Poezija

Autori, djela, odlomci, citati...
Moderator: Heidi
Avatar
Danny
PRObehar
PRObehar
Reactions: 9518
Postovi: 5786
Pridružen/a: 30 jul 2020, 18:30

Re: Poezija

Post Postao/la Danny »

Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuzdi

Zih
A smrt dozivah
Noć i dan

Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh

Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
GorčineZgiboh od čudne boli

Ne probi me kopje
Ne ustrijeli strijela
Ne posiječe
Sablja

Zgiboh od boli
Nepreboli
Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje

Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skazite
Za vjernost
Moju
1
1 slika
I hurt easy, I just don't show it
You can hurt someone and not even know it
Iskra
PRObehar
PRObehar
Reactions: 36460
Postovi: 37522
Pridružen/a: 22 jul 2020, 22:18

Re: Poezija

Post Postao/la Iskra »

Afganistan


Zaboravili smo djecu u poljima makova
prigušene jecaje krovova Kabula
amputirana stopala
prodavače šarenih balona
i uplašene oči žena skrivenih iza burki
U zagrljaju sam ti predala
sve izmučene zemlje i njihove stanovnike,
porušene gradove, u prah pretvorene šarene keramičke mozaike,
sve dugogodišnje na Istoku bitke.
Zaboravila sam
glad, strah, i minska polja
i pustila da mi na tvojim grudima
neka skrivena eksplozivna naprava
otkine udove
i pretvori me u ubogog nevinog afganistanskog dječaka
kojeg ćeš uplakanog da ostaviš u vrhovima Noshaqa.
Zaboravili smo da je ljubav
jedan od najstrašnijih ratova
iza kojeg ostaju pustoš i pokidani dijelovi tijela,
rat koji nas pretvara u
osakaćeni, osiromašeni,
nekada divni i veliki,
Afganistan.



Luna Hodzic
1
1 slika
Avatar
R4IN
Sajber kurajber
Sajber kurajber
Reactions: 8954
Postovi: 10478
Pridružen/a: 31 aug 2020, 00:23

Re: Poezija

Post Postao/la R4IN »

Kisa pada
Sminka spada
Gdje je tvoja
Ljepota sada

NN
1
1 slika
ALPHA ET OMEGA🔥
Avatar
mentalist
Etablirani član
Etablirani član
Reactions: 2168
Postovi: 2541
Pridružen/a: 10 nov 2020, 15:17
Kontakt:

Re: Poezija

Post Postao/la mentalist »

Dobriša Cesarić
Povratak



Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
- - - - - - - - - -
- - - - - - - - - -
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
0
⚡ :fiju
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Poezija

Post Postao/la Heidi »

Self Dies in Love
-Jami-


I shall roll up the carpet of life when I see,
Thy dear face again and shall cease to be
For self will be lost in that rapture, and all
The threads of my thought from my hand will fall;
Not me wilt thou find, for this self will have fled:
Thou wilt be my soul in mine own soul’s stead.
All thought of self will be swept from my mind,
And thee only thee, in my place shall I find;
More precious than heaven, than earth more dear,
Myself were forgotten if thou wert near.
Nūr ad-Dīn ‘Abd ar-Rahmān Jami (7 November 1414 – 9 November 1492) was a Persian Sunni poet who is known for his achievements as a prolific scholar and writer of mystical Sufi literature. He was primarily a prominent poet-theologian of the school of Ibn Arabi and a Khwājagānī Sũfī, recognized for his eloquence and for his analysis of the metaphysics of mercy.
0
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
Danny
PRObehar
PRObehar
Reactions: 9518
Postovi: 5786
Pridružen/a: 30 jul 2020, 18:30

Re: Poezija

Post Postao/la Danny »

Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini...
#BrankoCopic #
0
I hurt easy, I just don't show it
You can hurt someone and not even know it
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Poezija

Post Postao/la Heidi »

2
1 slika 1 slika
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Iskra
PRObehar
PRObehar
Reactions: 36460
Postovi: 37522
Pridružen/a: 22 jul 2020, 22:18

Re: Poezija

Post Postao/la Iskra »

Do not fall in love
With people like me.
people like me
will love you so hard
that you turn into stone
into a statue where people
come to marvel at how long
it must have taken to carve
that faraway look into your eyes

Do not fall in love with people like me
we will take you to
museums and parks
and monuments
and kiss you in every beautiful
place so that you can
never go back to them
without tasting us
like blood in your mouth

Do not come any closer.
people like me
are bombs
when our time is up
we will splatter loss
all over your walls
in angry colors
that make you wish
your doorway never
learned our name

do not fall in love
with people like me.
with the lonely ones
we will forget our own names
if it means learning yours
we will make you think
hurricanes are gentle
that pain is a gift
you will get lost
in the desperation
in the longing for something
that is always reaching
but never able to hold

do not fall in love
with people like me.
we will destroy your
apartment
we will throw apologies at you
that shatter on the floor
and cut your feet

we will never learn
how to be soft

we will leave.
we always do.



Caitlyn Siehl
1
1 slika
Avatar
PilePipi
Perspektivni član
Perspektivni član
Reactions: 197
Postovi: 305
Pridružen/a: 17 sep 2021, 01:50

Re: Poezija

Post Postao/la PilePipi »

bunch of bullshit
0
Djevojka koja obecava :habibi
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Poezija

Post Postao/la Heidi »

Enes Kišević

Korijen s krilima

Dugo sam letio u prazno.
Treba na zemlju stati.
Uspravno iz nje rasti.
Uspravno umirati.

Ptice su šumi krila,
a šuma pticama korijen.
List ne leti od sebe,
on biva olujom gonjen.

Pod zemljom i u zraku
u isti mah drvece živi.
Drvo je most što diše
izmedju mrtvih i živih.

I kada ogole grane,
cvrkut ih zazeleni.
Ja ništa rekao nisam:
to jasen šumi u meni.
2
1 slika 1 slika
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Poezija

Post Postao/la Heidi »

Enes Kišević

I ništa te kao ne boli

Dan je kao suncan.
Ti si kao veseo.
Prolazis, kao ne vide te.

Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.

I ti si kao sretan.

Zivi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Buducnost kao na dlanu.

Savjest je kao cista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.

Svi se kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smijesis!
I nista te kao ne boli.
0
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Poezija

Post Postao/la Heidi »

Čežnja za smrću

Hajdemo sad gdje vlada mrak,
u zemljine dubine,
veselog polaska je znak
bol ovaj pun divljine.
Čun uski će za tili čas
prevesti k žalu neba nas.

Neka se slavi vječna noć,
san vječni nek se slavi.
Pregrijala nas dana moć,
jad nas sprži i savi.
Tuđine siti, u svoj dom
želimo natrag, ocu svom.

Šta će nam ljubav, vjernost šta,
kad svijet ne cijeni ovo?
Za staro jedva ko da zna,
pa čemu onda novo?
Samotno, žalno svijetom gre
onaj kom prošlost znači sve.

Prošlost, kada je plamen jak
prožimo čulo svako,
kada su očev lik i znak
viđali ljudi lako,
to je veliki njihov broj
još ličio na uzor svoj.

Prošlost, kad još kroz drevni vrt
izdanci cvahu mladi,
kad iskala su djeca smrt
nebeskog carstva radi.
Kad ljubav slomi mnoge tu,
mada i sreće glas se ču.

Prošlost, kada nam i sam bog,
zboriti žarko stade,
i mladi cvijet života svog
s ljubavlju za nas dade,
primivši na se bol, da nas
u vječiti uvede spas.

Sa čežnjom naziremo nju
gdje mrkla noć je skriva;
žeđ nam na ovom hudom tlu
neutoljena biva.
U rodni zato hajd’mo kraj
gde blista svetog doba sjaj.

Šta povratka da spriječi tok? –
dragih nam davno nema.
Njih grob je našeg žića rok,
hvata nas tuga nijema.
Okončan sad naš je let –
sito je srce – pust je svijet.

Beskrajno, tajno kroz nas sad
slađana jeza struji –
ko iz dubina da naš jad
u odjek nama huji.
To dragi čeznu, pa nam, ah!
poslaše svoje čežnje dah.

Nevjesti slatkoj hajd’mo mi,
gdje Isus vlada milo –
Svi što volite, tužni svi,
čekajte suton čilo.
San će skrhati lance zla,
našem će Ocu da nas da.

Novalis
0
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Poezija

Post Postao/la Heidi »

Pjesma

Jednom, kad brojke i znamenja
ne budu ključ za sva stvorenja,
kad svak što pjeva, ljubi, sanja
imao bude više znanja
od svakojega učenjaka,
kad svijet iz dubokoga mraka
počne ko stvarni svijet da hodi
prema životu i slobodi,
kad svjetlost se sa sjenkom spari
u pravu jasnost sviju stvari,
kada se uvidi da vječna
zbivanja svjetska neizrečna
u bajci i u pjesmi leže, –
namah će da se tad razbježe
samo od jedne riječi tajne
prilike mrske i očajne.

Novalis
0
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Poezija

Post Postao/la Heidi »

Mračan mi duh je

Mračan mi duh je – o, brzo strune
Harfe dotakni da čujem njih;
Nek blagi zvuci uši mi pune
Uz prsta tvojih dodir tih.

Ako još nada puni grudi meni,
Taj zvuk će je izmamit znati,
Ako još suza ima u zjeni,
Poteći će, i bol će stati.

Nek trzaj bude dubok i snažan,
Nek vedra nota ne bude prva;
Minstrele, čuj me, plač mi je važan
Prije neg‘ bol mi srce shrva,

Jer tuga je odnjihala njega
I duga, nijema bol i nesan,
Sad spoznat najgore od svega
Mora, i puknut – il‘ rodit pjesan.

Lord Byron
0
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Poezija

Post Postao/la Heidi »

Pozdrav domovini

Zbogom! Zbogom! – Rodni žali
Već s‘ otimlju oku mom;
Vjetar huče, rču vali,
A galebi grakću k tom.
Ono sunce gdje zapada,
Tamo je i nama poć‘;
Teb‘ i njemu s Bogom sada,
Domovino – laku noć!

Jutrom će se sunce popet
Iznovice nad taj svijet,
Ja ću more, nebo opet,
Ali tebe neću zrijet.
Kuća pusta ostala mi,
Tužno, tamno sve u njoj,
Drač joj raste po stijenami,
Pas pri vratih cvili moj.

„Hodi amo, moje dijete!
A što plačeš tako – što?
Valjda što nam vali prijete,
Il bjesnilo bure ha!
Ne boj mi se, utri oko,
Jer nam brod je, lak mu kret,
l najbrži jedva soko
Natkrilio bi mu let!“

„Nek se vali s vjetri taru.
Njih zaista nij‘ me strah,
Druga ali, gospodaru,
Bol mi ote srcu mah.
Spominjem se od Ijubavi
Svoje majke, oca svog,
Kano što ja njih ostavih,
Ostavit će mene Bog!

Otac, kano na rastanku,
Odoljet će jadu svom;
Ali majka i u sanku
Uzdisat će, znam, za mnom!
„Neka, neka, dijete mojel
Doliči ti suza ta,
Da su meni ćuti tvoje,
Plako možda bih i ja.

Hodi amo, moj junače!
Zašto si mi tako blijed,
Zar već Francez na te skače,
Il te plaši bure jed?“
„Strahom mi se duh ne bavi,
Gospodaru, nijesam plah,
Al ženu si da ostavih,
Ta me miso muči, ta!

Ona s djecom stan imade
Tamo blizu doma tvog;
Sto joj tužna reći znade,
Kad zazovu oca svog?“
„Neka, neka, moj junače!
Pravedna ti bol je ta,
Ali ja sam ćudi jaće,
Ne tugujem s takvog šta.

Jer tko da se poda kini
Rad ikoje žene tu,
Kad iza nas lako ini
Utješit će svaku nju.
Meni nije ničeg žao,
Nit se ičeg ja bojim,
Zalim samo da sam stao
Ne žaliti ni za čim.

Samac ja sam, sam do Boga
Sad na svijetu: tko je kriv,
Da ne marim ni za koga,
Kad ni za me nitko živ?
Naviko na tuđu hranu,
Znam da bi me za koj‘ čas
Da se vratim k svomu stanu
Ugrizao i moj pas.

Zato lađo, moje blago,
U tebi mi nade sve,
Nosi mene kud ti drago,
Samo natrag doma ne!
Zdravo, zdravo, vode sinje,
A budem li i vas proć‘,
Zdravo, hridi i pustinje,
Domovino laku noć!“


Lord Byron
0
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Poezija

Post Postao/la Heidi »

Naše dete - H. Zbignjev

Naše dete iz epruvete razvija se sjajno
plavooki švrća ružičasti Futurus
mimoišle su ga male boginje veliki kašalj
šarlah noćno mokrenje strah od Baba Roge
voleo je NLO – žmirkao mu je sa simpatijama

Kad je imao tri godine pao je u staračku demenciju
pa mu je zamenjena glava u istoj fabrici
gde je ugledao svetlo dana hitro nam se vratio
u sitting-room i bučno zabavljao sa robotom
Pozabavio se njime pronicljivi analitičar duša
(prema toj rupi koju je Platon nazvao dušom)
sinov I. Q. razorio je sve poznate skale
i mališa je uskoro postao mister sveta testova
kao ljudi imućni nismo ga dali u cirkus
ipak je to naše dete iako je iz epruvete
jedan TV nastup i na tome se završilo

Sposoban kao mladi Pascal prelomni kao Einstein
ne pohađa školu jer bi se mogli iskompleksirati
sam uči i piše i sluša muziku Istoka
koja dozvoljava da se pronikne u spojeve izvan razuma

Kada je imao dvanaest godina objavio je nekoliko knjiga
koje su odmah dospele na liste bestselera
recenzenti su hvalili kapitalne sinteze
poređenje Marksa sa Budom Hristosa sa Talleyrandem
zlonamerni su mu prebacivali brkanje pojmova
od kojih se naš sin odavno oslobodio

Jedino nas malčice brine njegova sve prisutnija tuga
često biva jako razdražljiv
ne smeju se pred njih izgovoriti određene reči i fraze
takve kao Gospod Bog sumnja i narod
tada lupa nogama i zatvara oči
ali zato ga neizmerno zanimaju pogrebi
ratovi zaraze glad

Naš sin iz epruvete postaće profesor
čeka da se otvori prikladan departament
radi na sistemu koji je imenovan kao Prezentizam
u kom je smelo odbacio celu ontologiju
trule kategorije vremena i prostora
par drugih sitnica
vrlo uprošćavajući
to je filozofija trenutka momenata nepovezanih
međusobno niti s kosmosom apologija slučaja
drugim rečima apsolutna sloboda

kada je to ništavilo poslalo svetlucave signale
a drugo ništavilo odgovorilo grohotnim smehom
0
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Iskra
PRObehar
PRObehar
Reactions: 36460
Postovi: 37522
Pridružen/a: 22 jul 2020, 22:18

Re: Poezija

Post Postao/la Iskra »

Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.

Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?

Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?

Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.

I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.

Jer svaka večnost je kratka.

Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.

Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.

Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.

Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.

Zato živi, al sasvim!

I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.

Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...

Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.

I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.


2.

A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.

Šta ga to zauvek ište.

Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.

Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?

Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.

Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.

Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.

Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.

Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.

Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.

Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao

ne znači jedan život,

stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.

I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.

I nema praznih svetova.

To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.


3.

Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.

Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.

A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.

Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.

I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.

Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.

Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?

Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?

Znas, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.

Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.

Samo ću,obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.

Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.

Poslednji rubovi beskraja
tek su pocetak beskrajnijeg.

Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.

Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.


4.

Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.

Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.

Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.

Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.

Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.

Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.

A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.

Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.

Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužan.

Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.

Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.

To neka bude tajna.

Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

Miroslav Antić

 

 

 "
0
Odgovori

Natrag na “Književnost”