Price i odlomci

[ina]

Dugo sam verovao da u svakoj generaciji ima nekoliko duša, nazovite ih srećnicima ili prokletima, koje su prosto rođene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svet poluodvojene, ako hoćete, bez čvrste veze sa porodicom ili mestom ili nacijom ili rasom; da možda ima na milione, milijarde takvih duša, možda isto toliko nepripadajućih koliko i pripadajućih. Jer su oni koji cene stabilnost, koji se plaše prolaznosti, neizvesnosti, promena, podigli moćan sistem stigmi i tabua protiv neukorenjenosti, te razarajuće antidruštvene sile, tako da se uglavnom prilagođavamo, pretvaramo se da nas motivišu vernost i solidarnost koje u stvari ne osećamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lažne kože onih identiteta koji su odobreni pečatom "pripadajućih". Ali, istina procuri u naše snove; dok smo sami u krevetu (jer noću smo potpuno sami, čak i ako spavamo sa nekim), vinemo se, letimo, bežimo. A u budnim sanjama koja naša društva dozvoljavaju, u našim mitovima, umetnostima, pesmama, slavimo nepripadajuće, drugačije, odmetnike, čudake.

Tako ja to vidim. Vi ne morate da se složite.
Možda nas, na kraju krajeva, i nema tako mnogo.
Možda i unosimo razdor i možda smo antidruštvena sila i možda nas treba zabraniti. Vi imate pravo na svoje mišljenje.

TLO POD NJENIM NOGAMA - Salman Ruždi

[toxic]

.. a bilo bi još gore kad ne bi znao da sve ima kraj, pa i nevolja.

.. samo, srećom, on svašta pomišlja a ne čini, a sve rjeđe i pomišlja, ne voli da radi nekorisne stvari.

.. a kaže možda jer više ništa ne zna sigurno ni o sebi ni o drugima, nekad je znao, ili je mislio da zna, a to je isto, sad nije siguran ni u šta.

Tajni i opasni poslovi nisu dobri, a kad čovjek od njih ni koristi nema, onda tu nešto nije u redu. Ili oni misle na korist koju će imati docnije, ako pobijede? Jadna mi korist kad ti je glava svakog časa u torbi, i teško će koji iznijeti čitavu, a pobjeda bez mene isto je što i poraz. A i ta pobjeda, ko zna šta je to, opet će se orati zemlja, i kuburiti od Božića do Đurđeva, i gledati u nebo hoće li pasti kiša ili će zasjati sunce, opet će se bolovati i tugovati, rađati i umirati, i šta mu je to onda pobjeda, i za koga?

.. a život nije svetkovina već trpljenje, i ne treba ga još više otežavati mišlju na ono što ne može da bude.

.. ali ima neke mudrosti u tom trpljivom podnošenju nevolja koje se ne mogu izbjeći.

Samo, odakle sujeta? gdje je spavala dosad i kako se krila do ovog časa? mislio je da bar ovako sitna ne postoji u njemu. Šta će još otkriti o sebi u sudarima s ovim mračnim čovjekom koji nikoga ne štedi? Drugi, i kad su grubi, ostavljaju čovjeku mogućnost da sačuva iluzije o sebi.

Nevolja uvijek izgleda veća kad je sama.

.. pust život je gori nego ništa, a ljudi se opet drže te pustoši, ne vjerujući da ima išta drugo. Ništa ne bi izgubili kad bi pustili ono što imaju, a boje se da ne bi ni dobili, zato ćute i čekaju.

.. od prvog dana su strani, i sve udaljeniji što dani prolaze, vrijeme ih ne miri već razdvaja, što je duže s nekim taj čovjek je sve usamljeniji...

- Šta to znači razgovarati o sebi?
- Govoriti ono što se nikome ne kazuje.
- Kako ću govoriti ako se nikome ne kazuje?
- Pred nekim se govori, ponekad. Sad se još može, dok nije dan.
- Je li po danu teže govoriti o sebi? Teško je gledati u oči kad se govori o sebi?

Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima prava na život. I moja i tvoja.

A može biti da sam sve to uobrazio, da bez razloga ne vjerujem ljudima, uležao sam se, odvojio, osamio, opasno je kad se čovjek nađe sam, okružen tišinom tuđeg neprisustva, više je strahova i čudnih razgovora sa sobom. Samo kako da ti sve to kažem? I kako da objasnim sebi, tebe se ne tiče, što nekad teško podnosim ovu usamljenost, a nekad mi je draža od svega, ne bih je dao nizašto?

Čekao je da se pojavi mjesec, s nadom je gledao u surovo ravnu crtu nasipa, znao je na kom mjestu treba da se pojavi, svaku noć ga sačekuje, zbuđivao ga taj čas kad se zgusnuta tama razrijedi i nestane, a močvara i ravnica ožive blagim svjetlom i dubokim sjenama. Tad se svijet oko njega ponovo rađao, drukčiji nego danju, smiren i stišan, bliđi mu i blaži nego pod nemilosrdnim sunce, naglo nastao iz prijetećeg mraka što potire život i stvara nemir, svijet meko prisutan, snen, stvoren i podešen za doživljavanje samoga sebe drukčijeg nego u kretanju, nego u lakom i radosnom susretu s ljudima ili sudaru.

Svako veče je išao istim putem. Malo je šta mijenjao u životu, jednom izabranu stazu teško je napuštao. A zašto bi je i napuštao? Život nije promjena već trajanje. Promjene su nered i zato protiv života. Ni rđav put nije lako napustiti, a ako je dobar, zašto bi ga mijenjao?

.. a nesreća je teška samo onome kome se desi, i nikom drugom.

Baš ništa čovjek o čovjeku ne zna.

A kako sad da pita: je li te prošlo? Smiješno je i pomisliti. To se ne pita tako. Ne pita se nikako. Samo se čeka da prođe oluja, i onda se gleda šta je ostalo.

Suviše joj je lijepo bilo, eto to je, a čovjek je proklet, dobar je samo kad mu je rđavo.

Postojao je svijet i on, ništa između njih, uvijek u suprotnosti, uvijek u raskoraku. Svijet je bio protiv njega, smetao mu, i on se branio, priznajući ga samo po nevoljama koje je morao da odbija. Nije ga razumijevao, izgledao mu je gorak od mržnje, suviše uznemiren toliko nesmiren da mu je to ličilo na ludost što neprestano traje. ... Samo ljudi izdaju. Svijet izdaje. I ona je svijet. Nije zavoljela ovu zemlju ni ovo rastinje koje cvjeta i plodi se za nas. I ona je svijet. Suviše luda, suviše nesmirena, nesigurna na tlu što je moglo da bude njeno, a onaga neće. Ko će razumjeti nerazumnike?

Ona to ne zna, ona gleda mimo mene, nekud u daljinu gdje nisam ja, ni ova zemlja. Ni ova sigurnost. Ko bi znao zašto ona ne voli sigurnost. Zar čovjek nije stvoren za mir? A ovdje je mir. Sve što je izvan dohvata naše ruke, sve što nije potpuno naše, s čim nismo srasli tako da postane isto što i mi, to je tuđe, ničije, ne štiti. To je kao vjetar, ništa, nemaš na čemu da stojiš, nizašto se ne držiš, ništa te ne drži, oči su ti prazne, srce ti je pusto, ostaje samo nemir. Šteta što to ne znaš. A možda i znaš, ali nije dovoljno samo znati. Treba zavoljeti mir, a ti to ne možeš. Ti si kao i ostali svijet, ti si svijet, otkinula si se, ludost te uhvatila i bace te u naručje svakoj nevolji. Čak i kad znaš da je nevolja neizbježna. U tome je zlo, tvoje i svijeta kojem pripadaš.

A opet, i to je najčudnije od svega, svako će u tom nizanju i smjenjivanju, u tom kratkom svom prolasku, kad na njega dođe red, ponijeti svoju vlastitu muku, i misliće da je samo njega zadesila, da smo njega bije led, da njegovu nevolju nije niko prepatio. A sve se već dešavalo, i opet je teško kad se desi nekome. Svako od nas uvijek proživi što i svi prije nas, i ničiji udes nije pouka, ničija muka utjeha. Ni na što se čvojek ne navikava zato što su to mnogi doživjeli prije njega. Uvijek je bilo rata, otkako svijet postoji, a ljudima je uvijek nanovo teško. Uvijek se dešavalo da je čovjeka stizala nesreća, i nikad se niko ne utješi mišlju: nisam sam, i nisam prvi ni poslednji.

Kamo sreće da sam se samo pozdravio i prošao, čim zastaneš, čim progovoriš s ljudima, nadaj se nevolji.

Sve mu je spleteno večeras, ne uspijeva ništa da razmisli, da domisli, da smiri, i sve ostavlja da se gomila neriješeno, osjećajući se nemoćan prvi put u životu. Nije teškoća u onome što se dešava, već što ne može ni da se pomiri ni da šta izmijeni.


Magla i mjesečina, Meša Selimović

[Heidi]

Odjednom ugledah, negdje pri poslednjim stranicama koje govore o njemu, jedan cvijet, neobican cvijet, za koji mi se u prvi mah ucini da je utisnut kao vinjeta ili shematski prikaza neke biljke koja se nasla u svijetu mrtvih kao primjerak izumrle flore. U objasnjenju, medjutim procitah da je to osnovni cvjetni motiv na slikama mog oca. Uzeh drhtavim rukama da precrtavam taj neobican cvijet. Bio je nalik na golemu oljustenu i raspuklu narandzu, ispresjecanu tankim crvenim linijama poput kapilara. Na trenutak sam bila razocarana. Dobro sam znala sve crteze koje je moj otac islikao u dokolici po zidovima, daskma, flasama i kutijama, ali ni jedan nije bio slican ovome. Da, rekoh u sebi, cak i oni mogu da pogrijese. A onda, precrtavsi tu golemu ljustenu narandzu, procitah poslednji pasus i vrisuh. Probudila sam se u goloj vodi. Tada sam zapisala sve sto sam zapamtila iz tog sna. I evo sta je od svega ostalo... Znate li sta je pisalo u tom poslednjem pasusu? Da je Dj. M. poceo da slika kada se u njemu pojavio prvi simptom raka. Da se, dakle, njegovo opsesivno slikanje cvjetnih motiva poklapa sa razvojem bolesti.
Kada sam pokazala taj crtez doktoru Petrovicu, potvrdio mi je, ne bez cudjenja, da je sarkom u utrobi mog oca izgledao upravo tako. I da je efloracija trajala bez sumnje godinama."

Danilo Kis

[ina]

Istina o mržnji je sazdana od sto niti. Pokušaću da ukažem bar na dvije. Postojali su i još postoje učitelji mržnje. Oni koji svoje narode uče mržnji kao što djecu uče tablici množenja. Ta proizvedena mržnja, a znaju se i sredstva, i najbrži načini njene proizvodnje, ne može se precijeniti. Jer nikad, kao danas, nisu moćnici raspolagali tolikim i toliko učinkovitim oruđima za proizvodnju mržnje. Mislim da tim oruđima, danas, svaka vlast, od svojih podanika, može napraviti šta god poželi. Gotovo je prirodno postalo da ljudi kupuju novine i gledaju TV kako bi doznali koga će danas da mrze. A sad nešto o ljudskoj prirodi. Lav Tolstoj je negdje napisao: voli se ono što se razumije. Iz tog ugla gledano, mrziti je mnogo lakše nego voljeti. Da bi nekog volio, moraš uložiti napor da ga shvatiš, da uđeš unutra, da ga pogledaš iznutra: mržnja bi, na taj način, mogla biti dokaz i izraz vječite ljudske gluposti, mentalne ograničenosti, duhovne lenjosti. Za mržnju ne samo da nije potrebno ulagati nikakav saznajni napor, ni rad mašte, nego obratno: da bi mrzio Drugog, neophodno je da o njemu ne znaš ništa. Zato su stereotipi, to jest predrasude jednih o drugima, tako pouzdani prozvođači mržnje: stereotip naređuje da obustaviš vlastito mišljenje, a laž o Drugom ti servira kao krajnju istinu o njemu. Ako se vratimo Tolstoju koji kaže da se voli što se poznaje, nema nikakve sumnje da su prozvođači mržnje rukovođeni obratnom mišlju

Marko Vešović

[Čuvarkuća]

“ Dobar čovjek ne postoji, to je zabluda loših ljudi. Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje borbe sa samim sobom. Kada bi ta sumnjiva pojava, koju nazivate dobrim čovjekom, bar odškrinula pendžere svog unutrašnjeg svijeta, vidjeli biste da je unutar svih nas manje ili više isti kal, sazdan od sličnih nekvaliteta. Zato bih radije, umjesto o dobrom, govorio o pametnom čovjeku.
Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja.
Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je možda ključ.
Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh"