Bozji poslanici u islamu

[Fatih]

Ovu temu otvaram, da bismo se svi prisjetili na Bozije poslanike, ljude koji su bili odabrani, da ljudima prenesu/obnove Bozije zapovijedi za ljude. Mnogi poslanici su bivali poslani samo svom narodu, ili na odredjenom geografskom podrucju. Posljednji Boziji poslanik Muhamed a.s, je poslan cijelom covjecanstvu, odnosno, dostavio je Boziju Objavu Kur'an, kao uputu za cijelo covjecanstvo. Muslimani vjeruju kur'anskoj poruci, da poslije njega vise nece biti Bozjih poslanika

Ovdje cemo reci nesto o onim poznatijim, koje pominje Kur'an, kao i neki koju su pomenuti u hadisima.

(copy/paste, koji ce mi prilicno pomoci u ovoj temi, a ja cu dodati jos nesto, ako mislim da su izostavljeni neki vazni detalji iz zivota ovih odabranih ljudi):

Poslanici (Arapski رسول -"Resul") su odabrani ljudi, koji su, po Allahovom nalogu, ljudima donosili Allahove savjete i upute o tome, kako trebaju proživjeti ovozemaljski život. Svi poslanici su ujedno bili i vjerovjesnici (Arapski نبی -"Nebij").

Razlika između Poslanika i Vjerovjesnika je u tome što je poslanicima došla Objava u vidu posebnog vjerozakona (Knjige) koju su bili dužni obznaniti ljudima, a vjerovjesnici su, po Allahovom nalogu, obznanjivali i obnavljali prijašnje zakone (Objave). Prvi Poslanik je bio ujedno i prvi čovjek na Zemlji, a zvao se Adem a.s.


U Hadisu se prenosi da je Ebu Zer, Ashab Muhamedov jedne prilike upitao Muhameda s.a.v.s.: "Allahov poslaniče, koliko je bilo vjerovjesnika?", pa je odgovorio:"Sto dvadeset četiri hiljade." Zatim ga je upitao:"Allahov Poslaniče, a koliko ih je poslanika?", pa je odgovorio:"tri stotine trinaest." "Allahov Poslaniče, ko je bio prvi od njih?", upitao je. "Adem", odgovorio je. "A, jeli on i vjerovjesnik i poslanik?" "Allah ga je Svojom rukom stvorio i u njega dušu udahnuo, nakon što ga je oblikovao".



Poznata su slijedeca imena poslanika: Adem, Šit ,Idris, Nuh, Hud, Salih, Ibrahim, Lut, Zulkarnejn, Ismail, Ishak, Jakub, Jusuf, Ejub, Zulkifl, Junus,Šuajb, Musa, Harun, Hidr, Jošua, Ilijas, Hezekijel, Eljese, Samuel, Davud, Sulejman, Lukman, Ša`ja, Eremija, Danijal, Uzejr, Zekerijah, Jahja, Isa i Muhamed.



U Kur'anu su navedena imena od dvadeset osam Poslanika. Imena Šit, Hidr, Jošua, Hezekijel, Samuel, Ša`ja, Eremija i Danijal nisu napisana, već su navedeni u nekim od Hadisa. Od ovih dvadeset osam Poslanika, nije sigurno, jesu li Zulkarnejn, Lukman i Uzejr Poslanici ili nisu. U trideset šestom poglavlju drugog toma knjige "Mektubat Ma’sumijje" se navodi da je Hidr bio Poslanik.

Kur'an kao i dosta Hadisa navodi Ibrahima kao jednog od najodabranijih Poslanika:

"...A Allah je uzeo Ibrahima za prijatelja" (Kur'an, El-Nisa, 125)
U poznatom hadisu hadisu o Isra i miradž se spominje da je Muhamed s.a.v.s. vidio neke poslanike na određenoj nebeskoj sferi.

[Fatih]

ALLAHOV POSLANIK- NUH (alejhi selam)

(Jedan od pet najodabranijih poslanika).

NUH, ‘alejhisselam, je prvi resul koga je Allah, dželle šanuhu, poslao sa objavom njegovom narodu koji je obožavao kipove i bio u velikom nevjerstvu i zabludi.

Kur’an spominje imena kipova koje su oni obožavali:

“I govore: “Nikako božanstva svojane ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Nesra ne napuštajte!“ (Nuh:23)



Ajet nam potvrđuje da je Nuhov narod imao i drugih božanstava. Kaže se da su to bile zvijezde koje se javljaju noću, a gube danju i zbog toga su oni obožavali kipove kako bi ih približili njihovim božanstvima.

Nuh je živio dugo među svojim narodom pozivajući ih na robovanje Allahu. Allah, dželle šanuhu, kaže:“Mi smo Nuha narodu njegovu poslali i on je među njima ostao hiljadu, manje pedeset, godina...“ (El-’Ankebut:14)



Međutim, ni ovako dug period nije urodio plodovima i samo je manjina njih prihvatila objavu. Kada bi dijete dostiglo godine zrelosti, njegov otac bi ga savjetovao da nikada ne slijedi Nuha i na taj način su oni nasljeđivali širk, bili uporni u njemu i u neposlušnosti.





U jednom hadisu, prenosi se da je neki covjek upitao Muhameda s.a.v.s da li je Adem bio Allahov poslanik. Muhamed s.a.v. je odgovorio potvrdno, govoreci da je Adem a.s "razgovarao sa Alahom". Na drugo pitanje, koliko je "izmedju Adema i Nuha a.s", on je odgovorio, "deset generacija". (Napomena: rijec "karn" koja se prevodi kao "generacija", u to se vrijeme smatrala 100 godina.


Nuh a. s. se u Kur’anu spominje na mnogo mjesta, cak je i jedna cijela sura nazvana po njemu. Nuh a.s je poslan svome narodu, koji je obozavao kipove. Nakon primanja poslanstva od Uzvisenog, Nuh a.s je proveo mnogo godina, pokusajuci da ih ubijedi da se mole samo jednom Bogu, i da im kipovi nista nece pomoci, tj, da ce biti kaznjeni za to. Ljudi, koji nisu vjerovali Nuhu a.s, cak su ostavljali svojoj djeci "u amanet", da nikako ne vjeruju Nuhu, kada oni umru. Toliko su bili ubijedjeni u svoje idolopoklonistvo, da su cak i ovako zeljeli da se "osigiraju", da im djeca ne krenu sa poslusnoscu za Nuhom a.s.

Treba napomenuti, da je Nuh a.s, jedini poslanik, koji je zamolio Allaha da kazni njegov narod i da mu je to udovoljeno. Jer, Allah zna koliko se on trudio, i sta je sve pretrpio da narod odbaci idolopoklonistvo. Na kraju, nakon te dove, Allah mu daje zapovijed da pocne graditi veliku ladju, kojom ce se on i oni koji su povjerovali u njegovo poslanstvo spasiti.

Dok je pravio ladju (to je trajalo dugo vremena, i tada vise nije nikog opominjao, jer mu je Allah naredio da vise ne pita za nevjernike i da ce biti potopljeni), glavesine naroda su mu se smijale i podrugivali su mu se.

Prica o obecanoj Allahovoj kazni, koja je uslijedila je, vjerujem, poprilicno poznata, i to ne samo kod muslimana, nego i krscana i jevreja. Po islamskom ucenju, mali broj ljudi se je spasio za vrijeme poplave, ukljucujuci smrt i njegovog rodjenog sina, Jama, koji mu nije nikada povjerovao, iako ga je on molio da se ukrca na ladju. Daleko vise je bilo zivotinja na velikoj Nuhovoj a.s. ladji.

[Fatih]

Ukoliko neko zeli vise detalja o nekom od poslanika, neka napise u komentaru, pa cemo ili prosiriti originalni post, ili napisati odvojen post, kao produzetak. Zaista, ima jako mnogo za pisati, kada se radi o poznatim Bozjim poslanicima, te ni meni nije lako odrediti sta ce nekog vise interesovati. Kako god, ako bude interesovanja, nece ni meni biti tesko da pisem.

[Fatih]

ALLAHOV POSLANIK- HUD (alejhi selam)


Hud alejhi selam je pozivao svoj narod ka robovanju u Allaha dž.š., i napuštanju vjere u kipove, jer je to put ka spasu od vatre na Sudnjem danu.

“I spomeni brata Adovog, kad je narod svoj u Ahkafu opominjao - a bilo je i prije njega i poslije njega poslanika: “Klanjajte se samo Allahu, ja zaista strahujem da ćete biti u mukama na Velikom danu!“ (El-Ahkaf:21)



To nije djelovalo na njih i ponižavali su Huda smatrajući ga ludim i lažovom. Hud je to zanijekao i govorio im da je on poslanik od Allaha, dželle šanuhu, i da ih želi posavjetovati.

“Glavešine naroda njegova, koje nisu vjerovale, odgovarale su: “Mi smatramo da si ti doista neznalica i mi mislimo da si ti zaista lažac.“

“O narode moj“, - govorio je on - “nisam ja neznalica, nego sam Gospodara svjetova poslanik.“ (El-E’raf:66-67)


Nakon toga Hud a.s. se obraćao svome narodu ukazujući im na Allahove blagodati kako bi ih vratio na pravi put. Pitao ih je zašto se oni čude što im je Allah, dželle šanuhu, poslao čovjeka, jednog od njih, kao poslanika? Zar se ne sjećaju kako je Allah dž.š. prije njih uništio Nuhov narod zbog njihovih grijeha, a oni su njih naslijedili, a Allah, dželle šanuhu, im je povećao snagu i vlast. To su Allahove blagodati i oni zbog toga trebaju davjeruju u Njega i budu Mu zahvalni, a ne da Ga niječu. Njegov savjet je bio da se sjećaju Allahovih blagodati, jer će jedino tako biti spašeni.

(VIDEO PREUZET SA YOUTUBE - KANAL "STUDIO SEBIL")

Ad se nije zahvaljivao Allahu na blagodatima, već su u svojim strastima uživali oholeći se na Zemlji, pa je Hud a.s pitao zašto oni grade visoke građevine sa kojima se ponose i uzdižu, zar to nije djelo onih koji misle da će vječno živjeti na Zemlji. Oni su bili silnici koji nisu znali za milost. Oholili su se, pa im je Hud a.s. rekao da se boje Allaha dž.š. i da mu budu pokorni u onome što im on naređuje. Spominjao im je blagodati koje su oni primili sa nevjerovanjem i silništvom, a takve čeka kazna.
Narod Ada odbija da prihvati Hudovo pozivanje, a njihove glavešine su bile uporne u vjerovanju u kipove i govorili su Hudu a.s. da on nema dokaza za ono čemu ih poziva i da oni neće napustiti svoju vjeru. Oni mu nisu vjerovali i smatrali su da ga je jedno od njihovih božanstava obuzelo sa zlom.

Hud a.s. je uzeo Allaha dž.š. za svjedoka da govori istinu i da je on čist od širka kojeg oni čine. Rekao im je da se oni potpomognu sa svojim božanstvima i da mu nanesu zlo, ako mogu. Hud a.s. se oslanja na Allaha dž.š. koji svim upravlja, jer mu oni ne mogu naštetiti. On im je dostavio objavu od Allaha dž.š., a Allah dž.š. je kadar da ih uništi i zamijeni sa drugim narodom koji će ih naslijediti.


Ovdje zaista ne znam sta vise dodati, a da vec nije pomenuto (naravno, postoje detalji razgovora Huda a.s i njegovog naroda, Ada).

Jedino sto je mozda vrijedno za istaci, a sto ce vjerovatno biti iznenadjujuce za neke, jeste da preovladava misljenje da je Hudov narod, Ad, ustvari arapski narod tog vremena - kazem "tog vremena", posto se vjeruje da su moderni Arapi Hidzaza, potomci Ismaila a.s). Postoji par misljenja o tome gdje je Hud. a s. ukopan ( po Aliju r.a, on je ukopan u Jemenu, dok drugi misle da je ukopan u Damasku).

[Fatih]

ALLAHOV POSLANIK- SALIH (alejhi selam)


Prema Kur'anskom i Hadiskom izvoru Salih a.s. je semitskog porijekla, deveta generacija nakon poslanika Nuha i Potopa. Navodi se da je rođen i odrastao u narodu Semud, grupi naroda koja je živjela na području današnje Palestine i Hidžaza u Saudijskoj Arabiji.

Allah dž.š. je poslao Saliha a.s. njegovom narodu Semudu kako bi ih pozvao u vjeru u Allaha dž.š., da Njemu ibadete i da napuste vjeru u kipove. Salih a.s. im naređuje da robuju Allahu dž.š. i da mu nepripisuju druga, jer je On njih stvorio od zemlje na kojoj živimo i dao im uslove za život nanjoj.



Pored toga što je Salih a.s. poslan od Allaha, dželle šanuhu, i što nije tražio nagrade od ljudi, Semud je nijekao njega kao poslanika i odbio robovanje Allahu, dželle šanuhu. Običaj naroda Semud je bio da oni pretjeruju u hrani, piću i gradnji svojih domova. To im je Salih a.s. zamjerio i pitao ih da li će ih Allah, dželle šanuhu, ostaviti da se naslađuju u timblagodatima zaštićeni od Allahove kazne, uživajući u baščama i izvorima, usjevima ipalmama, veseleći se u svojim kućama koje klešu, a da se ne zahvale Allahu, subhanehu vete’ala, na tim blagodatima? Naredio im je pokornost Allahu, dželle šanuhu, i njemu u onomešto im ukazuje i da napuste one koji pretjeruju u svom nevjerstvu i neposlušnosti.


Ovog Bozjeg poslanika nisam htio izostaviti, posto se u Kur'anu cesto vezu, u kontekstu kazne, narodi Ad i Semud. Ad smo vec pomenuli, a Salih a.s je poslan narodu Semud. Ponovo idolopoklonstvo, i ponovno odbacivanje monoteizma.


U slucaju Saliha a.s je zanimljivo, kako je njegov narod, koji ga je utjerivaao u laz, bio kaznjen. Naime, kada su konstantno od Saliha trazili neki dokaz, da je poslan od Boga, jednom su mu zatrazili nesto konkretno. Pitali su da li moze da im dovede kamilu, i nabrojali sve karakteristike koje ona mora imati. Salih a.s, zeleci da njegov narod povjeruje, i uzdajuci se u Allaha da ce mu udovoljiti u tome, upitao je one koji su to trazili, da li ce onda povjerovati, i drugima takodjer isto savjetovati, oni su pristali.

Salih a.s se je osamio i molio Allaha da mu podari tu kamilu, kao mudzizu/cudo, da bi njegov narod povjerovao. I dova mu se primi. Kada su ljudi vidjeli to, neki od njih su odmah povjerovali, uvidjevsi da je Salih ispunio tacno ono sto se od njega trazilo, i nisu mogli to da pripisu nicemu drugom, osim da Salih uistinu govori istinu. Medjutim, vecina je ipak ostala u svom ubjedjenju. Povrh svega, kada im je Salih doveo kamilu, trazio je od njih da neometano pije vodu, te da joj nikakvo zlo ne cine. Ovi koji su ostali u nevjerstvu, odlucili su da ubiju kamilu, kako bi uvjerili narod da Salih laze, te da im se nista desiti nece ako to urade.

Nakon sto su uspjeli u svom naumu, Salihu je dosla objava, prema kojoj je on saopstio narodu koji je sve ovo podrzao, "uzivajte jos tri dana u svojim kucama".

Salih se sa vjernicima odmakao od svog naroda, koja je zaista nakon tri dana usmrcen, "krikom koji je usmrtio svakoga od njih", dok su njihove kuce ostale citave, kao dokaz o nestanku jednog naroda, zbog njihovog prkosa Bogu i Njegovom poslaniku.

[Fatih]

ALLAHOV POSLANIK- IBRAHIM (alejhi selam)


Jedan od 5 najodabranijih poslanika.


Ibrahim, a.s, uživa veliki ugled među sljedbenicima triju vjera: jevrejstva, kršćanstva i islama. On spada u najodabranije poslanike i borio se na putu vjere ka robovanju Allahu, izlažući sebe u propast. Bio je primjer požrtvovanja na putu vjerei živi primjer iskrenosti uljubavi prema svome Gospodaru. Otac je svih vjerovjesnika (ebu-l-enbija’), jer svaka knjiga koja je objavljena nakon njega, vodi porijeklo od njegove loze. Ibrahim je imao dva sina koja je Allah, dželle šanuhu, odabrao za poslanike: Ismaila i Ishaka. Ismail je djed poslanika Muhameda, s.a.v.s, i djed Arapa Hidžaza, jer njihovo porijeklo potiče od njegova dva sina: Nabita i Kajzara (Kedara).



Ishakov potomak je Jakub, koji je nazvan Israil, i od njega vode porijeklo sinovi Israilovi, tj.Jevreji. Iz njihove loze je bilo mnogo poslanika, a pečat im je bio Isa a.s Učenjaci tvrde da je Ibrahim živio u devetnaestom vijeku p.n.e, u području između rijeka Eufrata i Tigrisa. Arapski izvori spominju da je Ibrahim rođen u Babilonu, a historičari govore da to područje obuhvata prostor između rijeka Eufrata i Tigrisa. Ibrahim je rođen u vrijeme vladara Nimroda. Historija potvrđuje da je u vremenu Ibrahima a.s, u Iraku vladala babilonska civilizacija.



Stanovnici Babilona su imali više bogova. Svaki grad je imao svoje božanstvo koje ga štiti, a svaka provincija i selo je imalo manja božanstva koja su obožavali, iako su službeno imali svinajveće božanstvo.Vladari su osjećali veliku potrebu za oprostom i zbog toga su božanstvima gradili hramove ukoje su stavljali namještaj, hranu i vino.U takvoj sredini odrasta Ibrahim kojem je Allah darovao uputu i saznanje da je samo jedan Gospodar, Allah, i da On nad svim vlada. Nakon toga se Ibrahim upućuje svome narodu ukazujući im na istinu.




Ibrahimov otac ne samo da je obožavao kipove, već ih je pravio i prodavao. To je Ibrahima jako pogodilo i osjetio je da mu je dužnost da posavjetuje svoga najbližeg i da ga opomeneposljedicama nevjerovanja.Način na koji ga Ibrahim poziva je pun dokaza, obraćajući mu se lijepim govorom, punimnježnosti.

“Spomeni, u Knjizi, Ibrahima! On je bio istinoljubiv, vjerovjesnik. Kada je rekao ocu svome: “O oče moj, zašto se klanjaš onome koji niti čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti? O oče moj, meni dolazi znanje, a ne tebi; zato mene slijedi, i ja ću te na pravi put uputiti; o oče moj, ne klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan;
O, oče moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanu drug“.Otac njegov je rekao: “Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime? Ako se ne okaniš, zbiljaću te kamenjem protjerati, zato me za dugo vremena napusti!“ “Mir tebi!“ - reče Ibrahim. “Moliću Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni.I napustiću i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjaću se svomeGospodaru; nadam se da neću biti nesretan u klanjanju Gospodaru mome.“ I pošto napusti njih i one koji su se mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo.“
(Merjem:41-49)Njegov govor je bio iz srca i svaki svoj savjet počinje riječima:
“O moj oče!“


Ibrahim navodi dokaze svome ocu i savjetuje ga da ne obožava onoga koji nema moći da mu pomogne. On ne naziva svoga oca neznalicom, niti sebe poznavaocem kako ne bi odvratioočevu pažnju od sebe. Ibrahim nastavlja da ga savjetuje, ali njegov otac mu prijeti kamenovanjem. Na to mu Ibrahim ne uzvraća istom mjerom, već govori da će tražiti oprosta za njega i da će se odvojiti od njih ako im nanosi zlo.

U namjeri da svome narodu donose dokaz protiv njihovih božanstava, da oni ne koristenjima, niti im štete, Ibrahim skriva u sebi misao o rušenju kipova. To je jasan dokaz ljudimakoji više koristi od uputa i savjeta.Na dan praznika kojeg su imali, Ibrahim iskorištava priliku za ostvarenje svoje namjere. Otacga poziva da im se pridruži kako bi osjetio mir u svom srcu. On to prihvata, ali nalaziopravdanje da se izdvoji iz njihove skupine, govoreći im gledajući u zvijezde da vidi u njimada će oboliti od kuge. Iz straha da mu se nešto ne desi, njegov narod mu reče da se vrati kući.Tada se on uputi na mjesto gdje su bili kipovi, sa čvrstom namjerom da ih sruši.Ibrahim stiže do hrama u kojem su bili kipovi jedan do drugog, a u pročelju je bio najvećimeđu njima. Tu je vidio ostavljene žrtve, hranu i piće koje im je njegov narod ostavio da jedu, po njihovom mišljenju. Ismijavajući im se, Ibrahim ih upita: “Zar ne jedete!?“ Niko mu nije odgovorio, pa ih upita: “Zar ne govorite?“ Tada uzima sjekiru i jednog po jednog razbija i dolazi do najvećeg kipa, vješa sjekiru o njegovu ruku, a zatim napušta hram.

Nakon što su proslavili praznik, narod se vraća i vidi šta se desilo sa njihovim božanstvima. Toih je uplašilo i pitali su se među sobom ko bi mogao biti nasilnik koji je porušio njihovesvetinje. Neki od njih su rekli: “Čuli smo mladića koji ih spominje sa lošim, kažu za njegaIbrahim. On se ismijavao sa njima i smatramo da je on to uradio.“Do vladara je stigla vijest o napadu na kipove i narediše svojoj vojsci da privedu Ibrahima i damu pred ljudima sude, te da svjedoče oni koji su čuli da on sramoti njihova božanstva.Vladari su ga pitali:
“Jesi li ti ovo uradio sa našim bogovima, o Ibrahime?“
(El-Enbija’:62)U tome je vidio Ibrahim izvanrednu priliku da ostvari svoje želje i da im ukaže na stvarnost koju trebaju priznati. Na mudar način im odgovara na njihovo pitanje i reče im da je to uradilo najveće božanstvo, a svjedoci toga su ostala božanstva, zatim je dodao:
“Pitajte ih,ako umiju da govore?“

(El-Enbija’:63) - najveće božanstvo se rasrdilo da obožavate manjabožanstva i zbog toga je to uradilo.
Na trenutak su bili uvjereni da Ibrahim govori istinu, ali su ponovo počeli da raspravljaju sanjim govoreći mu kako da oni pitaju božanstva, kada i on zna da oni ne umiju govoriti. Tada je istina izišla na vidjelo i oni nisu bili u stanju da odgovore Ibrahimu.
“Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?“
(El-Enbija’:67)Neznanje je prevladalo kod njih i nisu bili u stanju da vide pravu sliku stvari. Pobojali su se za sebe i nisu imali nikakva dokaza protiv Ibrahima. Umjesto rasprave sa njim, upotrijebili su svoju snagu i izdali su smrtnu presudu, ali ga Allah spašava od toga.
“O vatro” - rekosmo Mi -“postani hladna i spas Ibrahimu!” (El-Enbija’:69)

Stvarnosti koje iznosi Kur’an u svome kazivanju o Ibrahimu potvrđuje i nauka. Sve to nije bilo poznato u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s, niti je to bilo otkriveno, osim u novije vrijeme kada su bila iskopavanja u Babilonu, gdje su nađene ploče koje potvđuju vjerovanje Babilonaca onako kako ga i Kur’an opisuje.


-------------------------------------------------------------------------------------

Ibrahim a.s se smatra jednim od pet naojodabranijih poslanika, i jedini je poslanik koji je priznat od strane islama, judaizma, i krscanstva. Stoga se ove religije cesto zoveu "abrahamske". Svi poslanici, pa tako i Ibrahim a.s, su imali iskusenja pred koja ih je Svemoguci stavljao, jer, da bi bio podoban da narodu dostavlja naredbe, kao poslanik, koji ima direktan dokaz o postojanju Boga, on mora biti spreman i na vecu zrtvu, da bi imao kredibilitet pred naordom kojem je poslan.

Ibrahim je imao jedno od vecih iskusenja, kada je dobio naredbu da zrtvuje svoga sina. Naravno, ovo je od pocetka bio samo test za njega, ali, on to nije znao sve do zadnjih sekundi, kada je htio da izvrsi tu naredbu. O ovom dogadjaju se slazu svi sljedbenici abrahamskih religija, osim u tome koji Ibrahimov sin je bio taj, koji je Ibrahim bio spreman zrtvovati. Necu o tome mnogo, samo cu reci da muslimani vjeruju da je to bio Ismail, obzirom da je u vrijeme te naredbe Ibrahimu bilo receno da zrtvuje "svog jedinog sina". Posto je Ismail stariji od Ishaka, vise od decenije, muslimani vjeruju da je to mogao biti samo Imsail, posto Ishak, kao mladji, nikada nije bio "jedini".

S druge strane, argument koji dolazi da je to bio Ishak, temelji se na cinjenici da je Sara, Ibrahimova prva zena, rodila Ishaka kao zena koja je bila njegova prva zena i rodila je Ishaka kada je Ibrahim vec odveo Hadzeru i Ismaila na prostoru danasnje Meke, te da je Hadzera bila Sarina sluskinja, pa se tako Ismail ne moze ni nazvati sinom, u kapacitetu koji je imao Ishak. Ne zelim da dalje pisem o ovome, tema nije komparativna religija. Sve ovo se moze naci na netu, koga vise interesuje.

Da se vratimo na spremnost Ibrahima da zrtvuje svoga sina. U zadnji momenat, kada je Ibrahim vec podigao noz, dolazi mu melek Dzibril i dosnosi mu zamjenu za njegovog sina, ovna kojeg ce zrtvovati, i obavjestava ga da je Allah zadovoljan njime. Tada je Ibrahim od Allaha dobio nadimak "Halilullah" - Allahov prijatelj, nadimak koji vise nijedan poslanik nije imao.

Jos jedno interesantno islamsko vjerovanje. Muslimani vjeruju da ce svi na Sudnjem danu biti prozivljeni goli (kada je Aisa r.a pitala Muhameda s.a.v.s, " goli, tako da svako moze vidjeti stidna mjesta drugih?", on, s.a.v.s je odgovorio da ce situacija i stanje biti takvo, da nikome nece padati na pamet nesto takvo - Sudnji dan se uvijek pominje kao strasno vrijeme, za sve prozivljene).

I dok iz hadisa znamo da ce prvi biti prozivljen Muhamed s.a.v.s, Ibrahim a.s je taj koji ce se prvi obuci. Ovo nam potvrdjuje veliki status koji Ibrahim a.s uziva kod Stvoritelja.

[Iskra]

ALAHOV POSLANIK JUSUF savs

je sin Jakuba, a.s., unuk Ishaka, a.s., a praunuk Ibrahima, a.s. Bio je, nakon Benjamina, najmlađi Jukubov sin. Spomenut je u Kur’anu 27 puta: 25 puta u suri Jusuf, nazvanoj po njemu, te po jednom u Surama El-En’am i Gafir. Inače, sura Jusuf je jedinstvena sura, jer od početka do kraja iznosi samo kazivanje o Jusufu,a.s.

Jusuf, a.s., je zbog svog uzoritog ponašanja bio najdraže dijete Jakubu, a.s. Bio je izuzetno lijep. U hadisima stoji da mu je bilo dato pola dunjalučke ljepote. Radi toga što je bio očev miljenik, njegova starija braća su bila ljubomorna na njega. Stoga su skovali plan kako da ga se riješe. Naime , pitali su oca da im dopusti da povedu sa sobom Jusufa, kako bi se igrao i razonodio, obećavši da će ga čuvati. No, oni  su ga bacili u bunar, a Jakubu slagali da ga je vuk pojeo, donoseći kao dokaz košulju natopljenu lažnom krvlju.

Pored bunara naišla je karavana, izvuka Jusufa i prodala u Egiptu, u roblje za jeftine pare. Kupio ga je Egipatski upravnik. On ga je posinio i odgojio. Kada je Jusuf, a.s., stasao, Allah, dž.š., ga je učinio poslanikom. Zulejha, upravnikova žena, se ludo zagledala u mladog Jusufa, pa je pokušala da ga navede na blud. On ju je odbio, te je nedužan završio u zatvoru.  U zatvoru je protumačio, utamničenom kraljevom slugi , san o njegovom izlasku iz zatvora, što se i obistinilo . Jusuf, a.s., je zamolio slugu da se zauzme za njega kod kralja , ali je ovaj to zaboravio. Stoga je Jusuf ,a.s., proveo u zatvoru između tri i  devet godina.

 Kada je egipatski kralj sanjao san o sedam mršavih krava koje jedu sedam debeli i o sedam zelenih klasova i sedam drugi sasušenih, niko od njegovih dostojanstvenika nije ga znao rastumačiti. Tada se spomenuti sluga sjetio zatočenog Jusufa, a.s., koji je protumačio san : prvo će doći sedam godina izobilja, pa sedam godina nestašice, pa petnaest godina, u kojoj će se ponovo sijati. Stoga je kralj postavio Jusufa, a.s., kao nadzornika skladišta. No, Jusuf,  a.s., nije htio izaći iz zatvora sve dok se ne dokaže njegova nevinost. Tako je kralj sproveo istragu i Zulejha je priznala krivicu.

Nakon 7 godina izobilja, nastupila je glad u svijetu. Egipat je, zahvaljujući Jusufu, a.s., imao ne samo dovoljno rezervi za sebe, već i za prodaju. Tako su Jusufova braća došla u Egipat tražeći hranu. Jusuf, a.s, ih je prepoznao, ali oni njega nisu. Opskrbio ih je i na polasku im poručio da se ne vraćaju ponovo po hranu, ako sa sobom ne dovedu najmlađeg brata koji je ostao kod oca. Tako su drugi put došli s Benjaminom. Jusuf ,a.s., se izdvojio sa njim i predstavio mu se. Dogovorili su se da će varkom Benjamin ostati s njim u Egiptu. Jedan od Jusufovih potčinjenih je ubacio kraljev pehar u Benjaminom prtljag. Kada je pehar pronađen, Benjamin je, kao kradljivac, zadržan u Egiptu.

Braća su po povratku u Palestinu , objasnila situaciju Jukubu, a.s.  Od tuge za Jusufom i Benjaminom, Jakub, a.s., je oslijepio. Stoga je poslao svoje sinove, po treći put, u Egipat da pokušaju saznati šta se desilo sa Jusufom i Benjaminom. Kada su braća izašla pred Jusufa, a.s., on im se otkri. Potom su zatražili oprost i on im je oprosti. Onda im je naredio da njegovu košulju odnesu i stave ocu na lice, kako bi progledao, te da svu čeljad dovedu u Egipat. Kada su kasnije došli pred Jusufa , a.s., on privi svoje roditelje na grudi i ponudi im da se  nastane u Egipat. Tako su Israilćani naseliše u Egipat.

Prema predanjima , Jusuf, a.s., je živio 120 godina, odnosno 110 godina. Umro je u Egiptu. Oporučio je svojoj braći da ga ukopaju pored  oca, djeda i pradjeda, što su oni i učinili.

[Iskra]

Kad u jami osvanu
I tamnice dopa'nu
Jusuf lijepi uzdahnu
Dosta mi je Allah moj

Tiridžije žeđ nose
Kofu praznu donose
Nad jamu se nadnose
Dosta mi je Allah moj

Dokaz i sne usnije
Prođu teške godine
Do teobe njezine
Dosta mi je Allah moj

Eto dana radosnog
I mog babe kaharnog
I devleta rahatnog
Dosta mi je Allah moj

Svaka noć sad dan rodi
Allah muku providi
Svemu kraj se nahodi
Dosta mi je Allah moj

Hasta traži dermana
Asker svoga sultana
Ašik dragog insana
Dosta mi je Allah moj