Bio sam pozvan, da kažem što više o svom ateizmu...
Iako unaprijed znam, da čete neki biti razočarani ovim postom, moram u svoju obranu komentar početi sa pričom...
Zamislite, da dobijete zadatak opisati recimo, što je na stolu...
Možete početi sa: Na stolu je vaza, u kojoj je cviječe, kojeg je moja draga...
Mogli bi početi i sa: Na stolu je košara sa raznim vočem, kojeg inače obožavam...
Puno je teže složiti priču, ako počneš sa: Na stolu nema ničega...
Moj ateizam počeo je u dosta ranom djetinstvu, čim sam počeo razmišljati svojom glavom. Moji roditelji nisu bili nešto puno religiozni, ali daleko do toga, da bi bili ateisti. Imali su neku svoju filozofiju u glavi, vjeru su mi predstavili na neki svoj način, u crkvu me nisu ni tjerali, niti su mi je branili. Čak sam kao djete dva puta probao iči na vjeronauk, ali sam tamo jako slabo odgovore na pitanja oko nelogičnosti dobivao. Moraš vjerovati za mene nije odgovor vrijedan bilo kojeg učitelja a još najmanje nekoga, koji ti treba postaviti temelje razmišljanja u životu. Naravno sam od toga odustao jako brzo.
U biti me je uvijek čudilo, koliko se ljudi jednostavno ne pita oko nelogičnosti koje se tamo prezentiraju, nego jednostavno uzima za istinu sve, ako to prezentira osoba, koja ima absolutno pravo za istinu...
Često me ljudi shvačaju, da odsutnost vjere mora biti absolutno povezana sa omalovažavanjem i mržnjom iste. Nije baš tako. Mene recimo vjera baš i ne zanima puno. Ako mi neko nešto prezentira, može mi čak biti i zanimljivo., mada moram priznati, da jako rijetko u praktičnom smislu. Više mi je zanimljivo to, u što sve se može ljudi ubjediti, ako dovoljno rano počneš sa time...
Ima li nešto u vjerama što mi se čini glupo? Ima. Dosta toga...
Kod Krščana mi je glupa nekrofilija i slično obožavanje leševa, da ne nabrajam u detajle. Muslimansku vjeru puno slabije poznam, ali opet mogu reči, da mi je neopisivo glupo pokrivanje žena, raditi rusvaj, zbog par karikatura i slično...
Može bilo tko, bilo što reči oko toga, a opet ne vjerujem, da bi me netko mogao uvjeriti, da je to pametno...
Zamisli, da nas pukne meteorit, koji uz ostalo razjebe i tekstilnu industriju. Muslimani bi prvi izumrli, jer bi bili stalno napaljeni zbog nepokrivenih žena...
Neznam, ako Muslimani imate Adama i Evu (ili nešto slično). Smokve bi iztrijebili več u raju, dok bi se Eva i potomci opremili...
Koliko sam upratio, ima par ateista na forumu, ali siguran sam, da baš svaki od nas potpuno drukčije razmišlja o baš svakoj stvari.
Zašto? Zato jer se je orientiramo po nekim pravilima, nego si ih svatko sam određuje. Bilo to pravilno ili pogrešno...
Isto kao i vjernici. Katolici i pravoslavci vjeruju u ista božanstva, pa se ne mogu dogovoriti, tko je više u pravu. Kod ateista je to još puno izraženije.
Upratio sam razmišljanja, kako smo ateisti bez morala. Vjerovatno su ponekad potpuno u pravu. Mada po meni moral i vjera nisu nešto, što bi išlo sa rukom pod ruku. Mislim da to možemo baš svaki dan upratiti. U biti se jako bojim ljudi, koje na uzdama drži vjera, više nego razmišljanje...
Jedna od mojih osnovnih razmišljanja čuli ste več ogromno puta. To je, "ne radi drugima, što ne želiš, da bi drugi tebi radili" i "Moja sloboda smije otiči daleko samo toliko, dok ne sretne tvoju slobodu". Nije neka filozofija, ali u praksi dosta dobro djeluje. U mojoj kuči sam ja taj, koji postavlja pravila. Ako ti ne paše, nemoj dolaziti. Moja dužnost kao dobrog domačina je ta, da ti je kod mene što prijatnije, sve dok ne očekuješ, da če se sredina, u koju si došao, prilagođava tvojim željama.
Kako se ateisti nosimo sa nedačama u životu...
Koliko primječujem, dosta slično kao i vjernici. Čak bi rekao, da te vjernici tu u prednosti. Vjera je dosta zasnovana na strahu od smrti i tješi vjernike, kako ih očekuje nekakav zagrobni život i neki dosadni raj, gdje če sedit ispod palme i jedino zaduženje koje če imati je to, da se ulizuje nekom višljem biču, koje nema pametnijeg posla nego baviti se sa nama...
Kad netko umre ateistu, prati ga velika bol i veliki gubitak i to mora probaviti u svojoj glavi. Ja sam se pozdravio sa par njih i ne očekujem, da ču ih ikad više sresti. Ali upoznavam nove ljude i to mi daje viziju napredka i dokaz je tome, da život ide dalje u svom zacrtanom smjeru...
Ne mislim, da smo kao pojedinci toliko važni, da bi nas trebalo skupljati ispod palmi...
Kad ja umrem, ostaju djeca iza mene, koji če, nadam se, imati svoju djecu i tako dalje. Moj zadatak i poslanstvo su time ispunjeni...
Znam, da sam vas uglavnom razočarao ovim iscrpnim radom, ali stvarno više neznam, što da napišem na ovu temu...
Ako vas nešto konkretno zanima mogu vam objasniti, ali naravno samo iz moje percepcije. Ponavljam, da svaki ateist vjerovatno drugačije razmišlja...
I za sam kraj. Pojedinci su mi nekad znali reči, kako bi me povukli u jednu ili drugu vjeru, ali pitanje, ako bi im se poslje još uvijek sviđao, kao jedan od mnogih...