Knjiga o historiji Islamske zajednice u vrijeme "crvenog reisa": Po meni se ništa neće zvati
Nedžad Novalić/KLIX.BA
Vjerski život u Zavidovićima, 1970-e godine
Knjiga Amira Duranovića "Islamska zajednica u Jugoslovenskom socijalizmu" rekonstruiše jedan od najznačajnijih perioda u historiji Islamske zajednice koji se poklapa sa mandatom reisul-uleme Sulejmana ef. Kemure kojeg su protivnici, zbog bliske saradnje sa komunističkim vlastima, često etiketirali kao "crvenog reisa".
Islamska zajednica, njena organizacija, predvodnici, institucije i djelovanje u specifičnim društveno-političkim kontekstima od austrougarskog perioda do savremnog doba značajna su tema u okviru bosanskohercegovačke historiografije. U poslijeratnom periodu interes za ovu temu posebno je porastao što je vidljivo i iz objavljenih naučnih radova, osvrta i monografija.
Danas se može reći da imamo historičare koji su se posebno posvetili određenim periodima historije Islamske zajednice kao što su Adnan Jahić koji se bavi periodom između dva svjetska rata ili pak Denis Bećirović koji se bavio historijom Islamske zajednice u prvoj deceniji socijalističke Jugoslavije. Svojom knjigom, koja je ustvari dopunjena doktorska disertacija, Amir Duranović nastavlja taj niz "pokrivajući" period od sredine 1950-ih do sredine 1970-ih.
Vremenski period od 1953. do 1974. obilježen je značajnim promjena u samoj Jugoslaviji na mnogim planovima. Sredinom 1960-ih započeta je jedna kompleksna društveno-ekonomska reforma koja je rezultirala novim modelom uređenja države što je ostavilo traga na skoro svim aspektima života pa tako i na vjerske zajednice u Jugoslaviji.
Traženje mjesta pod socijalističim suncem
Svakako, kako to čini i autor, s pravom kao svojevrsne međaše možemo uzeti 1953. kada je donesen Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica u Jugoslaviji i 1974. kada je usvojen novi ustav koji je pravno dovršio reforme koje su trajale duže od decenije. S obzirom na značaj promjena u jugoslovenskom društvu koje karakteriše odmak od administrativnog socijalizma i traženja vlastitog puta, zanimljivo je pratiti kako se Islamska zajednica nosila sa društveno-političkim okolnostima, s kojim se problemima suočavala i kako se prilagođavala tražeći vlastito mjesto pod socijalističkim suncem.
.
Snimak učenja Kur'ana u izdanju Jugotona 1967.
Usvajanje Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica 1953. pokazao je namjeru vlasti da otvori jednu novu fazu u odnosu sa vjerskim zajednicama. Nakon početne faze koju je obilježila rigidna kontrola rada vjerskih zajednica država je od 1950-ih pokušavala pronaći model kojim bi se vjerskim zajednicama dalo više prostora za njihovo djelovanje. Istina, državne strukture su uvijek ostale živo zainteresirane za dešavanja u svim vjerskim zajednicama, ali su nastojale da to ne bude odveć upadljivo. Tako će od sredine 1950-ih vlast nastojati da u strukturama Islamske zajednice ne budu članovi partije ili predstavnici vlasti, što je bila praksa ranije, već osobe koje su bile organski dio Islamske zajednice ali nisu bile opoziciono nastrojene spram vlasti.
U periodu od početka 1950-ih do sredine 1970-ih udareni su temelji nizu institucija u okviru Islamske zajednice pa bi se bez ustručavanja moglo reći da je u tom periodu značajno oblikovana Islamska zajednica kakvu je znamo i danas. Udruženje "Ilmije" osnovano je 1950. a Islamska zajednica je kroz dvije izmjene svog ustava u ovom periodu udarila temelje hijerarhijske strukture kakvu, uz određene izmjene, prepoznajemo i danas. U ovom periodu riješeno je pitanje socijalnog osiguranja za imame što je imamsku službu značajno "profesionaliziralo", započelo se sa redovnim i organiziranim odlascima na hadž, Islamska zajednica šalje prve kadrove na obrazovanje van BiH...
Mektebska nastava u organizaciji Islamske zajednice
Prvi vani školovani kadrovi, od Ahmeda Smajlovića, preko Hamdije Jusufspahića do Jusufa Ramića, po povratku bit će okosnica rada Islamske zajednice koja će se u tom periodu fokusirati na otvaranje vlastite visokoobrazovne institucije što će konačno biti realizirano 1977. osnivanjem današnjeg Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Uz Gazi Husrev-begovu medresu koja se sredinom 1970-ih vraća u zgradu Đulagin dvor, što je bio značajan infrastrukturni iskorak, bit će to okosnica obrazovnih institucija koje će iznjedriti kadrove koje i danas vidimo u vrhu Islamske zajednice.
Od muslimana do Muslimana
Nakon prve postratne decenije koja je obilježena traženjem vlastitog mjesta u društvu i pokušajem obnove kapaciteta nakon razornog rata, Islamska zajednica u periodu od sredine 1950-ih je u zamahu i na drugim poljima, od izdavaštva (pokretanje lista Preporod 1971.) preko obnove i izgradnje novih vjerskih objekata, do rada na unapređenju i omasovljenju mektebske pouke, oživljavanju mevluda i drugih aspekata vjerskog života i tradicije.
Osim unutarnjim pitanjima Islamske zajednice kao što su organizacija, kadrovski kapaciteti, infrastruktura, organiziranje različitih aspekata vjerskog života kao što su mevludi ili odlasci na hadž, Duranović značajno mjesto osvećuje i društveno-političkim pitanjima u kojima je Islamska zajednica imala aktivnu ulogu. Jedno od najznačajnijih takvih pitanja svakako je priznavanje Muslimana kao nacije što je proces koji je komunistička vlast započela sredinom 1960-ih. Islamska zajednica je u ovom procesu imala aktivnu ulogu u granicama koliko joj je to vlast dozvoljavala ili bolje rečeno koliko je vlastima bilo neophodno. To se prvenstveno odnosilo na upotrebu infrastrukture za transmisiju odluka od političkog vrha, a ključni ljudi Islamske zajednice tog vremena, kao što je Husein ef. Đozo, snažno su podržali odluku komunističkih vlasti.
Sulejman ef. Kemura: Damnatio memoriae ili po meni se ništa neće zvati
Period od sredine 1950-ih do sredine 1970-ih unutar Islamske zajednice obilježilo je nekoliko ličnosti ali ako bi morali istaknuti ključne to su svakako reisul-ulema Sulejman ef. Kemura i Husein ef. Đozo. U javnosti se često polemizira o Đozi, njegovom djelovanju i pitanju kako valorizirati njegovo cjelokupno djelovanje, od imama u 13. SS Handžar diviziji do istaknutog djelatnika Islamske zajednice koji je imao izrazito dobro izgrađene odnose i sa komunističkom vlašću koja ga je na određeni način i rehabilitirala. No, značaj reisul-uleme Sulejmana ef. Kemure dobrim dijelom je prešućen i danas malo ili skoro ništa podsjeća na čovjeka koji je udario temelje nizu institucija koje su danas značajne ne samo za Islamsku zajednicu i muslimane već i za širu društvenu zajednicu.
Hadžije iz BiH na hadžu 1970.
Sulejman Kemura rođen je 1908. godine u uglednoj sarajevskoj porodici. Između dva svjetska rata radio je u šerijstko-pravnoj struci, 1949. imenovan je za direktora Gazi Husrev-begove medrese, a bio je i prvi predsjednik udruženja "Ilmije". Upravo sa direktorske pozicije medrese Kemura će povući potez koji će utjecati da danas na neki način bude izbrisan iz pamćenja zajednice na čijem je čelu bio. Naime, 1949. Kemura će kod jednog učenika medrese pronaći određene letke i proglase Mladih muslimana i to uredno prijaviti organima državne bezbjednosti. Bilo je to vrijeme kada je se vlast upravo razilazila sa Sovjetskim savezom i oštro suprotstavljala stvarnim i imaginarnim neprijateljima: Kemurina prijava vodila je do masovnih hapšenja, suđenja koja su rezultirala zatvorskim kaznama uz nekoliko smrtnih kazni.
Kemuru je ta lojalnost "preporučila" i 1957. kada je biran novi reisul-ulema, proces koji je vlast budno nadgledala nastojeći osigurati podršku za svog favorita. Po izboru, Kemura će jasno definirati strateške ciljeve zajednice i neumorno raditi na njima: kadrovsko jačanje zajednice, bolji status za imame, obnova i izgradnja novih vjerskih objekata, osnivanje Fakulteta islamskih nauka, izdavaštvo... Kada je 1975. preminuo, Kemura je skoro sve zacrtano ispunio iako se za sve vrijeme mandata suočavao sa glasnom opozicijom unutar Islamske zajednice koju su predvodili Alija Nametak, Kasim ef. Dobrača i mladomuslimanski krug koji mu nikad nije oprostio 1949.
Etiketiran kao "crveni reis", danas na Kemuru ne podsjeća govoto ništa, nema naziva institucija po njemu, nema naziva ulica, manifestacija... I dok su Đozo, Ahmed Smajlović i drugi po tom pitanju prošli neuporedivo bolje, potpuno je prešućena činjenica da je upravo Kemura bio taj koji je omogućio nužni okvir za djelovanje niza pojedinaca i same zajednice u jednom vremenu koje je bilo, blago kazano, izazovno.
Husein ef. Đozo u posjeti Zavidovićima
Komunisti su shvatili, demokrate trebaju još vremena
Na kraju, povlačenje paralela i pokušaji komparacije perioda kojim se bavi autor u knjizi i savremenog trenutka koji živimo uvijek je nezgodno jer se radi o znatno drugačijem kontekstu. Pa ipak, neke stvari definitivno možemo prepoznati kao "procese dugog trajanja" koji su slične, ako ne i identični i onda i sada. Uzmimo samo jedan primjer. Sredinom 1950-ih Komunistička partija, kao vladajuća stranka tog vremena, shvata da je neprirodno da u institucijama Islamske zajednice ujedno budu i članovi partije. Danas, 50 godina poslije, imamo identičnu situaciju: Članovi vladajuće stranke po pravilu su i na značajnim mjestima i unutar Islamske zajednice. Ostaje pitanje da li će i kada i stranka i zajednica shvatiti da je takav očigledni savez štetan i za jedne i za druge.
Knjiga Amira Duranovića popunjava jednu značajnu prazninu, ali istovremeno poziva i na nastavak istraživanja. Ta istraživanja mogu biti usmjerena horizontalno u smislu nastavka temeljitog istraživanja historije Islamske zajednice u periodu nakon 1975. godine. Posebno je zanimljiv period historije Islamske zajednice u prijelomnim godinama od kraja 1980-ih do kraja 1990-ih. Iako načet u pojedinim radovima, kakva je vrijedna knjiga Šaćira Filandre "Bošnjaci nakon socijalizma", taj period tek očekuje svog istraživača. Također, na tragu knjige Xaviera Bougarela "Nadživjeti carstvo", značajno je historiju Islamske zajednice posmatrati i vertikalno u smislu istraživanja specifičnih pitanja u dužem vremenskom periodu kao što su odnos zajednice i vladajuće stranke, pitanje čije je to zajednica, imamska ili muslimanska...
