Sta se zalite na Iskru, gle kakvu je pitu pravila
Klupica....kod Ruskog i Iskre
Re: Klupica....kod Ruskog i Iskre
U parku, pod starim kestenom, stajala je jedna klupa.
Nije bila ničija — dok je Iskra nije pokazala Ruskom.
„Ovdje je mirnije nego na forumu,“ rekla je, i nasmijala se onim smijehom koji zna prekinuti i najtvrdokorniju tišinu.
Od tada, ta klupa postala je njihovo mjesto. Donosili su kavu, pričali o svemu i ničemu, i, naravno, čekali — da netko od poznanika s Behar foruma naiđe, da ih vidi zajedno, da se nasmiju.
„Eto nas, uživo,“ šalila se Iskra. „Bez avatara i citata.“
I Ruski bi se smijao, onako duboko, kao da je cijeli svijet u tom smijehu na trenutak imao smisla.
Ali jednoga dana Iskra je otišla.
Bez pozdrava, bez posljednje poruke. Samo tišina, kao prazna tema na forumu koju više nitko ne otvara.
Od tada, Ruski je dolazio sam.
Sjedio bi na klupi, ponekad satima, pitajući naglas:
„Gdje si, Iskro? Jesi li dobro? Jesi li sretna?“
A vjetar bi se spuštao niz granje kestena i šaptao mu odgovore, blage i neuhvatljive:
„Tu sam... samo malo dalje...“
Tako su, kažu, prolaznici ponekad vidjeli čovjeka kako priča s vjetrom, i čuli nešto što je zvučalo kao smijeh — dva glasa, pomiješana, kao nekad na forumu, davno.
Prošle su godine. Kesten je narastao još viši, park su prebojili novim stazama, ali klupa pod njim ostala je ista — s malo izblijedjelom bojom i urezanim slovima koja su kiše već pomalo isprale:
Iskra & Ruski.
Jednog jesenjeg popodneva, naišao je Hani, stari prijatelj s Behar foruma.
Nosio je fotoaparat, iz navike da bilježi ono što drugi prelete pogledom. I kad je pogledao prema klupi, zastao je — kao da je ugledao sjećanje koje se odjenulo u stvarnost.
Tamo je sjedio Ruski.
Sam, ali uspravan, u starom kaputu, s blagim osmijehom. Kao čovjek koji ne čeka više, nego razgovara s onim što je ostalo.
Hani je prišao polako.
„Ruski... brate... kako si izdržao sve ove godine — bez Iskre?“
Ruski je podigao pogled, a oči su mu bile pune svjetlosti, onakve koju ne daje ni sunce ni suza.
„Nisam bio sam,“ rekao je tiho.
„Kad bih pitao, vjetar mi je donosio odgovore. Kad bih šutio, donosio mi je mir. A ponekad... ponekad, kad se kesten zaljulja, čujem je kako se smije. I to je dovoljno.“
Hani je sjeo kraj njega.
Nisu više govorili. Samo su sjedili, dok su se lišće i svjetlost miješali nad njima, i činilo se — kao da su svi opet tu.
ps
Iskra i Ruski nisu čekali jedno drugo — oni su čekali vrijeme da im objasni što znači bliskost.
Čekanje nije praznina; to je prostor u kojem se srce nauči slušati ono što nije izgovoreno.
Tko jednom zaista čeka, nauči razlikovati tišinu od odsustva, vjetar od zaborava.
Nauči da ljubav ne živi u dolascima, nego u prisutnosti koja ne odlazi, čak i kad sve drugo nestane.
Nije bila ničija — dok je Iskra nije pokazala Ruskom.
„Ovdje je mirnije nego na forumu,“ rekla je, i nasmijala se onim smijehom koji zna prekinuti i najtvrdokorniju tišinu.
Od tada, ta klupa postala je njihovo mjesto. Donosili su kavu, pričali o svemu i ničemu, i, naravno, čekali — da netko od poznanika s Behar foruma naiđe, da ih vidi zajedno, da se nasmiju.
„Eto nas, uživo,“ šalila se Iskra. „Bez avatara i citata.“
I Ruski bi se smijao, onako duboko, kao da je cijeli svijet u tom smijehu na trenutak imao smisla.
Ali jednoga dana Iskra je otišla.
Bez pozdrava, bez posljednje poruke. Samo tišina, kao prazna tema na forumu koju više nitko ne otvara.
Od tada, Ruski je dolazio sam.
Sjedio bi na klupi, ponekad satima, pitajući naglas:
„Gdje si, Iskro? Jesi li dobro? Jesi li sretna?“
A vjetar bi se spuštao niz granje kestena i šaptao mu odgovore, blage i neuhvatljive:
„Tu sam... samo malo dalje...“
Tako su, kažu, prolaznici ponekad vidjeli čovjeka kako priča s vjetrom, i čuli nešto što je zvučalo kao smijeh — dva glasa, pomiješana, kao nekad na forumu, davno.
Prošle su godine. Kesten je narastao još viši, park su prebojili novim stazama, ali klupa pod njim ostala je ista — s malo izblijedjelom bojom i urezanim slovima koja su kiše već pomalo isprale:
Iskra & Ruski.
Jednog jesenjeg popodneva, naišao je Hani, stari prijatelj s Behar foruma.
Nosio je fotoaparat, iz navike da bilježi ono što drugi prelete pogledom. I kad je pogledao prema klupi, zastao je — kao da je ugledao sjećanje koje se odjenulo u stvarnost.
Tamo je sjedio Ruski.
Sam, ali uspravan, u starom kaputu, s blagim osmijehom. Kao čovjek koji ne čeka više, nego razgovara s onim što je ostalo.
Hani je prišao polako.
„Ruski... brate... kako si izdržao sve ove godine — bez Iskre?“
Ruski je podigao pogled, a oči su mu bile pune svjetlosti, onakve koju ne daje ni sunce ni suza.
„Nisam bio sam,“ rekao je tiho.
„Kad bih pitao, vjetar mi je donosio odgovore. Kad bih šutio, donosio mi je mir. A ponekad... ponekad, kad se kesten zaljulja, čujem je kako se smije. I to je dovoljno.“
Hani je sjeo kraj njega.
Nisu više govorili. Samo su sjedili, dok su se lišće i svjetlost miješali nad njima, i činilo se — kao da su svi opet tu.
ps
Iskra i Ruski nisu čekali jedno drugo — oni su čekali vrijeme da im objasni što znači bliskost.
Čekanje nije praznina; to je prostor u kojem se srce nauči slušati ono što nije izgovoreno.
Tko jednom zaista čeka, nauči razlikovati tišinu od odsustva, vjetar od zaborava.
Nauči da ljubav ne živi u dolascima, nego u prisutnosti koja ne odlazi, čak i kad sve drugo nestane.
3
2
1
1
-
hani_jong_un
- Pjur seks
- Reactions: 31149
- Postovi: 21827
- Pridružen/a: 28 jul 2020, 15:58
- Lokacija: s2p
-
Russki
- prince of idiotism
- Reactions: 25327
- Postovi: 20019
- Pridružen/a: 29 aug 2020, 19:19
- Lokacija: dystopian future
Re: Klupica....kod Ruskog i Iskre
dobro ti je ovo bgm
lajk, šer, sabskrajb
lajk, šer, sabskrajb
0
abysmal depths are flooded
