Mehmedalija Mak Dizdar rođen je 17. listopada 1917. godine u Stocu, živopisnom hercegovačkom gradiću na rijeci Bregavi, gdje je završio redovnu osnovnu školu i vjersku osnovnu školu (mekteb). Rođen je usred kaosa Prvog svjetskog rata, a o svom djetinjstvu nije puno pričao. Postoji jedna njegova zabilješka o rodnom gradu Stocu u kojoj piše: … ka novom letimo vazda, makar i klecajući. Rijetko kada, i samo iznimno, tamo se vraćajući. Ali, ima jedan put, samo jedan put, na kome često, vrlo često, prepoznajemo svoje stope. Svoje vlastite stope. To je put koji vodi mjestu gdje smo prvi put u životu otvorili oči i ugledali svjetlost. Mjesto, ma kakvo ono bilo i koliko, zvalo se ono selo ili kasaba ili grad. I uvijek kada se približavamo prvim kućama toga naselja srce nam se steže, treperi, poigrava, malo od radosti, a više od tuge i neke potajne praiskonske zebnje. Prepoznajući sokake i ulice, koje nam svaki put izgledaju nekako manje i minijaturnije, prepoznajemo uvijek sebe, negdje zaturenog, odmaknutog nekako, dalekog i prepoznatljivog u isti čas…
Prvi koraci u poeziji
Dizdar sa svega trinaest godina odlazi na školovanje u Sarajevo gdje upisuje Državnu šerijatsku gimnaziju. Već u školskim danima počinje pisati i objavljivati poeziju, a iz tih su dana sačuvane tri bilježnice pod naslovom Zlatna mladost. Prvu svoju pjesmu Trezvenost objavio je u listu Savez trezvene omladine i dobio prvu nagradu, a počinje objavljivati i u časopisima Gajret, Domovina, Pregled, Novi behar i Jugoslavenski list. Prvu zbirku pjesama Vidovopoljska noć objavljuje sa svega devetnaest godina. Ova zbirka mladog pjesnika odisala je buntovnim socijalnim nabojem i zbog toga nije neokrnjena ugledala svjetlost dana – cenzura ju je prepolovila. U to vrijeme nastaju priče i crtice također socijalne tematike: Lament vojniku NN, Tiha ulica, Strah, Kuga. Usporedo s književnim radom počinje se baviti i novinarstvom te s osamnaest godina postaje profesionalni novinar.
Novinar
Za njega kažu da je u to vrijeme bio pravi kicoš. Imao je mantil za jesen i zimu, proljetni od jelenje kože, zimski od kamilhara, obavezan šešir i kožne rukavice, najmodernije odijelo, kravatu i najskuplje cipele. Živio je u centru Sarajeva, imao svoju ložu u kazalištu. Sastavni dio njegovog života bile su knjige: nosio ih je u džepu mantila, torbi, bile su na svim stolovima, čak i na kuhinjskom. Uz knjige su obavezno bile i cigarete tako da je postojala šala da mu je trebala samo jedna šibica dnevno.
Kad je počeo Drugi svjetski rat, povukao se iz javnog života i zaposlio kao poštanski službenik. Tada se uključio u ilegalnu antifašističku grupu i prihvatio komunističke ideje. Nadimak “Mak” bio mu je tajno ime koje je koristio kao član antifašističkog pokreta tijekom Drugog svjetskog rata.
Maka su prijatelji opisivali kao mirnog i dostojanstvenog čovjeka, dobronamjernog, umjerenog i beskrajno ponosnog. Djeca kažu da je vrlo rijetko podizao glas na njih, a nikad ih nije kažnjavao.
Adil-beg Zulfikarpašić, osnivač Bošnjačkog instituta u Sarajevu i njegov vjenčani kum, opisuje ga ovako: Mak je bio jedan fin, miran čovjek, koji je svoje ljutnje i svoje huje podnosio na jedan vrlo dostojanstven način.
U društvu je bio popularan i ljudi su ga voljeli. Družio se s književnicima, slikarima, kiparima, glumcima. Kuća mu je uvijek bila otvorena za druženja.
Nakon Drugog svjetskog rata zaposlio se kao reporter, urednik, a konačno i kao glavni urednik TANJUG-a za BiH. Bio je i na udaru tadašnje UDBE koja mu je zaprijetila “da pazi što radi”, a brata Hamida odveli su mu na Goli otok. U tom je razdoblju zanemario poeziju.
Prisiljen napustiti novinarstvo, osniva izdavačko poduzeće “Seljačka knjiga” iz kojeg izrasta “Narodna prosvjeta”, najveća izdavačka kuća u tadašnjoj Jugoslaviji čiji je bio glavni urednik. Ubrzo pokreće i biblioteku “Univerzum”. Tada su ponovno uspostavljeni odnosi s europskim zemljama i počela su se prevoditi i objavljivati najvažnija djela svjetske književnosti.
Povratak poeziji
Godine 1954. Mak objavljuje malu poemu Plivačica, četiri godine kasnije poemu Povratak, a nakon toga zbirke Okrutnosti kruga i Koljena za Madonu. Piše pjesme Onemuštio, Uspavanka, poemu Majka, Zapis o petorici, Zapis o vremenu, Badac, Zapis o Nespini, Zapis o izvoru, a 1961. godine izdaje knjigu Stari bosanski epitafi u kojoj je skupio i objavio natpise iz srednjovjekovne Bosne.
Sa svojim se procvatom “Narodna prosvjeta” našla na udaru određenih interesa i ubrzo je ugašena, a Mak je izbubio posao. Tada je radio kao knjižničar i proučavao stare rukopise, pisao recenzije, radio lekture, korekture, pisao radiokomedije. On i obitelj živjeli su vrlo skromno, gotovo na ivici siromaštva.
Zbirka pjesama Kameni spavač
Kameni spavač je zbirka pjesama prvi put objavljena 1966. godine, a u promijenjenom izdanju 1973. godine, nakon Makove smrti.
Makova inspiracija za ovo djelo bili su sačuvani natpisi sa stećaka, tj. kamenih spavača, koje je obogatio vlastitim pjesničkim doživljajem. Nakon više stoljeća šutnje skamenjena slova progovorila su preko njega o duhu bosanskih krstjana.
Još od najranijeg djetinjstva Mak je bio u dodiru sa stećcima – jedni od najljepših primjeraka nalaze se upravo u Stocu, njegovom rodnom gradiću. Međutim, trebalo mu je dosta vremena da uspije proniknuti u poruke urezane u kamenu koje je utkao u svoje stihove. Kameni spavač je djelo zrelog pjesnika koji je našao svoj vlastiti pjesnički izraz. Svojom univerzalnošću nadilazi sve prolazne ideale i vrijednosti prostora i vremena u kojem je živio. Mak ulazi na vrata prave poezije, koja govori o općem, za koju je Aristotel rekao da je iznad povijesti, koja govori o pojedinačnom. Kameni spavač je čudo jer je objavljen u vremenu gluhom za sveto i duhovno, vremenu kad se mislilo da su takve “zablude” odavno odbačene i zamijenjene društvenim i političkim idealima. Mak pravi proboj, izdiže se iznad mentalnih oblaka svoga vremena i postavlja vječna pitanja o čovjekovom životu na zemlji – sudbini palog anđela zatvorenog u ljudskom tijelu.
Evo što je rekao nakon dodjele Dvadesetsedmojulske nagrade koju je dobio za Kamenog spavača: Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što je na njem’ i u njemu nisu drugi umjeli ni znali vidjeti. Jest kamen, ali jest i riječ, jest zemlja, ali jest i nebo, jest materija, ali jest i duh, jest krik, ali jest i pjesma, jest smrt, ali jest i život, jest prošlost, ali jest i budućnost. To je spavač koji je nespina. Stećak sam vidio u Radimlji i Zgošći, ali sam njegovu istinu mogao odgonetnuti samo u sebi…
Vezano uz to odgonetanje, jednom je drugom prilikom rekao: Ja sam se okrenuo ka riznici starog jezika ne samo da bih dao boju i miris potonulog svijeta nego i da bih vratio vrijednosti riječima koje su izgubljene u tami vremena. Takve riječi sačuvala je moja majka za mene i one su najdragocjenija baština koju sam naslijedio. One su mi pomogle da shvatim i poruke urezane u kamenu.
U jednom je intervjuu rekao da je knjiga Kameni spavač bila u njemu, ali je trebala doživjeti svoju fermentaciju, da sama sebe doživi: Duh je bio tu. Samo se čekalo njeno otjelovljenje…
Čekao ju je i pisao, kako sam kaže, deset godina s prekidima i zastojima koji su sastavni dio stvaralačke krize i nedoumice. Put do nje nije bio “ni ravan ni kratak”. Međutim, Mak je poeziju shvaćao kao jedan od načina življenja i mišljenja, a ne nešto čime se “bavio”, i sve što je proživljavao utjecalo je na njegovo stvaralaštvo koje je s vremenom postajalo sve zrelije i dublje.
Kad pišem – pišem za sebe. Ali, kad je stvaralački čin završen, onda pisac u svakom slučaju očekuje glas čitatelja i kritike. …On uviđa da je to njegovo nježno i krhko sjeme koje se zove stih – palo na plodno tle, u duboku brazdu iz koje je nikao plod za sve one koji pruže ruku za njim. …Poznato je da dobra, čak i vrlo dobra literatura, ne naiđe uvijek na razumijevanje suvremenika, niti na prave sudove i ocjene o njoj, i ja ne bih bio razočaran da se to dogodilo i s mojom literaturom. Pisac uvijek ima jednu utjehu, da postoji neki tajni, skriveni, nepoznati čitatelj koji zavoli jedan stih, jednu misao, jednu pjesmu ili jednu knjigu iz stvaralačkog opusa piščevog i to je za mene važnije od mnogo čega drugog. …Naravno, postoje javna priznanja, kao što su nagrade, druga izdanja knjige, prevođenja, itd. Sve to postaje jedan mehanizam koji radi sam za sebe i po sebi, a s kojim mi nemamo nikakve veze…
Kad su ga upitali gdje je sve prevođena njegova poezija, nakon što je konkretno odgovorio, dodao je: I ovoga puta poezija je sama odlučivala o svojoj sudbini. Ja sam samo bio posrednik između nje i onih koji su je prihvatili.
U ovom razdoblju nastaje i esej Marginalije o jeziku kao i knjiga Stari bosanski tekstovi. Iako je u zemlji bio izložen kritikama, uskoro stižu inozemne nagrade, prevode ga na europske jezike i pozivaju na festivale i gostovanja. Uslijedila su i domaća priznanja i nagrade. Izabran je za predsjednika Udruženja književnika BiH, a do smrti je uređivao i časopis Život.
Smrt
Mehmedalija Mak Dizdar umro je 14. srpnja 1971. godine od posljedica srčanog udara. Sahranjen je na sarajevskom groblju Bare uz najveće državne počasti kao čovjek od posebnog značaja. Danas na njegovom grobu stoji spomenik u obliku stećka.
Od njegove smrti, u Stocu i na nekropoli stećaka Radimlja, svake se godine održava manifestacija “Slovo Gorčina” s ciljem afirmacije bosanskohercegovačkog kulturnog nasljeđa. Mak je jedan od rijetkih koji su odmah nakon smrti zauzeli sigurno mjesto u kulturnoj baštini svog naroda, ali i šire.
Svaki most kojim kročimo oslanja se na dvije obale, prošlost i budućnost. Mak je pronašao čvrst oslonac u univerzalnim vrijednostima duhovne tradicije bosanskih krstjana i pomogao nam naslutiti što nas čeka na drugoj obali mosta života. Naravno, ovaj most nije horizontalan.
Autor: Biljana Lukarić
