Jastreb
Bio jedan jastreb, koji mi je kljuvao noge. Cipele i čarape je već raskidao, i sad je već kljuvao i sama stopala. Neprestano je udarao, zatim bi me nemirno obletio nekoliko puta, i onda bi nastavio svoj posao. Naiđe neki gospodin, stade neko vrijeme posmatrati, pa tad zapita zašto trpim jastreba. "Pa bespomoćan sam", rekoh, "došao je i počeo da kljuje, i ja sam, naravno, htio da ga otjeram, čak sam pokušao da ga zadavim, ali takva ptica raspolaže ogromnom snagom, pa mi je već htjela nasrnuti na lice, i ja sam onda radije žrtvovao stopala. Sad su već gotovo raskomadana." "Ama zašto dopuštate da vas toliko muči", reče gospodin; "jedan metak, i jastreb je gotov." "Zaista?" upitah; "i hoćete li vi da se pobrinete oko toga?" "Rado", reče gospodin, "moram samo otići do kuće i donijeti pušku. Možete li pričekati još pola sata?" "Ne znam", odgovorih, i za trenutak se ukočih od bola, a onda rekoh: "Molim vas, pokušajte, za svaki slučaj." "Dobro", odvrati gospodin, "pohitaću". Jastreb je mirno slušao naš razgovor i okretao pogled čas ka meni čas ka gospodinu. Sad sam vidio da je sve razumeo: uzleteo je, sav se zavalio da dobije dovoljno zamaha, pa je onda, poput bacača koplja, zario kljun kroz moja usta duboko u mene. Rušeći se na zemlju, s olakšanjem sam osjećao kako se on, ne mogući više da se spase, davi u mojoj krvi što je ispunjavala sve bezdane i prelivala se preko svih obala.
Franz Kafka
Price i odlomci
-
Heidi
- Lemon Addict
- Reactions: 22582
- Postovi: 15606
- Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
- Lokacija: Kosmicki raspor
Price i odlomci
1
1
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
-
Heidi
- Lemon Addict
- Reactions: 22582
- Postovi: 15606
- Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
- Lokacija: Kosmicki raspor
Re: Price i odlomci
Odluke
Uzdići se nad bijednim stanjem - to mora biti lako čak i kad se energija na silu ulaže u to. Otrgnuću se od stolice, hitaću oko stola, razmrdaću glavu i vrat, unosiću vatrenost u pogled, zatezaću mišiće oko očiju. Postupaću nasuprot svakom osjećanju, burno ću pozdravljati A. ukoliko sada naiđe, ljubazno ću trpjeti B. u svojoj sobi, a sve što bude rekao C. upijaću dugačkim gutljajima, uprkos bolu i naporu.
Ali čak i ako tako bude, ipak će pri svakoj grešci, koja ne može izostati, dolaziti do zastoja u cjelini, i u onome što je lagano i u onome što je teško, i ja ću biti prinuđen da se vrtim u krug.
Stoga, ipak, kao najbolji savjet ostaje: primati sve onako kako je, ponašati se kao teška masa, pa makar se sam osjećao kao da si oduvan, ne dozvoliti da te nešto namami na pogrešan korak, posmatrati druge životinjskim pogledom, ne osjećati kajanje, ukratko - sopstvenom rukom pritiskati ono što je od života još ostalo kao avet, to jest još uvećati poslednji grobni mir i ne znati više za postojanje ičega drugog osim njega.
Karakterističan pokret takvog stanja jeste prelaženje malim prstom preko obrva.
Franz Kafka
Uzdići se nad bijednim stanjem - to mora biti lako čak i kad se energija na silu ulaže u to. Otrgnuću se od stolice, hitaću oko stola, razmrdaću glavu i vrat, unosiću vatrenost u pogled, zatezaću mišiće oko očiju. Postupaću nasuprot svakom osjećanju, burno ću pozdravljati A. ukoliko sada naiđe, ljubazno ću trpjeti B. u svojoj sobi, a sve što bude rekao C. upijaću dugačkim gutljajima, uprkos bolu i naporu.
Ali čak i ako tako bude, ipak će pri svakoj grešci, koja ne može izostati, dolaziti do zastoja u cjelini, i u onome što je lagano i u onome što je teško, i ja ću biti prinuđen da se vrtim u krug.
Stoga, ipak, kao najbolji savjet ostaje: primati sve onako kako je, ponašati se kao teška masa, pa makar se sam osjećao kao da si oduvan, ne dozvoliti da te nešto namami na pogrešan korak, posmatrati druge životinjskim pogledom, ne osjećati kajanje, ukratko - sopstvenom rukom pritiskati ono što je od života još ostalo kao avet, to jest još uvećati poslednji grobni mir i ne znati više za postojanje ičega drugog osim njega.
Karakterističan pokret takvog stanja jeste prelaženje malim prstom preko obrva.
Franz Kafka
0
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
-
Digla_da_kreči
- Etablirani član
- Reactions: 4226
- Postovi: 3292
- Pridružen/a: 23 jul 2020, 21:28
Re: Price i odlomci
Ne biram
Ja ne biram ono što imam.
Ne biram, u stvari, ništa, ni rađanje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto.
Još je čudnije što moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nad mnom je svejedno, ali neću da znam za to, svejedno dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.
Meša Selimović
Ja ne biram ono što imam.
Ne biram, u stvari, ništa, ni rađanje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto.
Još je čudnije što moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nad mnom je svejedno, ali neću da znam za to, svejedno dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.
Meša Selimović
2
1
1
1
-
Heidi
- Lemon Addict
- Reactions: 22582
- Postovi: 15606
- Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
- Lokacija: Kosmicki raspor
Re: Price i odlomci
Jedanaest sinova
Imam jedanaest sinova.
Prvi je spolja vrlo neugledan, ali ozbiljan je i pametan; uprkos tome, mada ga volim kao i svu drugu djecu, ne cijenim ga mnogo. Njegovo mišljenje mi se čini odveć jednostavno. On ne gleda ni desno ni lijevo niti u daljinu; on neprestano trčkara unaokolo po svom malom krugu, ili, bolje reći, vrti se.
Drugi je lijep, vitak, skladno građen; svako se ushiti kada ga vidi kako zauzima mačevalački položaj. I on je pametan, ali osim toga snalazi se u svijetu; mnogo je vidio, i stoga kao da čak i zavičajna priroda govori s njim prisnije nego sa onima koji su ostali kod kuće. Ali za ovo preimućstvo on, zacijelo, nema da zahvali samo putovanjima: naprotiv, ono spada u one njegove osobine koje se ne mogu podražavati i koje, na primjer, priznaje svako ko bi želio, recimo, tijelo da ponovi njegov akrobatski skok u vodu, pri čemu se on nekoliko puta obrće u vazduhu, a ipak na upravo mahnit način vlada sobom. Do kraja odskočne daske podražavaocu još stiže hrabrosti i volje, ali onde, umjesto da skoči, iznenada sjeda i diže ruke izvinjavajući se. A uprkos svemu tome (pa trebalo bi, zapravo, da budem presrećan zbog takvog djeteta), moj odnos prema njemu nije nepomućen. Njegovo lijevo oko je nešto manje od desnog, i veoma žmirka; to je tek sićušna mana, zacijelo, mana koja mu daje licu odvažniji izgled no što bi inače bilo, i niko pred nepristupačnom zatvorenošću njegovog bića neće sa prijekorom primijeiti to sitnije žmirkavo oko. Ali ja, otac, to primjećujem. Naravno, ne boli me ta tjelesna mana, već neka mala nepravilnost njegovog duha koja joj na neki način odgovara, neki otrov što luta po njegovoj krvi, neka nesposobnost da se zaokruži jedino meni vidljiva podloga njegovog života. S druge strane, pak, valja priznati, upravo ga to čini mojim pravim sinom, jer ta mana je u isti mah i mana cijele naše porodice, a na ovom sinu se samo pretjerano jasno ističe.
Treći sin je takođe lijep, ali ono što se mi se na njemu sviđa nije ljepota. To je ljepota pjevača: povijena usta; sanjalačko oko; glava kojoj je pozadi potrebna draperija da bi djelovala; grudi što se neobuzdano napinju; ruke koje lako polete uvis i odveć lako klonu; noge koje se prenemažu, jer ne mogu da nose tijelo. A povrh toga: zvuk njegovog glasa nije pun; obmane za trenutak; navede znalca da pažljivije posluša; ali ubrzo potom izgubi snagu i utihne. Ionako, uopšte uzev, sve mami da se taj sin pokaže svijetu, ja ga ipak držim na skrovitom mestu; on se sam ne nameće, ali ne zbog toga, recimo, što bi poznavao svoje nedostatke, već iz nevinosti. Sem toga, osjeća se tuđ u našem vremenu; kao da pripada mojoj porodici ali osim nje i nekoj drugoj, za njega zauvek izgubljenoj, on je često neraspoložen i ništa ga ne može razvedriti.
Moj četvrti sin je, možda, najdruževniji od svih. Pravo dijete svoga vremena, svakom je razumljiv, stoji na svima zajedničkom tlu i svako dolazi u iskušenje da mu klimne glavom. Možda zahvaljujući ovom opštem priznanju, njegovo biće stiče izvjesnu lakoću, njegovi pokreti izvjesnu slobodu, njegovi sudovi izvjesnu bezbrižnost. Neke njegovi izreke čovek bi da često ponavlja, doduše samo neke, jer on u suštini boluje od prevelike lakoće. On je kao neko ko zadivljujuće odkoči, poput laste proseca vazduh, ali zatim ipak žalosno okonča u gluvoj prašini, kao prava ništarija. Ovakve misli mi zagorčavaju dušu kad gledam ovo dijete.
Peti sin je mio i dobar; obećavao je mnogo manje nego što je ostvario; bio je toliko neugledan da bi se čovjek u njegovom društvu osjećao sam; ali je ipak dotjerao dotle da stekne izvjestan ugled. Kad bi me ko upitao kako se to desilo, teško da bih umio odgovoriti. Nevinost se možda ipak najlakše probija kroz bješnjenje elemenata na ovom svijetu, a on je nevin. Možda isuviše nevin. Ljubazan prema svakome. Možda isuviše ljubazan. Priznajem: ne osjećam se prijatno kada ga preda mnom hvale. Ipak ne zahtijeva neki naročit napor hvaliti nekog ko je tako očigledno vrijedan hvale kao moj sin.
Moj šesti sin kao da je, bar na prvi pogled, najumniji među svima. Malodušan je, a ipak brbljiv. Zato nije lako izaći s njim na kraj. Kad podleže, pada u nepobjedivu tugu; kad postigne premoć, čuva je brbljanjem. Ali ja ne poričem da u njemu ima izvjesne strasti koja ide do samozaborava; u sred bijela dana on se često bori kao u snu da prokrči put kroz mišljenje. Mada nije bolestan – naprotiv, vrlo je dobrog zdravlja – on ponekad posrće, naročito u sumrak, ali mu nije potrebna pomoć, ne pada. Možda je za tu pojavu krivo njegovo tjelesno razviće, jer previsok je za svoje godine. To je razlog što u cjelini nije lijep, uprkos upadljivo lijepim pojedinostima, kao što su, na primjer, ruke i noge. Nije mu, uostalom, lijepo ni čelo; kako kožom tako i sklopom kostiju djeluje nekako zbrčkano.
Sedmi sin mi, možda, pripada više od svih ostalih. Svijet ne umije da ga cijeni po zasluzi; ne razumije njegovu posebnu vrstu duhovitosti. Ja ga ne precjenjujem; znam da je on prilično beznačajan; kad svijet ne bi imao druge mane osim te što ne umije da ga cijeni po zasluzi, i pored toga bi ostao neporočan. Ali ne bi želio da mi u krugu porodice nedoistaje ovaj sin. On donosi kako nemir tako i strahopoštovanje pred tradicijom, a i jedno i drugo uklapa, bar po mom osjećanju, u cijelinu kojoj se nema šta zamjeriti. Istina, on sam najmanje zna da nešto započne; on neće pokrenuti točak budućnosti; ali ta njegova podloga toliko sokoli, toliko nade uliva; želio bih da ima djece i da i ona imaju djece. Na žalost, kao da se ta želja neće ostvariti. Sa samozadovoljstvom koje je meni, doduše, shvatljivo, ali isto toliko i nepoželjno, samozadovoljstvom koje je, svakako, u ogromnoj suprotnosti sa mišljenjem njegov okoline, on samo tumara unaokolo, ne haje za devojke, a uprkos tome nikad neće izgubiti dobro raspoloženje.
Moj osmi sin mi zadaje najviše briga, iako, zapravo, neznam koji je razlog tome. Gleda me kao stranac, a ja se ipak osjećam očinski prisno povezan sa njim. Vrijeme je popravilo štošta, ali ranije bi me ponekad obuzela drhtavica samo što pomislim na njega. On je pošao sopstvenim putem; prekinuo je sve veze sa mnom; i zacijelo će sa svojom tvrdom lobanjom i svojim malim atletskim tijelom- jedino su mu noge kao dječaku bile vrlo slabe, ali to se u međuvremenu verovatno već popravilo- uspeti da se probije kud god mu je volja. Često mi je dolazilo da ga zovnem natrag i da ga upitam šta je to, zapravo, sa njim, zašto se toliko tuđi od oca i šta u suštini smjera, ali sad je on toliko daleko i toliko je vremena već prošlo, sad neka ostane ovako kako je. Čujem da je, jedini među mojim sinovima, pustio bradu; naravno, čovjeku tako malog rasta to ne može stajati lijepo.
Moj deveti sin je veoma elegantan i ima onaj sladak pogled namjenjen ženama. Toliko sladakl pogled da katkad čak i mene može zavesti, mene koji, dabome, znam da je dovoljan običan vlažan sunđer da se obriše sav taj nadzemaljski sjaj. Ovaj mladić je, međutim, izuzetan po tome što mu uopšte nije stalo do zavođenja; njemu bi bilo dovoljno da cio život preleži na kanabetu i da pogled protraći gledajući tavanicu, ili , još kudikamo radije, da ga ostavi da počiva pod očnim kapcima. Kad se nalazi u tom položaju, koji mu je najdraži, voli da govori, i to ne loše; sažeto i plastično; ali ipak samo u uskim granicama; kad ih pređe, što je pri njihovoj uskosti neizbježno, ono što govori postaje sasvim prazno. Čovek bi mu rukopm mahnuo da prestane kad bi bilo nade da to ovaj pogled, prepun sna, može primjetiti.
Moj deseti sin važi kao neiskren karakter. Ne želim da tu manu ni sasvim poričem ni sasvim potvrđujem. Sigurno je ovo: ko god ga vidi kako se približava, sa svečanim držanjem koje veoma premašuje njegove godine, u vazda zakopčanom i zategnutom pohodnom kaputu, sa starim, ali pretjerano brižljivo isčetkanim crnim šeširom, sa nepomičnim licem, malo isturenom vilicom, sa otromboljenim kapcima i sa dva prsta koja katkad prinosi ustima- ko ga vidi takvog, taj pomisli: ovo je bezgraničan licemijer. Ali počujmo ga kad progovori! Promišljeno; smotreno; odsječno; preplićuči pitanja sa pakosnom živahnošću; zadivljujuće, sasvim prirodno i veselo saglasan sa cjelokupnošću svijeta; a ta saglasnost mu nužno zateže vrat i uzdiže glavu. Mnoge koji sebe smatraju veoma pametnim i koje je, po njihovom mišljenju iz tog razloga, odbijala njegova spoljašnost, on je snažno privlačio svojim . Ali , s druge strane, ima i ljudi koje njegova spoljašnost ostavlja ravnodušnim, dok im se njegove riječi čine licemjerne. Ja, kao otac, ne želim tu da presuđujem, ali moram priznati da su ovi drugi ocjenjivači svakako dostojniji pažnje od onih prvih.
Moj jedanaesti sin je nevažan, vjerovatno najslabiji među mojim sinovima, ali vara tom svojom slabošću; naime, on povremeno umije da bude snažan i određen, mada valja priznati da se čak i onda temelji na slabosti. Ali to nije nikakva slabost zbog koje se valja stidjeti, već nešto što samo na ovom našem zemaljskom tlu izgleda kao slabost. Nije li, na primjer, i spremnost na letenje slabost, pošto uključuje i njihanje i neodređenost i lepršanje? Nešto slično pokazuje i moj sin. Otac se, naravno, ne raduje takvim osobinama; jer one su očigledno usmerene na uništenje porodice. On me ponekad pogleda kao da mi hoće reći: „Povešću te sa sobom, oče.“ Ja onda pomislim: „ Ti bi bio poslednji kome bih se poverio.“ A njegov pogled, opet, kao da kaže: „ Pa onda neka budem bar poslednji.“
To su mojih jedanaest sinova.
Franz Kafka
Imam jedanaest sinova.
Prvi je spolja vrlo neugledan, ali ozbiljan je i pametan; uprkos tome, mada ga volim kao i svu drugu djecu, ne cijenim ga mnogo. Njegovo mišljenje mi se čini odveć jednostavno. On ne gleda ni desno ni lijevo niti u daljinu; on neprestano trčkara unaokolo po svom malom krugu, ili, bolje reći, vrti se.
Drugi je lijep, vitak, skladno građen; svako se ushiti kada ga vidi kako zauzima mačevalački položaj. I on je pametan, ali osim toga snalazi se u svijetu; mnogo je vidio, i stoga kao da čak i zavičajna priroda govori s njim prisnije nego sa onima koji su ostali kod kuće. Ali za ovo preimućstvo on, zacijelo, nema da zahvali samo putovanjima: naprotiv, ono spada u one njegove osobine koje se ne mogu podražavati i koje, na primjer, priznaje svako ko bi želio, recimo, tijelo da ponovi njegov akrobatski skok u vodu, pri čemu se on nekoliko puta obrće u vazduhu, a ipak na upravo mahnit način vlada sobom. Do kraja odskočne daske podražavaocu još stiže hrabrosti i volje, ali onde, umjesto da skoči, iznenada sjeda i diže ruke izvinjavajući se. A uprkos svemu tome (pa trebalo bi, zapravo, da budem presrećan zbog takvog djeteta), moj odnos prema njemu nije nepomućen. Njegovo lijevo oko je nešto manje od desnog, i veoma žmirka; to je tek sićušna mana, zacijelo, mana koja mu daje licu odvažniji izgled no što bi inače bilo, i niko pred nepristupačnom zatvorenošću njegovog bića neće sa prijekorom primijeiti to sitnije žmirkavo oko. Ali ja, otac, to primjećujem. Naravno, ne boli me ta tjelesna mana, već neka mala nepravilnost njegovog duha koja joj na neki način odgovara, neki otrov što luta po njegovoj krvi, neka nesposobnost da se zaokruži jedino meni vidljiva podloga njegovog života. S druge strane, pak, valja priznati, upravo ga to čini mojim pravim sinom, jer ta mana je u isti mah i mana cijele naše porodice, a na ovom sinu se samo pretjerano jasno ističe.
Treći sin je takođe lijep, ali ono što se mi se na njemu sviđa nije ljepota. To je ljepota pjevača: povijena usta; sanjalačko oko; glava kojoj je pozadi potrebna draperija da bi djelovala; grudi što se neobuzdano napinju; ruke koje lako polete uvis i odveć lako klonu; noge koje se prenemažu, jer ne mogu da nose tijelo. A povrh toga: zvuk njegovog glasa nije pun; obmane za trenutak; navede znalca da pažljivije posluša; ali ubrzo potom izgubi snagu i utihne. Ionako, uopšte uzev, sve mami da se taj sin pokaže svijetu, ja ga ipak držim na skrovitom mestu; on se sam ne nameće, ali ne zbog toga, recimo, što bi poznavao svoje nedostatke, već iz nevinosti. Sem toga, osjeća se tuđ u našem vremenu; kao da pripada mojoj porodici ali osim nje i nekoj drugoj, za njega zauvek izgubljenoj, on je često neraspoložen i ništa ga ne može razvedriti.
Moj četvrti sin je, možda, najdruževniji od svih. Pravo dijete svoga vremena, svakom je razumljiv, stoji na svima zajedničkom tlu i svako dolazi u iskušenje da mu klimne glavom. Možda zahvaljujući ovom opštem priznanju, njegovo biće stiče izvjesnu lakoću, njegovi pokreti izvjesnu slobodu, njegovi sudovi izvjesnu bezbrižnost. Neke njegovi izreke čovek bi da često ponavlja, doduše samo neke, jer on u suštini boluje od prevelike lakoće. On je kao neko ko zadivljujuće odkoči, poput laste proseca vazduh, ali zatim ipak žalosno okonča u gluvoj prašini, kao prava ništarija. Ovakve misli mi zagorčavaju dušu kad gledam ovo dijete.
Peti sin je mio i dobar; obećavao je mnogo manje nego što je ostvario; bio je toliko neugledan da bi se čovjek u njegovom društvu osjećao sam; ali je ipak dotjerao dotle da stekne izvjestan ugled. Kad bi me ko upitao kako se to desilo, teško da bih umio odgovoriti. Nevinost se možda ipak najlakše probija kroz bješnjenje elemenata na ovom svijetu, a on je nevin. Možda isuviše nevin. Ljubazan prema svakome. Možda isuviše ljubazan. Priznajem: ne osjećam se prijatno kada ga preda mnom hvale. Ipak ne zahtijeva neki naročit napor hvaliti nekog ko je tako očigledno vrijedan hvale kao moj sin.
Moj šesti sin kao da je, bar na prvi pogled, najumniji među svima. Malodušan je, a ipak brbljiv. Zato nije lako izaći s njim na kraj. Kad podleže, pada u nepobjedivu tugu; kad postigne premoć, čuva je brbljanjem. Ali ja ne poričem da u njemu ima izvjesne strasti koja ide do samozaborava; u sred bijela dana on se često bori kao u snu da prokrči put kroz mišljenje. Mada nije bolestan – naprotiv, vrlo je dobrog zdravlja – on ponekad posrće, naročito u sumrak, ali mu nije potrebna pomoć, ne pada. Možda je za tu pojavu krivo njegovo tjelesno razviće, jer previsok je za svoje godine. To je razlog što u cjelini nije lijep, uprkos upadljivo lijepim pojedinostima, kao što su, na primjer, ruke i noge. Nije mu, uostalom, lijepo ni čelo; kako kožom tako i sklopom kostiju djeluje nekako zbrčkano.
Sedmi sin mi, možda, pripada više od svih ostalih. Svijet ne umije da ga cijeni po zasluzi; ne razumije njegovu posebnu vrstu duhovitosti. Ja ga ne precjenjujem; znam da je on prilično beznačajan; kad svijet ne bi imao druge mane osim te što ne umije da ga cijeni po zasluzi, i pored toga bi ostao neporočan. Ali ne bi želio da mi u krugu porodice nedoistaje ovaj sin. On donosi kako nemir tako i strahopoštovanje pred tradicijom, a i jedno i drugo uklapa, bar po mom osjećanju, u cijelinu kojoj se nema šta zamjeriti. Istina, on sam najmanje zna da nešto započne; on neće pokrenuti točak budućnosti; ali ta njegova podloga toliko sokoli, toliko nade uliva; želio bih da ima djece i da i ona imaju djece. Na žalost, kao da se ta želja neće ostvariti. Sa samozadovoljstvom koje je meni, doduše, shvatljivo, ali isto toliko i nepoželjno, samozadovoljstvom koje je, svakako, u ogromnoj suprotnosti sa mišljenjem njegov okoline, on samo tumara unaokolo, ne haje za devojke, a uprkos tome nikad neće izgubiti dobro raspoloženje.
Moj osmi sin mi zadaje najviše briga, iako, zapravo, neznam koji je razlog tome. Gleda me kao stranac, a ja se ipak osjećam očinski prisno povezan sa njim. Vrijeme je popravilo štošta, ali ranije bi me ponekad obuzela drhtavica samo što pomislim na njega. On je pošao sopstvenim putem; prekinuo je sve veze sa mnom; i zacijelo će sa svojom tvrdom lobanjom i svojim malim atletskim tijelom- jedino su mu noge kao dječaku bile vrlo slabe, ali to se u međuvremenu verovatno već popravilo- uspeti da se probije kud god mu je volja. Često mi je dolazilo da ga zovnem natrag i da ga upitam šta je to, zapravo, sa njim, zašto se toliko tuđi od oca i šta u suštini smjera, ali sad je on toliko daleko i toliko je vremena već prošlo, sad neka ostane ovako kako je. Čujem da je, jedini među mojim sinovima, pustio bradu; naravno, čovjeku tako malog rasta to ne može stajati lijepo.
Moj deveti sin je veoma elegantan i ima onaj sladak pogled namjenjen ženama. Toliko sladakl pogled da katkad čak i mene može zavesti, mene koji, dabome, znam da je dovoljan običan vlažan sunđer da se obriše sav taj nadzemaljski sjaj. Ovaj mladić je, međutim, izuzetan po tome što mu uopšte nije stalo do zavođenja; njemu bi bilo dovoljno da cio život preleži na kanabetu i da pogled protraći gledajući tavanicu, ili , još kudikamo radije, da ga ostavi da počiva pod očnim kapcima. Kad se nalazi u tom položaju, koji mu je najdraži, voli da govori, i to ne loše; sažeto i plastično; ali ipak samo u uskim granicama; kad ih pređe, što je pri njihovoj uskosti neizbježno, ono što govori postaje sasvim prazno. Čovek bi mu rukopm mahnuo da prestane kad bi bilo nade da to ovaj pogled, prepun sna, može primjetiti.
Moj deseti sin važi kao neiskren karakter. Ne želim da tu manu ni sasvim poričem ni sasvim potvrđujem. Sigurno je ovo: ko god ga vidi kako se približava, sa svečanim držanjem koje veoma premašuje njegove godine, u vazda zakopčanom i zategnutom pohodnom kaputu, sa starim, ali pretjerano brižljivo isčetkanim crnim šeširom, sa nepomičnim licem, malo isturenom vilicom, sa otromboljenim kapcima i sa dva prsta koja katkad prinosi ustima- ko ga vidi takvog, taj pomisli: ovo je bezgraničan licemijer. Ali počujmo ga kad progovori! Promišljeno; smotreno; odsječno; preplićuči pitanja sa pakosnom živahnošću; zadivljujuće, sasvim prirodno i veselo saglasan sa cjelokupnošću svijeta; a ta saglasnost mu nužno zateže vrat i uzdiže glavu. Mnoge koji sebe smatraju veoma pametnim i koje je, po njihovom mišljenju iz tog razloga, odbijala njegova spoljašnost, on je snažno privlačio svojim . Ali , s druge strane, ima i ljudi koje njegova spoljašnost ostavlja ravnodušnim, dok im se njegove riječi čine licemjerne. Ja, kao otac, ne želim tu da presuđujem, ali moram priznati da su ovi drugi ocjenjivači svakako dostojniji pažnje od onih prvih.
Moj jedanaesti sin je nevažan, vjerovatno najslabiji među mojim sinovima, ali vara tom svojom slabošću; naime, on povremeno umije da bude snažan i određen, mada valja priznati da se čak i onda temelji na slabosti. Ali to nije nikakva slabost zbog koje se valja stidjeti, već nešto što samo na ovom našem zemaljskom tlu izgleda kao slabost. Nije li, na primjer, i spremnost na letenje slabost, pošto uključuje i njihanje i neodređenost i lepršanje? Nešto slično pokazuje i moj sin. Otac se, naravno, ne raduje takvim osobinama; jer one su očigledno usmerene na uništenje porodice. On me ponekad pogleda kao da mi hoće reći: „Povešću te sa sobom, oče.“ Ja onda pomislim: „ Ti bi bio poslednji kome bih se poverio.“ A njegov pogled, opet, kao da kaže: „ Pa onda neka budem bar poslednji.“
To su mojih jedanaest sinova.
Franz Kafka
0
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Re: Price i odlomci
Mladic nije imao vise od 25. godina. Djevojka je bila koju godinu mladja, nisu imali akcenta(English born and educated). Da ih je neko pratio do parkiralista, video bi da voze evropsko auto ukraseno zastavicama i simbolima neke daleke i nepoznate zemlje.
-God Damn it Mel, I wont have another talking to the the wall...
Mel ga je ignorisala, okrenula glavu, i brzim koracima produzila prema izlazu.
-Mel, I’ m talking to you.
Tisina koja donosi nevolju. Tu bi prica dosla do kraja, ustvari ne bi je ni bilo, da je momak znao sa zenama,(ko sto nije) i da nije nekontrolisano urliknuo poput Novaka kad osvoji vazan poen u neizvjesnom mecu:
-Amela, nabijem te na k..rac, i tebe i tvoju maloumnu familiju.
Proci ce jos dosta vremena dok se ne pozele jedno drugoga...ako se ikada pozele.
-God Damn it Mel, I wont have another talking to the the wall...
Mel ga je ignorisala, okrenula glavu, i brzim koracima produzila prema izlazu.
-Mel, I’ m talking to you.
Tisina koja donosi nevolju. Tu bi prica dosla do kraja, ustvari ne bi je ni bilo, da je momak znao sa zenama,(ko sto nije) i da nije nekontrolisano urliknuo poput Novaka kad osvoji vazan poen u neizvjesnom mecu:
-Amela, nabijem te na k..rac, i tebe i tvoju maloumnu familiju.
Proci ce jos dosta vremena dok se ne pozele jedno drugoga...ako se ikada pozele.
0
StarosjediJoci, الوطنيونوو Bosamci i Herzegowci
Cuvajte se
Straиog utiЦaja!
Cuvajte se
Straиog utiЦaja!
-
Digla_da_kreči
- Etablirani član
- Reactions: 4226
- Postovi: 3292
- Pridružen/a: 23 jul 2020, 21:28
Re: Price i odlomci
Majka
Najviše sam mučio mamu i na nju sam se ljutio. Pojavio mi se strašan apetit i mnogo sam gunđao što jelo odocnjava (a nikad nije odocnjavalo). Mama prosto nije znala kako da mi ugodi...I najedanput počeh i sam da se ljutim što gunđam - jedino nju možda volim, pa i nju mučim. Ali ljutnja ipak nije popuštala, te se od srdžbe zaplačem, a ona je, sirotica, pomislila da sam se zaplakao od silne ljubavi, te se nagnula nada me i počela da me ljubi...
Mamu sam ipak volio, i nisam je mrzio nimalo. To je bilo ono što uvijek biva, koga najviše voliš najviše ga i vrijeđaš.
Dostojevski
Najviše sam mučio mamu i na nju sam se ljutio. Pojavio mi se strašan apetit i mnogo sam gunđao što jelo odocnjava (a nikad nije odocnjavalo). Mama prosto nije znala kako da mi ugodi...I najedanput počeh i sam da se ljutim što gunđam - jedino nju možda volim, pa i nju mučim. Ali ljutnja ipak nije popuštala, te se od srdžbe zaplačem, a ona je, sirotica, pomislila da sam se zaplakao od silne ljubavi, te se nagnula nada me i počela da me ljubi...
Mamu sam ipak volio, i nisam je mrzio nimalo. To je bilo ono što uvijek biva, koga najviše voliš najviše ga i vrijeđaš.
Dostojevski
0
-
Digla_da_kreči
- Etablirani član
- Reactions: 4226
- Postovi: 3292
- Pridružen/a: 23 jul 2020, 21:28
Re: Price i odlomci
Putevi
Svi su putevi isti. Ni jedan ne vodi nikuda. Svi oni vode kroz šikaru, u šikaru i van šikare. Ima li taj put srce, to je jedino pitanje.
Ukoliko ima, tada je dobar... Ukoliko ga nema tada nije ni od kakve koristi.
Oba puta ne vode nikuda, samo jedan ima srce, a drugi ga nema. Putovanje jednim prava je radost; sve dok ga slijediš bićeš jedno s njim.
Zbog drugog ćeš proklinjati svoj život.
Carlos Castaneda
Svi su putevi isti. Ni jedan ne vodi nikuda. Svi oni vode kroz šikaru, u šikaru i van šikare. Ima li taj put srce, to je jedino pitanje.
Ukoliko ima, tada je dobar... Ukoliko ga nema tada nije ni od kakve koristi.
Oba puta ne vode nikuda, samo jedan ima srce, a drugi ga nema. Putovanje jednim prava je radost; sve dok ga slijediš bićeš jedno s njim.
Zbog drugog ćeš proklinjati svoj život.
Carlos Castaneda
1
1
-
Digla_da_kreči
- Etablirani član
- Reactions: 4226
- Postovi: 3292
- Pridružen/a: 23 jul 2020, 21:28
Re: Price i odlomci
Biti srećan
U životu ne postoji nikakva dužnost osim dužnosti: biti srećan. Samo smo zato na svijetu, a sa svim dužnostima, svim moralom i svim zapovjedima rijetko činimo jedno drugoga srećnim, jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovjek može biti dobar, može to samo onda kada je srećan, kada u sebi ima sklada, dakle kada voli. To je bilo učenje, jedino učenje na svijetu. To je rekao Isus, to je rekao Buda, to je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svijetu jedino važno njegovo vlastito najunutarnjije, njegova duša, njegova sposobnost da voli. Ako je ona u redu, onda je svejedno jede li se proso ili kolači, nose li se dragulji ili rite; Onda svijet zvuči zajedno s dušom, onda je dobro.
Hermann Hesse
U životu ne postoji nikakva dužnost osim dužnosti: biti srećan. Samo smo zato na svijetu, a sa svim dužnostima, svim moralom i svim zapovjedima rijetko činimo jedno drugoga srećnim, jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovjek može biti dobar, može to samo onda kada je srećan, kada u sebi ima sklada, dakle kada voli. To je bilo učenje, jedino učenje na svijetu. To je rekao Isus, to je rekao Buda, to je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svijetu jedino važno njegovo vlastito najunutarnjije, njegova duša, njegova sposobnost da voli. Ako je ona u redu, onda je svejedno jede li se proso ili kolači, nose li se dragulji ili rite; Onda svijet zvuči zajedno s dušom, onda je dobro.
Hermann Hesse
2
1
1
1
Re: Price i odlomci
Meni ovo zvuči na tvoj način pisanja..grunf je napisao/la: ↑09 feb 2021, 07:43 Mladic nije imao vise od 25. godina. Djevojka je bila koju godinu mladja, nisu imali akcenta(English born and educated). Da ih je neko pratio do parkiralista, video bi da voze evropsko auto ukraseno zastavicama i simbolima neke daleke i nepoznate zemlje.
-God Damn it Mel, I wont have another talking to the the wall...
Mel ga je ignorisala, okrenula glavu, i brzim koracima produzila prema izlazu.
-Mel, I’ m talking to you.
Tisina koja donosi nevolju. Tu bi prica dosla do kraja, ustvari ne bi je ni bilo, da je momak znao sa zenama,(ko sto nije) i da nije nekontrolisano urliknuo poput Novaka kad osvoji vazan poen u neizvjesnom mecu:
-Amela, nabijem te na k..rac, i tebe i tvoju maloumnu familiju.
Proci ce jos dosta vremena dok se ne pozele jedno drugoga...ako se ikada pozele.
Pa da pitam: Je li ovo tvoje?
0
Neka ljubav caruje..
-
Digla_da_kreči
- Etablirani član
- Reactions: 4226
- Postovi: 3292
- Pridružen/a: 23 jul 2020, 21:28
Re: Price i odlomci
Operacija: "Sloboda"
Mislim da niko ne može da uspije bez ove operacije: izvaditi iz sebe izgubljena i lažna, ambiciozna mjestašca, rane pustiti da zarastu i hrabro priznati šta se sve nema.
Kada se to učini, najteži uspon ostaje iza nas. Ispred vas je jednostavan i širok put.
Ostaje nam samo da svoje sposobnosti i ljepotu svjesno njegujemo a svoje loše osobine pustimo da zakržljaju i sakrijemo ih u ćošak, gdje neće smetati nikome osim nama samima. Poslije od njih ostaje samo mali zavežljaj koji nosimo sami, na svoju odgovornost.
Možda će nekome uspjeti da ga negdje zaboravi, ili što je još hrabrije, baci uzvikujući: Konačno su mi ruke slobodne!
Franz Kafka
Mislim da niko ne može da uspije bez ove operacije: izvaditi iz sebe izgubljena i lažna, ambiciozna mjestašca, rane pustiti da zarastu i hrabro priznati šta se sve nema.
Kada se to učini, najteži uspon ostaje iza nas. Ispred vas je jednostavan i širok put.
Ostaje nam samo da svoje sposobnosti i ljepotu svjesno njegujemo a svoje loše osobine pustimo da zakržljaju i sakrijemo ih u ćošak, gdje neće smetati nikome osim nama samima. Poslije od njih ostaje samo mali zavežljaj koji nosimo sami, na svoju odgovornost.
Možda će nekome uspjeti da ga negdje zaboravi, ili što je još hrabrije, baci uzvikujući: Konačno su mi ruke slobodne!
Franz Kafka
2
2
-
Heidi
- Lemon Addict
- Reactions: 22582
- Postovi: 15606
- Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
- Lokacija: Kosmicki raspor
Re: Price i odlomci
Sve što treba znati o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja, nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta.
Evo što sam ondje naučio:
Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Ne tuci ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj što nije tvoje.
Kad nekog povrijediš, ispričaj se.
Peri ruke prije jela.
Povuci vodu u zahodu.
Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi - svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj od svog prijatelja.
Ne zaboravi da čudo postoji.
Robert Fulghum
Evo što sam ondje naučio:
Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Ne tuci ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj što nije tvoje.
Kad nekog povrijediš, ispričaj se.
Peri ruke prije jela.
Povuci vodu u zahodu.
Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi - svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj od svog prijatelja.
Ne zaboravi da čudo postoji.
Robert Fulghum
1
1
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Re: Price i odlomci
Čuj Govindo, ovo je jedna od mojih misli koju sam otkrio: mudrost se ne može saopštiti.
Mudrost koju mudrac pokušava da saopšti, zvuči uvek kao ludost.
Šališ se? Upita Govinda.
Ne šalim se. Kažem ti šta sam otkrio. Saznanje se može saopštiti, ali ne i mudrost.
Ona se može naći, u njoj se može živeti i biti ponesen njome, sa njom se mogu stvarati čuda, ali se ne može iskazati i naučiti.
SIDARTA – HERMAN HESE
Mudrost koju mudrac pokušava da saopšti, zvuči uvek kao ludost.
Šališ se? Upita Govinda.
Ne šalim se. Kažem ti šta sam otkrio. Saznanje se može saopštiti, ali ne i mudrost.
Ona se može naći, u njoj se može živeti i biti ponesen njome, sa njom se mogu stvarati čuda, ali se ne može iskazati i naučiti.
SIDARTA – HERMAN HESE
1
1
Neka ljubav caruje..
Re: Price i odlomci
Ne ona se jednostavno predavala trenutku, tako da je, primajuci svaku veselu zgodu,
a isto tako i svaku prolaznu mracnu grozuiz dalekih dubina svoje duse, sve to uzivljavala u sebi.
H. Hesse
a isto tako i svaku prolaznu mracnu grozuiz dalekih dubina svoje duse, sve to uzivljavala u sebi.
H. Hesse
0
Neka ljubav caruje..
Re: Price i odlomci
Anna Stilz
"Po većini teorija odgovornosti, entitet mora zadovoljiti zahtjevni skup uslova da bi bio moralna osoba. Među tim uslovima su sljedeći: 1) htio je čin koji je rezultirao u šteti; 2) imao je sposobnost da shvati moralne i druge razloge; 3) bio je u delibrativnoj kontroli svojih sopstvenih djelovanja; i 4) djelovao je voljno, bez prisile [...] [M]ože li bilo koji kolektivitet zadovoljiti ove uslove? Jedan broj teoretičara je nedavno tvrdio da određena vrsta grupe - inkorporisana grupa - zadovoljava ove uslove, i stoga se može tretirati kao moralna osoba i držati moralno odgovornom odvojeno od njenih članova. Da bi uvidjeli šta se misli pod inkorporisanom grupom, razmotrimo tri tipa kolektiviteta. Jedan je puka gomila (poput "ljudi smeđih očiju", ili mnoštvo u parku), sastavljena od ljudi koji ni na kakav način ne koordiniraju svojim djelovanjima. Druga je neorganizirana grupa (racimo, rulja protestanata), koja djeluje zajedno na koordinirani način, ali kojoj nedostaje organizirana procedura odlučivanja. Treća vrsta grupe je inkorporisana grupa (recimo, "Exxon"), koja ne samo da djeluje zajedno, već također ima trajne procedure odlučivanja preko kojih shvata razloge i mijenja svoje namjere. / Za razliku od drugih kolektiviteta, inkorporisana grupa posjeduje interni ustav koji joj dopušta da promišlja o svojim namjerama i kontroliše svoje postupke. To joj daje određenu nezavisnost od namjera svog članstva. Pretpostavimo da odbor Exxona glasa da preuzme Texaco. Iako će samo jedna osoba zaista potpisati papire, i neki nižerangirani zaposleni možda čak neće ni biti svjesni te odluke, namjera preuzimanja Texacoa je ipak pripisiva korporaciji-u-cjelini, te stoga zadovoljava uslov (1). To zbog toga što ustav inkorporisane grupe određuje obavezujuće procedure odlučivanja i dodjeljuje odgovornosti različitim ulogama, tako da bilo koji čin koji se preduzme u skladu sa tim procedurama kvalificira se kao čin čitave grupe. Njen unutarnji ustav dopušta grupi da shvati razloge i ispita dokaze, kroz činilaštvo svojih uloga-vršilaca, stoga zadovoljavajući uslov (2). Njena mogućnost da izdaje autoritativne smjernice svom članstvu također dopušta grupi da provodi svoje namjere, zadovoljavajući uslov (3). I kroz svoje procedure odlučivanja, grupa može voljno mijenjati svoje namjere, stoga zadovoljavajući uslov (4). Inkorporisana grupa može vršiti izbore oko svojih sopstvenih kolektivnih djelovanja, i možemo je držati odgovornom za te izbore." (Collective Responsibility & The State
"Po većini teorija odgovornosti, entitet mora zadovoljiti zahtjevni skup uslova da bi bio moralna osoba. Među tim uslovima su sljedeći: 1) htio je čin koji je rezultirao u šteti; 2) imao je sposobnost da shvati moralne i druge razloge; 3) bio je u delibrativnoj kontroli svojih sopstvenih djelovanja; i 4) djelovao je voljno, bez prisile [...] [M]ože li bilo koji kolektivitet zadovoljiti ove uslove? Jedan broj teoretičara je nedavno tvrdio da određena vrsta grupe - inkorporisana grupa - zadovoljava ove uslove, i stoga se može tretirati kao moralna osoba i držati moralno odgovornom odvojeno od njenih članova. Da bi uvidjeli šta se misli pod inkorporisanom grupom, razmotrimo tri tipa kolektiviteta. Jedan je puka gomila (poput "ljudi smeđih očiju", ili mnoštvo u parku), sastavljena od ljudi koji ni na kakav način ne koordiniraju svojim djelovanjima. Druga je neorganizirana grupa (racimo, rulja protestanata), koja djeluje zajedno na koordinirani način, ali kojoj nedostaje organizirana procedura odlučivanja. Treća vrsta grupe je inkorporisana grupa (recimo, "Exxon"), koja ne samo da djeluje zajedno, već također ima trajne procedure odlučivanja preko kojih shvata razloge i mijenja svoje namjere. / Za razliku od drugih kolektiviteta, inkorporisana grupa posjeduje interni ustav koji joj dopušta da promišlja o svojim namjerama i kontroliše svoje postupke. To joj daje određenu nezavisnost od namjera svog članstva. Pretpostavimo da odbor Exxona glasa da preuzme Texaco. Iako će samo jedna osoba zaista potpisati papire, i neki nižerangirani zaposleni možda čak neće ni biti svjesni te odluke, namjera preuzimanja Texacoa je ipak pripisiva korporaciji-u-cjelini, te stoga zadovoljava uslov (1). To zbog toga što ustav inkorporisane grupe određuje obavezujuće procedure odlučivanja i dodjeljuje odgovornosti različitim ulogama, tako da bilo koji čin koji se preduzme u skladu sa tim procedurama kvalificira se kao čin čitave grupe. Njen unutarnji ustav dopušta grupi da shvati razloge i ispita dokaze, kroz činilaštvo svojih uloga-vršilaca, stoga zadovoljavajući uslov (2). Njena mogućnost da izdaje autoritativne smjernice svom članstvu također dopušta grupi da provodi svoje namjere, zadovoljavajući uslov (3). I kroz svoje procedure odlučivanja, grupa može voljno mijenjati svoje namjere, stoga zadovoljavajući uslov (4). Inkorporisana grupa može vršiti izbore oko svojih sopstvenih kolektivnih djelovanja, i možemo je držati odgovornom za te izbore." (Collective Responsibility & The State
0
Neka ljubav caruje..
-
Heidi
- Lemon Addict
- Reactions: 22582
- Postovi: 15606
- Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
- Lokacija: Kosmicki raspor
Re: Price i odlomci
Most zvani čežnja
Pisao: Dario Džamonja
Znam da ima ljudi koji sumnjaju u vjerodostojnost svjedočenja iz ratnog pakla Bosne i Sarajeva, ali ja s njima nemam šta da pričam, samo ih stavljam pred ispit savjesti: ako su povjerovali prvoj priči, zašto ne i drugoj?
Dok ovo pišem, pred oči mi izlazi jedna karikatura koju sam davno vidio u nekim davnašnjim novinama: dvojica staraca stoje na suprotnim stranama ulice, između njih nepregledna rijeka automobila, a oni se dovikuju:
"Prijatelju, kako si ti prešao ulicu?" "Nikako. Rodio sam se na ovoj strani." Ova karikatura je tužna stvarnost u Sarajevu, gdje je Vrbanja most podijelio grad i postao živa ilustracija čudovišnog i, normalnim ljudima, nezamislivog projekta, da se cijela Bosna i Hercegovina podijeli po "etničkim granicama" u "etnički čiste cjeline".
Ljudi koji su imali prijatelje na Grbavici, sarajevskom naselju na lijevoj strani rijeke Miljacke, koje se od početka rata našlo u četni čkim rukama, lake duše su mogli zaboraviti na njih; ljudi koji su imali rodbinu u Americi, Australiji ili na Grbavici, mogli su se nadati da će prije i lakše vidjeti one iz Amerike i Australije nego one s Grbavice; ljudi koji su jednog (kao i svakog dotadašnjeg) dana otišli na posao na desnu stranu rijeke ili su se taj dan malo duže zadržali s prijateljima u kafani, ostali su gdje jesu - odvojeni od porodica, bez prebijene pare u džepu, u jednim pantalonama i košulji - izbjeglice u gradu u kojem su rođeni.
Nije da nismo imali nikakvu sliku o životu na "suprotnoj strani". SRNA - nacionalistička srpska televizija s Pala, svakodnevno je emitovala emisije o "idiličnom životu" u srpskom Sarajevu.
Dok su hiljade i hiljade Sarajlija, u pauzama između teškog granatiranja i prolaza kroz "snajperske aleje", pretraživale parkove u potrazi za bilo čim što bi moglo poslužiti kao hrana: brezovim lišćem, koprivom, masla čkom, lipovim cvatovima ili puževima, SRNA je prikazivala prepune pijace na Grbavici (što i nije bila lažna slika, jer je devedeset posto pomoći namijenjene zatočenim Sarajlijama završavalo u četničkim rukama) i "srdačne" dočeke "oslobodilaca" iz Crne Gore i Srbije, s šubarama i kokardama na glavi, s kamama za pojasom, koji su, ko biva, došli da brane ono što je "njihovo". (Koliko je to bilo "njihovo", najbolje govori podatak da ih je desetine zarobljeno kada bi pijani, ne poznajući grad, zalutali u naše linije.)
Sredinom ljeta su započele prve razmjene građana. Podvlačim građana, jer se nije radilo ni o kakvim ratnim zarobljenicima, nego o običnim ljudima. A koji su se zatekli (ili rodili!?) na "pogrešnoj strani".
Sve koji su prešli Vrbanju, taj "most zvani čežnja", dočekivali smo kao da su ustali iz mrtvih i nestrpljivo propitkivali o sudbini drugih, rodbine ili prijatelja.
Tako je bilo i kad se Mahir jedno jutro pojavio u prostorijama fudbalskog kluba Sarajevo. Iako je vladala teška oskudica i svaka njemačka marka (koja je već postala uobičajeno i jedino sredstvo plaćanja) bi se dvaput okrenula u ruci prije nego bi se potrošila, Mahirov sto je u času bio pretrpan pićem.
Mahir se smijao: "Stanite malo, raja. Daj piće svima na moj račun!"
To je bilo krajnje čudno, jer smo znali da "sretnicima" koji su prelazili nije bilo dozvoljeno da iznesu bilo šta od vrijednosti - čak su i žene svih dobi bile izvrgnute "ginekološkim pregledima".
Onda je Mahir ispričao svoju priču...
Stanovao je preko puta Majmunovićeve mesare na Grbavici. (Majmunović je bio najpoznatiji i najbogatiji mesar u gradu, Srbin).
Muslimanima, tako i Mahiru, bilo je zabranjeno kretanje po ulici i nisu bili na spisku za prehranu, ali je Majmunović, sada u maskirnoj uniformi umjesto mesarske kecelje, i sa kalašnjikovim u rukama, skoro svako jutro nogom lupao na Mahirova vrata i "prijetio": "Otvaraj balijo, dok ti nisam razvalio vrata!"
Mahir bi otvorio, a Majmunović bi ušao i dalje psujući na sav glas.
Onda bi Majmunović iz ranca izvadio hranu, ponekad flašu rakije, cigarete, kafu... Sjedili bi i pričali o ludilu oko njih, pušili i pili, ka što je i red, samo što bi Majmunović povremeno dreknuo: "Vadi pare ili ću te zaklati! P**** ti materina balijska, znam da si ih negdje sakrio i neću se smiriti dok ih ne nađem!" Tek toliko da komšije, četnički doušnici, mogu čuti kako revno obavlja svoju dužnost maltretiranja i ponižavanja Muslimana.
Sve tako do jednog jutra kada je mesar, kao i obično, zalupao na vrata, ali ovaj put u pratnji orijaški građenog mladića u uniformi opasnog izgleda.
Mahir, koji je bio košarkaški sudija, prepoznao je mladića kao igrača lokalnog košarkaškog tima Ilidža, a i mladić je prepoznao njega.
"Sudija, daj pare, zlato, sve - da ni slučajno nisi šta zašlepao!"
Bio je smrtno-ledeno ozbiljan i Mahir je izvadio svu svoju ušteđevinu (par hiljada njemačkih maraka) i ženin nakit, pa čak skinuo i burmu s prsta.
Mladić se malo premišljao nad burmom, a onda je i nju strpao u plastičnu kesu, naglasivši: "Vidjećemo se mi još, sudija...", što nije zvučalo nimalo ohrabrujuće za Mahira.
Nedugo poslije toga, na mostu Bratstva-jedinstva (koje li ironije!), Mahir se našao u grupi za razmjenu, koju je vodio onaj isti mladić.
Kad je na Mahira došao red, prišao mu je i predao mu onu istu plastičnu kesu: "Sve je tu, ne moraš brojati, sudija. Neka ti je Bog na pomoći."
Mahirova priča nas je sviju duboko dirnula i obradovala, jer nam je dao nadu da će u ovome što se dešava ipak čovjek pobijediti životinju u sebi i da će život, uprkos svemu, teći dalje.
Nažalost, ovo nije jedina priča koju nam je Mahir ispričao...
Svi smo znali ili sjećali se Iris. Bila je jedna od najljepših djevojaka u gimnaziji.
Završila je stomatologiju, neko vrijeme radila u bolnici, a onda se udala, pa kako joj je muž bio iz jedne od najbogatijih i najpoznatijih sarajevskih porodica, uskoro je otvorila privatnu zubarsku ordinaciju, imala predivnu djecu i nesreću da je Srpkinja udata za Muslimana.
Već prvi dan rata muž (kao i mnogi drugi ugledni i bogati Muslimani) uhapšen je zbog "zločina" što je Musliman i odveden u jedan od logora, a da nesreća ne dolazi sama, potvrdio je sticaj okolnosti da je "komandant" kvarta u kojem je Iris živjela bio Bozo Debelnogić, kreatura koja je prije rata imala podebeo policijski dosje i, između ostalog, četiri godine provedene u zatvoru u rodnoj Zenici, zbog silovanja.
Mahir je pričao da je Božo prvo pokušao kod Iris "milom": obećao je da će joj osloboditi muža iz logora i da će nju i djecu pustiti da idu gdje hoće.
Bio je odbijen s gnušanjem.
Nije mu puno i dugo trebalo da promijeni ćud - flaša rakije.
Prvi ju je on silovao, a onda njegovi "vojnici". S tim što im je on naredio da pored kreveta svaki od njih ostavi sto njemačkih maraka za silovanje.
Nije mu bilo dovoljno što se sve to dešava pred očima Irisine užasnute djece, nego je okupio i sve komšije Muslimane da gledaju tu životinjsku orgiju.
Urlao je: "Gledajte, balije! Onda ne pričajte da srpski vojnik ne plaća sve što uzme!"
Pare je, naravno, poslije pokupio, a šta je dalje bilo s Iris i njenom djecom... neka im je Bog na pomoći!
Znam da ima ljudi koji sumnjaju u vjerodostojnost svjedočenja iz ratnog pakla Bosne i Sarajeva, ali ja s njima nemam šta da pričam, samo ih stavljam pred ispit savjesti: ako su povjerovali prvoj priči, zašto ne i drugoj?
Ako su spremni vjerovati samo jednoj od priča - nisu položili ispit.
Pisao: Dario Džamonja
Znam da ima ljudi koji sumnjaju u vjerodostojnost svjedočenja iz ratnog pakla Bosne i Sarajeva, ali ja s njima nemam šta da pričam, samo ih stavljam pred ispit savjesti: ako su povjerovali prvoj priči, zašto ne i drugoj?
Dok ovo pišem, pred oči mi izlazi jedna karikatura koju sam davno vidio u nekim davnašnjim novinama: dvojica staraca stoje na suprotnim stranama ulice, između njih nepregledna rijeka automobila, a oni se dovikuju:
"Prijatelju, kako si ti prešao ulicu?" "Nikako. Rodio sam se na ovoj strani." Ova karikatura je tužna stvarnost u Sarajevu, gdje je Vrbanja most podijelio grad i postao živa ilustracija čudovišnog i, normalnim ljudima, nezamislivog projekta, da se cijela Bosna i Hercegovina podijeli po "etničkim granicama" u "etnički čiste cjeline".
Ljudi koji su imali prijatelje na Grbavici, sarajevskom naselju na lijevoj strani rijeke Miljacke, koje se od početka rata našlo u četni čkim rukama, lake duše su mogli zaboraviti na njih; ljudi koji su imali rodbinu u Americi, Australiji ili na Grbavici, mogli su se nadati da će prije i lakše vidjeti one iz Amerike i Australije nego one s Grbavice; ljudi koji su jednog (kao i svakog dotadašnjeg) dana otišli na posao na desnu stranu rijeke ili su se taj dan malo duže zadržali s prijateljima u kafani, ostali su gdje jesu - odvojeni od porodica, bez prebijene pare u džepu, u jednim pantalonama i košulji - izbjeglice u gradu u kojem su rođeni.
Nije da nismo imali nikakvu sliku o životu na "suprotnoj strani". SRNA - nacionalistička srpska televizija s Pala, svakodnevno je emitovala emisije o "idiličnom životu" u srpskom Sarajevu.
Dok su hiljade i hiljade Sarajlija, u pauzama između teškog granatiranja i prolaza kroz "snajperske aleje", pretraživale parkove u potrazi za bilo čim što bi moglo poslužiti kao hrana: brezovim lišćem, koprivom, masla čkom, lipovim cvatovima ili puževima, SRNA je prikazivala prepune pijace na Grbavici (što i nije bila lažna slika, jer je devedeset posto pomoći namijenjene zatočenim Sarajlijama završavalo u četničkim rukama) i "srdačne" dočeke "oslobodilaca" iz Crne Gore i Srbije, s šubarama i kokardama na glavi, s kamama za pojasom, koji su, ko biva, došli da brane ono što je "njihovo". (Koliko je to bilo "njihovo", najbolje govori podatak da ih je desetine zarobljeno kada bi pijani, ne poznajući grad, zalutali u naše linije.)
Sredinom ljeta su započele prve razmjene građana. Podvlačim građana, jer se nije radilo ni o kakvim ratnim zarobljenicima, nego o običnim ljudima. A koji su se zatekli (ili rodili!?) na "pogrešnoj strani".
Sve koji su prešli Vrbanju, taj "most zvani čežnja", dočekivali smo kao da su ustali iz mrtvih i nestrpljivo propitkivali o sudbini drugih, rodbine ili prijatelja.
Tako je bilo i kad se Mahir jedno jutro pojavio u prostorijama fudbalskog kluba Sarajevo. Iako je vladala teška oskudica i svaka njemačka marka (koja je već postala uobičajeno i jedino sredstvo plaćanja) bi se dvaput okrenula u ruci prije nego bi se potrošila, Mahirov sto je u času bio pretrpan pićem.
Mahir se smijao: "Stanite malo, raja. Daj piće svima na moj račun!"
To je bilo krajnje čudno, jer smo znali da "sretnicima" koji su prelazili nije bilo dozvoljeno da iznesu bilo šta od vrijednosti - čak su i žene svih dobi bile izvrgnute "ginekološkim pregledima".
Onda je Mahir ispričao svoju priču...
Stanovao je preko puta Majmunovićeve mesare na Grbavici. (Majmunović je bio najpoznatiji i najbogatiji mesar u gradu, Srbin).
Muslimanima, tako i Mahiru, bilo je zabranjeno kretanje po ulici i nisu bili na spisku za prehranu, ali je Majmunović, sada u maskirnoj uniformi umjesto mesarske kecelje, i sa kalašnjikovim u rukama, skoro svako jutro nogom lupao na Mahirova vrata i "prijetio": "Otvaraj balijo, dok ti nisam razvalio vrata!"
Mahir bi otvorio, a Majmunović bi ušao i dalje psujući na sav glas.
Onda bi Majmunović iz ranca izvadio hranu, ponekad flašu rakije, cigarete, kafu... Sjedili bi i pričali o ludilu oko njih, pušili i pili, ka što je i red, samo što bi Majmunović povremeno dreknuo: "Vadi pare ili ću te zaklati! P**** ti materina balijska, znam da si ih negdje sakrio i neću se smiriti dok ih ne nađem!" Tek toliko da komšije, četnički doušnici, mogu čuti kako revno obavlja svoju dužnost maltretiranja i ponižavanja Muslimana.
Sve tako do jednog jutra kada je mesar, kao i obično, zalupao na vrata, ali ovaj put u pratnji orijaški građenog mladića u uniformi opasnog izgleda.
Mahir, koji je bio košarkaški sudija, prepoznao je mladića kao igrača lokalnog košarkaškog tima Ilidža, a i mladić je prepoznao njega.
"Sudija, daj pare, zlato, sve - da ni slučajno nisi šta zašlepao!"
Bio je smrtno-ledeno ozbiljan i Mahir je izvadio svu svoju ušteđevinu (par hiljada njemačkih maraka) i ženin nakit, pa čak skinuo i burmu s prsta.
Mladić se malo premišljao nad burmom, a onda je i nju strpao u plastičnu kesu, naglasivši: "Vidjećemo se mi još, sudija...", što nije zvučalo nimalo ohrabrujuće za Mahira.
Nedugo poslije toga, na mostu Bratstva-jedinstva (koje li ironije!), Mahir se našao u grupi za razmjenu, koju je vodio onaj isti mladić.
Kad je na Mahira došao red, prišao mu je i predao mu onu istu plastičnu kesu: "Sve je tu, ne moraš brojati, sudija. Neka ti je Bog na pomoći."
Mahirova priča nas je sviju duboko dirnula i obradovala, jer nam je dao nadu da će u ovome što se dešava ipak čovjek pobijediti životinju u sebi i da će život, uprkos svemu, teći dalje.
Nažalost, ovo nije jedina priča koju nam je Mahir ispričao...
Svi smo znali ili sjećali se Iris. Bila je jedna od najljepših djevojaka u gimnaziji.
Završila je stomatologiju, neko vrijeme radila u bolnici, a onda se udala, pa kako joj je muž bio iz jedne od najbogatijih i najpoznatijih sarajevskih porodica, uskoro je otvorila privatnu zubarsku ordinaciju, imala predivnu djecu i nesreću da je Srpkinja udata za Muslimana.
Već prvi dan rata muž (kao i mnogi drugi ugledni i bogati Muslimani) uhapšen je zbog "zločina" što je Musliman i odveden u jedan od logora, a da nesreća ne dolazi sama, potvrdio je sticaj okolnosti da je "komandant" kvarta u kojem je Iris živjela bio Bozo Debelnogić, kreatura koja je prije rata imala podebeo policijski dosje i, između ostalog, četiri godine provedene u zatvoru u rodnoj Zenici, zbog silovanja.
Mahir je pričao da je Božo prvo pokušao kod Iris "milom": obećao je da će joj osloboditi muža iz logora i da će nju i djecu pustiti da idu gdje hoće.
Bio je odbijen s gnušanjem.
Nije mu puno i dugo trebalo da promijeni ćud - flaša rakije.
Prvi ju je on silovao, a onda njegovi "vojnici". S tim što im je on naredio da pored kreveta svaki od njih ostavi sto njemačkih maraka za silovanje.
Nije mu bilo dovoljno što se sve to dešava pred očima Irisine užasnute djece, nego je okupio i sve komšije Muslimane da gledaju tu životinjsku orgiju.
Urlao je: "Gledajte, balije! Onda ne pričajte da srpski vojnik ne plaća sve što uzme!"
Pare je, naravno, poslije pokupio, a šta je dalje bilo s Iris i njenom djecom... neka im je Bog na pomoći!
Znam da ima ljudi koji sumnjaju u vjerodostojnost svjedočenja iz ratnog pakla Bosne i Sarajeva, ali ja s njima nemam šta da pričam, samo ih stavljam pred ispit savjesti: ako su povjerovali prvoj priči, zašto ne i drugoj?
Ako su spremni vjerovati samo jednoj od priča - nisu položili ispit.
1
1
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
-
Heidi
- Lemon Addict
- Reactions: 22582
- Postovi: 15606
- Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
- Lokacija: Kosmicki raspor
Re: Price i odlomci
Branislav Nušić: Ramazanske večeri
Koj put se u priču zanese, zanese pa zaboravi istinu, te počne da kiti, kiti, ama ne m'oš uho da odvojiš, misliš najljepšu knjigu čitaš.
Hadži-jakub berber
Sunce već leglo; na Barjak-džamiji se uznio mali crven barjačić; top sa kaleta oglasio iftar a mujezini sa minareta otpjevali akšam-ezani. Hoće da bude lijepa, hladovita noć a ima li ljepših noći od ramazanskijeh. Proiftarili smo dobro; ispili po jednu čašu studene vode, pa onda pripalili po jedan duvan te hajd, u koga ćemo večeras.
Ja sam Bog'me svakad rado odio u Hadži-Jakuba berbera. Ima lijep čardak u bahči, tu ti odmah kod ruke češma da dohitiš vodu a da se i ne pomjeriš sa sidžadeta, pa onda, Jakub je muhabedžija da ga rijetko ima. Prošao je mnogo svijeta; još dok je mlad bio; išao je u askeriju ovamo i onamo, od jednog kraja carevine pa na drugi, a išao je i na ćabu, pa da je jedan put, nego dva put. Jedan put je išao za svoj esap a jedan put za drugog. Kad on stane kazivati, kad stane pričati iz starog vak'ta; muarebe ono tamo, muarebe ono onamo; pa se vidio i zborio s carem; pa kako se tukao jedan put sa dvaest eškija; pa kako jedan put naišao na zmijskoga cara… e slušao bi ga cijelu noć do zore. Koj put se u priču zanese, zanese pa zaboravi istinu, te počne da kiti, kiti, ama ne m'oš uho da odvojiš, misliš najljepšu knjigu čitaš.
A u ovim noćima ramazanskim, ako hoćeš da te prođe san; ako hoćeš da ti prođe noć onako, kako je Alahu drago, a ti hajde u Hadži-Jakuba. U bahči mu se razgranala lipa, pa onaj miris čisto te uspavljuje, a tu žubori češma, a tamo neđe u konšiluku udara neko u garnetu: gore na nebu igraju zvijezde kao drago kamenje prosuto po ćilimu; ti vučeš lako dim iz čibuka a srčeš sade-kavu, a Hadži-Jakub nekim mekim, toplim glasom priča ti, priča, a ti kroz tu priču ideš za njim, ideš, ideš, a ne skidaš očiju sa njega, pa ti se i čibuk ugasi…
- Ja se u hanu uspavao – veli Hadži-Jakub pričajući priču, kako se po drugi put vraćao sa hadžiluka — a karavan, cijelo moje društvo, krenulo pred zoru. Kad se ja probudim a handžija veli: „Odoše oni, nego ti požuri za njima; nijesu izmakli ni polovin sata!“ – Kako ću ih stignuti, kad ja puta ne znam? – „Eto tako“ – kaže handžija – „ispod tih selvija pa sve tako pravo, nemoj vrdati ni lijevo ni desno!“ Poslušam ga ja pa hajd pođi tako. Idem, idem, idem, polovin’ sata, pa jedan sat i dva i tri i četiri… nigdje moga društva. Dođem tako do jednog mjesta a tu se put dijeli. Što ću sad, mislim se; ako zalutam, teško meni, zemlja mi nepoznata, tuđe kasabe, drugi adeti, kako ću i što ću ja. Udarim desno, jer ovako se domislim: ako mi je pisano da se izgubim zagubiću se a udario desno a udario lijevo. Idem tako još tri četiri sata a nigdje hana i nigdje žive duše na drumu te da se upitam. Pade već i akšam a ja gdje ću, nego velim zanoćiću tu kraj puta, pa sjutra u ime Alahovo dalje. Legnem ja tako i naslonim glavu na jedan kamen, te studen onaj kamen pa jedva sklopih oči. Spijem ja, kad ono, kao da mi neko šapće nešto na uho. Rekoh, snim ja to, ali nije nego sam budan. Opet se ućutim, a san već ne može više da me uhvati; ućutim, ućutim, kad ono opet šapće nešto pod kamenom: „Jakube, Jakube, ne diži glavu sa ovoga kamena dok ga ne zagriješ!“ Što li će to biti, mislim se ja u sebi, te me san više i ne dohvati ali ne digoh glavu sa kamena, već svaki čas poturam ruku pod obraz, da vidim je li se zagrijao kamen. Kad se kamen dobro zagrijao a nešto pisnu pod njim: „Jakube, diži sad kamen.“ Ja ga digoh, a kad pod njim jedna zmija, duga tako koliko moja ruka i još malo duža.
- Jakube, je si li sevaplija? — pita me zmija.
- A da bogme da jesam, sa ćabe idem!
- Pa hoćeš li mi učiniti jedan golem sevap?
- A da ti učinim, kad si i ti meni. Mogla si me i ujesti, pa nijesi.
- Nijesam htjela – veli zmija – a i nijesam mogla, jer mi nijesi kriv. Nego nosi me doma pa ću ti reći sve.
- A gdje da te nosim?
- Metni me u njedra, pa pođi tako pravo od ovoga kamena, pa na onaj gô brežić; kad se popneš na taj brežić vidjećeš daleko na zapad jednu rasutu kulu, tu kod kule stani te me izvadi iz njedara.
- Učinim ja tako. Evo i sad me još tuga po njedrima, kad vam ovo pričam…
I tu Jakub prekide priču i stade puniti lulu a mi svi se ućutali, te čekamo čas prije da na-stavi.
- Efend'm, – poče Jakub pošto pripali čibuk i povuče dva tri dima – dođem ti ja na brežić, siđem ti i do rasute kule, a taman nekako ponoć. Izvadim zmiju iz njedara i spustim je na zemlju a ona veli: „E ajde, Jakube, sad za mnom, samo pazi nemoj mi zagubiti trag“. – Ama, što ću za tobom i gdje ću? -, pitam je ja. Veli: „Tebi se treba odmoriti, gladan si, žedan si a i tvoj put da ti sutra pokažem, jer sam ti dužna za tvoje dobro!“
Idem ja tako za njom a ona puzi hitro i lako preko onog kamena, dok ne dođosmo na sred one kule, te tu ona pisnu, kao što zmija može pisnuti. A na to se diže jedan veliki kamen ozdo, kao iz nekog bunara, prosu se na polje grdna svjetlost, kao da je sunce u tom bunaru bilo skriveno pod kamenom. Meni zasinuše oči te trljaj, trljaj, trljaj, a kad otvorih oči, nema moje zmije, već na onome grotlu i u onoj svjetlosti stoji jedna djevojka raspletene kose i sva u bijelo odjevena.
- Hajde za mnom, Jakube! – veli mi, a ja ajd za njom, te koračim u onaj bunar i kamen se odmah nada mnom zatvori. Idi ja niz neke stepenice idi, a sve za onom djevojkom, dok ti ne dođosmo do jedne kapije bijele, staklene, ja li je od leda, ja li od biljura, ni sad ne znam vam kazati. Otvoriše se te kapije te mi uđosmo. Eh, efend'm, što sam tamo vidio, to se ne može ni upamtiti ni kazati. Grdna velika prostorija, pa sve golemi stubovi i duvari, onako kao i kapija od biljura. Svijetli se u u toj odaji, kao da griju pet sunca; pendžeri sve od bisera a džamovi na njima od dijamanta. Tu ti sovre od biljura i što ti duša zamisli na njima; voća sa svih strana svijeta, meda, šerbeta i vode, sve u zlatnim i srebrnim bokalima i ibricima. I miriše najskuplja izmirna i đul a ja samo blenem i mislim u sebi:
- Hadži-Jakube, Hadži-Jakube, gdje si ti ovo?
A tu preko sto i dvjesta valjada djevojaka; sve ljepša od ljepše i jednako u bijelo odjevene; oči im lijepe i vatrene; kose crne kao ponoć a grudi im kao merdžani. Ali sve ćute i sve su nevesele. Ja se osvrći ovamo i onamo, te kao našao se u nezgodi; ko me dovede ovamo i što ću i kako ću? A tek će jedna, najljepša među djevojkama:
- Jakube, ja sam te dovela ovamo.
- Ama – iščudih se ja – ono bijaše zmija.
- Ja sam to bila, veli ona, nego ti si umoran i žedan i gladan, pa napij se i najedi, a taman dotle će i zazoriti, a tad ćemo mi sve što nas vidiš opet se pretvoriti u zmije i razinićemo se iz ovih dvora, pa tek ćemo se sabrati sjutra u veče. Za to već ti ovdje sjutrašnji dan prospavati, a kad u veče dođemo, imaćemo kad cijelu noć, te vu ti ja ispričati što ti valja znati.
Zasjednem ti ja tako te jedi, braćo moja, koliko mi je trbuh ponio! Evo još i sad sam željan onih jela i onog voća i one vode!… Odvedoše me i da spavam a ni sad vam ne umijem reći, kakvi ono bijaše jatak i oda šta, ali, pet cara da združe svoje blago, ne bi ga mogli otkupiti. Svileni dušeci sve čistom paučinom punjeni a kreveti zlatni i biserom iskićeni. Čirak, bolan, od jednoga dijamanta a svijeća od dragoga kamena, pa se i ne pali već onaj dragi kamen svijetli bolje no da si upalio sto svijeća. Legnem ti ja tako carski, škripi ona svila poda mnom a povija se pamučina i tada mi padoste vi svi na pamet, te velim u sebi: šta li radi sad ona moja sirotinja što spava na slamnjim i vunenim dušecima, a svijetli joj lojana svijeća!…
Tu se Hadži-Jakub zasmija a i mi svi, te danusmo jedan čas, a taman i dijete donese još po jednu kavu, te ulijepismo i pripalismo još po jednu cigaru a Hadži-Jakub nastavi:
- Cio sam dan slatko prespavao, a i ko bi se sjetio u tako carskim dušecima, da se budi. Kad dođe pred akšam a moja svijeća od dragog kamena opet zablješta, jer preko dan nije toliko sjala, te me udari onaj blijesak u oči, pa htio ne htio probudih se od one svjetlosti; umih se đul-vodom a iz zlatna legena, te kad izađoh iz odaje, a u dvoru sve djevojke na okupu, sjede onako nevesele i ćute.
Ona moja – opet vam kažem najljepša među tolikim ljepotama – uze me za ruku, te izvede u bahču, pa sjedosmo na jednu biljurnu klupu. Kakva je to bahča ne umnjem vam je opisati i ja je se tek ovako ne mogu sjetiti, već kad zažmurim, pa tako dugo, dugo ućutim a ono izađe mi pred oči, te se sjetim i onih potočića što ne žubore kao ovo naši potoci, nego njihov žubor to je najljepša pjesma što si je kad god čuo, pa svaki potok drugu pjesmu žubori; pa onda ono cvijeće, kao da svaki cvijet u kruni ima svijeću ili kao malo oko, ja li kao zvijezdu; pa onda bilbili na grani poje pa sačekavaju jedno drugo. Ih, ih, ih, te bahče ne ću nikad zaboraviti! Što zaželiš to ti zamiriše, ja velim: nek miriše feslijen a ono miriše cijela bahča feslijenom; poslije kažem zimbil, pa đul, pa zambak, pa sve redom što zaželiš to ti miriše.
Sjedimo ja i djevojka tako u sred te ljepote, te ona mi poče kazivati:
- Jakube, Jakube, vidim da si sevaplija čovjek, te ti neće ostati nezahvaljeno za ovo što si mi dosad učinio a ako mi i dalje uščiniš, što će te zamoliti, ni to ti neće biti badjava.
- Što mogu učiniću – rekoh ja a ne mogu oči skinuti sa one ljepote, nego sam se zakovao za klupu, pa dršćem od njenih očiju.
- E onda da ti kažem. Ja sam ćerka jedinica Abdula samardžije, u prestonici koja je daleko odavde tri dana i tri noći. Moj otac nije bio bogat čovjek, ali je zarađivao toliko, da smo mogli lijepo živjeti i još preko toga, da me odjene kako prilikuje. Majka mi je davno bila umrla, pa smo otac i ja sami živjeli. Do naše kuće sjedio je kadija, vrlo poznat sa svoje učenosti i mudrosti no siromah, jer je bio prav i velikodušan.
On je imao sina Ahmeta, koji se i sam knjizi naučio, ali nije toliko mario za knjigu, koliko za lov, za konje i druge zabave. A bio je lijep kao upisan, najljepši čovjek u gradu i u svoj državi. Mi kako smo bili u konšiluku, viđali smo se, pa i zamilovali smo se. On mi se kleo na vječitu vjernost i tu kletvu ponavljao mnogo puta a i ja sam ga voljela neizmjerno. Bih obezumila da ga ne vidim bar svakog dana po jedan put, ako ne i više puta a i on tako isto. Ako je lov donio, poslaće i meni, ako je pazar, te je našao što lijepo, kupio je i meni a ako me jedan put na dan vidi, tri puta mi i četiri šalje pozdrave.
Sultan, koji je tada u našoj državi vladao, bio je čovjek loše ćudi. Njegova ćud bila je dogrdila svima i mal te se nije narod bunio protiv njega, no on opet bio je toliko mudar, te je znao šta valja činiti da se narod zavara. Kad je osjetio u narodu nezadovoljstvo protiv sebe a on odmah otjera velikog vezira, pa uzme onog za vezira koji je narodu najomiljeniji; drži ga dvaest i triest dana, dok se narod utiša i svak legne na svoj posao, pa ga onda otjera i uzme opet onoga, koji će ugađati njegovim ćudima. Tako jedan put, kad je dogrdilo i narod se mnogo uzbunio, uzme on kadiju, Ahmetovog oca, za velikog vezira, jer je kadija, kao učen i velikodušan a prav, bio vrlo omiljen u narodu.
Ali, kadija je znao da će ga sultan za tim otjerati, pa mu kaže: „Meni nije do vezirstva, dosta mi je i što sam kadija; a nije mi ni do toga da se igraš, care, sa mnom te da me poslije ni kriva ni dužna tjeraš. Budem li kriv, sam ću položiti glavu na panj, pa ti sijeci; budem li prav, pa me otjeraš i ocrniš mi obraz, neću ćutati?“ Car proguta ove oštre riječi svoga novog velikog vezira što je tada bio na muci, ali ne prođe ni dvaest dana a on otjera kadiju, pa još ga osramoti što naredi da mu na sred pijace udare degeneke.
Tada se kadija razgoropadi i iskupi oko sebe sav narod, te cara napustiše i njegovi najbolji prijatelji. A kad vidje car da je ostao sam, a on sjede noću na najboljega hata i pograbi blaga što je mogao, te pobježe u drugu državu. Narod osta bez cara te proglasi kadiju za svoga cara i postavi ga na prijesto. Tako on od siromašnoga kadije postade car a njegov sin Ahmet princ, najljepši među prinčevima sviju država.
Ali tad ni onaj Ahmet ni daj Bože, zaboravi sa svim na sirotu ćerku Abdule samardžije; ni da me pozdravi, ni da čuje za mene. A jednoga dana… sav u zlato i u svilu obučen, sa velikom pratnjom, ode u drugu državu i malo za tim dovede otud sultansku ćer i oženi se njome. A na skoro za tim umrije i kadija, te carstvo ostade na Ahmetu.
Kako je meni bilo i kako mi je još i sad, ne umijem ti, Jakube, kazati jer ja Ahmeta nijesam prestala voljeti, pa ga volim evo još i sad! Ali, kad mi na skoro za tim umrije otac, te ostah samohrana na svijetu, bješe mi još teže i zaklela sam se, zaklela sam se na grobu očevom, da ću se Ahmetu osvetiti. Molila sam se Alahu dan i noć da me pretvori zmijom i da me snabdije najljućim zmijskim otrovom, te da bi se mogla osvetiti i, Alah mi evo ispuni želju.
Sad sam zmija, a i sve ove druge djevojke što ovdje vidiš, sve su to zmije i sve su moje sudbine. Ostale su samohrane, bez oca i majke, bez brata i bez ikoga, koji bi ih osvetio a svaku je izdao njen dragan, te su se umolile Alahu i postale su zmije. Mi sve ovdje zajedno boravimo, te združili smo svoje jade. Noću se pretvorimo u djevojke te se ovdje zberemo i tješimo i krijepimo, a danju svaka postane zmija, te hodimo po poljima i šumama i tražimo: nije li gdje u lov izašao onaj, kome ima koja da se osveti; ili uđemo u grad, zavlačimo se u bahče, zavlačimo se pod kućni prag i čekamo kad se možemo osvetiti ali tako, da onaj osjeti, koliko je teška osveta prevarene djevojke. A mi se možemo lako osvetiti, jer smo pune i prepune zmijskoga otrova. O, koliko sam puta ja u lovu mogla Ahmetu i smrt zadati ali nijesam htjela, jer tražim takav način osvete da on zna, pa i da cio svijet sazna, kako se sveti unesrećena djevojka!…
Tu djevojka zaćuta a zaćutah i ja, jer me čisto neka hladnoća poduze, a kad joj pogledah u oči mene opet prođe nešto toplo, te me zagrija.
- I juče – nastavi djevojka – kad si me našao pod kamenom, skrila sam se da dočekam zoru, jer me bijaše noć uhvatila a i umorna sam bila od dugog tumaranja po planini; za to sam te i molila da me poneseš. Ali, Jakube, nemoj ostati na tome dobru, već mi učini jošte jedno a ja ću te srećnim učiniti.
Ja se i ne razmišljah dugo, nego odmah rekoh: „Što god hoćeš i što god mogu učiniću ti, djevojko!“
- Ja sam, veli, smislila kako ću se osvetiti Ahmetu a ti mi moraš pomoći. Sjutra kad zazori, uzećeš me u njedra, pa ćeš me nositi u prestonicu u kojoj Ahmet sultanuje. Tamo ću se pretvoriti djevojkom, a ti ćeš se kazati trgovcem iz daleke zemlje i mojim ocem i staraćeš se da se raščuje po gradu da imaš lijepu ćer.
Kako ona reče to veče tako i učinismo. Sjutra u zoru, uzeh ja zmiju i metnuh je u njedra. Pođoh tako na put i putovao sam tri dana i tri noći sve putem, koji mi zmija kazivaše; dok četvrti dan, taman u zoru, a ja uljegoh u kasabu.
A prekrasna kasaba. Ima valja da hiljadu minareta i velike konake; pazar sve na svodove sveden, na češme na svaki ćoš a na raskrsnice šedrvani; pa onda mnoge i bogate bahče i prelijepi hamami. I lijepa kasaba i bogata. Puni oni dućani svile, pamuka, ćitajke, merdžana, sedefa i srme i već što ti srce i oči žele. Čim stigosmo, ja siđi u jedan veliki han, te uzmi jednu malo odvojenu odaju sa haremlukom. Još kad smo htjeli da uljegnemo u grad a zmija se pretvorila u djevojku, a zmijsku košuljicu ostavi da joj ja čuvam i zakle me kao da mi je najskuplji amanet dala. Ona se maksuz nije mnogo krila, te koje tad što opaziše a koje u hanu, u brzo pršte glas po gradu e je stigao jedan bogat i učeni hadžija iz dalekih zemalja i doveo sobom ćer, ljepotu, da joj u ovome bijelome svijetu nema ravne. Što koj dan duže sjedismo u gradu, taj se glas sve više rasprostirao, pa došao bog'me i do carskih ušiju. A car mlad čovjek, pa zaželio imati tu ljepotu djevojku.
Dođoše jednog dana meni carske sluge pa vele: „Takva i takva i takva stvar. Car je čuo, u tebe ima ljepota djevojka, da joj na ovome bijelome svijetu ravne nema, pa ti se car pozdravio da mu je daš a išti koliko ti drago blaga. Ne dadneš li mu je lijepim, uzeće ti je silom. Eto to ti je, na se razmnsli!“
Mene te riječi mnogo zbuniše, te poteci hanu i reci djevojci sve šta je i kako je a ona se od toga ni malo ne preplaši, nego se stade zadovoljno smijati. Veli: „Pa to sam ja i htjela!“
- Pa kako ćeš? – pitam je ja.
- Ništa, daćeš me, a išti koliko ti drago blaga, te budi srećan čovjek.
- Neću – velim joj ja – neću blaga već hoću ako opet stečeš ljubav Ahmetovu, da me učiniš velikim čovjekom.
- Biće ti i to, ali pazi dobro da učiniš što ću ti reći. Sad će doći carske sluge da me vode i večeras već ću biti u ložnici Ahmetovoj i sa njime noć provesti. Ja ću ostaviti kod tebe moju zmijsku košuljicu pa kad bude pred zoru, kad čuješ prve pijetle a ti ćeš tu košuljicu sažeći na plamenu.
- A za što tako da učinim? – pitam je ja.
- Ako mi se sažeže košuljica – veli ona – a ja ne mogu više zmijom postati, već ću ostati djevojka.
Dođoše carske sluge pa mi odvedoše djevojku, a kad bi te prođe ponoć i skoro pred zoru; kad prvi pijetli zapojaše, ja uzeh onu košuljicu iz njedara te je sažegoh na plamenu. Vaj meni, šta učikih i što je poslušah!…
I tu Jakub zaćuta, dugo zaćuta a mi nestrpeljivo, svi kao u jedan glas:
- A što, Jakube?
- Prevari me djevojka – nastavi Jakub – ona bez te košuljice ne mogaše ni jedan dekik živiti i kad sam joj spalio košuljicu, ja sam joj bio i život uzeo. A ona je to i htjela.
- Ama, pa za što tako učini? – opet mi svi.
- Evo za što. Kad je Ahmet ušao u ložnicu, zadivi se njenoj ljepoti i odmah je stade grliti a ona mu se kaza da je Abdula samardžije kći. Ahmet se bijaše skamenio od čuda, no ona mu reče: „Željna sam te bila i želja mi je samo jednu noć da te ljubim, pa me nemoj više!“ Ne moga Ahmet odoljeti pred tolikom ljepotom, nego je stade grliti i ljubiti, a kad mu ona obisnu oko vrata i poljubi ga u usta, prosu sav onaj zmijski otrov, što je imala u sebi i Ahmet taj čas ostade mrtav. Tako mrtvog, ona ga je sve do zore grlila i ljubila i kad bi pred zoru i zapjevaše prvi pijetli i ona (jer ne htje da ga preživi) izdahnu kraj njega, jer tada sam baš ja spalio njenu košuljicu. Eto tako se osveti caru Ahmetu ćer Abdula samardžije. Kad je svanuo dan a njih nađu oboje zagrljene ali mrtve!…
I tu Jakub stade, jer je svršio priču, a mi svi se ućutali, pa se samo čuje ono tiho žuborenje češme i lipin list kako igra i šušti i onaj meki glas garnetin iz one druge mahale i sat kako otkucava na sahat-kuli, ali ga niko ne broji. Svi se zadubili i mislimo, mislimo nešto, pred očima nam se kolutaju slike iz Jakubove priče, te zmija djevojka, te plameni bunar i biljurni dvori i dvoje mrtvih, zagrljenih u carskoj ložnici.
Jedva u jedvite jade Sadik-aga kujundžija veli:
- A bolan, Jakube, bar da uze silno blago, što ti ga nuđahu; ovako te izvara djevojka ban badjava!
- Jok, ne izvara! – tvrdi Jakub.
- Kako ne izvara?! – potekosmo i mi.
- Eto tako! – reče Jakub, pa prođe dva-tri put prstima kroz bradu. – Ne izvara! Sjutra dan kad narod ču’ da ostade bez cara, a on što će nego da bira novog cara. Raščulo se bilo po gradu da sam ja mudar i mnogo učen, te dođe narod meni i veli mi: Ti da nam budeš car, ja li niko drugi!…
- A ti? – povikasmo svi.
- Ne primih se. Gdje ću ja carovati u tuđoj zemlji? Ne mogu… volim u svojoj zemlji, među svojim ljudima biti i berber, no u tuđem memlećetu i međ’ tuđim ljudima car… pa eto… i dan danas sam berber!… – I tu nas Jakub sve redom pogleda u oči, kao da vidi vjerujemo li, a mi svi oborili oči u zemlju, te jedan drugog kradom pogledamo.
- Ne vjerujete mi, je li? – dodade Jakub. – Ako. Dosta ste mi i vjerovali, dok sam vam cijelu priču ispričao!…
A mi svi prsnusmo u smijeh, te onda udri u šale i u drugi muhabet; dok tako ne prođe vrijeme a tada ispismo još po jednu čašu one studene vode pa svaki fenjer u ruke, te hajde kući. Skoro će top, pa valja i malo jesti, jer dug je dan za tim.
Koj put se u priču zanese, zanese pa zaboravi istinu, te počne da kiti, kiti, ama ne m'oš uho da odvojiš, misliš najljepšu knjigu čitaš.
Hadži-jakub berber
Sunce već leglo; na Barjak-džamiji se uznio mali crven barjačić; top sa kaleta oglasio iftar a mujezini sa minareta otpjevali akšam-ezani. Hoće da bude lijepa, hladovita noć a ima li ljepših noći od ramazanskijeh. Proiftarili smo dobro; ispili po jednu čašu studene vode, pa onda pripalili po jedan duvan te hajd, u koga ćemo večeras.
Ja sam Bog'me svakad rado odio u Hadži-Jakuba berbera. Ima lijep čardak u bahči, tu ti odmah kod ruke češma da dohitiš vodu a da se i ne pomjeriš sa sidžadeta, pa onda, Jakub je muhabedžija da ga rijetko ima. Prošao je mnogo svijeta; još dok je mlad bio; išao je u askeriju ovamo i onamo, od jednog kraja carevine pa na drugi, a išao je i na ćabu, pa da je jedan put, nego dva put. Jedan put je išao za svoj esap a jedan put za drugog. Kad on stane kazivati, kad stane pričati iz starog vak'ta; muarebe ono tamo, muarebe ono onamo; pa se vidio i zborio s carem; pa kako se tukao jedan put sa dvaest eškija; pa kako jedan put naišao na zmijskoga cara… e slušao bi ga cijelu noć do zore. Koj put se u priču zanese, zanese pa zaboravi istinu, te počne da kiti, kiti, ama ne m'oš uho da odvojiš, misliš najljepšu knjigu čitaš.
A u ovim noćima ramazanskim, ako hoćeš da te prođe san; ako hoćeš da ti prođe noć onako, kako je Alahu drago, a ti hajde u Hadži-Jakuba. U bahči mu se razgranala lipa, pa onaj miris čisto te uspavljuje, a tu žubori češma, a tamo neđe u konšiluku udara neko u garnetu: gore na nebu igraju zvijezde kao drago kamenje prosuto po ćilimu; ti vučeš lako dim iz čibuka a srčeš sade-kavu, a Hadži-Jakub nekim mekim, toplim glasom priča ti, priča, a ti kroz tu priču ideš za njim, ideš, ideš, a ne skidaš očiju sa njega, pa ti se i čibuk ugasi…
- Ja se u hanu uspavao – veli Hadži-Jakub pričajući priču, kako se po drugi put vraćao sa hadžiluka — a karavan, cijelo moje društvo, krenulo pred zoru. Kad se ja probudim a handžija veli: „Odoše oni, nego ti požuri za njima; nijesu izmakli ni polovin sata!“ – Kako ću ih stignuti, kad ja puta ne znam? – „Eto tako“ – kaže handžija – „ispod tih selvija pa sve tako pravo, nemoj vrdati ni lijevo ni desno!“ Poslušam ga ja pa hajd pođi tako. Idem, idem, idem, polovin’ sata, pa jedan sat i dva i tri i četiri… nigdje moga društva. Dođem tako do jednog mjesta a tu se put dijeli. Što ću sad, mislim se; ako zalutam, teško meni, zemlja mi nepoznata, tuđe kasabe, drugi adeti, kako ću i što ću ja. Udarim desno, jer ovako se domislim: ako mi je pisano da se izgubim zagubiću se a udario desno a udario lijevo. Idem tako još tri četiri sata a nigdje hana i nigdje žive duše na drumu te da se upitam. Pade već i akšam a ja gdje ću, nego velim zanoćiću tu kraj puta, pa sjutra u ime Alahovo dalje. Legnem ja tako i naslonim glavu na jedan kamen, te studen onaj kamen pa jedva sklopih oči. Spijem ja, kad ono, kao da mi neko šapće nešto na uho. Rekoh, snim ja to, ali nije nego sam budan. Opet se ućutim, a san već ne može više da me uhvati; ućutim, ućutim, kad ono opet šapće nešto pod kamenom: „Jakube, Jakube, ne diži glavu sa ovoga kamena dok ga ne zagriješ!“ Što li će to biti, mislim se ja u sebi, te me san više i ne dohvati ali ne digoh glavu sa kamena, već svaki čas poturam ruku pod obraz, da vidim je li se zagrijao kamen. Kad se kamen dobro zagrijao a nešto pisnu pod njim: „Jakube, diži sad kamen.“ Ja ga digoh, a kad pod njim jedna zmija, duga tako koliko moja ruka i još malo duža.
- Jakube, je si li sevaplija? — pita me zmija.
- A da bogme da jesam, sa ćabe idem!
- Pa hoćeš li mi učiniti jedan golem sevap?
- A da ti učinim, kad si i ti meni. Mogla si me i ujesti, pa nijesi.
- Nijesam htjela – veli zmija – a i nijesam mogla, jer mi nijesi kriv. Nego nosi me doma pa ću ti reći sve.
- A gdje da te nosim?
- Metni me u njedra, pa pođi tako pravo od ovoga kamena, pa na onaj gô brežić; kad se popneš na taj brežić vidjećeš daleko na zapad jednu rasutu kulu, tu kod kule stani te me izvadi iz njedara.
- Učinim ja tako. Evo i sad me još tuga po njedrima, kad vam ovo pričam…
I tu Jakub prekide priču i stade puniti lulu a mi svi se ućutali, te čekamo čas prije da na-stavi.
- Efend'm, – poče Jakub pošto pripali čibuk i povuče dva tri dima – dođem ti ja na brežić, siđem ti i do rasute kule, a taman nekako ponoć. Izvadim zmiju iz njedara i spustim je na zemlju a ona veli: „E ajde, Jakube, sad za mnom, samo pazi nemoj mi zagubiti trag“. – Ama, što ću za tobom i gdje ću? -, pitam je ja. Veli: „Tebi se treba odmoriti, gladan si, žedan si a i tvoj put da ti sutra pokažem, jer sam ti dužna za tvoje dobro!“
Idem ja tako za njom a ona puzi hitro i lako preko onog kamena, dok ne dođosmo na sred one kule, te tu ona pisnu, kao što zmija može pisnuti. A na to se diže jedan veliki kamen ozdo, kao iz nekog bunara, prosu se na polje grdna svjetlost, kao da je sunce u tom bunaru bilo skriveno pod kamenom. Meni zasinuše oči te trljaj, trljaj, trljaj, a kad otvorih oči, nema moje zmije, već na onome grotlu i u onoj svjetlosti stoji jedna djevojka raspletene kose i sva u bijelo odjevena.
- Hajde za mnom, Jakube! – veli mi, a ja ajd za njom, te koračim u onaj bunar i kamen se odmah nada mnom zatvori. Idi ja niz neke stepenice idi, a sve za onom djevojkom, dok ti ne dođosmo do jedne kapije bijele, staklene, ja li je od leda, ja li od biljura, ni sad ne znam vam kazati. Otvoriše se te kapije te mi uđosmo. Eh, efend'm, što sam tamo vidio, to se ne može ni upamtiti ni kazati. Grdna velika prostorija, pa sve golemi stubovi i duvari, onako kao i kapija od biljura. Svijetli se u u toj odaji, kao da griju pet sunca; pendžeri sve od bisera a džamovi na njima od dijamanta. Tu ti sovre od biljura i što ti duša zamisli na njima; voća sa svih strana svijeta, meda, šerbeta i vode, sve u zlatnim i srebrnim bokalima i ibricima. I miriše najskuplja izmirna i đul a ja samo blenem i mislim u sebi:
- Hadži-Jakube, Hadži-Jakube, gdje si ti ovo?
A tu preko sto i dvjesta valjada djevojaka; sve ljepša od ljepše i jednako u bijelo odjevene; oči im lijepe i vatrene; kose crne kao ponoć a grudi im kao merdžani. Ali sve ćute i sve su nevesele. Ja se osvrći ovamo i onamo, te kao našao se u nezgodi; ko me dovede ovamo i što ću i kako ću? A tek će jedna, najljepša među djevojkama:
- Jakube, ja sam te dovela ovamo.
- Ama – iščudih se ja – ono bijaše zmija.
- Ja sam to bila, veli ona, nego ti si umoran i žedan i gladan, pa napij se i najedi, a taman dotle će i zazoriti, a tad ćemo mi sve što nas vidiš opet se pretvoriti u zmije i razinićemo se iz ovih dvora, pa tek ćemo se sabrati sjutra u veče. Za to već ti ovdje sjutrašnji dan prospavati, a kad u veče dođemo, imaćemo kad cijelu noć, te vu ti ja ispričati što ti valja znati.
Zasjednem ti ja tako te jedi, braćo moja, koliko mi je trbuh ponio! Evo još i sad sam željan onih jela i onog voća i one vode!… Odvedoše me i da spavam a ni sad vam ne umijem reći, kakvi ono bijaše jatak i oda šta, ali, pet cara da združe svoje blago, ne bi ga mogli otkupiti. Svileni dušeci sve čistom paučinom punjeni a kreveti zlatni i biserom iskićeni. Čirak, bolan, od jednoga dijamanta a svijeća od dragoga kamena, pa se i ne pali već onaj dragi kamen svijetli bolje no da si upalio sto svijeća. Legnem ti ja tako carski, škripi ona svila poda mnom a povija se pamučina i tada mi padoste vi svi na pamet, te velim u sebi: šta li radi sad ona moja sirotinja što spava na slamnjim i vunenim dušecima, a svijetli joj lojana svijeća!…
Tu se Hadži-Jakub zasmija a i mi svi, te danusmo jedan čas, a taman i dijete donese još po jednu kavu, te ulijepismo i pripalismo još po jednu cigaru a Hadži-Jakub nastavi:
- Cio sam dan slatko prespavao, a i ko bi se sjetio u tako carskim dušecima, da se budi. Kad dođe pred akšam a moja svijeća od dragog kamena opet zablješta, jer preko dan nije toliko sjala, te me udari onaj blijesak u oči, pa htio ne htio probudih se od one svjetlosti; umih se đul-vodom a iz zlatna legena, te kad izađoh iz odaje, a u dvoru sve djevojke na okupu, sjede onako nevesele i ćute.
Ona moja – opet vam kažem najljepša među tolikim ljepotama – uze me za ruku, te izvede u bahču, pa sjedosmo na jednu biljurnu klupu. Kakva je to bahča ne umnjem vam je opisati i ja je se tek ovako ne mogu sjetiti, već kad zažmurim, pa tako dugo, dugo ućutim a ono izađe mi pred oči, te se sjetim i onih potočića što ne žubore kao ovo naši potoci, nego njihov žubor to je najljepša pjesma što si je kad god čuo, pa svaki potok drugu pjesmu žubori; pa onda ono cvijeće, kao da svaki cvijet u kruni ima svijeću ili kao malo oko, ja li kao zvijezdu; pa onda bilbili na grani poje pa sačekavaju jedno drugo. Ih, ih, ih, te bahče ne ću nikad zaboraviti! Što zaželiš to ti zamiriše, ja velim: nek miriše feslijen a ono miriše cijela bahča feslijenom; poslije kažem zimbil, pa đul, pa zambak, pa sve redom što zaželiš to ti miriše.
Sjedimo ja i djevojka tako u sred te ljepote, te ona mi poče kazivati:
- Jakube, Jakube, vidim da si sevaplija čovjek, te ti neće ostati nezahvaljeno za ovo što si mi dosad učinio a ako mi i dalje uščiniš, što će te zamoliti, ni to ti neće biti badjava.
- Što mogu učiniću – rekoh ja a ne mogu oči skinuti sa one ljepote, nego sam se zakovao za klupu, pa dršćem od njenih očiju.
- E onda da ti kažem. Ja sam ćerka jedinica Abdula samardžije, u prestonici koja je daleko odavde tri dana i tri noći. Moj otac nije bio bogat čovjek, ali je zarađivao toliko, da smo mogli lijepo živjeti i još preko toga, da me odjene kako prilikuje. Majka mi je davno bila umrla, pa smo otac i ja sami živjeli. Do naše kuće sjedio je kadija, vrlo poznat sa svoje učenosti i mudrosti no siromah, jer je bio prav i velikodušan.
On je imao sina Ahmeta, koji se i sam knjizi naučio, ali nije toliko mario za knjigu, koliko za lov, za konje i druge zabave. A bio je lijep kao upisan, najljepši čovjek u gradu i u svoj državi. Mi kako smo bili u konšiluku, viđali smo se, pa i zamilovali smo se. On mi se kleo na vječitu vjernost i tu kletvu ponavljao mnogo puta a i ja sam ga voljela neizmjerno. Bih obezumila da ga ne vidim bar svakog dana po jedan put, ako ne i više puta a i on tako isto. Ako je lov donio, poslaće i meni, ako je pazar, te je našao što lijepo, kupio je i meni a ako me jedan put na dan vidi, tri puta mi i četiri šalje pozdrave.
Sultan, koji je tada u našoj državi vladao, bio je čovjek loše ćudi. Njegova ćud bila je dogrdila svima i mal te se nije narod bunio protiv njega, no on opet bio je toliko mudar, te je znao šta valja činiti da se narod zavara. Kad je osjetio u narodu nezadovoljstvo protiv sebe a on odmah otjera velikog vezira, pa uzme onog za vezira koji je narodu najomiljeniji; drži ga dvaest i triest dana, dok se narod utiša i svak legne na svoj posao, pa ga onda otjera i uzme opet onoga, koji će ugađati njegovim ćudima. Tako jedan put, kad je dogrdilo i narod se mnogo uzbunio, uzme on kadiju, Ahmetovog oca, za velikog vezira, jer je kadija, kao učen i velikodušan a prav, bio vrlo omiljen u narodu.
Ali, kadija je znao da će ga sultan za tim otjerati, pa mu kaže: „Meni nije do vezirstva, dosta mi je i što sam kadija; a nije mi ni do toga da se igraš, care, sa mnom te da me poslije ni kriva ni dužna tjeraš. Budem li kriv, sam ću položiti glavu na panj, pa ti sijeci; budem li prav, pa me otjeraš i ocrniš mi obraz, neću ćutati?“ Car proguta ove oštre riječi svoga novog velikog vezira što je tada bio na muci, ali ne prođe ni dvaest dana a on otjera kadiju, pa još ga osramoti što naredi da mu na sred pijace udare degeneke.
Tada se kadija razgoropadi i iskupi oko sebe sav narod, te cara napustiše i njegovi najbolji prijatelji. A kad vidje car da je ostao sam, a on sjede noću na najboljega hata i pograbi blaga što je mogao, te pobježe u drugu državu. Narod osta bez cara te proglasi kadiju za svoga cara i postavi ga na prijesto. Tako on od siromašnoga kadije postade car a njegov sin Ahmet princ, najljepši među prinčevima sviju država.
Ali tad ni onaj Ahmet ni daj Bože, zaboravi sa svim na sirotu ćerku Abdule samardžije; ni da me pozdravi, ni da čuje za mene. A jednoga dana… sav u zlato i u svilu obučen, sa velikom pratnjom, ode u drugu državu i malo za tim dovede otud sultansku ćer i oženi se njome. A na skoro za tim umrije i kadija, te carstvo ostade na Ahmetu.
Kako je meni bilo i kako mi je još i sad, ne umijem ti, Jakube, kazati jer ja Ahmeta nijesam prestala voljeti, pa ga volim evo još i sad! Ali, kad mi na skoro za tim umrije otac, te ostah samohrana na svijetu, bješe mi još teže i zaklela sam se, zaklela sam se na grobu očevom, da ću se Ahmetu osvetiti. Molila sam se Alahu dan i noć da me pretvori zmijom i da me snabdije najljućim zmijskim otrovom, te da bi se mogla osvetiti i, Alah mi evo ispuni želju.
Sad sam zmija, a i sve ove druge djevojke što ovdje vidiš, sve su to zmije i sve su moje sudbine. Ostale su samohrane, bez oca i majke, bez brata i bez ikoga, koji bi ih osvetio a svaku je izdao njen dragan, te su se umolile Alahu i postale su zmije. Mi sve ovdje zajedno boravimo, te združili smo svoje jade. Noću se pretvorimo u djevojke te se ovdje zberemo i tješimo i krijepimo, a danju svaka postane zmija, te hodimo po poljima i šumama i tražimo: nije li gdje u lov izašao onaj, kome ima koja da se osveti; ili uđemo u grad, zavlačimo se u bahče, zavlačimo se pod kućni prag i čekamo kad se možemo osvetiti ali tako, da onaj osjeti, koliko je teška osveta prevarene djevojke. A mi se možemo lako osvetiti, jer smo pune i prepune zmijskoga otrova. O, koliko sam puta ja u lovu mogla Ahmetu i smrt zadati ali nijesam htjela, jer tražim takav način osvete da on zna, pa i da cio svijet sazna, kako se sveti unesrećena djevojka!…
Tu djevojka zaćuta a zaćutah i ja, jer me čisto neka hladnoća poduze, a kad joj pogledah u oči mene opet prođe nešto toplo, te me zagrija.
- I juče – nastavi djevojka – kad si me našao pod kamenom, skrila sam se da dočekam zoru, jer me bijaše noć uhvatila a i umorna sam bila od dugog tumaranja po planini; za to sam te i molila da me poneseš. Ali, Jakube, nemoj ostati na tome dobru, već mi učini jošte jedno a ja ću te srećnim učiniti.
Ja se i ne razmišljah dugo, nego odmah rekoh: „Što god hoćeš i što god mogu učiniću ti, djevojko!“
- Ja sam, veli, smislila kako ću se osvetiti Ahmetu a ti mi moraš pomoći. Sjutra kad zazori, uzećeš me u njedra, pa ćeš me nositi u prestonicu u kojoj Ahmet sultanuje. Tamo ću se pretvoriti djevojkom, a ti ćeš se kazati trgovcem iz daleke zemlje i mojim ocem i staraćeš se da se raščuje po gradu da imaš lijepu ćer.
Kako ona reče to veče tako i učinismo. Sjutra u zoru, uzeh ja zmiju i metnuh je u njedra. Pođoh tako na put i putovao sam tri dana i tri noći sve putem, koji mi zmija kazivaše; dok četvrti dan, taman u zoru, a ja uljegoh u kasabu.
A prekrasna kasaba. Ima valja da hiljadu minareta i velike konake; pazar sve na svodove sveden, na češme na svaki ćoš a na raskrsnice šedrvani; pa onda mnoge i bogate bahče i prelijepi hamami. I lijepa kasaba i bogata. Puni oni dućani svile, pamuka, ćitajke, merdžana, sedefa i srme i već što ti srce i oči žele. Čim stigosmo, ja siđi u jedan veliki han, te uzmi jednu malo odvojenu odaju sa haremlukom. Još kad smo htjeli da uljegnemo u grad a zmija se pretvorila u djevojku, a zmijsku košuljicu ostavi da joj ja čuvam i zakle me kao da mi je najskuplji amanet dala. Ona se maksuz nije mnogo krila, te koje tad što opaziše a koje u hanu, u brzo pršte glas po gradu e je stigao jedan bogat i učeni hadžija iz dalekih zemalja i doveo sobom ćer, ljepotu, da joj u ovome bijelome svijetu nema ravne. Što koj dan duže sjedismo u gradu, taj se glas sve više rasprostirao, pa došao bog'me i do carskih ušiju. A car mlad čovjek, pa zaželio imati tu ljepotu djevojku.
Dođoše jednog dana meni carske sluge pa vele: „Takva i takva i takva stvar. Car je čuo, u tebe ima ljepota djevojka, da joj na ovome bijelome svijetu ravne nema, pa ti se car pozdravio da mu je daš a išti koliko ti drago blaga. Ne dadneš li mu je lijepim, uzeće ti je silom. Eto to ti je, na se razmnsli!“
Mene te riječi mnogo zbuniše, te poteci hanu i reci djevojci sve šta je i kako je a ona se od toga ni malo ne preplaši, nego se stade zadovoljno smijati. Veli: „Pa to sam ja i htjela!“
- Pa kako ćeš? – pitam je ja.
- Ništa, daćeš me, a išti koliko ti drago blaga, te budi srećan čovjek.
- Neću – velim joj ja – neću blaga već hoću ako opet stečeš ljubav Ahmetovu, da me učiniš velikim čovjekom.
- Biće ti i to, ali pazi dobro da učiniš što ću ti reći. Sad će doći carske sluge da me vode i večeras već ću biti u ložnici Ahmetovoj i sa njime noć provesti. Ja ću ostaviti kod tebe moju zmijsku košuljicu pa kad bude pred zoru, kad čuješ prve pijetle a ti ćeš tu košuljicu sažeći na plamenu.
- A za što tako da učinim? – pitam je ja.
- Ako mi se sažeže košuljica – veli ona – a ja ne mogu više zmijom postati, već ću ostati djevojka.
Dođoše carske sluge pa mi odvedoše djevojku, a kad bi te prođe ponoć i skoro pred zoru; kad prvi pijetli zapojaše, ja uzeh onu košuljicu iz njedara te je sažegoh na plamenu. Vaj meni, šta učikih i što je poslušah!…
I tu Jakub zaćuta, dugo zaćuta a mi nestrpeljivo, svi kao u jedan glas:
- A što, Jakube?
- Prevari me djevojka – nastavi Jakub – ona bez te košuljice ne mogaše ni jedan dekik živiti i kad sam joj spalio košuljicu, ja sam joj bio i život uzeo. A ona je to i htjela.
- Ama, pa za što tako učini? – opet mi svi.
- Evo za što. Kad je Ahmet ušao u ložnicu, zadivi se njenoj ljepoti i odmah je stade grliti a ona mu se kaza da je Abdula samardžije kći. Ahmet se bijaše skamenio od čuda, no ona mu reče: „Željna sam te bila i želja mi je samo jednu noć da te ljubim, pa me nemoj više!“ Ne moga Ahmet odoljeti pred tolikom ljepotom, nego je stade grliti i ljubiti, a kad mu ona obisnu oko vrata i poljubi ga u usta, prosu sav onaj zmijski otrov, što je imala u sebi i Ahmet taj čas ostade mrtav. Tako mrtvog, ona ga je sve do zore grlila i ljubila i kad bi pred zoru i zapjevaše prvi pijetli i ona (jer ne htje da ga preživi) izdahnu kraj njega, jer tada sam baš ja spalio njenu košuljicu. Eto tako se osveti caru Ahmetu ćer Abdula samardžije. Kad je svanuo dan a njih nađu oboje zagrljene ali mrtve!…
I tu Jakub stade, jer je svršio priču, a mi svi se ućutali, pa se samo čuje ono tiho žuborenje češme i lipin list kako igra i šušti i onaj meki glas garnetin iz one druge mahale i sat kako otkucava na sahat-kuli, ali ga niko ne broji. Svi se zadubili i mislimo, mislimo nešto, pred očima nam se kolutaju slike iz Jakubove priče, te zmija djevojka, te plameni bunar i biljurni dvori i dvoje mrtvih, zagrljenih u carskoj ložnici.
Jedva u jedvite jade Sadik-aga kujundžija veli:
- A bolan, Jakube, bar da uze silno blago, što ti ga nuđahu; ovako te izvara djevojka ban badjava!
- Jok, ne izvara! – tvrdi Jakub.
- Kako ne izvara?! – potekosmo i mi.
- Eto tako! – reče Jakub, pa prođe dva-tri put prstima kroz bradu. – Ne izvara! Sjutra dan kad narod ču’ da ostade bez cara, a on što će nego da bira novog cara. Raščulo se bilo po gradu da sam ja mudar i mnogo učen, te dođe narod meni i veli mi: Ti da nam budeš car, ja li niko drugi!…
- A ti? – povikasmo svi.
- Ne primih se. Gdje ću ja carovati u tuđoj zemlji? Ne mogu… volim u svojoj zemlji, među svojim ljudima biti i berber, no u tuđem memlećetu i međ’ tuđim ljudima car… pa eto… i dan danas sam berber!… – I tu nas Jakub sve redom pogleda u oči, kao da vidi vjerujemo li, a mi svi oborili oči u zemlju, te jedan drugog kradom pogledamo.
- Ne vjerujete mi, je li? – dodade Jakub. – Ako. Dosta ste mi i vjerovali, dok sam vam cijelu priču ispričao!…
A mi svi prsnusmo u smijeh, te onda udri u šale i u drugi muhabet; dok tako ne prođe vrijeme a tada ispismo još po jednu čašu one studene vode pa svaki fenjer u ruke, te hajde kući. Skoro će top, pa valja i malo jesti, jer dug je dan za tim.
0
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Re: Price i odlomci
Sofijin svet - Justejn Gorder
Kako razum gusi mastu
To je jasno svim umetnicima. Ali se onda iznenada desi kao da su sva vrata otvorena i sve fijoke otvorene. Sve navre samo od sebe - i mi mozemo da uzmemo upravo one reci i one slike koje su nam potrebne. To se dogadja kada malo" podignemo" poklopac nesvesnog. To je Sofija ono sto mozemo nazvati nadahnucem.
Izgleda nam kao da ono sto slikamo ili pisemo ne dolazi od nas samih.
To mora biti cudesno osecanje. Ti si to sigurno i sama dozivela. Takvo stanje nadahnuca se lako moze proucavati, na recimo, preumornoj deci. Dogadja se da deca budu toliko umorna da deluju kao da su potpuno budna. Iznenada pocinju da pricaju - izgleda kao da koriste reci koje jos uvek nisu naucili. Ali oni ih jesu naucili, reci i misli su bile" latentne" u svesti, ali tek tada kada su popustili sva obazrivost i sva cenzura, one naviru.
I za jednog umetnika moze biti vazno da razum i naknadno promisljanje ne dobiju pravo da kontrolisu jedno manje ili vise nesvesno stvaranje.
Da ti ispricam jednu kratku pricu koja to ilustruje?
- Rado!
- To je istovremeno i jedna veoma ozbiljna i veoma tuzna basna.
- Samo ti kreni.
Bila jednom jedna stonoga koja je fantasticno plesala svojim nogama. Kada bi plesala, skupile bi se sve sumske zivotinje da je gledaju. I sve su bile zadivljene njenim izuzetnim plesom. Ali postojala je i jedna zivotinja kojoj se nije svidelo sto stonoga plese. To je bila jedna zaba krastaca. Valjda joj je samo zavidela.
Kako da navedem stonogu da prestane da plese? Razmisljala je krastaca. Nije mogla tek tako da kaze kako joj se ples ne dopada. Nije mogla ni da kaze da sama bolje plese, jer bi to bilo smesno vec i kao iskaz. Ali je onda smislila jedan djavolski plan.
- Da ga cujem!
Sela je i napisala stonogi pismo.
"O, ti neuporediva stonogo!" Napisala je. " Ja sam odani obozavalac tvog izuzetnog umeca u plesu. I jako bih volela da znam sta ti cinis kada pleses. Da li ti prvo podignes levu nogu broj 28 a, zatim desnu nogu broj 59? Ili pocinjes ples podizuci desnu nogu broj 26 pre nego sto podignes desnu nogu broj 99? Ocekujem odgovor. Pozdrav od krastace."- Ogavno!
Kada je stonoga primila pismo, odmah je pocela da razmislja o tome sta stvarno cini kada plese? Koju nogu prvo pomeri?
Sta mislis, sta se dogodilo? Mislim da stonoga nije nikad vise zaplesala.
Tako se zavrsilo.
I tako se to dogadja kada naknadno razmisljanje razuma ugusi mastu.
Kratak sazetak -
Dragi prijatelji, ovom pricom sam htela samo da ukazem na to , da treba biti ponekad obazriv po ptanju svoje maste i stvaralstva. Da se nebi dogodilo da dozvolimo da citavog zivota neciji razum gusi nasu mastu. Masta je veoma vazna u nasim zivotima jer potstice ono dobro i lepo u svima nama. Nazalost desava se da i sami to sebi radimo ali nehotice i bezazleno. Imam tu srecu da sam okruzena prijateljima koji mi daju inspiraciju, i kada sama svojim razumom po nekada ugusim mastu, tu su divni ljudi koji mi budu inspiracija, a koji me nisu nikada pitali ono a," kako"?
________________________________
Dovde si mozda uspela da me pratis, draga Sofija. Ali da li je Platon zaista tako mislio. Zar je mislio da takvi uzorci postoje u nekoj sasvim drugoj stvarnosti?
On to nije smatrao bas tako bukvalno tokom celog svog zivota, ali se tako mora shvatiti bar na osnovu nekih od Platonovih dijaloga. Pokusajmo da pratimo njegove argumente.
Kao sto sam rekao, jedan filozof pokusava da odredi nesto sto je vecno i nepromenljivo. Naprimer, nebi bilo bas nesto posebno korisno napisati jednu filozofsku raspravu o postojanju nekog odredjenog mehura od sapunice. Za pocetak nebi niko uspeo da ga dobro prouci pre nego sto bi se on odjednom rasprsnuo. Kao drugo, verovatno bi bilo tesko prodati jednu filozofsku raspravu o necemu sto niko nije video i sto je, osim toga, postojalo samo pet sekundi.
Platon je smatrao da se sve sto vidimo u prirodi oko nas, da, sve sto mozemo da dodirnemo i osetimo, moze uporediti sa mehurom od sapunice. Jer nista od onoga sto postoji u svetu cula nije trajno. Tebi je, naravno, jasno da se svi ljudi i sve zivotinje pre ili kasnije raspadnu i umru. Ali cak se i jedan blok mermera menja i lagano raspada. Akropolj je danas rusevina, Sofija! Skandal, ako mene pitas. Ali je tako. Platonova poenta je da mi nikada ne mozemo steci pouzdano znanje o necemu sto se stalno menja. O onome sto pripada svetu cula- i sto mozemo dodirnuti i osetiti- imamo samo nesigurna poimanja ili pretpostavke. Sigurno znanje mozemo imati samo o onome sto vidimo razumom.
Da, da, Sofija, objasnicu ovo blize: Jedan pojedinacan kolacic sa zacinima moze biti toliko obezoblicen nakon sveg oblikovanja, narastanja testa i pecenja da nije lako reci kakvu figuru predstavlja. Ali posto sam video 20-30 takvih kolacica - koji mogu biti manje vise perfektni - mogu s velikom pouzdanoscu reci kako modla za kolace izgleda. Do tog zakljucka mogu doci mada samu modlu nikada nisam video. Nije sigurno ni da bi bila neka prednost videti golim okom samu modlu. Jer mi se ne mozemo pouzdati u nasa cula. Uostalom, culo vida se moze razlikovati od coveka do coveka.
Medjutim, mozemo se pouzdati u ono sto nam razum kazuje, jer razum je isti kod svih ljudi. Ako sedis u ucionici zajedno sa drugih 30 ucenika i nastavnik vas upita koja je najlepsa boja duge - sigurno ce dobiti mnogo razlicitih odgovora. Ali ako upita koliko je 8 puta 3, celo odeljenje bi trebalo da dodje do istog rezultata. Jer tada razum donosi sud, a razum je na neki nacin nesto potpuno suprotno od stavova i osecaja. Mi mozemo reci da je razum vecan i univerzalan upravo zato sto govori samo o vecnim i univerzalnim odnosima.
Platona je inace veoma zanimala matematika. Razlog je taj sto se matematicki odnosi nikada ne menjaju. Zato i mozemo imati pouzdano znanje o njima. Ali sada nam je potreban jedan primer: Zamisli da u prirodi nadjes jednu okruglu sisarku. Mozda ces reci da ti "smatras" da je ona skroz okrugla - ali Jorun smatra da je ona malo spljostena s jedne strane i onda se posvadjate. Medjutim, vi ne mozete biti sigurne u ono sto vidite svijim ocima, ali zauzvrat mozete s punom sigurnoscu da je zbir svih uglova u jednom krugu 360 stepeni. U tom slucaju govorite o jednom idealnom krugu, kakav mozda ne postoji u prirodi, ali koga sa druge strane, mozete sasvim jasno videti u sebi.
Kratak sazetak: Mi mozemo imati samo nesigurna primanja onoga sto primamo culima. Ali zato mozemo postici pouzdano znanje o onome sto uvidjamo razumom. Zbir uglova jednoga trougla je 180 za svu vecnost. Tako ce i "ideja" konja imati cetiri noge cak i ako svi konji u svetu cula budu hromi.
Kako razum gusi mastu
To je jasno svim umetnicima. Ali se onda iznenada desi kao da su sva vrata otvorena i sve fijoke otvorene. Sve navre samo od sebe - i mi mozemo da uzmemo upravo one reci i one slike koje su nam potrebne. To se dogadja kada malo" podignemo" poklopac nesvesnog. To je Sofija ono sto mozemo nazvati nadahnucem.
Izgleda nam kao da ono sto slikamo ili pisemo ne dolazi od nas samih.
To mora biti cudesno osecanje. Ti si to sigurno i sama dozivela. Takvo stanje nadahnuca se lako moze proucavati, na recimo, preumornoj deci. Dogadja se da deca budu toliko umorna da deluju kao da su potpuno budna. Iznenada pocinju da pricaju - izgleda kao da koriste reci koje jos uvek nisu naucili. Ali oni ih jesu naucili, reci i misli su bile" latentne" u svesti, ali tek tada kada su popustili sva obazrivost i sva cenzura, one naviru.
I za jednog umetnika moze biti vazno da razum i naknadno promisljanje ne dobiju pravo da kontrolisu jedno manje ili vise nesvesno stvaranje.
Da ti ispricam jednu kratku pricu koja to ilustruje?
- Rado!
- To je istovremeno i jedna veoma ozbiljna i veoma tuzna basna.
- Samo ti kreni.
Bila jednom jedna stonoga koja je fantasticno plesala svojim nogama. Kada bi plesala, skupile bi se sve sumske zivotinje da je gledaju. I sve su bile zadivljene njenim izuzetnim plesom. Ali postojala je i jedna zivotinja kojoj se nije svidelo sto stonoga plese. To je bila jedna zaba krastaca. Valjda joj je samo zavidela.
Kako da navedem stonogu da prestane da plese? Razmisljala je krastaca. Nije mogla tek tako da kaze kako joj se ples ne dopada. Nije mogla ni da kaze da sama bolje plese, jer bi to bilo smesno vec i kao iskaz. Ali je onda smislila jedan djavolski plan.
- Da ga cujem!
Sela je i napisala stonogi pismo.
"O, ti neuporediva stonogo!" Napisala je. " Ja sam odani obozavalac tvog izuzetnog umeca u plesu. I jako bih volela da znam sta ti cinis kada pleses. Da li ti prvo podignes levu nogu broj 28 a, zatim desnu nogu broj 59? Ili pocinjes ples podizuci desnu nogu broj 26 pre nego sto podignes desnu nogu broj 99? Ocekujem odgovor. Pozdrav od krastace."- Ogavno!
Kada je stonoga primila pismo, odmah je pocela da razmislja o tome sta stvarno cini kada plese? Koju nogu prvo pomeri?
Sta mislis, sta se dogodilo? Mislim da stonoga nije nikad vise zaplesala.
Tako se zavrsilo.
I tako se to dogadja kada naknadno razmisljanje razuma ugusi mastu.
Kratak sazetak -
Dragi prijatelji, ovom pricom sam htela samo da ukazem na to , da treba biti ponekad obazriv po ptanju svoje maste i stvaralstva. Da se nebi dogodilo da dozvolimo da citavog zivota neciji razum gusi nasu mastu. Masta je veoma vazna u nasim zivotima jer potstice ono dobro i lepo u svima nama. Nazalost desava se da i sami to sebi radimo ali nehotice i bezazleno. Imam tu srecu da sam okruzena prijateljima koji mi daju inspiraciju, i kada sama svojim razumom po nekada ugusim mastu, tu su divni ljudi koji mi budu inspiracija, a koji me nisu nikada pitali ono a," kako"?
________________________________
Dovde si mozda uspela da me pratis, draga Sofija. Ali da li je Platon zaista tako mislio. Zar je mislio da takvi uzorci postoje u nekoj sasvim drugoj stvarnosti?
On to nije smatrao bas tako bukvalno tokom celog svog zivota, ali se tako mora shvatiti bar na osnovu nekih od Platonovih dijaloga. Pokusajmo da pratimo njegove argumente.
Kao sto sam rekao, jedan filozof pokusava da odredi nesto sto je vecno i nepromenljivo. Naprimer, nebi bilo bas nesto posebno korisno napisati jednu filozofsku raspravu o postojanju nekog odredjenog mehura od sapunice. Za pocetak nebi niko uspeo da ga dobro prouci pre nego sto bi se on odjednom rasprsnuo. Kao drugo, verovatno bi bilo tesko prodati jednu filozofsku raspravu o necemu sto niko nije video i sto je, osim toga, postojalo samo pet sekundi.
Platon je smatrao da se sve sto vidimo u prirodi oko nas, da, sve sto mozemo da dodirnemo i osetimo, moze uporediti sa mehurom od sapunice. Jer nista od onoga sto postoji u svetu cula nije trajno. Tebi je, naravno, jasno da se svi ljudi i sve zivotinje pre ili kasnije raspadnu i umru. Ali cak se i jedan blok mermera menja i lagano raspada. Akropolj je danas rusevina, Sofija! Skandal, ako mene pitas. Ali je tako. Platonova poenta je da mi nikada ne mozemo steci pouzdano znanje o necemu sto se stalno menja. O onome sto pripada svetu cula- i sto mozemo dodirnuti i osetiti- imamo samo nesigurna poimanja ili pretpostavke. Sigurno znanje mozemo imati samo o onome sto vidimo razumom.
Da, da, Sofija, objasnicu ovo blize: Jedan pojedinacan kolacic sa zacinima moze biti toliko obezoblicen nakon sveg oblikovanja, narastanja testa i pecenja da nije lako reci kakvu figuru predstavlja. Ali posto sam video 20-30 takvih kolacica - koji mogu biti manje vise perfektni - mogu s velikom pouzdanoscu reci kako modla za kolace izgleda. Do tog zakljucka mogu doci mada samu modlu nikada nisam video. Nije sigurno ni da bi bila neka prednost videti golim okom samu modlu. Jer mi se ne mozemo pouzdati u nasa cula. Uostalom, culo vida se moze razlikovati od coveka do coveka.
Medjutim, mozemo se pouzdati u ono sto nam razum kazuje, jer razum je isti kod svih ljudi. Ako sedis u ucionici zajedno sa drugih 30 ucenika i nastavnik vas upita koja je najlepsa boja duge - sigurno ce dobiti mnogo razlicitih odgovora. Ali ako upita koliko je 8 puta 3, celo odeljenje bi trebalo da dodje do istog rezultata. Jer tada razum donosi sud, a razum je na neki nacin nesto potpuno suprotno od stavova i osecaja. Mi mozemo reci da je razum vecan i univerzalan upravo zato sto govori samo o vecnim i univerzalnim odnosima.
Platona je inace veoma zanimala matematika. Razlog je taj sto se matematicki odnosi nikada ne menjaju. Zato i mozemo imati pouzdano znanje o njima. Ali sada nam je potreban jedan primer: Zamisli da u prirodi nadjes jednu okruglu sisarku. Mozda ces reci da ti "smatras" da je ona skroz okrugla - ali Jorun smatra da je ona malo spljostena s jedne strane i onda se posvadjate. Medjutim, vi ne mozete biti sigurne u ono sto vidite svijim ocima, ali zauzvrat mozete s punom sigurnoscu da je zbir svih uglova u jednom krugu 360 stepeni. U tom slucaju govorite o jednom idealnom krugu, kakav mozda ne postoji u prirodi, ali koga sa druge strane, mozete sasvim jasno videti u sebi.
Kratak sazetak: Mi mozemo imati samo nesigurna primanja onoga sto primamo culima. Ali zato mozemo postici pouzdano znanje o onome sto uvidjamo razumom. Zbir uglova jednoga trougla je 180 za svu vecnost. Tako ce i "ideja" konja imati cetiri noge cak i ako svi konji u svetu cula budu hromi.
0
Neka ljubav caruje..