Podno grijanje....uhhhh ne valja, noge stradaju, glava boli, diže se prašina (da bude čisto, nije opcija valjda) svašta nešto...kako mi je to direktno vezano uz posao...u nove građevine, ugradi se sigurno 80% podno grijanje, a i veliki dio adaptacija uključuje to riješenje...
Vaša iskustva?
Što je veća promjena, veći su i otpori. I ne treba padati u zamku da su otpori stvar prošlosti: opirali smo se televiziji (uništava oči, čini nas pasivnijima, uništava obitelji i društvo, čini mlade agresivnima); opirali smo se internetu; opirali smo se automatizaciji, autonomnim vozilima, jeftinim letovima… Jedino je otpor promjenama konstanta ljudske povijesti i taj otpor više ili manje uspješno savladavamo
Povijest ima svoju kronologiju: bilježi važne povijesne događaje i ličnosti, izvlači ih na površinu kao ključne točke koje – gledano tako iz daljine, kroz makro-objektiv – djeluju kao neizbježnost. Jednostavno smo morali razviti pismo. Morali smo pismenost učiniti dostupnom svima. Nikola Tesla danas je simbol napretka, promišljanja, uzbudljivosti znanstvenog otkrića – a o njegovoj neizbježnosti govori činjenica da je u svijet krenuo duboko iz srca Like, a ne iz New Yorka ili Londona. Morali smo osvojiti svijet, morali smo krenuti u osvajanje svemira, morali smo razviti računala, čak i ona koja nam stanu u džep. Tako svijet, i povijest, izgledaju kada se pogledaju iz daljine, s našeg kraja povijesti ove važne i velike 2020. godine. (I doista, privilegij je živjeti u vremenu koje – dok u njemu živiš, dok ga proživljavaš u svojoj svakodnevici, u svojoj dnevnoj rutini – svjesno i potpuno osjećaš kao važno, kao povijesno, kao ono vrijeme koje će se za deset, dvadeset, ma za stotinu godina, uzdići iz tkiva povijesti kao vrijeme nakon kojeg ništa nije bilo isto.)
Ali, je li tome doista tako? Platon u svojem Fedonu kroz Sokratova usta kritizira pismo i pismenost, s argumentom da pismo slabi pamćenje osobe. „Izumitelj nije uvijek najbolji sudac svojih izuma“, govori on u knjizi – stojeći nasuprot možda i najvećem izumu čovječanstva. O tiskarskom stroju danas govorimo kao o revoluciji, a u 15. stoljeću brojni su kritičari istupali protiv njega, i zagovarali zadržavanje knjiga na papirusu i pergamentu (ručno izrađenih), kao trajne vrijednosti. Kasnije su „stradali“ i romani: smatralo se da u najboljem slučaju beznačajni i bezvrijedni, a u najgorem (i onom najstrašnijem), opasni alati koji truju mozak i dušu ljudi. Posebno je trebalo paziti na žene: romani koje žene čitaju trebali su se posebno nadzirati.
Telefoni su optuženi za sve: od uništavanja privatnosti, uništavanja moralnih vrednota i lošeg djelovanja na društveni život. (Optuženi su čak i za loš posjet koncertnim dvoranama.) Telefoni su bili đavolji izum: čovjek bi se, suočen s istraživanjima javnog mijenja i raznim prodavačima koji danas jedini opsjedaju telefone, doista mogao složiti s tom tvrdnjom. A tek kako su štetni bicikli! Vjerovalo se da bicikli kod žena izazivaju probleme s depresijom i srčanim bolestima, a „biciklističko lice“ bilo je stvaran problem 19. stoljeća: vjerovalo se, naime, da kod žena vožnja biciklom izaziva grčenje čeljusti, bore, te čak ispadanje očiju iz duplji.
A tek struja! Struja – i posebno žarulje – bili su glavni krivci za čitav niz problema, od pojave duhova, do raznih neuroloških stanja. Protiv automobila se prosvjedovalo (vozačima su pješaci dobacivali da nabave konja), čak su i američki predsjednici inzistirali na gašenju svjetala, u strahu od strujnog udara.
Što je veća promjena, veći su i otpori. Tako je oduvijek, i tako je stalno. I ne treba padati u zamku da su otpori stvar prošlosti: opirali smo se televiziji (uništava oči, čini nas pasivnijima, uništava obitelji i društvo, čini mlade agresivnima); opirali smo se internetu; opirali smo se automatizaciji, autonomnim vozilima, jeftinim letovima… Jedino je otpor promjenama konstanta ljudske povijesti i taj otpor više ili manje uspješno savladavamo.
Sada se, čudnovatim spletom okolnosti koji nas je pogurao na prvu liniju povijesti, suočavamo s posljedicama onoga što će naša djeca, unuci i praunuci, učiti kao Veliko zaključavanje. Svijet je na trenutak stao i to je hvatanje daha (doslovno trenutak u cjelokupnoj ljudskoj povijesti), razotkrilo čitav niz problema. Na društvenoj razini redefiniramo značenje suradnje, zajednica i zajedništava. Redefiniramo značenja solidarnosti i brige jednih o drugima. Na globalnoj razini moramo riješiti probleme prenapregnutih i smanjenih resursa te raspodjele resursa koji postoje. Moramo riješiti financijske probleme i posljedice krize koja dolazi i koja će po svemu sudeći biti ozbiljna i dugotrajna. Moramo rješavati probleme održivosti i održivog razvoja.
U svemu tome neće nam pomoći drveni plug ni rukom prepisivane knjige na papirusu. Neće nam pomoći telegraf ni telefaks. Pomoći će nam najnaprednija tehnologija koju trenutačno imamo. Pomoći će nam vizija iznimnih pojedinaca i spremnost na brzu promjenu koja neće uvijek biti ugodna. Pomoći će nam suradnja, zajedništvo i razgovor. Ali više od svega, pomoći će nam znanje da smo, kroz čitavu svoju povijest, razvijali tehnologije koje su nas vodile naprijed, kao pojedince i kao društva, otvarale nam nova vrata i nove mogućnosti. Tehnologija nas čini povezanima, a povezanost nas čini sigurnima od svih izazova koji su pred nama. A sada konačno prepoznajemo sve njihove razmjere i ozbiljnost koju predstavljaju po naš način života, a ponegdje i opstanak.
