejaškom Selu i pitao nas: Pa što ste vi, fašisti? Kažem mu: Pa zar ti mi sličimo na fašiste? On kaže: Ne. Očito su ga 'nahranili' takvim pričama, a on je fašiste mrzio, no tada je shvatio da se protiv nas vodi i medijski rat. Otada do ranjavanja nije odstupio ni metra. A znate na kakvom smo bili položaju? Na 20 ili 30 metara od njih - kaže Široki.
Jean je bio iznimno vedar dečko, duhovit, recimo to po našu - pravi zajebant. Hvalio se da je bio u Legiji stranaca, a brat da mu se borio u Iraku, samo da ga prime. Daleko je bio od savršenog vojnika što se tiče obuke, ali srcem mu parirati nije mogao nitko. U njemu dobrote, kažu, za trojicu. Na položajima, u pauzama od smrti, razgovarali bi o životu, curama i svemu što zanima mlade.
- Pričali su da je bio plaćenik, a čovjek nije dobio ni kunu, čak ni plaću. Isključivo pomoći, pomoći, pomoći, samo tako je funkcionirao. Ne znam ni sam, mislim da ga je poslao sam dragi Bog. Nisam ni u kome vidio toliko dobrote. Ma vidjeli ste svi na snimkama tu baby facu, iz njega je isijavala dobrota. To je bio lik kojega nisi mogao ne zavoljeti. On je imao milijun prilika za odlazak, ali uopće nije razmišljao o tome. Htio je ostati nakon rata, maštao je da će nas sve pozapošljavati kao zaštitare u ambasadama u Africi - govori Široki.
U samo 24 sata stradalo je čak devetero HOS-ovaca koji su zajedno čuvali punkt na Sajmištu, to je bio dan kad je ranjen Jean. Igor je ostao jedini na terenu, lunjao je, kaže, sam i držao položaj. S druge strane nišana su se izmjenjivali dobrovoljci, rezervisti, teritorijalci, specijalci, četnici i vojnici. Za Jeana u Vukovaru s hrvatske je strane znalo malo ljudi upravo zato što su HOS-ovci u tom dijelu bili homogena i izolirana skupina, no, paradoksalno, iza neprijateljskih linija za Francuza su znali svi - iz pomalo bizarnog razloga. Igor Široki nam kaže da su bili toliko blizu jedni drugima da su si mogli dovikivati, no Jean je volio "popričati" i preko veze s neprijateljskom stranom. Nažalost, zbog toga je njegova smrt bila iznimno bolna.
- Kao zapovjednik sam mu dva puta nudio izlaz i da mu se skupi oprema, i da mu se napravi lažna dokumentacija da je reporter. Odbio je. A meni je bilo jasno mjesec prije da mi padamo i da nećemo izdržati. Onda, kad sam prije deset godina prvi put vidio onu njegovu izjavu u zelenom mantilu u bolnici, citirajte ga od riječi do riječi. On je tada znao da je gotov, jer se javno deklarirao preko motorole, znali su za njega. No, on ostaje dosljedan, govori o nama, ljudima s kojima je ratovao dok srpski vojnici prolaze kraj njega. Rijetko viđeno u povijesti.
image
Robert Fajt/Cropix
Ono što kaže Igor, kad je vidio da nismo nikakvi fašisti nego da se borimo suludo i fanatično, a istovremeno pazimo na skloništa puna Srba i na njihovu djecu i da nema ni trunke nečistoće, on je postao naš brat, i ostao do kraja s nama dosljedno i karakterno. Malo je Hrvata položilo takav ispit. Nevjerojatan čovjek - kaže nam Zvonimir Ćurković, čovjek koji je zapovijedao obranom cijelog desnog krila Sajmišta.
Od 58 HOS-ovaca pristiglih u Vukovar, poginulo ih je 25. Nije bilo onih koji nisu bili ranjeni, no njih sedam, osam, mogli su samostalno hodati. Stasiti Viktorin Jurić Paša, iako s ranom u nozi, bio je jedan od tih. Zadnji je vidio Jeana.
- Obilazili smo ranjene suborce u bolnici 16. studenoga kako bismo vidjeli može li nam se netko od njih pridružiti u proboju. Pitao sam Jeana ide li s nama. Rekao je: No, no, one week in Zagreb, misleći da ćemo se vidjeti u Zagrebu. Ponudio sam mu da ga nosim, imao je samo 48 kilograma i mogao sam, ali nije želio. I danas mi je žao što nisam bio uporan, jer, mi smo se na kraju probili, izvlačio sam na svojim leđima suborca koji je imao 100 kg, tako bismo izvukli i Jeana. No, on je želio ostati - kaže nam Paša.
Lyliane danas nije u Vukovaru i neće proći mostom koji nosi ime po njezinu sinu, ali će za njega zapaliti lampion u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici. Odlučila je tako zbog pandemijske situacije te pozvala sve da budu jednako odgovorni.
- Puno sam patila prije 29 godina i ne bih željela da Vukovar opet bude u središtu pozornosti, sada po širenju virusa. Ovo je za mene sveti datum i ja ću biti u mislima s mojim sinom, kao što sam svakoga dana sa svim nestalima, braniteljima i hrvatskim narodom. Prošlo je već gotovo tri desetljeća, a još se ne zna ništa o nestalima, neke majke su već umrle čekajući da pokopaju svoje najmilije. To je strašno. Ministar Tomo Medved i šef Uprave za zatočene i nestale Stjepan Sučić trude se u traganju za nestalima, ali zasad, nažalost, nema rezultata - kaže majka Lyliane.
U Francuskoj je nacionalnost neodvojiva od državljanstva, što u Hrvatskoj nije, shvaća ona da je pravo drugima, pa tako i Srbima da imaju srpsku nacionalnost i hrvatsko državljanstvo, ali pita gdje su njihove dužnosti i obveze, misleći pri tome ponajprije na pomoć istražiteljima oko grobova nestalih i utvrđivanje odgovornosti počinitelja zločina.
- Kad ćemo vidjeti predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i srpske političare da su se došli pokloniti žrtvama srpskih zločina u Hrvatskoj? Srbija mora dati informacije o nestalima, izručiti ratne zločince i Hrvatskoj isplatiti ratnu štetu. Tek tada dvije zemlje mogu imati dobre odnose. Tragično je da neki zločinci i danas mirno žive nedaleko od mjesta na kojima su počinili zločine - smatra Jeanova majka.
Nadu joj budi što su se u istragu o zločinu nad njezinim sinom uključile i francuske vlasti, dobila je osobno pismo od francuskog ministra vanjskih poslova u kojemu joj kaže da može računati na njegovu podršku te se nada da će takvim pritiskom doći do pronalaska tijela njezina sina, ali i privođenja pravdi njegovih ubojica. Prije nekoliko mjeseci francuski istražitelji bili su na sastanku u Zagrebu i Beogradu. To je dobar znak za obitelj pokojnoga Jean Michela Nicolliera.
- Francuski autoritet i pritisak na srpske, ali i hrvatske institucije mogao bi malo trgnuti odnose između dvije zemlje, na neki način prodrmati trome balkanske načine rješavanja važnih pitanja, smatraju to Arnaud Bilen, francuski pravnik hrvatskih korijena koji živi u Zagrebu, te francuski poduzetnik Hervé Rousseau koji godinama živi i radi u Hrvatskoj, a obojica iznimno mnogo pomažu Lyliane i Paulu u zamršenoj hrvatskoj birokraciji u potrazi za istinom.
- S bivšim ministrom Fredom Matićem i njegovim pomoćnikom Bojanom Glavaševićem nisam imao neki odnos, puno bolje surađujem s ministrom Tomom Medvedom. On se trudi, iako vjerujem da mu nije lako pomiriti interese branitelja i Vlade u kojoj sjedi. Frustrira me srpska 'omerta', zašto im je problem reći tko je ubio Jeana ili gdje mu je grobnica, zašto su od devet uhićenih u Negoslavcima pustili sedam, a postoje informacije da među njima ima koji su ubili. Ne optužujem cijeli srpski narod, ali optužujem sve one koji ne utječu na one koji znaju, da sa svima podijele istinu o Ovčari - kaže nam Paul Nicollier, smatrajući da bi na tome trebali raditi i vukovarski Srbi.
U svojem je očaju svojedobno nazvao u Rumu Spasoja Petkovića Štuku, koji se povezuje s ubojstvom Jean Michela Nicoliera, ali mu je muški glas s druge strane žice poklopio slušalicu. Inače, Štuka se javno hvalio ubojstvima u Vukovaru, na suđenju krvnicima u Beogradu bio je svjedok pokajnik te je neka ubojstva i priznao, ali ne i ubojstvo Jean Michela Nicolliera. Francuz je prvotno brutalno pretučen u hangaru na stratištu, a onda likvidiran metkom u potiljak.
Imao je 48 kg kad su ga ubili. Dva dana prije pada Vukovara izrekao je rečenicu koju svi pamte
‘Kao da ga je poslao sam dragi Bog. Nisam ni u kome vidio toliko dobrote. iz njega je ona isijavala‘
Piše: Mario Pušić
Jean Nicolier
Nudila mu se redovito, posjećivala ga je i podsjećala između fijuka metaka i gelera granata, do njega se nekako uspjela probiti čak i pokraj razjarenih ubojica. Ali ne, on je okretao glavu prema ranjenim suborcima i suznim Vukovarcima. Nije ju slušao, nju - vlastitu sudbinu. Pustio ju je da se bez njega vrati natrag u rodni Vesoul, a on, Jean Michel Nicollier (25), izabrao je razrušeni grad na Dunavu. Tako je i rekao francuskoj novinarskoj ekipi koja ga je mogla izvući dan prije nego što će mu krvnici bez suda presuditi na Ovčari: "Došao sam u Vukovar kao dragovoljac. To je moj izbor, i u dobru i u zlu".
Život majke Lyliane Fournier od studenoga 1991. godine satkan je od sjećanja na život sina i nade da će pronaći njegovo tijelo i pokopati ga. U potrazi za Jeanom i pravdom, koja zajedno s njim trune na nekoj od slavonskih ravnica, miješaju se tuga i vapaji, gorčina i ljutnja te žene i njezina drugog sina. Lyliane pita: "Gdje mi je sin?", a Paul Nicollier: "Tko mi je ubio brata"? Odgovorite barem Lyliane.
Jean Michel je u Zagreb stigao vlakom, izašao je na Glavnom kolodvoru i stao pred kralja Tomislava. Ubrzo mu je bilo jasno da ovdje nitko ne govori francuski pa je na engleskom jeziku pitao slučajnu prolaznicu gdje se može prijaviti u rat za Hrvatsku. Ona ga je uputila ni ulicu dalje, u Šenoinu, gdje je bilo HOS-ovo sjedište. Iz istog razloga tamo su pred vratima cupkala dva derana, Igor Široki i Davor Purulić Fuks, 18-godišnji Zagrepčani i najmlađi HOS-ovci, kojima se Francuz prvi obratio.
- Tu počinje njihovo druženje koje traje sljedeća tri ratna mjeseca. Zajedno su upućeni na Kordun u Mejaško Selo, a našim odlaskom za Vukovar sva trojica priključuju se prvoj grupi dragovoljaca HOS-a koja 26. rujna 1991. odlazi za Vukovar - kaže nam njihov suborac i zapovjednik Damir Radnić.
- Istim kombijem putujemo za Vukovar, borimo se na istim punktovima sve do njegova ranjavanja 9. studenoga, kad odlazi u bolnicu. Posljednji put sam ga vidio 15. ili 16. studenoga, dobro se oporavio, već je mogao hodati. Razgovarali smo o proboju, ali on to nije htio. Mislio je da će se izvući kao zarobljenik, vjerovao je u Ženevsku konvenciju. Imao je hrpu fotomaterijala, jer je cijelo vrijeme fotografirao sve živo, vodio je i dnevnik i zapisivao sve što se događalo. Više puta su mu nudili da ode, da se spasi, pa čak i da radi za novine, počevši od francuske novinarske ekipe koja ga je snimala u Mejaškom Selu, ali je sve redom odbio - kaže nam Igor Široki, čovjek koji je zasigurno najbolje upoznao mladog Francuza u njegovoj kratkoj i tragičnoj hrvatskoj epizodi.
image
Igor Široki, Paul Nicollier i Zvonimir Ćurković
Robert Fajt/Cropix
Kakav je bio Jean? Igor kaže ovako: vrlo inteligentan, pedantan, sposoban, sigurno se mogao u životu uspješno baviti drugim stvarima, a ne ratovati. Znamo da je još u ožujku krvave godine čuo za rat koji se spremao u i svojoj majci rekao da Hrvatskoj treba pomoći. I znamo da je pet mjeseci kasnije sjeo na vlak za Zagreb. Igor Široki nam otkriva da se dogodio trenutak u kojem je Jean shvatio u kakvoj je zabludi njegova domovina u vezi s ratom u Hrvatskoj. Tada je odlučio da će sa svojim prijateljima iz HOS-a ostati do kraja, "u dobru i zlu".
- Nakon što je dao intervju francuskoj televiziji, upao je nama trojici klinaca u sobu u Mejaškom Selu i pitao nas: Pa što ste vi, fašisti? Kažem mu: Pa zar ti mi sličimo na fašiste? On kaže: Ne. Očito su ga 'nahranili' takvim pričama, a on je fašiste mrzio, no tada je shvatio da se protiv nas vodi i medijski rat. Otada do ranjavanja nije odstupio ni metra. A znate na kakvom smo bili položaju? Na 20 ili 30 metara od njih - kaže Široki.
Jean je bio iznimno vedar dečko, duhovit, recimo to po našu - pravi zajebant. Hvalio se da je bio u Legiji stranaca, a brat da mu se borio u Iraku, samo da ga prime. Daleko je bio od savršenog vojnika što se tiče obuke, ali srcem mu parirati nije mogao nitko. U njemu dobrote, kažu, za trojicu. Na položajima, u pauzama od smrti, razgovarali bi o životu, curama i svemu što zanima mlade.
- Pričali su da je bio plaćenik, a čovjek nije dobio ni kunu, čak ni plaću. Isključivo pomoći, pomoći, pomoći, samo tako je funkcionirao. Ne znam ni sam, mislim da ga je poslao sam dragi Bog. Nisam ni u kome vidio toliko dobrote. Ma vidjeli ste svi na snimkama tu baby facu, iz njega je isijavala dobrota. To je bio lik kojega nisi mogao ne zavoljeti. On je imao milijun prilika za odlazak, ali uopće nije razmišljao o tome. Htio je ostati nakon rata, maštao je da će nas sve pozapošljavati kao zaštitare u ambasadama u Africi - govori Široki.
U samo 24 sata stradalo je čak devetero HOS-ovaca koji su zajedno čuvali punkt na Sajmištu, to je bio dan kad je ranjen Jean. Igor je ostao jedini na terenu, lunjao je, kaže, sam i držao položaj. S druge strane nišana su se izmjenjivali dobrovoljci, rezervisti, teritorijalci, specijalci, četnici i vojnici. Za Jeana u Vukovaru s hrvatske je strane znalo malo ljudi upravo zato što su HOS-ovci u tom dijelu bili homogena i izolirana skupina, no, paradoksalno, iza neprijateljskih linija za Francuza su znali svi - iz pomalo bizarnog razloga. Igor Široki nam kaže da su bili toliko blizu jedni drugima da su si mogli dovikivati, no Jean je volio "popričati" i preko veze s neprijateljskom stranom. Nažalost, zbog toga je njegova smrt bila iznimno bolna.
- Kao zapovjednik sam mu dva puta nudio izlaz i da mu se skupi oprema, i da mu se napravi lažna dokumentacija da je reporter. Odbio je. A meni je bilo jasno mjesec prije da mi padamo i da nećemo izdržati. Onda, kad sam prije deset godina prvi put vidio onu njegovu izjavu u zelenom mantilu u bolnici, citirajte ga od riječi do riječi. On je tada znao da je gotov, jer se javno deklarirao preko motorole, znali su za njega. No, on ostaje dosljedan, govori o nama, ljudima s kojima je ratovao dok srpski vojnici prolaze kraj njega. Rijetko viđeno u povijesti.
image
Robert Fajt/Cropix
Ono što kaže Igor, kad je vidio da nismo nikakvi fašisti nego da se borimo suludo i fanatično, a istovremeno pazimo na skloništa puna Srba i na njihovu djecu i da nema ni trunke nečistoće, on je postao naš brat, i ostao do kraja s nama dosljedno i karakterno. Malo je Hrvata položilo takav ispit. Nevjerojatan čovjek - kaže nam Zvonimir Ćurković, čovjek koji je zapovijedao obranom cijelog desnog krila Sajmišta.
Od 58 HOS-ovaca pristiglih u Vukovar, poginulo ih je 25. Nije bilo onih koji nisu bili ranjeni, no njih sedam, osam, mogli su samostalno hodati. Stasiti Viktorin Jurić Paša, iako s ranom u nozi, bio je jedan od tih. Zadnji je vidio Jeana.
- Obilazili smo ranjene suborce u bolnici 16. studenoga kako bismo vidjeli može li nam se netko od njih pridružiti u proboju. Pitao sam Jeana ide li s nama. Rekao je: No, no, one week in Zagreb, misleći da ćemo se vidjeti u Zagrebu. Ponudio sam mu da ga nosim, imao je samo 48 kilograma i mogao sam, ali nije želio. I danas mi je žao što nisam bio uporan, jer, mi smo se na kraju probili, izvlačio sam na svojim leđima suborca koji je imao 100 kg, tako bismo izvukli i Jeana. No, on je želio ostati - kaže nam Paša.
Lyliane danas nije u Vukovaru i neće proći mostom koji nosi ime po njezinu sinu, ali će za njega zapaliti lampion u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici. Odlučila je tako zbog pandemijske situacije te pozvala sve da budu jednako odgovorni.
- Puno sam patila prije 29 godina i ne bih željela da Vukovar opet bude u središtu pozornosti, sada po širenju virusa. Ovo je za mene sveti datum i ja ću biti u mislima s mojim sinom, kao što sam svakoga dana sa svim nestalima, braniteljima i hrvatskim narodom. Prošlo je već gotovo tri desetljeća, a još se ne zna ništa o nestalima, neke majke su već umrle čekajući da pokopaju svoje najmilije. To je strašno. Ministar Tomo Medved i šef Uprave za zatočene i nestale Stjepan Sučić trude se u traganju za nestalima, ali zasad, nažalost, nema rezultata - kaže majka Lyliane.
U Francuskoj je nacionalnost neodvojiva od državljanstva, što u Hrvatskoj nije, shvaća ona da je pravo drugima, pa tako i Srbima da imaju srpsku nacionalnost i hrvatsko državljanstvo, ali pita gdje su njihove dužnosti i obveze, misleći pri tome ponajprije na pomoć istražiteljima oko grobova nestalih i utvrđivanje odgovornosti počinitelja zločina.
- Kad ćemo vidjeti predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i srpske političare da su se došli pokloniti žrtvama srpskih zločina u Hrvatskoj? Srbija mora dati informacije o nestalima, izručiti ratne zločince i Hrvatskoj isplatiti ratnu štetu. Tek tada dvije zemlje mogu imati dobre odnose. Tragično je da neki zločinci i danas mirno žive nedaleko od mjesta na kojima su počinili zločine - smatra Jeanova majka.
Nadu joj budi što su se u istragu o zločinu nad njezinim sinom uključile i francuske vlasti, dobila je osobno pismo od francuskog ministra vanjskih poslova u kojemu joj kaže da može računati na njegovu podršku te se nada da će takvim pritiskom doći do pronalaska tijela njezina sina, ali i privođenja pravdi njegovih ubojica. Prije nekoliko mjeseci francuski istražitelji bili su na sastanku u Zagrebu i Beogradu. To je dobar znak za obitelj pokojnoga Jean Michela Nicolliera.
- Francuski autoritet i pritisak na srpske, ali i hrvatske institucije mogao bi malo trgnuti odnose između dvije zemlje, na neki način prodrmati trome balkanske načine rješavanja važnih pitanja, smatraju to Arnaud Bilen, francuski pravnik hrvatskih korijena koji živi u Zagrebu, te francuski poduzetnik Hervé Rousseau koji godinama živi i radi u Hrvatskoj, a obojica iznimno mnogo pomažu Lyliane i Paulu u zamršenoj hrvatskoj birokraciji u potrazi za istinom.
- S bivšim ministrom Fredom Matićem i njegovim pomoćnikom Bojanom Glavaševićem nisam imao neki odnos, puno bolje surađujem s ministrom Tomom Medvedom. On se trudi, iako vjerujem da mu nije lako pomiriti interese branitelja i Vlade u kojoj sjedi. Frustrira me srpska 'omerta', zašto im je problem reći tko je ubio Jeana ili gdje mu je grobnica, zašto su od devet uhićenih u Negoslavcima pustili sedam, a postoje informacije da među njima ima koji su ubili. Ne optužujem cijeli srpski narod, ali optužujem sve one koji ne utječu na one koji znaju, da sa svima podijele istinu o Ovčari - kaže nam Paul Nicollier, smatrajući da bi na tome trebali raditi i vukovarski Srbi.
U svojem je očaju svojedobno nazvao u Rumu Spasoja Petkovića Štuku, koji se povezuje s ubojstvom Jean Michela Nicoliera, ali mu je muški glas s druge strane žice poklopio slušalicu. Inače, Štuka se javno hvalio ubojstvima u Vukovaru, na suđenju krvnicima u Beogradu bio je svjedok pokajnik te je neka ubojstva i priznao, ali ne i ubojstvo Jean Michela Nicolliera. Francuz je prvotno brutalno pretučen u hangaru na stratištu, a onda likvidiran metkom u potiljak.
1
1
Re: Vukovar 18. 11. 1991
Nestvarno je ono djelovalo...prvi pokazatelj svima kakav će to biti rat.
Nastupio je kolektivni šok, koliko sam tad uspio u svojim godinama primjetiti. Gledali smo Irak, Bejrut, i ostala poprišta diljem svijeta...ali ovo je bilo opako blizu, tu.
Ja znam za desetak slovenaca iz grada, koji su nakon toga otišli i prijavili se u ZNG...četvoricu osobno.
0
Re: Vukovar 18. 11. 1991
Meni sinoc ostao tv na hrt1...bolje da nije, gledala reportazu o Vukovaru. Strasno
1
1