Neki kazu da je slusanje novo citanje, dok neki knjiski moljci argumentiraju suprotno kad su u pitanju zvucne knjige.
Mozemo li zvucne knjige posmatrati kao prave knjige?
Opet, ako se vratimo u duboku proslost, zar to nije izvorni oblik knjige. Prije nego sto je stampanje knjiga postalo moguce, prije nego sto je covjek izumio pisanje ili njegove predforme, postojao je samo jedan nacin prenosenja prica: ispricane su im. Posmatrajuci temu na taj nacin, knjiga se vraca korijenima knjizevnosti i ni po cemu nije inferiorna u odnosu na stampanu rijec i vizuelnu obradu slova, zar ne?
Ali, opet, navikla sam kao in vecina da se sluzim sa vise cula dok citam neko djelo. Listam sama i vracam se po nekoliko puta na tesko pisanu rijec. Miris nove knjige je nezamjenjiv. Barem meni. Mozak procitano dozivljava drugacije, da ne pisem intenzivnije dok ne iskusim i zvucnu knjigu.
Pokusavam da se oslobodim jos nekih predrasuda kao na primjer profesionalnost spikera. Cita li razgovijetno pazeci na naglasak, interpukciju, je li prijatan glas, i kakva je dikcija, pitam se.
Ipak zelim pokusati. Ujutro dok vozom putujem na posao in navecer kad se vracam, bilo bi zaista prakticno.
Kakva su vasa iskustva? Volite li slusati? Imate li neke trikove i savjete?
