R4IN je napisao/la: ↑29 sep 2021, 12:14
Nedavno ugledam par kako se svadja i cujem nesto joj prijeti i zgrabi je i uvuce u haustor, kontam sad ce je istici, udjem za njima on je zgrabio za kragnu uz zid
Reko sta radite to on samo prodje pored mene i izadje a ona za njim reko stani ovde a ona meni ma nece ok je on.. i ode za njima, kontam u sebi kad si glupa nek te sastavi sa zemljom...
Tako smo se ja i jaran umiješali kad je lik lupao ženu na parkingu pa nam ona sveza policiju.
Međutim imaš i slučaj kad je žena ubijena toliko i pojam da se jadna boji napustiti čovjeka.
Zajebano je kad imaš psihopatu pa te ubije u pojam.
Rekao sma od sad ne prilazim dok ne cujem da je marise il zove u pomoc
Žene na Balkanu ujedinjene protiv nasilja: Borba tek predstoji
Feminističke inicijative, koje podstiču žene da vjeruju jedna drugoj, a društvo da vjeruje žrtvama, ohrabrile su žene širom Balkana da podignu svoj glas i ustanu protiv nasilja.
Problem seksualnog zlostavljanja, kao i nasilja nad ženama u protekloj godini ogolila je nekolicina kampanja na društvenim mrežama koje su pokrenule lavinu ispovijesti žena širom Balkana. Počelo je inicijativom “Nisam tražila”, nastavilo se preko drugih feminističkih inicijativa koje podstiču žene da vjeruju jedna drugoj, a društvo da vjeruje žrtvama, a za sada je stalo na kampanji #Nisamprijavila.
Ohrabrene slobodnim prostorom u kojem su dobile priliku da otvoreno – bez straha od osude društva i potrebe za pravdanjem – progovore o seksualnom zlostavljanju, odnosno drugim oblicima nasilja koje su pretrpjele, a o kojem su šutile zbog stida, straha i nepovjerenja u institucije, društvenim mrežama na Balkanu nizale su se desetine hiljada bolnih i potresnih svjedočanstava.
Kampanje koje su ohrabrile žene da shvate da “šutnja nije zlato” i da je vrijeme da konačno progovore od neupitne su važnosti, ističu sagovornice Al Jazeere.
“Ove kampanje su izuzetno važne jer su nastale od strane samih žena koje su odlučile da javno progovore o nasilju koje trpe. One su u tom smislu autentične, spontane i snažne, i dopiru i do onih članova i članica društva koji do sada nisu bili zainteresovani da vide i čuju nasilje koje se ženama svakodnevno dešava”, kaže Sanja Pavlović, novinarka i aktivistkinja iz beogradskog Autonomnog ženskog centra.
‘Dok god se o nasilju šuti, ono ne prestaje’
Petra Kontić, sociologinja i voditeljica programa rodna ravnopravnost u udruženju B.a.B.e. iz Zagreba, ističe da su ove inicijative, bez obzira na to što zabrinjavaju i istovremeno zastrašuju jer se ne radi o izoliranom slučaju, važan iskorak za budućnost svih žena u regiji.
“Dok god se o nasilju šuti, ono ne prestaje”, kaže Kontić i dodaje: “Riječ je o značajnom društvenom događaju koji može pokrenuti niz pozitivnih promjena, od senzibilizacije šire javnosti na tu temu do nužnih zakonodavnih izmjena. Isto tako, važno je poslati poruku drugim žrtvama da nisu same i da nisu krive za ono što im se događa, a to je upravo ono što ovakve kampanje, između ostalog, postižu. Također, ovakve kampanje stavljaju fokus na važan društveni problem koji bez njih možda nikad ne bi došao u središte pažnje medija i šire javnosti.”
Ističući važnost ovih inicijativa, Jadranka Miličević iz sarajevske Fondacije CURE kaže kako je neophodno da svi radimo na vidljivosti i prepoznavanju nasilja u svakodnevnom životu.
“Dok god su minimalne kazne za ove oblike nasilja, dok god se krivica prebacuje na žene i djevojke da su ‘na neki način izazvale nasilnika’, teško ćemo mijenjati svijest pojedinaca (osobe koje su u sistemu i koji su na neki način odgovorni), jer su oni ti koji donose nerazumne (obeshrabrujuće po žene i djevojke koje su preživjele nasilje) odluke zbog patrijarhalnih stereotipa i predrasuda”, kaže Miličević.Jasne posljedice nerada institucija
Paralisane strahom i nepovjerenjem u institucije žene uglavnom godinama šute o nasilju koje doživljavaju. S razlogom, ispostavit će se nakon što je Beograđanka Nina Stojaković otvoreno progovorila o neprofesionalnom postupanju institucija prema žrtvama nasilja.
Ona je na Twitteru napisala kako su njenoj sestri, koju je momak psihički i fizički maltretirao, zbog čega je u konačnici pokušala izvršiti samoubistvo, rekli da ne mogu uraditi ništa “jer nema izvještaj ljekara, iako ima nekoliko svjedoka, među kojima svog psihoterapeuta koji ju je vidio u modricama i kojem je prvom sve priznala”.
Upravo je njen tvit animirao žene širom Balkana da pod hashtagom #Nisamprijavila podijele svoje razloge neprijavljivanja nasilja.
“Besna sam, ali nažalost nisam iznenađena. Ovakvo postupanje institucija je pre pravilo nego izuzetak. Mi se u stvari još uvek oduševljavamo onda kada neko ko je plaćen našim novcem radi savesno posao za koji je plaćen. Ne mislim da su institucije sve i svja, ne mislim ni da tu leži sva pravda koja je potrebna žrtvama, ali one jesu važna karika u procesu oporavka”, kaže Jelena Riznić, sociologinja, aktivistkinja i članica feminističkog kolektiva “Ženska solidarnost” iz Srbije.
Ona ističe kako je važno da žena koja je preživjela nasilje dobije jasnu potvrdu da je njeno iskustvo validno i da je takvo ponašanje nedopustivo, ali da je sa druge strane važno i zbog njene, ali i sigurnosti drugih žena, da nasilnici snose odgovornost za svoje postupke.
“Podsetiću, nekoliko dana nakon što je Nina Stojaković objavila priču o iskustvu svoje sestre, dočekala nas je vest o trostrukom femicidu, odnosno slučaju u kom je muškarac ubio svoju bivšu suprugu i dve ćerke. Nerad institucija ima svoje jasne posledice”, poručuje.
Miličević, koja kao aktivistkinja već duže od dvadeset godina pomaže ženama da izađu iz “stanja” da trpe nasilje, kaže da su joj ove kampanje mnogo značile, ali i da su je u isto vrijeme podsjetile da do velikih promjena neće doći sve dok se ne promijeni odnos društva.
Mi imamo dobre zakone, konvencije, rezolucije, ali je problem primjene i prepoznavanja nasilja kao javnog problema, a ne kao što se još uvijek govori da je nasilje privatna stvar/problem porodice, najčešće supružnika ili partnera”, kaže Miličević, dodajući kako su upravo ove kampanje pokazale na koje prepreke i probleme žrtve nailaze.
‘Do revolucije dolazi tek kada se sve udružimo’
Riznić podsjeća je da historija feminističkog pokreta pokazuje da revolucije počinju onda kada se žene okupe i počnu da dijele svoja iskustva.
“Trauma, a posebno trauma seksualnog nasilja ima tendenciju da izoluje; sa druge strane, iskustvo rada sa ženama pokazuje da se trauma leči pričom i u odnosu. Obe kampanje – i #NisamTražila i #NisamPrijavila, imaju dvojak značaj u tom smislu – sa jedne strane, one su lek za žene koje su doživele nasilje i koje dele svoju priču, imajući istovremeno na umu da nisu same u tome; to nisam samo ja, to nisi samo ti, to je naše zajedničko iskustvo traume i oporavka. Sa druge strane, ovo je znak da su zidovi trajno i konačno pribijeni i da nema nazad nakon ovoga. Mi sada možemo jasno i glasno da kažemo da je nasilje, a pre svega seksualno nasilje življena stvarnost svake žene, a da kada institucije ćute, žene govore. Nadam se da će početi i da viču”, kaže Riznić.
Pavlović ističe kako su upravo ove kampanje mnogima otvorile oči i iskreno ih potresle jer su tek sada shvatili razmjere nepravde koja se dešava ženama u njihovom okruženju.
“Jedno je kada ženske organizacije govore ‘svaka druga žena je doživela psihološko nasilje, svaka treća fizičko i/ili seksualno’ (što je takođe jako važno), ali daleko je potresnije kada žene odluče te brojke prikažu kroz autentične ispovesti”, pojašnjava.
“Aktivistkinje za ženska prava su prokrčile put ka revoluciji i učile društvo principu verovanja ženama, ali do same revolucije dolazi tek kada se sve udružimo. Upravo je to ono što se dešavalo tokom cele protekle godine, u obrazovnim ustanovama, medicinskim ustanovama, ustanovama kulture, na društvenim mrežama… širom regiona, i što se nadam da će se nastaviti dešavati”, dodaje Pavlović.
Borba tek predstoji
Sagovornice Al Jazeere smatraju da ovakve kampanje u konačnici mogu dovesti do konkretnih akcija nadležnih i promjena neophodnih u društvu u kojem živimo.
Smatram da se to već dešava, za sada makar na nivou društva jer je činjenica da nikada nije bilo toliko podrške i poverenja u glasove žena. Bez obzira na to što i dalje postoje struje koje iskazuju nepoverenje, čini se da polako postaju manjina”, kaže Pavlović.
Pojašnjava kako manjkavosti u sistemu i dalje postoje i kako ih treba imenovati, ali ističe da su promjene počele da se dešavaju i na institucionalnom nivou.
“Institucije i zvanični sistemi podrške i zaštite su tradicionalni, tromi i spori, ali i unutar tih institucija rade ljudi kao što smo i svi mi, i sve ove ispovesti žena su došle i do njih. Primera radi, mnogi univerziteti i fakulteti su u proteklih godinu dana počeli da rade na tome, a neki već i usvojili različite pravilnike koji se tiču sprečavanja i zaštite od seksualnog uznemiravanja studentkinja. Takođe, tužilaštva su pokrenula neke postupke koje je policija propustila da uradi”, podsjeća Pavlović.
Promjenama svjedočimo i u Hrvatskoj, dodaje Kontić, podsjećajući da su ispovijesti o seksualnom uznemiravanju studentica i bivših studentica određenih fakulteta utjecale na izmjene Kaznenog zakona prilikom čega je ukinut rok zastare prijave od tri mjeseca te se spolno uznemiravanje goni po službenoj dužnosti.
“Riječ je o velikim, zakonodavnim promjenama koje su direktna posljedica javnih istupa hrabrih žena”, kaže Kontić, dodajući kako navedeno neće eliminirati nasilje, ali je važan korak u tom smjeru.
“Potrebno je vreme da bismo ishode tih promena počele zaista da osetimo na svojoj koži u svakodnevnici, ali proces jeste započet i nazad se u ovom momentu više neće moći”, dodaje Pavlović.
Riznić priznaje da je teško i zamisliti drugačiji svijet u postojećim okolnostima, no ističe da je ogromna stvar urađena.
Patrijarhat nas uči da će nas tišina zaštititi, ali mislim da sve zajedno shvatamo da nas jedino ženska solidarnost može spasiti. Istorija ženske borbe nam pokazuje da tamo gde ima tlačenja, ima i borbe i otpora i mislim da su žene već uradile ogromnu stvar time što su progovorile. Borba nam predstoji, ali ja sam ipak optimistična”, zaključuje Riznić.
ja postujem svaku borbu za prava.
medjutim u mom vjecnom razgovoru sa svakom od mojih licnosti...postavljam ja tako i sam sebi pitanja.
npr
od koga zene traze prava?
zene traze prava od muskaraca i zena.
To sto traze same od sebe, nije zajebancija nego istina...
jer
Pravo glasa je odlucujuce.
Zene imaju pravo glasa.
Prava se mogu dobiti npr na referendumu...
Kao npr prava na besplatne tampone ili vibratore cak.
Na neki kvazi epski nivo dignuta borba, nije nista do teske budalestine...jer:
Zene se ne bore za zene, jer ne vidim neku borbu da imaju sve zene na svijetu pravo jesti, ljeciti se, nahraniti djecu...
dakle
Ako imaju pravi glasa...trazi se referendum.
Izglasaju...i to je to.
