Danas ce biti obznanjeno ko je ovogodisnji laureat.
Iz intervjua sa Ellen Mattson, clanicom odbora koji bira dobitnika, jedini kriterij za odabir autora koji ce dobiti nagradu je --> kvalitet u pisanju.
Does a person’s personality affect your decision when awarding a Nobel Prize?
No, absolutely not. If you don’t mean the kind of personality that shows itself in the work. We never look at a person’s personal life. That is totally irrelevant. What we look for is always just excellent literature. It’s literary merit. That’s the only thing that counts.
Tema je otvorena za diskusiju o laureatima, djelima, kriterijima za odabir,.
Jedno od pitanja koje se namece je: da li u kriterij vrednovanja autorskog djela treba uci i integritet licnosti autora?
Za prethodnih pet godina, dobitnici Nobelove nagrade za knjizevnost su:
3
3
Nemaš dopuštenje za pregledavanje privit(a)ka dodan(og)ih postu.
Skin je napisao/la: ↑07 okt 2021, 08:42
Jedno od pitanja koje se namece je: da li u kriterij vrednovanja autorskog djela treba uci i integritet licnosti autora?
ovo pitanje smo već negdje na temama postavljali.
ja nikako ne mogu da odlučim treba li ili ne uzeti u obzir privatni život autora.
posebno mi je šklakljivo kod glasnih javnih istupa koji sa sobom nose i propagiraju zle ideje.
Dobitnici Nobelove nagrade za književnost dobijaju sve; slavu, ugled i bogatstvo, a djelo pisaca koji uspiju biti ovjenčani nagradom počinje se posmatrati iz drugačije vizure. Nobelova nagrada književnom opusu daje dimenziju veličine i društvenog priznanja koje ni jedna druga nagrada na svijetu nije u stanju priskrbiti izdvajajući i ime dobitnika i njegovo književno djelo iz poluanonimnosti i prosječnosti. Od svog osnivanja Nobelova nagrada je bila aposlutno mjerilo vrijednosti, a prestiž koji su njeni laureati sticali nadilazio je ugled koji su pisci imali u svojim jezičkim i kulturnim zajednicama.
Ali, u stoljeće dugoj tradiciji dodjeljivanja Nobelov komitet pravio je i strašne pogreške, a lista književnika koji nisu dobili nagradu, a po mišljenju verzirane javnosti su trebali, podjednako je dugačka kao i ona na kojoj su imena njenih dobitnika. I dok se kulturna i književna javnost u 2018. godini zabavlja seksualnim skandalom zbog kojega nagrada za ovu godinu nije dodjeljena nekolicina onih koji još uvijek vjeruju kako je „Nobel za književnost“ estetska mjera literarnog stvaralaštva rezignirano ističu da su mnogo veći skandali, sa štetnim uticajem na renome nagrade, mnogobrojni propusti u historiji dodjeljivanja.
„Slučaj Borges“
I najveći laik za svjetsku književnost na pomen Borgesova imena s odobravanjem klimne glavom, jer je slijepi argentisnki književnik postao simbol umjetnosti i literature. Njegova popularnost u drugoj polovini prošlog stoljeća bila je nevjerovatna, njegove knjige su prevođene na nešpanjolske jezike i prodavane u milionskim tiražima, njegova predavanja o književbnosti i historiji kulture bila su nezabilježeno posjećena a uticaj koji je svojom poetikom napravio i epigonstvo koje je proizveo bili su neviđeni fenomen u svijetu književnosti. Pa iako je još za života stekao „kultni“ status Borges nikada nije svojim jedinstvenim pripovjedačkim genijom uspio
Pa iako je još za života stekao „kultni“ status Borges nikada nije svojim jedinstvenim pripovjedačkim genijom uspio zadiviti Nobelov komitet i njegovo djelo ostalo je nenagrađeno „najvećom od svih nagrada za književnost“.
Južnoamerički pisci, čini se, i nisu imali previše sreće sa misterioznim Nobelovim komitetom, jer osim Marquesa, čiji roman Sto godina samoće nisu smjeli ignorisati i nedavno Maria Vargasa Llose, mnogi među njima koji su mijenjali mape svjetske književnosti ostali su uskraćeni za priznanje švedske Akademije. Julio Cortasar je bio previše ekstravagantan u životu i avangardan u djelu, a njegov eksperimentalni modernizam nije bio po „ukusu“ konzervativnih članova Nobelovog komiteta koji od književnosti, u pravilu, zahtijevaju da bude prijemčljiva, razumljiva i jednostavna.
Alejo Carpentier i Carlos Fuentes, s druge strane, pisali su literaturu koja je zadovoljavala tradicionalne estetske zahtjeve akadamijinih članova, ali njihov političko – ideološki svjetonazor bio je skandalozno neprihvatljiv. Biti otvoreni marksista ili deklarirani komunista za članove Nobelovog komiteta najveći je grijeh i to su, kako decenijama tvrde upućeni u razmišljanja njenih članova, jedini razlozi zbog kojih Kubanac i Meksikanac nikada nisu dobili „Nobela za književnost“. Zainteresovanog najviše da sprovodi ideje socijalističke revolucije u praksi Carpentiera takav odnos Nobelovog komiteta nije mnogo pogođao, ali Fuentesa koji je mnogo držao do svog građanskog ugleda otvoreni prijezir i zanemarivanje Nobelovog komiteta ljutio je i rezignirao.
Ecova mašta i izgubljeni kontekst Milana Kundere
Ima li ljubitelja književnosti da nije pročitao roman Ime ruže zamišljajući kako zajedno sa fra. Vilimom od Baskervila, slijedeći zakone aristotelovske logike, rješava slučajeve grozomornih ubistava. Vjerovatno nema baš kao što nema ozbiljnog ljubitelja književnosti koji nije bio oduševljen Ecovim romanima Baudolino i Ostrvo prethodnog dana. Italijanski romansijer svoj prvijenac napisao je koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća u poodmakloj životnoj dobi nastojeći pokazati kako se filozofska eruditivnost i upućenost u domete teorije književnosti mogu na inteligentan i zabavan načinupotrijebiti kao tehnika i sadržaj u pisanju romanesknih priča. Ecova otkrića u semilogiji i teoriji komunikacije, u naučnim krugovima zapadnog svijeta, učinile su ga slavnim još šezdesetih godina prošlog stoljeća, a njegov angažman na promoviranju naprednih društvenih ideja ikonom svog vremena. Pa ništa od toga nije bilo dovoljno da Nobelov komitet blagonaklono pogleda na njegovo bogato, jedinstveno i originalno djelo, a kuloarske priče, kako je gotovo svake godine bio u najužem izboru za dobivanje „Nobela“, najviše su zabavljale samog pisca koji do mišljenja članova Švedske akademije nije uopće držao.
Jedan pisac bio je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća iznimno popularan i slavan a njegovo djelo čitalačka publika smatrala je relevantnim u sagledavanju tmurnih i olovnih vremena koja su se nadvila nad socijalističkim zemljama istočne Evrope. Objavljivanjem Šale tada čehoslovački romansijer Milan Kundera progovorio je o komunističkoj represiji i partijskoj tiraniji na zabavan i razumljiv način. Svi kasniji Kunderini romani doživjeli su veliku popularnost, a sam pisac je prije sloma komunizma živio ili kao disident ili politički emigrant. Nestankom istočnog lagera, partijskog nadzora, tajnih službi i komunističke ideologije izgubio se kontekst o kojem je Kundera s toliko lucidnosti pisao što je bilo jedno najčešćih objašnjenja činjenice da je Nobelov komitet u posljednjih 40 godina neprekidno prednost davao piscima slabijeg renomea.
Netrepeljiv prema marksistima i komunistima, nekonzistentan u donošenju odluka Nobelov komitetNetrepeljiv prema marksistima i komunistima, nekonzistentan u donošenju odluka Nobelov komitet pokazao se i kao veoma rasno, etnički i jezički konzervativan. Samo dva dobitnika su Crnci – spisateljica Toni Morison iz Sjedinjenih Država i Nigerijac Wole Soynika, dok su ostali pisci afričkog kontinenta poput Chinua Achebea ili Ngugi Wa Thiong'oa, među mnogima, temeljno prešućeni vjerovatno zbog nedvosmislenog pisanja o posljedicama evropskog kolonijalizma. I arapski svijet sa svojim etničkim, jezičkim, kulturnim i tradicijskim mnogostrukostima bio je ignoriran od strane Nobelovog komiteta pa je jezik sa populacijom govornika od skoro 300 miliona ljudi nagrađen samo jednom nagradom, onom dodjeljenom egipatskom romanopiscu Nagibu Mahfuzu. Tek s porastom svijesti o potrebi da se zapadni, bijeli, kapitalistički svijet prema ostatku globusa mora odnositi sa malo više poštovanja Nobelov komitet počinje nagradu dodjeljivati piscima koji dolaze s drugih meridijana i iz formativno drugačijih kultura. Pri tome, važnije postaje pokazati vlastitu otvorenost i multikulturalizam nego uložiti istinski trud da se otkrije i nagradi književnik sa jedinstvenim literarnim izričajima
Treba reći da su u historiji dodjeljivanja nagrade dvojica pisaca odbili prihvatiti priznanje Nobelovog komiteta. Prvi je to učinio sovjetski pisac Boris Pasternak, vjerovatno iz straha za vlastitu sigurnost, jer je nagrađeni roman Doktor Živago prokrijumčaren iz Sovjetskog saveza i objavljen u italijanskom prijevodu. Još uvijek pod utiskom nedavne Staljinove smrti i progonjen uspomenama na prognane i ubijene prijatelje pjesnike, Pasternak je odlučio zbog građanske sigurnosti i brige za porodicu poslušati ideološki nalog komunističkih vlastodržaca i odbiti kapitalističko i buržoasko priznanje.
Razlozi zbog kojih je Jean – Paule Sartre odbio primiti Nobelovu nagradu za književnost naizgled imaju dubinu i historijsku uslovljenost ali mnogi, zlonamjerni ili ne, poznavaoci političkih i književnih prilika u Francuskoj tog vremena tvrdili su kako je taj Sartreov čin bio duboko marketinški duboko promišljen. Jer, činjenica je da od preko stotinu dobitnika za mnoge prosječni intelaktualac nije nikada čuo i da se o većini nikada ne piše ali kada se u javnosti spominje Nobelova nagrada za književnost u pravilu se pomenu imena dvojice koja su odbila da je prime.
ovogodisnji dobitnik nagrade je autor porijeklom iz tanzanije, relativno nepoznat. pise na rngleskom jeziku, zivi u UK. wikipedia je brzo azurirala stranicu
0
Nemaš dopuštenje za pregledavanje privit(a)ka dodan(og)ih postu.
Skin je napisao/la: ↑07 okt 2021, 08:42
Jedno od pitanja koje se namece je: da li u kriterij vrednovanja autorskog djela treba uci i integritet licnosti autora?
ovo pitanje smo već negdje na temama postavljali.
ja nikako ne mogu da odlučim treba li ili ne uzeti u obzir privatni život autora.
posebno mi je šklakljivo kod glasnih javnih istupa koji sa sobom nose i propagiraju zle ideje.
da, vjecno pitanje.
jeste dilema, slazem se. meni se cini da bi integritet licnosti autora trebalo uzeti u obzir.
jedna od ideja nagrade je i to da se relativno nepoznatim autorima omoguci da javnost upozna njihova djela, i nerijetko su birani autori koji pisu o nekim marginalnim temama, lokalnim okolnostima itd. tako da je ovo sto si gore napisala posebno ironicno...kad se daje publicitet nekome ko ga je vec iskoristio u pogresne svrhe. pogresne...po nasim mjerilima...nazalost nekim ljudima i nisu. svijet je ludo mjesto.
Pretpostavljam da će se, ako se ide dovoljno duboko i dovoljno široko u bilu čiju biografiju, uvijek naći neki razlog da osoba ne prolazi naše lične (ili društvene) standarde morala i integriteta. Tako je isto i sa piscima, pa i sa piscima koji su dobili Nobelovu nagradu za književnost.
Da li je to važno? Pa ne znam, zavisi od mnogih faktora. Za nekih 500 godina, vjerovatno neće biti važno i ostaće vjerovatno crtica u istoriji da je taj i taj anđeo ili "son of a bitch" dobio Nobelovu nagradu. Ovo da li si anđeo ili son of a bitch zavisiće od mnogih stvari. S tim da nakon 500 godina i to "son of a bitch" neće imati do kraja negativnu konotaciju. 500 godina je 500 godina. Šta moje "son of a bitch" uopšte znači kad je prišiveno bilo kojem istorijskom liku koji je živio prije 500 godina?
Međutim, sve ovo ima i svoje nijanse. Ja ne mogu reći da svjesno tražim knjige nobelovaca da ih čitam. Pa čak i kad ih pročitam, ima tu svega i svašta. Ovog nadugo i naširoko diskutovanog Handkea sam sporadično čitao, i ja mogu razumjeti zašto je on dobio Nobelovu nagradu, ali ja mu je nikad ne bih dodijelio bazirano isključivo na njegovom pisanju. Odgledao sam i filmove u kojima je učestvovao, i meni ta Wenders/Handke estetika i izraz nikako ne odgovaraju i ne mogu ih progutati, pa čak ni vrhunski servirane. S tim što je Wenders OK lik, sudeći po svemu. Dakle, pisanje Handkea je, što se mene tiče, jeftina akrobacija. Doduše, to se može reći i za dosta drugih pisaca. Njegova ličnost je sasvim nešto drugo.
Treba biti poseban idiot pa zauzimati političke, nazovi civilizacijske i nazovi etičke stavove koje je on zauzimao oko rata u Jugoslaviji. Što je još gore, on to nije radio neinformiran ili poluinformiran, nego veoma dobro informiran. Dakle, njemu ne smeta pokušaj genocida i ubijanje tolikih ljudi u BiH. Ne može brt, šupljirat', nije njemu važno da li je bio genocid ili ne, nego ko je nad kim počinio zločin, i on to odobrava. Negira da je genocid zbog percipirane sramote koju to nosi.
Sad, moguće da ja imam stranu u ovoj debati zato što potičem odakle potičem. Čitav Handke slučaj je poprilično vruća tema, između ostalog, i zbog Kusturice i, odnedavno, i Bazdulja. A kad pomeneš ovu dvojicu, neizbježan je Andrić. Još jedan nobelovac.
O tome možda u sljedećem postu na ovoj temi. Jer, Andrić je klasičan slučaj komunističko - balkanskog hohštapleraja.
Ivo Banac je za Andrića rekao, otprilike, i ovo parafraziram iz sjećanja, "jedan od onih koji je za mrvicu promašio četnički voz". Sad, Ivo Banac je napisao jednu ili dvije gluposti u životu, ali ga, generalno, smatram za konzistentnog istoričara. Čovjek je predavao na uglednom američkom univerzitetu.
Ovdje se odmah ograđujem od onih koji će mi prišiti etiketu da ovo pišem ovako samo zato što se Ivo Andrić izjasnio kao srpski pisac i što piše na srpskom jeziku. I Meša Selimović se izjasnio kao Srbin, pa ja opet smatram da je Derviš i Smrt jedan od najznačajnijih romana svjetske književnosti poslije Drugog Svjetskog Rata. Rekao bih i najznačajniji, ali nisam pročitao sve romane.
Dakle, Andrić - isključivo djelo. Andrić je hladnokrvan čovjek koji dobro zna šta radi i zašto to radi. Iz svakog njegovog djela to je jasno. S tim da ono klasično "on je poznavao narode u BiH" je neutemeljena šupljarija. Poznata je njegova poruka, kada je postao omiljeni komunistički pisac, Skenderu Kulenoviću (i ostalim, tada muslimanskim, piscima) da pišu o muslimanskoj porodici i muslimanskom životu u BIH, jer on sam to nije u stanju. Dakle, čovjek priznaje da nema pojma o čitavom jednom narodu u BIH. To mu, međutim, ne smeta da piše romane grandioznih razmjera o istoj toj BIH i odnosima među narodima u njoj. S tim da ja to uopšte ne smatram grandioznim. Svaka njegova riječ je iskalkulirana i hladnokrvna. Dakle, Ivo Andrić je muslimane smatrao stranim tijelom u BIH (na Balkanu), islam je smatrao neprirodnom religijom za Balkan, i uopšte ne bi imao ništa protiv da svega toga nestane. Omiljeni pisac mu je bio Njegoš. Do granice divljenja.
A onda ide Andrić - život. I ono što je Ivo Banac rekao.
Po meni je lični integritet jako usko vezan sa emocionalnom kompetencijom, a biti emocionalno kompetentan u sferi pisanja tj književnosti od izuzetne je važnosti. Emocionalna kompetencija je prizma.kroz koju književnik posmatra tematiku o kojoj piše i prezentuje čitaocu, pa oblikuje javno mjenje svojim idejama , stavovima i pogledima na određene stvari.
Ako je Handke zauzeo stav kakav jeste o ratu u Jugoslaviji, i zadržao taj stav, bez obzira na vanjske okolnosti, on je zadržao lični integritet.
Tako da to "integritet" ne mora značiti da je osoba u pravu ili da je zadržavanje ličnog integriteta neka automatski pozitivna stvar. Ako je Hitler insistirao na ubijanju svih Jevreja u Evropi od početka svoje političke karijere do smrti, on je zadržao lični integritet na veoma visokom nivou, ali je bio hladnokrvni ubica.
Prvo o reviziji istorije, i negativnim konotacijama u vezi sa tim izrazom. Zašto uopšte revizija istorije ima negativan predznak nakon komunističke vladavine, ako je dobro poznata činjenica da su komunisti lagali o svemu i svačemu i da im istorijske činjenice nisu bile prioritet? Nekad su lagali puno, nekad su lagali djelimično, nekad su prešućivali istinu. Da li je Jugoslavija uopšte imala nezavisne intelektualce? Oni su "poštenom inteligencijom" nazivali ljude koji su učestvovali u izvrtanju istine na način da se zadovolji opšti svekomunistički istorijski narativ.
Pa tako je bilo i sa Gavrilom Principom, Mladom Bosnom, Ivom Andrićem, Drugim Svjetskim Ratom, svom tom papazjanijom od istorije u SFRJ.
Ivo Andrić je, dakle, bio ambasador Jugoslavije koji je prisustvovao potpisivanju Trojnog Pakta. Zatim, nakon okupacije, odlazi u Beograd i piše Na Drini Ćuprija. U pauzi, šalje pismo podrške Draži Mihailoviću u vrijeme kada četničke crne trojke već ubijaju političke neistomišljenike (pogotovo komunističke simpatizere) u Srbiji. Četnici tada već i sarađuju sa okupatorom, i masovno ubijaju muslimane u BiH i Sandžaku. U nekom pismu se spominje i da ima spremnu četničku uniformu da se pridruži.
Andrić je poslao pismo podrške i Titu. Svjestan da traje građanski rat, i da se ne zna ko će pobjediti. Pa da je osiguran. Ovo nije revizija istorije, nego čiste istorijske činjenice, otkrivene nakon konačnog otvaranja dokumentacije jugoslavenskih (komunističkih) obavještajnih službi. Ovo su bile stvari koje su komunisti raspravljali kad su Andrića primali u SKJ.
Znači, po nekim komunističkim standardima, bio je čovjek za prijeki sud i strijeljanje. Naravno da nikad nije bio nikakav komunista.Prezirao ih je. Al' je znao dobro osigurati svoju guzicu, u svim režimima. S tim da je jasno, barem meni, da je čovjek bio najviše privržen ideji Velike Srbije, bez muslimana.
Kakva, brt, Jugoslavija. I da li uopšte ima razlike između Velike Srbije i Jugoslavije? Ako je jedno konačni cilj, drugo je prelazna faza do konačnog cilja.
Dakle, to je moje o dva nobelovca. Da li je komitet koji dodjeljuje nagrade trebao znati sve ovo? Da li bi to utjecalo na njihovu odluku?
Pa skoro da je nemoguće znati sve ovo ako nisi lično zainteresiran za istoriju područja. S tim da njihove olake ocjene oko vrijednosti djela i zbog čega dodjeljuju nagradu zaslužuju svaki podsmjeh.
Evo, za Andrića su rekli da mu zbog ovoga dodjeljuju nagradu - "for the epic force with which he has traced themes and depicted human destinies drawn from the history of his country."
Da li je "epic"? Jeste. Ali, kako jedan stranac, može uopšte razumjeti kalkuliranost i hladnokrvnost Andrićevog "epic" izražaja kad opisuje istoriju jednog područja? Područja iz kojeg je on, btw, otišao vrlo rano, još kao mladić. I kojeg nije pretjerano ni volio.
I drugi prigovaraju Nobelovom komitetu slične površnosti. Ja ne znam da li bih u ovom slučaju prigovarao njima ili komunističkim budaletinama koji su gurali Andrića.
I onda dobiješ ova dva "slučaja" od Kusturice i Bazdulja, koji su, suštinski, komunistička djeca isprane pameti. Pa su ih naučili da je Andrić junak svih naših naroda i narodnosti. Pa svako ko kritikuje Andrića je, po njima, neki izrod. Budalaštine balkansko-komunističke.
Pa sad, Bob Dylan jeste značajan, ali, pitanje je da li je i književno značajan. I naravno, kao što Skin reče, i o njegovoj ličnosti bi se dalo raspravljati.
Još ne mogu potpuno zakucati gdje su greške koje pravi Nobelov komitet, i kako bi mogli izbjeći kontroverze, ali, možda mi i to nadođe.
Pa ja mislim da je @Skin postavila.odlicno pitanje u vezi integriteta, samo sto bi po nekom mom mišljenju pogotovo kad je riječ o nagradi za književnost trebalo da se uzme kao parametar moralnost kao osnov ličnog integriteeta. Tada ne bismo imali slucaj da Nob3lovac misli i.propagira da svirepa ubojstva 8372 ljudska bića nisu zlocin niti genocid.
Moralni integritet je dosta različit pojam od ličnog integriteta, i ima svoje probleme, takođe.
Teško će se ljudi složiti i oko ultimativnih moralnih standarda. Recimo, zato imamo krivične zakone da odrede minimalne moralne standarde, koje bi trebao poštovati svaki član društva, i sudove da to sve, kroz presude, ozvaniče.
Međutim, šta raditi kada neko ne poštuje ni sudske presude niti legitimitet suda, kao što je slučaj sa Handkeom?
