In memoriam/ Počivali u miru..
Re: In memoriam/ Počivali u miru..
R.I.P 
0
"Kimsenin fark edemeyeceği detayları görmeyi çok severim."
Re: In memoriam/ Počivali u miru..
Umro je Larry King, imao je koronu
Index Vijesti
Foto: Twitter/Ora Media
LEGENDARNI američki televizijski voditelj Larry King preminuo je u 88. godini.
Vijest o smrti na Twitteru objavio je njegov produkcijski studio Ora Media.
"U dubokoj tuzi Ora Media objavljuje da je preminuo naš suosnivač, voditelj i prijatelj Larry King. Preminuo je jutros u 88. godini u bolnici Cedars-Sinao u Los Angelesu", stoji u izjavi.
U objavi Ora Medie ne navodi se uzrok smrti legendarnog voditelja, ali CNN je 3. siječnja objavio da je King bio hospitaliziran zbog zaraze koronavirusom.
King je bio veteran američke televizije i radija, najpoznatiji po svojim intervjuima sa slavnim osobama iz svih sfera života. Tijekom karijere objavio je nevjerojatnih 60 tisuća intervjua.
Index Vijesti
Foto: Twitter/Ora Media
LEGENDARNI američki televizijski voditelj Larry King preminuo je u 88. godini.
Vijest o smrti na Twitteru objavio je njegov produkcijski studio Ora Media.
"U dubokoj tuzi Ora Media objavljuje da je preminuo naš suosnivač, voditelj i prijatelj Larry King. Preminuo je jutros u 88. godini u bolnici Cedars-Sinao u Los Angelesu", stoji u izjavi.
U objavi Ora Medie ne navodi se uzrok smrti legendarnog voditelja, ali CNN je 3. siječnja objavio da je King bio hospitaliziran zbog zaraze koronavirusom.
King je bio veteran američke televizije i radija, najpoznatiji po svojim intervjuima sa slavnim osobama iz svih sfera života. Tijekom karijere objavio je nevjerojatnih 60 tisuća intervjua.
1
1
Re: In memoriam/ Počivali u miru..
R.I.P.
0
Don't wanna hear about it
Every single one's got a story to tell...
Every single one's got a story to tell...
Re: Preminula Mira Furlan
Pismo Mire Furlan iz 1991. godine: Možda će ga ipak neko čistog srca pročitati
Radiosarajevo.ba
Glumica Mira Furlan preminula je u 66. godini. U Ameriku je otišla devedesetih godina prošloga stoljeća, nakon medijske hajke koju je doživjela u Zagrebu.
Pisalo se kako su na njezinu adresu stizale prijetnje smrću, izlazile su novinarske potjernice.
Furlan je na to odlučila odgovoriti pismo.
Pismo je objavio sedmičnjak "Danas" 5. noembra 1991. godine.
"Pismo sugrađanima.
Ovim putem želim zahvaliti svojim sugrađanima koji su se bezrezervno pridružili ovoj maloj, usputnoj i, po svemu sudeći, ne naročito značajnoj hajci na mene. Iako usputna, ona će ipak promijeniti i označiti cijeli moj život. Što je, naravno, posve nevažno u kontekstu svakodnevnih smrti, uništavanja, razaranja i stravičnih zlodjela u kojima se odvija naš život.
Prljava krpa
Budući da se ipak radi o mom jedinom životu, i kad sam već iz nekog razloga izabrana da poslužim kao prljava krpa o koju je zgodno tu i tamo obrisati blatne cipele, pa iako sam previše očajna da bih uopće imala volje za polemiziranje po novinama, ipak mislim da sebi i ovom gradu dugujem barem nekoliko rečenica. Baš kao na kraju nespretne, mučne, krive ljubavne priče, kad se, potpuno pogrešno, uvijek još nešto hoće reći i objasniti, iako u dubini duše znamo da su sve riječi suvišne, jer ih, naime, više nema tko čuti. Jer je, naime, kraj.
Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljiv broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak neprijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – čovjek se pita da li je to moguće. Pa ipak, hvala im. I onim plemenitim rodoljubima koji mi ljubazno obećavaju "masakr na srpski način" i onim kolegama, prijateljima i znancima koji mi svojom šutnjom daju do znanja da na njih više ne računam.
Hvala i svim mojim kolegama u kazalištu s kojima sam igrala Držića, Molierea, Turgenjeva i Shawa, hvala im na njihovoj šutnji, hvala im na tome što nisu pokušali barem razumjeti, ako ne pravdati, moje pismo povodom igranja predstave na Bitefu, pismo u kojem sam pokušala objasniti da je igranje predstave u ovom času za mene obrana naše zajedničke profesije koja ne smije i ne može sebe staviti u službu ni jedne političke ili nacionalne ideje, koja se ne može i ne smije sputavati političkim ili nacionalnim okvirima, jer se to naprosto protivi njenoj prirodi, koja mora, i u najgorim trenucima uspostavljati mostove i veze, kojoj je strana svaka nacionalna međa, koja je, u samoj svojoj biti, profesija koja ne pozna i ne priznaje granice.
Znam da se u ovom času sve te priče o kozmopolitizmu umjetnosti čine deplasiranima. Znam da se čini neumjesnim zaklinjati se u pacifizam, opću ljubav i bratstvo svih ljudi, dok ginu ljudi, ginu djeca, mladići se vraćaju kući zauvijek osakaćeni. Kako da kažem bilo što što neće zvučati kao deplasirana glupost u trenutku kad se, iz apsolutno neshvatljivih razloga, prijeti Dubrovniku u kojem sam igrala svoju najdražu predstavu, "Gloriju"?
Ne znam drugačije misliti
Pa ipak, ja ne znam drugačije misliti. Ne mogu u svojoj glavi pristati na rat kao jedino rješenje, ne mogu se natjerati da mrzim, ne mogu vjerovati da će oružje, ubijanje, osveta, mržnja, da će gomilanje zla bilo što ikada moći riješiti. Ne znači li svako pojedinačno intimno pristajanje na rat i zapravo i sudjelovanje u tome zločinu, prihvaćanje makar i najmanjeg dijela krivice za taj rat, odgovornosti za nj?
Ja u svakom slučaju mislim, znam i osjećam da je moja dužnost, dužnost naše profesije da gradi mostove. Da ne odustaje od suradnje i zajedništva. Ali ne nacionalnog. Profesionalnog. Ljudskog. I onda kad je najužasnije, kao što je to sada, trebalo bi inzistirati, do zadnjeg daha, na uspostavljanju i održavanju veza između ljudi. To je ulog za budućnost. A ona će valjda jednog dana ipak doći. Ja sam, sa svoje strane, sve do nedavno, bila spremna na sve moguće muke i poteškoće transportno-komunikacijsko- financijske vrste, bila sam spremna da 20 sati putujem preko Austrije i Mađarske, a bila bih spremna da podnesem još mnogo luđe i opasnije varijante putovanja, samo da stignem na svoje predstave u dva zaraćena grada, da se točno u pola osam pojavim na sceni sa svojim zagrebačkim ili beogradskim kolegama i da odigram naizmjenično Corneillea i Turgenjeva, u ime kontinuiteta svog posla, u ime nečega što će nadživjeti ovaj rat i ovu, meni neshvatljivu, mržnju. I bila bih i dalje spremna da sebe uvijek iznova ulažem kao zalog za neku budućnost koja nas valjda ipak čeka, sve dok me neki strastveni rodoljub doista ne izmasakrira, kao što mi obećavaju.
Bila sam spremna i bila bih spremna i dalje na sve napore i užase s tim u vezi, da me odjednom, takvom strahovitom žestinom, nije zapljusnula mržnja iz mog rodnog grada. Užasnuta sam silinom i količinom te mržnje, jednodušnošću osude, činjenicom da baš nitko u mom gestu nije vidio dobru namjeru, obranu integriteta profesije, pokušaj da se makar obrani jedna dobra i lijepa predstava.
Ja ionako više nisam imala namjeru nastaviti s igranjem te predstave, što sam naznačila u svom pismu. Bitef kao internacionalni festival, na koji su došli Englezi, Rusi, Francuzi, Belgijanci, među njima i jedan Slovenac, činio mi se vrijedan mog prisustva, tim više što bi moje neigranje značilo izdaju predstave koju sam pod najtežim okolnostima radila za vrijeme devetomartovskih tenkova, svakodnevnih prijetnji vojnim udarom itd. itd. itd.
Strahovito je tužno biti prisiljen na opravdavanje, a nedjelo ne postoji. Postoji samo očaj, muka i užas. Preda mnom više ne stoje nikakve odluke koje moram donijeti. Sve su odlučili drugi. Oni su odlučili da ja moram zašutjeti, odustati, zamrijeti, oni su mi ukinuli pravo da radim svoj posao na onaj način na koji ja mislim da bih ga trebala raditi, oni su mi ukinuli pravo da dođem kući u svoj grad, ukinuli su mi pravo da se jednoga dana vratim u svoje kazalište i igram svoje predstave.
Netko je u to ime odlučio i to da mi treba dati otkaz. Hvala Hrvatskom narodnom kazalištu, hvala mom kolegi Draganu Milivojeviću koji je taj otkaz potpisao. Znam da mnogi ljudi dobivaju otkaze, da sam ja samo jedna od mnogih, jednostavno višak. Čovjek se stalno pita ima li pravo u ovom općem užasu postavljati svoje malo osobno pitanje. Ja svakako neko vrijeme (koje?) ne mislim igrati ni na jednoj kazališnoj sceni ove raspadajuće, izmrcvarene države. Možda se nije trebalo tako žuriti s otkazom, sve se moglo riješiti samo od sebe. Elegantnije. Pristojnije. Ne tako grubo. Naravno, nije vrijeme nježnosti. Ali, hoće li se netko nakon svega ovoga morati stidjeti? I hoću li to biti baš ja, kao što me uvjeravaju moji kolege po svojim pravovjernim intervjuima?
Smije li se prešutjeti nepravda?
Može li se užasom rata opravdati svaka mala gadost počinjena prema svojem bližnjem? Smije li se prešutjeti nepravda učinjena prijatelju ili kolegi u ime velikog svijetlog nacionalnog cilja? Smije li se u ime osjetljivosti za patnje cijelog jednog naroda ostati neosjetljiv na patnju pojedinca (koji je slučajno isto tako dio tog naroda)? Postavljam ova pitanja svojim prijateljima u Zagrebu koji šute, zamjerajući istovremeno šutnju Beogradu.
Teško je pisati bez gorčine. Voljela bih da to mogu, jer: "Ljubite neprijatelje svoje". Voljela bih da svi to možemo. Tu možda leži rješenje za sve nas. Ali se bojim da sam nevjerojatno daleko od Božjeg puta. A on je uvijek put ljubavi. Ne mržnje.
Kome zapravo pišem ovo pismo? Tko će ga pročitati? Tko će ga htjeti pročitati? Svi su obuzeti velikih općim stvarima, male pojedinačne sudbine više nisu važne. Koliko ćemo prijatelja izdati da ne bismo počinili veliku, jedino priznatu, nacionalnu izdaju? Koliko malih ljudskih izdaja, koliko sitnih podlosti treba počiniti da bi čovjek ostao "čist pred nacijom"?
Žao mi je, moj vrijednosni sistem je drugačiji. Za mene su uvijek postojali i uvijek će postojati samo ljudi, pojedinačni ljudi, i ti neki ljudi (bože, kako ih je malo!) uvijek će u mojoj glavi, bez obzira na sve kataklizme ovoga svijeta, biti izuzeti od svih generalizacija. Ja, na žalost, nikada neću moći "mrziti sve Srbe", niti uopće shvatiti što to zapravo znači. Ja ću uvijek, valjda do trenutka kad se ljubazne telefonske prijetnje konačno ostave, svoju ruku držati ispruženu prema nekom anonimnom čovjeku s one "druge strane", čovjeku koji je isto tako očajan i izgubljen kao ja, koji je isto tako tužan, zgranut i na smrt preplašen. Tih ljudi ima i u ovom gradu iz kojeg pišem ovo pismo, a u koji me odvela moja ljubav, ta stvar koju je u ovom času gotovo nepristojno i spomenuti. Ništa više ne služi kao ispričnica, sve je zgaženo i prezreno, ako nije u direktnoj službi velikog cilja. Kakva ljubav, kakvi brakovi, kakva prijateljstva, kakve kazališne predstave!
Odbijam i ne pristajem na takvo osakaćenje sebe same i svog života. Svoje zadnje predstave u Beogradu igrala sam za one očajnike koji nisu "Srbi", nego ljudi, ljudi kao ja, ljudi koji se gnušaju ove odvratne granginjolške farse u kojoj lete mrtve glave. Tim ljudima, i ovdje i tamo, sada se obraćam. Možda će me netko čuti.
Kaznu koju mi je moj grad priredio
Kaznu koju mi je moj grad, moj jedini grad, moje kazalište, moje jedino kazalište, tj. jedino kazalište koje sam smatrala svojim, kaznu koju su mi priredili, mislim da nisam zaslužila, jer sam radila onako kako mislim da uvijek treba raditi: vjerujući u ljude i našu profesiju, koja ljude mora spajati a ne razdvajati. Nikad se neću "odreći svojih beogradskih prijatelja" kao neki moji kolege, jer ne mislim da su ti prijatelji na bilo koji način pridonijeli ovoj katastrofi koja nas je zadesila, kao što se nikad neću odreći ni svojih zagrebačkih prijatelja, čak ni onda kad se oni odriču mene. Trudit ću se na sve načine da razumijem njihovu paniku, strah, ogorčenje, pa čak i mržnju, ali molim to isto razumijevanje i za sebe, tj. za jednu priču koja je drugačija od uobičajenih, za jedan život koji je, igrom tzv. sudbine, izašao iz očekivanog okvira. Zašto sve mora biti tako isto, tako zastrašujuće izjednačeno, poravnano, jednoobrazno? Nije li bilo dosta toga? Znam da je vrijeme uniformi, a one su sve jednake, ali ja nisam vojnik, ne mogu to biti, nisam u stanju to biti, nije moje da to budem.
Bez obzira na to hoćemo li živjeti u jednoj, u pet ili u pedeset država, dajte da ne zaboravimo na ljude, na svakoga pojedinačno, bez obzira na kojoj se strani ovog našeg Zida taj dotični slučajno zatekao. Slučajno smo se ovdje rodili, slučajno smo ovi li oni, pa valjda ima još nešto osim toga?
Upućujem ovo pismo u prazninu, u mrak, ne znajući tko će ga i kako pročitati, niti na koje se sve načine ono može zloupotrijebiti. Vjerojatno će poslužiti kao hrana za vječno gladnu propagandnu zvjerku. Možda će ga ipak netko pročitati čistoga srca.
Takvom čovjeku ću biti zahvalna.
Iz Beograda u Zagreb, 1.11.1991. godine
Radiosarajevo.ba
Glumica Mira Furlan preminula je u 66. godini. U Ameriku je otišla devedesetih godina prošloga stoljeća, nakon medijske hajke koju je doživjela u Zagrebu.
Pisalo se kako su na njezinu adresu stizale prijetnje smrću, izlazile su novinarske potjernice.
Furlan je na to odlučila odgovoriti pismo.
Pismo je objavio sedmičnjak "Danas" 5. noembra 1991. godine.
"Pismo sugrađanima.
Ovim putem želim zahvaliti svojim sugrađanima koji su se bezrezervno pridružili ovoj maloj, usputnoj i, po svemu sudeći, ne naročito značajnoj hajci na mene. Iako usputna, ona će ipak promijeniti i označiti cijeli moj život. Što je, naravno, posve nevažno u kontekstu svakodnevnih smrti, uništavanja, razaranja i stravičnih zlodjela u kojima se odvija naš život.
Prljava krpa
Budući da se ipak radi o mom jedinom životu, i kad sam već iz nekog razloga izabrana da poslužim kao prljava krpa o koju je zgodno tu i tamo obrisati blatne cipele, pa iako sam previše očajna da bih uopće imala volje za polemiziranje po novinama, ipak mislim da sebi i ovom gradu dugujem barem nekoliko rečenica. Baš kao na kraju nespretne, mučne, krive ljubavne priče, kad se, potpuno pogrešno, uvijek još nešto hoće reći i objasniti, iako u dubini duše znamo da su sve riječi suvišne, jer ih, naime, više nema tko čuti. Jer je, naime, kraj.
Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljiv broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak neprijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – čovjek se pita da li je to moguće. Pa ipak, hvala im. I onim plemenitim rodoljubima koji mi ljubazno obećavaju "masakr na srpski način" i onim kolegama, prijateljima i znancima koji mi svojom šutnjom daju do znanja da na njih više ne računam.
Hvala i svim mojim kolegama u kazalištu s kojima sam igrala Držića, Molierea, Turgenjeva i Shawa, hvala im na njihovoj šutnji, hvala im na tome što nisu pokušali barem razumjeti, ako ne pravdati, moje pismo povodom igranja predstave na Bitefu, pismo u kojem sam pokušala objasniti da je igranje predstave u ovom času za mene obrana naše zajedničke profesije koja ne smije i ne može sebe staviti u službu ni jedne političke ili nacionalne ideje, koja se ne može i ne smije sputavati političkim ili nacionalnim okvirima, jer se to naprosto protivi njenoj prirodi, koja mora, i u najgorim trenucima uspostavljati mostove i veze, kojoj je strana svaka nacionalna međa, koja je, u samoj svojoj biti, profesija koja ne pozna i ne priznaje granice.
Znam da se u ovom času sve te priče o kozmopolitizmu umjetnosti čine deplasiranima. Znam da se čini neumjesnim zaklinjati se u pacifizam, opću ljubav i bratstvo svih ljudi, dok ginu ljudi, ginu djeca, mladići se vraćaju kući zauvijek osakaćeni. Kako da kažem bilo što što neće zvučati kao deplasirana glupost u trenutku kad se, iz apsolutno neshvatljivih razloga, prijeti Dubrovniku u kojem sam igrala svoju najdražu predstavu, "Gloriju"?
Ne znam drugačije misliti
Pa ipak, ja ne znam drugačije misliti. Ne mogu u svojoj glavi pristati na rat kao jedino rješenje, ne mogu se natjerati da mrzim, ne mogu vjerovati da će oružje, ubijanje, osveta, mržnja, da će gomilanje zla bilo što ikada moći riješiti. Ne znači li svako pojedinačno intimno pristajanje na rat i zapravo i sudjelovanje u tome zločinu, prihvaćanje makar i najmanjeg dijela krivice za taj rat, odgovornosti za nj?
Ja u svakom slučaju mislim, znam i osjećam da je moja dužnost, dužnost naše profesije da gradi mostove. Da ne odustaje od suradnje i zajedništva. Ali ne nacionalnog. Profesionalnog. Ljudskog. I onda kad je najužasnije, kao što je to sada, trebalo bi inzistirati, do zadnjeg daha, na uspostavljanju i održavanju veza između ljudi. To je ulog za budućnost. A ona će valjda jednog dana ipak doći. Ja sam, sa svoje strane, sve do nedavno, bila spremna na sve moguće muke i poteškoće transportno-komunikacijsko- financijske vrste, bila sam spremna da 20 sati putujem preko Austrije i Mađarske, a bila bih spremna da podnesem još mnogo luđe i opasnije varijante putovanja, samo da stignem na svoje predstave u dva zaraćena grada, da se točno u pola osam pojavim na sceni sa svojim zagrebačkim ili beogradskim kolegama i da odigram naizmjenično Corneillea i Turgenjeva, u ime kontinuiteta svog posla, u ime nečega što će nadživjeti ovaj rat i ovu, meni neshvatljivu, mržnju. I bila bih i dalje spremna da sebe uvijek iznova ulažem kao zalog za neku budućnost koja nas valjda ipak čeka, sve dok me neki strastveni rodoljub doista ne izmasakrira, kao što mi obećavaju.
Bila sam spremna i bila bih spremna i dalje na sve napore i užase s tim u vezi, da me odjednom, takvom strahovitom žestinom, nije zapljusnula mržnja iz mog rodnog grada. Užasnuta sam silinom i količinom te mržnje, jednodušnošću osude, činjenicom da baš nitko u mom gestu nije vidio dobru namjeru, obranu integriteta profesije, pokušaj da se makar obrani jedna dobra i lijepa predstava.
Ja ionako više nisam imala namjeru nastaviti s igranjem te predstave, što sam naznačila u svom pismu. Bitef kao internacionalni festival, na koji su došli Englezi, Rusi, Francuzi, Belgijanci, među njima i jedan Slovenac, činio mi se vrijedan mog prisustva, tim više što bi moje neigranje značilo izdaju predstave koju sam pod najtežim okolnostima radila za vrijeme devetomartovskih tenkova, svakodnevnih prijetnji vojnim udarom itd. itd. itd.
Strahovito je tužno biti prisiljen na opravdavanje, a nedjelo ne postoji. Postoji samo očaj, muka i užas. Preda mnom više ne stoje nikakve odluke koje moram donijeti. Sve su odlučili drugi. Oni su odlučili da ja moram zašutjeti, odustati, zamrijeti, oni su mi ukinuli pravo da radim svoj posao na onaj način na koji ja mislim da bih ga trebala raditi, oni su mi ukinuli pravo da dođem kući u svoj grad, ukinuli su mi pravo da se jednoga dana vratim u svoje kazalište i igram svoje predstave.
Netko je u to ime odlučio i to da mi treba dati otkaz. Hvala Hrvatskom narodnom kazalištu, hvala mom kolegi Draganu Milivojeviću koji je taj otkaz potpisao. Znam da mnogi ljudi dobivaju otkaze, da sam ja samo jedna od mnogih, jednostavno višak. Čovjek se stalno pita ima li pravo u ovom općem užasu postavljati svoje malo osobno pitanje. Ja svakako neko vrijeme (koje?) ne mislim igrati ni na jednoj kazališnoj sceni ove raspadajuće, izmrcvarene države. Možda se nije trebalo tako žuriti s otkazom, sve se moglo riješiti samo od sebe. Elegantnije. Pristojnije. Ne tako grubo. Naravno, nije vrijeme nježnosti. Ali, hoće li se netko nakon svega ovoga morati stidjeti? I hoću li to biti baš ja, kao što me uvjeravaju moji kolege po svojim pravovjernim intervjuima?
Smije li se prešutjeti nepravda?
Može li se užasom rata opravdati svaka mala gadost počinjena prema svojem bližnjem? Smije li se prešutjeti nepravda učinjena prijatelju ili kolegi u ime velikog svijetlog nacionalnog cilja? Smije li se u ime osjetljivosti za patnje cijelog jednog naroda ostati neosjetljiv na patnju pojedinca (koji je slučajno isto tako dio tog naroda)? Postavljam ova pitanja svojim prijateljima u Zagrebu koji šute, zamjerajući istovremeno šutnju Beogradu.
Teško je pisati bez gorčine. Voljela bih da to mogu, jer: "Ljubite neprijatelje svoje". Voljela bih da svi to možemo. Tu možda leži rješenje za sve nas. Ali se bojim da sam nevjerojatno daleko od Božjeg puta. A on je uvijek put ljubavi. Ne mržnje.
Kome zapravo pišem ovo pismo? Tko će ga pročitati? Tko će ga htjeti pročitati? Svi su obuzeti velikih općim stvarima, male pojedinačne sudbine više nisu važne. Koliko ćemo prijatelja izdati da ne bismo počinili veliku, jedino priznatu, nacionalnu izdaju? Koliko malih ljudskih izdaja, koliko sitnih podlosti treba počiniti da bi čovjek ostao "čist pred nacijom"?
Žao mi je, moj vrijednosni sistem je drugačiji. Za mene su uvijek postojali i uvijek će postojati samo ljudi, pojedinačni ljudi, i ti neki ljudi (bože, kako ih je malo!) uvijek će u mojoj glavi, bez obzira na sve kataklizme ovoga svijeta, biti izuzeti od svih generalizacija. Ja, na žalost, nikada neću moći "mrziti sve Srbe", niti uopće shvatiti što to zapravo znači. Ja ću uvijek, valjda do trenutka kad se ljubazne telefonske prijetnje konačno ostave, svoju ruku držati ispruženu prema nekom anonimnom čovjeku s one "druge strane", čovjeku koji je isto tako očajan i izgubljen kao ja, koji je isto tako tužan, zgranut i na smrt preplašen. Tih ljudi ima i u ovom gradu iz kojeg pišem ovo pismo, a u koji me odvela moja ljubav, ta stvar koju je u ovom času gotovo nepristojno i spomenuti. Ništa više ne služi kao ispričnica, sve je zgaženo i prezreno, ako nije u direktnoj službi velikog cilja. Kakva ljubav, kakvi brakovi, kakva prijateljstva, kakve kazališne predstave!
Odbijam i ne pristajem na takvo osakaćenje sebe same i svog života. Svoje zadnje predstave u Beogradu igrala sam za one očajnike koji nisu "Srbi", nego ljudi, ljudi kao ja, ljudi koji se gnušaju ove odvratne granginjolške farse u kojoj lete mrtve glave. Tim ljudima, i ovdje i tamo, sada se obraćam. Možda će me netko čuti.
Kaznu koju mi je moj grad priredio
Kaznu koju mi je moj grad, moj jedini grad, moje kazalište, moje jedino kazalište, tj. jedino kazalište koje sam smatrala svojim, kaznu koju su mi priredili, mislim da nisam zaslužila, jer sam radila onako kako mislim da uvijek treba raditi: vjerujući u ljude i našu profesiju, koja ljude mora spajati a ne razdvajati. Nikad se neću "odreći svojih beogradskih prijatelja" kao neki moji kolege, jer ne mislim da su ti prijatelji na bilo koji način pridonijeli ovoj katastrofi koja nas je zadesila, kao što se nikad neću odreći ni svojih zagrebačkih prijatelja, čak ni onda kad se oni odriču mene. Trudit ću se na sve načine da razumijem njihovu paniku, strah, ogorčenje, pa čak i mržnju, ali molim to isto razumijevanje i za sebe, tj. za jednu priču koja je drugačija od uobičajenih, za jedan život koji je, igrom tzv. sudbine, izašao iz očekivanog okvira. Zašto sve mora biti tako isto, tako zastrašujuće izjednačeno, poravnano, jednoobrazno? Nije li bilo dosta toga? Znam da je vrijeme uniformi, a one su sve jednake, ali ja nisam vojnik, ne mogu to biti, nisam u stanju to biti, nije moje da to budem.
Bez obzira na to hoćemo li živjeti u jednoj, u pet ili u pedeset država, dajte da ne zaboravimo na ljude, na svakoga pojedinačno, bez obzira na kojoj se strani ovog našeg Zida taj dotični slučajno zatekao. Slučajno smo se ovdje rodili, slučajno smo ovi li oni, pa valjda ima još nešto osim toga?
Upućujem ovo pismo u prazninu, u mrak, ne znajući tko će ga i kako pročitati, niti na koje se sve načine ono može zloupotrijebiti. Vjerojatno će poslužiti kao hrana za vječno gladnu propagandnu zvjerku. Možda će ga ipak netko pročitati čistoga srca.
Takvom čovjeku ću biti zahvalna.
Iz Beograda u Zagreb, 1.11.1991. godine
2
2
-
Heidi
- Lemon Addict
- Reactions: 22582
- Postovi: 15606
- Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
- Lokacija: Kosmicki raspor
Re: In memoriam/ Počivali u miru..
1
1
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Re: In memoriam/ Počivali u miru..
Jedna od najljepših glumica
Počivala u miru.
0
You can jeer but you don’t understand
Any fragile soul can be a Florida Man
Any fragile soul can be a Florida Man
-
East_side
- Etablirani član
- Reactions: 3831
- Postovi: 2443
- Pridružen/a: 16 sep 2020, 11:42
- Lokacija: Dovoljno blizu
Re: In memoriam/ Počivali u miru..
RIP SelmaPreminula Selma Borić, junakinja legendarnog hita Bijelog dugmeta.
https://www.klix.ba/magazin/preminula-s ... /210129050
1
1
Nikada ne gasi svoje svjetlo samo zbog toga što nekima ide u oči.
Re: In memoriam/ Počivali u miru..
Neka pociva u miru. 
Vlado Dijak joj je poklonio besmrtnost.
Vlado Dijak joj je poklonio besmrtnost.
0
Don't wanna hear about it
Every single one's got a story to tell...
Every single one's got a story to tell...
Re: In memoriam/ Počivali u miru..
Umro je Larry Flynt, kontroverzni kralj pornografije koji je pomicao granice slobode govora
Njegova životna priča poslužila je i kao predložak za holivudski film Miloša Formana “Narod protiv Larryja Flynta”
Piše: Hina
Stephane De Sakutin/AFP
Kontroverzni izdavač časopisa Hustler, Larry Flynt Jr., koji je koristio svoje pornografsko carstvo za pomicanje granica slobode govora, umro je u dobi od 78 godina u Los Angelesu, izvijestio je Washington Post u srijedu po lokalnom vremenu.
List je objavio da je Flyntov brat Jimmy potvrdio njegovu smrt, ali nije naveo uzrok. Flynt je imao niz zdravstvenih problema otkako je preživio pokušaj atentata 1978. nakon kojeg je završio u invalidskim kolicima.
Larry Flynt na proslavi 60. rođendana na koji je u Parizu otvorio Le Hustler Club
Hector Mata/AFP
Punih 50 godina bio je jedno od najvažnijih imena u industriji zabave za odrasle, ali je svjetsku slavu stekao tek za vrijeme spora s američkim vlastima oko slobode izražavanja.
Njegova životna priča poslužila je i kao predložak za holivudski film Miloša Formana “Narod protiv Larryja Flynta” (1996.) s Woodyjem Harrelsonom u glavnoj ulozi.
Prilikom proslave 40. obljetnice pokretanja pornografskog časopisa Hustler i isto toliko godina borbe za slobodu izričaja, Flynt je rekao da je "najveći opskrbljivač sadržajem za odrasle u svijetu, prisutni smo u više od 60 zemalja".
Larry Flynt u svom Le Hustler Clubu u Parizu na proslavi 62. rođendana u društvu striptizeta
Stephane De Sakutin/AFP
Flynt je volio ljutiti svoje kritičare raznim egzibicijama, poput nošenja pelene napravljene od američke zastave na sudu.
Godinama se povlačio po sudovima, a najpoznatiji slučaj bila je tužba koju je protiv njega zbog klevete uložio Jerry Falwell, propovjednik s milijunima sljedbenika.
Larry Flynt snimljen u svom uredu 2003. godine prilikom najave kandidature za guvernera Kalifornije
Hector Mata/AFP
On je prvo napao Flynta da svojim listom kvari mlade i potiče nasilje, na što je Flynt objavio članak o njemu u kojem je naveo da je Falwell izgubio nevinost spavajući s vlastitom majkom. Nakon toga ga je Falwell tužio sudu zbog klevete i dobio.
Međutim, Flynt se žalio Vrhovnom sudu pozivajući se na prvi amandman ustava koji jamči slobodu govora i odnio pobjedu 1988.
"To što objavljujem pornografiju ne znači da me ne brinu socijalni problemi kakve svi mi imamo", rekao je u jednom intervjuu.
Ženio se pet puta, a nadživjelo ga je četvero djece.
Larry Flynt na proslavi 60. rođendana na koji je u Parizu otvorio Le Hustler Club
Joel Saget/AFP
Larry Flynt snimljen 1999. godine na press konferenciji na kojoj je objavio da je republikanski kongresnik Bob Barr, jedan od tadašnjih tužitelja u postupku opoziva predsjednika Billa Clintona zbog afere s Monicom Lewinsky, i sam imao preljubničku aferu kao i da je svoju bivšu suprugu osobno odvezao u kliniku kako bi obavila pobačaj
Njegova životna priča poslužila je i kao predložak za holivudski film Miloša Formana “Narod protiv Larryja Flynta”
Piše: Hina
Stephane De Sakutin/AFP
Kontroverzni izdavač časopisa Hustler, Larry Flynt Jr., koji je koristio svoje pornografsko carstvo za pomicanje granica slobode govora, umro je u dobi od 78 godina u Los Angelesu, izvijestio je Washington Post u srijedu po lokalnom vremenu.
List je objavio da je Flyntov brat Jimmy potvrdio njegovu smrt, ali nije naveo uzrok. Flynt je imao niz zdravstvenih problema otkako je preživio pokušaj atentata 1978. nakon kojeg je završio u invalidskim kolicima.
Larry Flynt na proslavi 60. rođendana na koji je u Parizu otvorio Le Hustler Club
Hector Mata/AFP
Punih 50 godina bio je jedno od najvažnijih imena u industriji zabave za odrasle, ali je svjetsku slavu stekao tek za vrijeme spora s američkim vlastima oko slobode izražavanja.
Njegova životna priča poslužila je i kao predložak za holivudski film Miloša Formana “Narod protiv Larryja Flynta” (1996.) s Woodyjem Harrelsonom u glavnoj ulozi.
Prilikom proslave 40. obljetnice pokretanja pornografskog časopisa Hustler i isto toliko godina borbe za slobodu izričaja, Flynt je rekao da je "najveći opskrbljivač sadržajem za odrasle u svijetu, prisutni smo u više od 60 zemalja".
Larry Flynt u svom Le Hustler Clubu u Parizu na proslavi 62. rođendana u društvu striptizeta
Stephane De Sakutin/AFP
Flynt je volio ljutiti svoje kritičare raznim egzibicijama, poput nošenja pelene napravljene od američke zastave na sudu.
Godinama se povlačio po sudovima, a najpoznatiji slučaj bila je tužba koju je protiv njega zbog klevete uložio Jerry Falwell, propovjednik s milijunima sljedbenika.
Larry Flynt snimljen u svom uredu 2003. godine prilikom najave kandidature za guvernera Kalifornije
Hector Mata/AFP
On je prvo napao Flynta da svojim listom kvari mlade i potiče nasilje, na što je Flynt objavio članak o njemu u kojem je naveo da je Falwell izgubio nevinost spavajući s vlastitom majkom. Nakon toga ga je Falwell tužio sudu zbog klevete i dobio.
Međutim, Flynt se žalio Vrhovnom sudu pozivajući se na prvi amandman ustava koji jamči slobodu govora i odnio pobjedu 1988.
"To što objavljujem pornografiju ne znači da me ne brinu socijalni problemi kakve svi mi imamo", rekao je u jednom intervjuu.
Ženio se pet puta, a nadživjelo ga je četvero djece.
Larry Flynt na proslavi 60. rođendana na koji je u Parizu otvorio Le Hustler Club
Joel Saget/AFP
Larry Flynt snimljen 1999. godine na press konferenciji na kojoj je objavio da je republikanski kongresnik Bob Barr, jedan od tadašnjih tužitelja u postupku opoziva predsjednika Billa Clintona zbog afere s Monicom Lewinsky, i sam imao preljubničku aferu kao i da je svoju bivšu suprugu osobno odvezao u kliniku kako bi obavila pobačaj
2
1
1
1
-
vjesticanametli
- PRObehar
- Reactions: 12867
- Postovi: 7778
- Pridružen/a: 19 sep 2020, 22:30
- Lokacija: Hexenland
uzas
Re: In memoriam/ Počivali u miru..
Preminuo danas u 67. godini
Naš poznati kantautor Đorđe Balašević preminuo je danas u 67. godini, saznaje Blic.
Podsetimo, Balašević je pre 3 dana primljen na Infektivnu kliniku, gde se lečio od upale pluća, uzrokovane koronavirusom.
Lekari su preuzeli sve neophodne mere lečenje, ali do boljitka nije dolazilo. Danas po podne stanje se dodatno pogoršalo usled hroničnih problema koje je imao i ranije. Napori lekara KCV trajali su nekoliko časova. Nažalost, nije bilo poboljšanja stanja, te je poznati kantautor preminuo samo 3 meseca pre 68. rođendana.
Život? To ti je, znaš ono na grobu, pa kada piše godina rođenja i godina smrti. E ona crtica između, to ti je život.
Đorđe Balašević rođen je 11. maja 1953. godine u Novom Sadu. Što se tiče detinjstva, sam Balašević je tvrdio kako je imao sjajno i uzbudljivo detinjstvo.
Balašević je gimnaziju napustio u 3. razredu, pa je ispite polagao vanredno. Nakon završene srednje škole upisao je geografiju na Prirodno-matematičkom fakultetu jer, po vlastitom priznanju, na prijemnim ispitima nije bilo matematike. Osnovna ambicija u srednjoj školi bila mu je da postane fudbaler. Ali kada je kao 17-godišnjak ležao bolestan, pojava jedne muve u sobi inspirisala je Balaševića da napiše svoju prvu pesmu Otkud muva. Zatim je počeo pisati prepeve stranih hitova za emisiju Muzički klub, a s prijateljem koji se "snalazio" na gitari otpočeo je i zajednički rad. Godine 1977. pristupio je grupi Žetva, s kojom je snimio neobavezan tango U razdeljak te ljubim.
U svojoj karijeri Balašević nije bio samo kantautor, već je napisao scenario i tumačio glavnu ulogu u TV seriji Specijalna redakcija, a glumio je i u TV serijama Vojnici, Pop Ćira i pop Spira i Panonski mornar. Napisao je i nekoliko knjiga: Tri posleratna druga, I život ide dalje (sve dalje odavde...), Dodir svile i Jedan od onih života. Za svoj rad dobio je Nagradu punoletstva, Oktobarsku nagradu Novog Sada, Estradnu nagradu Jugoslavije, nagradu za literarni doprinos u području estrade na Domanovićevim danima satire, Nagradu Todor Manojlović za poseban umetnički senzibilitet, a imenovan je i Uneskovim ambasadorom dobre volje.
O svojoj supruzi je pričao:
S Oljom sam mogao provoditi sate i sate u razgovoru i šetnji. Kad bih pak otišao nekud bez nje, svako malo bih pomislio: Bože, što mi nedostaje to stvorenje! Zadnje leto, pred vojsku, krenuo sam na more. U Umagu sam s recepcije hotela Koralj nazvao Olju i pitao je: "Olja, reci mi odmah, hoćeš ili nećeš?" Nije stigla ni odgovoriti, a ja sam već seo u svoj golf, zaboravio letovanje i bez prestanka vozio do Zrenjanina. Od tada se nismo razdvajali.
O sebi je zapisao:
Neki me vole, neki osporavaju, ali to niti usporava moj jedrenjak, niti mu dodaje vetra… Jesi ili nisi, odavno mi je poznato… I sumnjam da posle svih ovih godina postoji još ponešto što bih o sebi saznao od nekog drugog.
Naš poznati kantautor Đorđe Balašević preminuo je danas u 67. godini, saznaje Blic.
Podsetimo, Balašević je pre 3 dana primljen na Infektivnu kliniku, gde se lečio od upale pluća, uzrokovane koronavirusom.
Lekari su preuzeli sve neophodne mere lečenje, ali do boljitka nije dolazilo. Danas po podne stanje se dodatno pogoršalo usled hroničnih problema koje je imao i ranije. Napori lekara KCV trajali su nekoliko časova. Nažalost, nije bilo poboljšanja stanja, te je poznati kantautor preminuo samo 3 meseca pre 68. rođendana.
Život? To ti je, znaš ono na grobu, pa kada piše godina rođenja i godina smrti. E ona crtica između, to ti je život.
Đorđe Balašević rođen je 11. maja 1953. godine u Novom Sadu. Što se tiče detinjstva, sam Balašević je tvrdio kako je imao sjajno i uzbudljivo detinjstvo.
Balašević je gimnaziju napustio u 3. razredu, pa je ispite polagao vanredno. Nakon završene srednje škole upisao je geografiju na Prirodno-matematičkom fakultetu jer, po vlastitom priznanju, na prijemnim ispitima nije bilo matematike. Osnovna ambicija u srednjoj školi bila mu je da postane fudbaler. Ali kada je kao 17-godišnjak ležao bolestan, pojava jedne muve u sobi inspirisala je Balaševića da napiše svoju prvu pesmu Otkud muva. Zatim je počeo pisati prepeve stranih hitova za emisiju Muzički klub, a s prijateljem koji se "snalazio" na gitari otpočeo je i zajednički rad. Godine 1977. pristupio je grupi Žetva, s kojom je snimio neobavezan tango U razdeljak te ljubim.
U svojoj karijeri Balašević nije bio samo kantautor, već je napisao scenario i tumačio glavnu ulogu u TV seriji Specijalna redakcija, a glumio je i u TV serijama Vojnici, Pop Ćira i pop Spira i Panonski mornar. Napisao je i nekoliko knjiga: Tri posleratna druga, I život ide dalje (sve dalje odavde...), Dodir svile i Jedan od onih života. Za svoj rad dobio je Nagradu punoletstva, Oktobarsku nagradu Novog Sada, Estradnu nagradu Jugoslavije, nagradu za literarni doprinos u području estrade na Domanovićevim danima satire, Nagradu Todor Manojlović za poseban umetnički senzibilitet, a imenovan je i Uneskovim ambasadorom dobre volje.
O svojoj supruzi je pričao:
S Oljom sam mogao provoditi sate i sate u razgovoru i šetnji. Kad bih pak otišao nekud bez nje, svako malo bih pomislio: Bože, što mi nedostaje to stvorenje! Zadnje leto, pred vojsku, krenuo sam na more. U Umagu sam s recepcije hotela Koralj nazvao Olju i pitao je: "Olja, reci mi odmah, hoćeš ili nećeš?" Nije stigla ni odgovoriti, a ja sam već seo u svoj golf, zaboravio letovanje i bez prestanka vozio do Zrenjanina. Od tada se nismo razdvajali.
O sebi je zapisao:
Neki me vole, neki osporavaju, ali to niti usporava moj jedrenjak, niti mu dodaje vetra… Jesi ili nisi, odavno mi je poznato… I sumnjam da posle svih ovih godina postoji još ponešto što bih o sebi saznao od nekog drugog.
3
3
Re: In memoriam/ Počivali u miru..
Jako.
3
3
Tokom cijelog tvog zvota, u tebi se bore dva vuka, dobar i zao. Pobijedice onaj koga vise hranis.
-
Moonlight
- Menadžerska legenda
- Reactions: 13454
- Postovi: 9011
- Pridružen/a: 23 jul 2020, 10:41
- Lokacija: Tu... Gdje dezinfikujem misli i emocije.
Re: In memoriam/ Počivali u miru..
Legenda...uz cije pjesme smo odrastali.
Jednog dana zastaćete negde na sred neke dobro poznate ulice, pogledaćete u nebo i razumećete zašto se sve baš tako desilo. Duboko ćete udahnuti novi život i hrabrim koracima krenuti dalje, i najzad shvatiti da je život previše kratak da biste bili nesretni.
— Đorđe Balašević
Jednog dana zastaćete negde na sred neke dobro poznate ulice, pogledaćete u nebo i razumećete zašto se sve baš tako desilo. Duboko ćete udahnuti novi život i hrabrim koracima krenuti dalje, i najzad shvatiti da je život previše kratak da biste bili nesretni.
— Đorđe Balašević
2
2
Kad su misli u boji, život nikad nije siv 
