Budizam je jedna od tri velike svjetske religije koja je nastala na tlu sjeverne Indije prije više od 2500 godina. Osnivač budizma, ili po njegovim vlastitim riječima onaj koji je ovo učenje samo nanovno otkrio, je Šakyamuni Buddha. Buddha nije osobno ime već titula koja označava budnog ili probuđenog, onog koji se probudio iz sna o životu i koji stvarnost vidi onakvu kakva ona zaista jest. Prije nego što je kroz svoje duhovno pregnuće stekao taj naziv, Buddha je nosio ime Siddhartha Gautama, a rođen je kao kraljević u malom kraljevstvu Šakya. Odatle nam dolazi prvi dio njegova kasnijeg imena, Šakyamuni ili utihnuli mudrac plemena Šakya.
Budizam, Buddhin nauk ili kako ga sami budisti nazivaju Buddhadharma je učenje o probuđenju. Nastalo je na temelju Buddhinog izravnog iskustva probuđenja ili uvida u pravu prirodu života i predstavlja detaljno opisan put koji do njega vodi. I pored izuzetnog bogatstva i velike raznolikosti škola, učenja, metoda i praksi koje krase budističku tradiciju, a koja su nastajala i razvijala se kroz mnoge vjekove i različite kulture, poruka budizma je i danas vrlo jasna, i podjednako relevantna za naše iskustvo života kao što je to bila i prije više od 2500. godina.
Pročitamo li neke od Buddhinih govora upućene njegovim učenicima, ili neke od razgovora koje je vodio, vidjet ćemo da su pitanja na koja je Buddha odgovarao u osnovi ista ili vrlo slična pitanjima koja i mi danas postavljamo. Budizam se tako smatra univerzalnim učenjem koje nije određeno stranom svijeta s koje dolazi, već koje se obraća čovjeku i onome što je u njegovom životu temeljno i neovisno o njegovoj geografskoj, etničkoj, kulturnoj ili društvenoj pripadnosti. Uzimajući nezadovoljstvo kao i čovjekovu vječnu težnju za srećom i sigurnošću kao zajednički nazivnik svekolikog ljudskog iskustva, Buddha je ukazao na uzroke nezadovoljstva, ustanovio da je te uzroke moguće ukloniti i pokazao put kojim je to moguće učiniti.
Buddhin Plemeniti put moralnosti, meditacije i mudrosti nije promijenio samo živote onih koji su ga aktivno upražnjavali, već se njegov utjecaj odrazio i na sva ostala područja društvenog i kulturnog života zemalja u kojima se budizam udomaćio. Budizam je u svakoj od njih širio duh nenasilja, tolerancije, prijateljstva, blagonaklonosti, poštovanja prirode i ostalih oblika života.
Temeljna shvaćanja Buddhinog nauka su vrlo izravna i upotrebljiva u praksi.
Loša i nepovoljna djela koja činimo nisu posljedica naše izvorno zle prirode, već dolaze iz neznanja. Iz neznanja o prirodi života nastaju pohlepa i odbojnost, a iz njih sve ostale negativne emocije poput ljutnje, želje za povređivanjem, straha, zavisti, ljubomore, prianjanja, nestrpljenja i uznemirenosti koji ljudski život u osnovi čine nesigurnim, teškim, bolnim, a ljudske odnose neskladnima i zamršenima.
Da bi izašli iz stanja duboke uronjenosti u tokove života čije kretanje često ne razumijemo i nad kojima imamo vrlo malu ili nikakvu vlast, budizam nas upućuje kako smirivanjem uma, razvijanjem svjesnosti i razumijevanja, te njegovanjem pozitivnih emocija uzeti konce života u vlastite ruke.
Drugim riječima, da bi uopće započeli duhovni razvoj čiju kulminaciju budizam vidi u konačnom postignuću budastva, trebamo prije svega postati istinsko ljudsko biće. To znači izgraditi samopouzdanje, objediniti energiju, osvijestiti prirodu svojeg djelovanja i njegove posljedice, odnosno usvojiti određena moralna načela vladanja i imati jasnu viziju svojeg daljnjeg duhovnog razvoja. To također znači otpuštanje mnogih nepotrebnih napetosti i strepnji i početak slobodnijeg, skladnijeg, smislenijeg i sretnijeg života. Takvo postignuće nije dalek i nedostižan ideal, njemu vode već prvi koraci na Buddhinom putu moralnosti, meditacije i mudrosti.
Kao što izreka kaže – kao što veliki ocean na površini, u sredini i na dnu ima samo jedan okus, okus soli, tako i Dharma na početku, u sredini i na kraju ima samo jedan okus, okus oslobođenja.
Budizam nije religija u onom uobičajenom smislu te riječi, jer Buddha nije bio ni bog ni prorok ni mesija.
Budizam ne nudi učenje u koje treba vjerovati, niti njegova filozofija služi produbljavanju znanja o stvarnosti samo tog znanja radi. Budizam radije upućuje na to što činiti, omogućujući tako stvarnu i cjelovitu promjenu. Kao što je rekao Buddha, kada je netko pogođen strijelom njemu nije najpreče saznati tko je tu strijelu odapeo, iz koje je kaste, od kakvog je drveta izrađen luk – najpreče je strijelu izvaditi i spasiti život. Bez obzira na to što budistička misao nerijetko seže do dubina teško dostižnih drugim religijskim i filozofskim sustavima, ni u jednom trenutku ne gubi niti napušta tu osnovnu svrhu.
Sredstva filozofije su riječi, logika i razum. Budizam, služeći se tim sredstvima, vodi iskustvu koje je onkraj riječi, onkraj logike i onkraj razuma, vodi nas istini o prirodi stvarnosti same koja nadilazi sva gledišta, pa čak i ona koje sam budizam drži ispravnima.
To je iskustvo potpune slobode od patnje i svih oblika uvjetovanosti, iskustvo u kojem se otkriva naša prava priroda bezgranične mudrosti i suosjećanja.
