Majsko svanuće
kada te ponovo sretnem
skočit ću ti u zagrljaj bez imalo stida
ne mogu više da izdržim, jer daljina…
daljina sve u meni polako kida
neće me spriječiti da dođem do tebe
da u tvom zagrljaju nađem spas
da ti poklonim buket najljepših ruža
i da uživam slušati ti glas
dok gledam te oči kako se smiješe
mirišući ruže koje sam ti dala
i dok čitas sva ova pisma
koja ti nisam poslala…
i prije nego što zauvijek odem
zagrli me još jednom da osjetim miris taj
kad god ti jedna ruža uvene - sjeti me se
na mene nek te podsjeća maj
Forumaši pišu...
-
Digla_da_kreči
- Etablirani član
- Reactions: 4226
- Postovi: 3292
- Pridružen/a: 23 jul 2020, 21:28
Re: Forumaši pišu...
7
6
1
1
Re: Forumaši pišu...
kakva inspiracija...
1
1
Ters je ”čovjek koji je uvijek upravu, al’ drugi to ne razumiju”- A.Sidran
Re: Forumaši pišu...
Kako je sve pocelo, ni sam se ne sjecam bas najbolje.
Bice da je jednog od onih ranih jesenih dana kada se svi skolski udzbenici nisu stigli pribaviti a djaci nisu naucili svoj novi raspored i kada lisce na granama jos nije dobilo onu zlatnu boju koja bi prosarala sumama i parkovima. Ne moze se reci da je bilo toplo ali nije bilo ni pretjerano hladno. Bice da se jednog popodneva u mahalski put parkirao plavo-bijeli Stojadin ili Golf u blizini Asimove kuce i kada su dvojica milicionera izasla u svojim mantilima od kojih je jedan drzao svoj tefter da se mahalom proculo da je Asim nestao. Otisao je od kuce biciklom dan ranije, kod nekoga u posjetu, da li bratu, sestri, rodjacima ili prijatelju - i nije se vratio. Zabrinuta porodica kod kuce je zvala telefonom, uzalud pokusavajuci da ga pronadje da bi na kraju prijavila nestanak miliciji. Par komsija je nakon sto se milicijsko auto udaljilo iz mahale sjeli u jedan automobil i krenuli da ga traze po gradu no ispostavilo se kasnije da im je to bio samo dobar izgovor da obidju gradske kafane i popiju podobro. Asim nije bio tip koji je obilazio kafane i pio u njima do besvijesti, za razliku od svojih mnogih komsija te su "tragaci" tu noc "vecerali jezike" od svojih supruga. Slijedeci dan, krenula je vec prica.
Prva verzija je bila da je Asim vidjen kako je sjeda u neko auto za cijim volanom je sjedila neka zenska i da su se odvezli u nepoznatom pravcu. Na tu pricu se dodalo i to da je vidjen u jednom hotelu na nekoj planini da bi se to brzo poreklo jer je vidjen u hotelu u Dubrovniku.
Par dana kasnije krenuli smo pjeske u posjetu djedu i prolazeci kroz jedan nenaseljen dio koji je obrastao sumom naletjesmo na Ibru koji nas je taman sustigao na pola puta sa svojom trokolicom. Zaustavio se da se pozdravi sa mamom, sto je bilo cudno, jer bi inace samo prosao i upitao se ali ovaj put se bas zaustavio. Bio je to stariji covjek cija se zarada sastojala od toga sto bi nekome nesto prevezao na trokolici sa pijace a kako taj dan bio pijacni dan, za njega je to znacilo dosta posla. Sin mu je nekad isao zajedno s mamom u skolu pa su se otuda i poznavali.
"Danas kad sam prolazio ovuda, oko jedan, vidim sjedi onaj covjek tamo, medju onim borovima. I evo sad se vracam, vidim jos uvijek sjedi a vec je pet poslijepodne. Sta li radi tamo, ne znam" - rece Ibro.
"Koji covjek?? Da nije Asim? Kod mene u komsiluku je prije par dana nestao Asim. Kako izgleda?" - upita mama.
"Ama sceri draga, eno onaj sto sjedi tamo, sto smo ga sad prosli" - rece Ibro, pa pridignu kacket na glavi, pokazujuci u pravcu odakle smo dosli.
"Sacekajte tu" rece nam mama "a ja odoh da vidim ko je" i uputi se u tom pravcu. Ibro je stajao sa nama, gledajuci za njom, gotovo ocinski zabrinuto, naslonjen na svoju crnu trokolicu. Mama je nakon nekih 50-ak metara zastala, pogledala u pravcu borova i zurno se uputila nazad.
"Nije Asim, ne znam ko je. Samo sjedi i zuri ispred sebe" rece mama i nastavi dalje. Ibro se pope na svoj sic i zapedala dalje. Taj dan smo se vratili od djeda kuci autobusom.
Dosavsi kuci, taman sto smo otvorili vrata, do nas dodje kcerka od komsije, tada lijepa srednjoskolka.
"Jesi cula da je Asim vidjen kako sjeda u auto i kako.....kako je za volanom....uh...." bila je zadihana jer je trcala uz strme stepenice kuce gdje smo zivjeli "...i da mu nisu nasli pasos? Jeste a otisao je sa nekom zenskom valjda zato sto mu je kcerka propala u skoli i kako je naredala jedinica"
"Ma pusti, Alma, to su samo price, raja svasta prica... Nemoj ti to vjerovati, ljudi pricaju gluposti. Nista to nije istina"
Alma je gotovo razocarano sisla niz stepenice i uputila se svojoj kuci, zamisljena bas kao sto znaju biti zamisljeni istrazni inspekori koji imaju tezak slucaj koji moraju rijesiti.
Prepletale su se razne verzije oko njegovog nestanka, sve cesce smo vidjali milicijsko auto u nasoj ulici, sve cesce je dolazio bijeli Golf sa naocitim i mladim sluzbenikom u oker mantilu i svezanom kravatom. Zadrzavao bi se sat-dva i odlazio ostavljajuci uplakanu suprugu, dvije kcerke, srednjoskolke a njegovim odlaskom su nastajale dzezve kafe, mali fildzani sa cvjetnim dekoracijama, poredanim na rostfrajnim tabljama po kojima bi se kao po pravilu prosuo sitni secer, kap dvije vrele kafe a kroz dim duhana tek zapaljenog kratkog Partnera i niske Korone ispredale price o Asimu i njegovom nestanku.
Iako mi je bio jedan od najblizih komsija, nikad s tim covjekom nisam progovorio ni rijec. Ono se moze reci, sta imam ja dijete sa starijim covjekom pricati ali komsije si pozdravljao i one tebe, milovali te po glavi, slali po "svjez kruh, pOvlaku i mlijeko", testirali tvoje jacanje sa "koliko pivI mozes ponit iz granapa", psovali te ako si napravio kakav belaj, gledali ti djacku knjizicu koji si ponosno pokazivao ukoliko si prosao dobrom ocjenom te nagradjivali kojim dinarom. Ali nikad Asim. On je bio pompezan, ponosan, ozbiljan, rijetko bi se kad osmjehnuo a kada bi pricao s komsijama, uvijek je stajao uspravno, gotovo gledajuci svoje sagovornike sa visine a oni bi mu se podsmjehivali i niko ga njegovim hvaljenjem nije shvatao ozbiljno. Uvijek uredan, elegantan, visok i vitak a lijep imao je samo dva problema, reklo bi se. Prvi sam vec spomenuo, nije previse ili nikako komunicirao s djecom iz komsiluka pa je odmah bivao zrtva nasih nestasluka - krali smo mu ono malo voca sto je imao u dvoristu i on bi nas proganjao psujuci nam majku i cvikajuci roditeljima.
Drugi problem je sto je imao Skodu 120, auto koji je tih godina vozio cijeli komsiluk. Da je kojim slucajem s neba pao nekakav zalutali Marsijanac ili strani spijun, prvo bi pomislio da je stigao u Cehoslovacku, kako se tad ta zemlja, rastavljena sad u Cesku i Slovacku, zvala. Cak je i moj otac prodao poluraspadnutu Citroen Dijanu i kupio ocuvanu, gotovo novu, Skodu od dajdze - i naravno brzo shvatio da se zajebo.
Pedantan kakvim ga Bog dade, Asim bi prvo otvorio kapiju dvorista, pa garazna vrata, te bi onda jedva uspijevao da upali, sto je bilo tipicno za taj model. Potom bi iz garaze izvezao Skodu, pa izasao, ne gaseci motor, zatvarao vrata garaze i kapije te sjedao nazad u auto i otisao.
Prvo se Adi sjetio da mu, kada bi ovaj pazljivo zatvarao vrata garaze, se zatrci i pritisne sirenu koja se nalazila na rucici gdje su se palili zmigavci, sto bi Asimu sjebalo koncepciju taj dan. Hari se sjetio da mu pritisnemo gas od auta na sto bi ovaj poludio jos vise. A onda sam se ja sjetio da bi bila glavna zajebancija da mu Skodilaka ugasimo. I Adi je pristao na to. Kako se, poput pacova koji se navikne na otrove i zamke, Asim okalio na nase prethodne zajebancije pa je zatvarao vrata gledajci na nas, spreman u svakom momentu da nam se isprijeci ili zaganja ukoliko bi nesto pokusali, tako smo mi sve vise i vise mozgali kako da ga zajebemo. Tako smo se podjelili u dvije grupe gdje je jedan krenuo da mu kao svirne na sta je ovaj pustao vrata i priblizio se Hariju "Gdje si to posao Hbm li ti majku" a ja sam se prikrao Skodi i ugasio je. Taj dan mu se sjebala koncepcija i digao pritisak na dvjesto jer valjalo je ponovo upaliti Skodu sto nije bilo nimalo lako. Galamio je za mnom, crven u licu "...ti majku i tetku i nanu i sve zivo i mrtvo, kad te uhvatim, usi cu ti izvuc ko u, ko u.....ko u magarca!!!!". Taj dan sam ispao glavni u raji i naravno da su i ostali vec namjerili da mu isti pasjaluk naprave. No ovaj put je Asim bio brzi pa je jadni belajlija kod kuce platio par samara od roditelja. Jedno vrijeme smo se umirili pa bi ponovo uradili isto. Onda se Elvedin sjetio da mu, dok je ovaj sjeo u auto u garazi i pokusavao da ga upali, zatvori kapiju.
Njegovim nestankom, nasli smo drugu zrtvu i zivot se nastavio ustaljenim tokom. Sve manje su kolale price o njemu, o njegovim kurvanjima (navodno je bio poznat i po tome) i sve manje su milicijska auta sto sluzbena, sto civilna, posjecivali nasu ulicu.
I taman kad se sve smirilo, dodje milicijsko auto, dva milicionera izadjose, udjose u njegovu kucu da bi nekoliko minuta kasnije izasli te zajedno s njegovom uplakanom suprugom sjeli u auto i otisli. Vratili su se nekoliko sati kasnije, ona je bila sokirana, uplakana, komsije su pritrcale te usle sa njom u kucu.
Nasli su Asima u hladnoj rijeci. Njegovo mrtvo tijelo zapelo je za jednu granu koja se nadvila nad rijekom i slucajni prolaznik je vidio nesto, misleci valjda da je nekakva lutka?! Nekoliko metara uzvodno pronadjen je njegov bicikl, naslonjen na drvo na kojim je visila plasticna kesa u kojoj su gotovo strule jabuke. Pretpostavka je da je navodno sisao do rijeke da se umije i da se pritom okliznuo i pao u rijeku koja ga je ponijela direktno u smrt.
Ostale su dvije misterije.
Prva - zasto bi Asim, pedantan covjek, vracajuci se biciklom kuci svratio bas da se umije u hladnoj rijeci?
Druga - koja ima veze sa prvom, zasto bas na tako nepristupacnom mjestu, gdje je bilo siblje i strma obala, silaziti i umivati se?
Niko ne zna i niko saznati nece.
Jednom je neko spomenuo da je Asim bio dousnik i da je nekome nesto zasmetao pa su ga uklonili ali to je, bas kao i prica o njegovim kurvalucima i bjezanju preko granice, tema kahvama i pijankama.
Bice da je jednog od onih ranih jesenih dana kada se svi skolski udzbenici nisu stigli pribaviti a djaci nisu naucili svoj novi raspored i kada lisce na granama jos nije dobilo onu zlatnu boju koja bi prosarala sumama i parkovima. Ne moze se reci da je bilo toplo ali nije bilo ni pretjerano hladno. Bice da se jednog popodneva u mahalski put parkirao plavo-bijeli Stojadin ili Golf u blizini Asimove kuce i kada su dvojica milicionera izasla u svojim mantilima od kojih je jedan drzao svoj tefter da se mahalom proculo da je Asim nestao. Otisao je od kuce biciklom dan ranije, kod nekoga u posjetu, da li bratu, sestri, rodjacima ili prijatelju - i nije se vratio. Zabrinuta porodica kod kuce je zvala telefonom, uzalud pokusavajuci da ga pronadje da bi na kraju prijavila nestanak miliciji. Par komsija je nakon sto se milicijsko auto udaljilo iz mahale sjeli u jedan automobil i krenuli da ga traze po gradu no ispostavilo se kasnije da im je to bio samo dobar izgovor da obidju gradske kafane i popiju podobro. Asim nije bio tip koji je obilazio kafane i pio u njima do besvijesti, za razliku od svojih mnogih komsija te su "tragaci" tu noc "vecerali jezike" od svojih supruga. Slijedeci dan, krenula je vec prica.
Prva verzija je bila da je Asim vidjen kako je sjeda u neko auto za cijim volanom je sjedila neka zenska i da su se odvezli u nepoznatom pravcu. Na tu pricu se dodalo i to da je vidjen u jednom hotelu na nekoj planini da bi se to brzo poreklo jer je vidjen u hotelu u Dubrovniku.
Par dana kasnije krenuli smo pjeske u posjetu djedu i prolazeci kroz jedan nenaseljen dio koji je obrastao sumom naletjesmo na Ibru koji nas je taman sustigao na pola puta sa svojom trokolicom. Zaustavio se da se pozdravi sa mamom, sto je bilo cudno, jer bi inace samo prosao i upitao se ali ovaj put se bas zaustavio. Bio je to stariji covjek cija se zarada sastojala od toga sto bi nekome nesto prevezao na trokolici sa pijace a kako taj dan bio pijacni dan, za njega je to znacilo dosta posla. Sin mu je nekad isao zajedno s mamom u skolu pa su se otuda i poznavali.
"Danas kad sam prolazio ovuda, oko jedan, vidim sjedi onaj covjek tamo, medju onim borovima. I evo sad se vracam, vidim jos uvijek sjedi a vec je pet poslijepodne. Sta li radi tamo, ne znam" - rece Ibro.
"Koji covjek?? Da nije Asim? Kod mene u komsiluku je prije par dana nestao Asim. Kako izgleda?" - upita mama.
"Ama sceri draga, eno onaj sto sjedi tamo, sto smo ga sad prosli" - rece Ibro, pa pridignu kacket na glavi, pokazujuci u pravcu odakle smo dosli.
"Sacekajte tu" rece nam mama "a ja odoh da vidim ko je" i uputi se u tom pravcu. Ibro je stajao sa nama, gledajuci za njom, gotovo ocinski zabrinuto, naslonjen na svoju crnu trokolicu. Mama je nakon nekih 50-ak metara zastala, pogledala u pravcu borova i zurno se uputila nazad.
"Nije Asim, ne znam ko je. Samo sjedi i zuri ispred sebe" rece mama i nastavi dalje. Ibro se pope na svoj sic i zapedala dalje. Taj dan smo se vratili od djeda kuci autobusom.
Dosavsi kuci, taman sto smo otvorili vrata, do nas dodje kcerka od komsije, tada lijepa srednjoskolka.
"Jesi cula da je Asim vidjen kako sjeda u auto i kako.....kako je za volanom....uh...." bila je zadihana jer je trcala uz strme stepenice kuce gdje smo zivjeli "...i da mu nisu nasli pasos? Jeste a otisao je sa nekom zenskom valjda zato sto mu je kcerka propala u skoli i kako je naredala jedinica"
"Ma pusti, Alma, to su samo price, raja svasta prica... Nemoj ti to vjerovati, ljudi pricaju gluposti. Nista to nije istina"
Alma je gotovo razocarano sisla niz stepenice i uputila se svojoj kuci, zamisljena bas kao sto znaju biti zamisljeni istrazni inspekori koji imaju tezak slucaj koji moraju rijesiti.
Prepletale su se razne verzije oko njegovog nestanka, sve cesce smo vidjali milicijsko auto u nasoj ulici, sve cesce je dolazio bijeli Golf sa naocitim i mladim sluzbenikom u oker mantilu i svezanom kravatom. Zadrzavao bi se sat-dva i odlazio ostavljajuci uplakanu suprugu, dvije kcerke, srednjoskolke a njegovim odlaskom su nastajale dzezve kafe, mali fildzani sa cvjetnim dekoracijama, poredanim na rostfrajnim tabljama po kojima bi se kao po pravilu prosuo sitni secer, kap dvije vrele kafe a kroz dim duhana tek zapaljenog kratkog Partnera i niske Korone ispredale price o Asimu i njegovom nestanku.
Iako mi je bio jedan od najblizih komsija, nikad s tim covjekom nisam progovorio ni rijec. Ono se moze reci, sta imam ja dijete sa starijim covjekom pricati ali komsije si pozdravljao i one tebe, milovali te po glavi, slali po "svjez kruh, pOvlaku i mlijeko", testirali tvoje jacanje sa "koliko pivI mozes ponit iz granapa", psovali te ako si napravio kakav belaj, gledali ti djacku knjizicu koji si ponosno pokazivao ukoliko si prosao dobrom ocjenom te nagradjivali kojim dinarom. Ali nikad Asim. On je bio pompezan, ponosan, ozbiljan, rijetko bi se kad osmjehnuo a kada bi pricao s komsijama, uvijek je stajao uspravno, gotovo gledajuci svoje sagovornike sa visine a oni bi mu se podsmjehivali i niko ga njegovim hvaljenjem nije shvatao ozbiljno. Uvijek uredan, elegantan, visok i vitak a lijep imao je samo dva problema, reklo bi se. Prvi sam vec spomenuo, nije previse ili nikako komunicirao s djecom iz komsiluka pa je odmah bivao zrtva nasih nestasluka - krali smo mu ono malo voca sto je imao u dvoristu i on bi nas proganjao psujuci nam majku i cvikajuci roditeljima.
Drugi problem je sto je imao Skodu 120, auto koji je tih godina vozio cijeli komsiluk. Da je kojim slucajem s neba pao nekakav zalutali Marsijanac ili strani spijun, prvo bi pomislio da je stigao u Cehoslovacku, kako se tad ta zemlja, rastavljena sad u Cesku i Slovacku, zvala. Cak je i moj otac prodao poluraspadnutu Citroen Dijanu i kupio ocuvanu, gotovo novu, Skodu od dajdze - i naravno brzo shvatio da se zajebo.
Pedantan kakvim ga Bog dade, Asim bi prvo otvorio kapiju dvorista, pa garazna vrata, te bi onda jedva uspijevao da upali, sto je bilo tipicno za taj model. Potom bi iz garaze izvezao Skodu, pa izasao, ne gaseci motor, zatvarao vrata garaze i kapije te sjedao nazad u auto i otisao.
Prvo se Adi sjetio da mu, kada bi ovaj pazljivo zatvarao vrata garaze, se zatrci i pritisne sirenu koja se nalazila na rucici gdje su se palili zmigavci, sto bi Asimu sjebalo koncepciju taj dan. Hari se sjetio da mu pritisnemo gas od auta na sto bi ovaj poludio jos vise. A onda sam se ja sjetio da bi bila glavna zajebancija da mu Skodilaka ugasimo. I Adi je pristao na to. Kako se, poput pacova koji se navikne na otrove i zamke, Asim okalio na nase prethodne zajebancije pa je zatvarao vrata gledajci na nas, spreman u svakom momentu da nam se isprijeci ili zaganja ukoliko bi nesto pokusali, tako smo mi sve vise i vise mozgali kako da ga zajebemo. Tako smo se podjelili u dvije grupe gdje je jedan krenuo da mu kao svirne na sta je ovaj pustao vrata i priblizio se Hariju "Gdje si to posao Hbm li ti majku" a ja sam se prikrao Skodi i ugasio je. Taj dan mu se sjebala koncepcija i digao pritisak na dvjesto jer valjalo je ponovo upaliti Skodu sto nije bilo nimalo lako. Galamio je za mnom, crven u licu "...ti majku i tetku i nanu i sve zivo i mrtvo, kad te uhvatim, usi cu ti izvuc ko u, ko u.....ko u magarca!!!!". Taj dan sam ispao glavni u raji i naravno da su i ostali vec namjerili da mu isti pasjaluk naprave. No ovaj put je Asim bio brzi pa je jadni belajlija kod kuce platio par samara od roditelja. Jedno vrijeme smo se umirili pa bi ponovo uradili isto. Onda se Elvedin sjetio da mu, dok je ovaj sjeo u auto u garazi i pokusavao da ga upali, zatvori kapiju.
Njegovim nestankom, nasli smo drugu zrtvu i zivot se nastavio ustaljenim tokom. Sve manje su kolale price o njemu, o njegovim kurvanjima (navodno je bio poznat i po tome) i sve manje su milicijska auta sto sluzbena, sto civilna, posjecivali nasu ulicu.
I taman kad se sve smirilo, dodje milicijsko auto, dva milicionera izadjose, udjose u njegovu kucu da bi nekoliko minuta kasnije izasli te zajedno s njegovom uplakanom suprugom sjeli u auto i otisli. Vratili su se nekoliko sati kasnije, ona je bila sokirana, uplakana, komsije su pritrcale te usle sa njom u kucu.
Nasli su Asima u hladnoj rijeci. Njegovo mrtvo tijelo zapelo je za jednu granu koja se nadvila nad rijekom i slucajni prolaznik je vidio nesto, misleci valjda da je nekakva lutka?! Nekoliko metara uzvodno pronadjen je njegov bicikl, naslonjen na drvo na kojim je visila plasticna kesa u kojoj su gotovo strule jabuke. Pretpostavka je da je navodno sisao do rijeke da se umije i da se pritom okliznuo i pao u rijeku koja ga je ponijela direktno u smrt.
Ostale su dvije misterije.
Prva - zasto bi Asim, pedantan covjek, vracajuci se biciklom kuci svratio bas da se umije u hladnoj rijeci?
Druga - koja ima veze sa prvom, zasto bas na tako nepristupacnom mjestu, gdje je bilo siblje i strma obala, silaziti i umivati se?
Niko ne zna i niko saznati nece.
Jednom je neko spomenuo da je Asim bio dousnik i da je nekome nesto zasmetao pa su ga uklonili ali to je, bas kao i prica o njegovim kurvalucima i bjezanju preko granice, tema kahvama i pijankama.
5
5
You can jeer but you don’t understand
Any fragile soul can be a Florida Man
Any fragile soul can be a Florida Man
Re: Forumaši pišu...
Zaustavi ptice
očima u letu
Nije im zamah uopšte težak
Magli u kosi
dopusti mjesto
Uz jutarnji zrak
što korake prati
I skoči ponekad
k'o dijete u blatu
ljudi se gube u odrasloj
suzi
Haljinu jeseni sašij polahko
i sve će se boje rasuti u tebi.
Zadrži dah
Ne spominji dušu
i lisce se rađa uvijek nanovo
očima u letu
Nije im zamah uopšte težak
Magli u kosi
dopusti mjesto
Uz jutarnji zrak
što korake prati
I skoči ponekad
k'o dijete u blatu
ljudi se gube u odrasloj
suzi
Haljinu jeseni sašij polahko
i sve će se boje rasuti u tebi.
Zadrži dah
Ne spominji dušu
i lisce se rađa uvijek nanovo
6
3
3
3
Neka ljubav caruje..
Re: Forumaši pišu...
Moje viđenje i sjećanje na događaj iz djetinjstva
Hladnoća nam je štipala obraze,sjedili smo natrpani jedno do drugog na mjestu odakle smo imali najbolji pogled na ulaz u haustor.Svake minute ljudi su ulazili,većinom stariji,u tamnim odijelima i kapama francuzicama.
Smijuljimo se svemu i svakome,jedan ulazi unoseći biciklo,drugi sa nekim starim raspalim kišobranom,svaka slika pred nama dovoljan je razlog za naš smijeh.
Dženaza je našem pradjedu.
Početak februara,snijeg,hej,snijeg.
Pada,pada,ali kao da milimetar iznad zemlje nevidljiva mreža topi pahulje,nijedna ne dotakne zemlju.
Hladno je,u sveopštoj frci u kući niko nam nije obukao ni jaknice,drhturimo vani,na terasi na gornjem spratu.
Tu smo izbačeni jer smo se smijali dole u kući na majkino razvrstavanje muškaraca i žena u dvije sobe.
To nam je bilo urnebesno smiješno.
Sada vani pratimo dolazak prijatelja i poznanika.Toliko ljudi,već se pitamo gdje li su svi stali na donjem spratu.
Nemoguće.
Snijeg u vazduhu nam stalno izaziva osmijeh,dječiji,nama nije važna ni žalost tog trenutka,niti sve to razumijemo,važno je da pada snijeg.
Samo da još hoće ostati na zemlji,da se "primi".
Kada se sve donekle smirilo i nas pustiše u kuću.
Ulazak u poluprazne sobe dozva me iz moje zimske čarolije.
Nema više ljudi,a svojim odlaskom kao da su neki dio odnijeli.
Nešto nedostaje,još je neko otišao.
Sjećam se tog dana,skoro svake minute i sata,čak i detalja.Lica,riječi,mirisa hladne zime,snijega koji nam je budio lažnu nadu da ćemo moći napraviti bar jednu grudvu.
Sve je tako jako urezano u mom sjećanju.
Samo jedan lik nedostaje,čovjeka koji me neizmjerno volio,a koji je otišao taj dan.
Jesam li smijehom prikrila dječiju tugu,jesam li očekivala da snijeg napada na sviježu humku,jesam li sve prije tog dana potisnula u svom umu?
Ne znam,ali grčevito čuvam u sjećanju barem taj dan.
Hladnoća nam je štipala obraze,sjedili smo natrpani jedno do drugog na mjestu odakle smo imali najbolji pogled na ulaz u haustor.Svake minute ljudi su ulazili,većinom stariji,u tamnim odijelima i kapama francuzicama.
Smijuljimo se svemu i svakome,jedan ulazi unoseći biciklo,drugi sa nekim starim raspalim kišobranom,svaka slika pred nama dovoljan je razlog za naš smijeh.
Dženaza je našem pradjedu.
Početak februara,snijeg,hej,snijeg.
Pada,pada,ali kao da milimetar iznad zemlje nevidljiva mreža topi pahulje,nijedna ne dotakne zemlju.
Hladno je,u sveopštoj frci u kući niko nam nije obukao ni jaknice,drhturimo vani,na terasi na gornjem spratu.
Tu smo izbačeni jer smo se smijali dole u kući na majkino razvrstavanje muškaraca i žena u dvije sobe.
To nam je bilo urnebesno smiješno.
Sada vani pratimo dolazak prijatelja i poznanika.Toliko ljudi,već se pitamo gdje li su svi stali na donjem spratu.
Nemoguće.
Snijeg u vazduhu nam stalno izaziva osmijeh,dječiji,nama nije važna ni žalost tog trenutka,niti sve to razumijemo,važno je da pada snijeg.
Samo da još hoće ostati na zemlji,da se "primi".
Kada se sve donekle smirilo i nas pustiše u kuću.
Ulazak u poluprazne sobe dozva me iz moje zimske čarolije.
Nema više ljudi,a svojim odlaskom kao da su neki dio odnijeli.
Nešto nedostaje,još je neko otišao.
Sjećam se tog dana,skoro svake minute i sata,čak i detalja.Lica,riječi,mirisa hladne zime,snijega koji nam je budio lažnu nadu da ćemo moći napraviti bar jednu grudvu.
Sve je tako jako urezano u mom sjećanju.
Samo jedan lik nedostaje,čovjeka koji me neizmjerno volio,a koji je otišao taj dan.
Jesam li smijehom prikrila dječiju tugu,jesam li očekivala da snijeg napada na sviježu humku,jesam li sve prije tog dana potisnula u svom umu?
Ne znam,ali grčevito čuvam u sjećanju barem taj dan.
10
1
1
4
4
1
4
4
Re: Forumaši pišu...
Meni se to bas dopada, @Nice try Ako je to prava rijec, jer me je rastuzilo.
Bas mi se cini nepreradjeno u prihvatljiviji oblik, pa je samim tim i nekako krajnje iskreno.
Bas mi se cini nepreradjeno u prihvatljiviji oblik, pa je samim tim i nekako krajnje iskreno.
1
1
Don't wanna hear about it
Every single one's got a story to tell...
Every single one's got a story to tell...
Re: Forumaši pišu...
Odlična pjesma a i glas. Prepoznala sam Jelenu..
Ustvari možda je bolje da više ne prepoznajem..
A konačno sam pročitala i nešto međedovo..
2
1
1
1
Neka ljubav caruje..
Re: Forumaši pišu...
Trepterala je prisutnost ptica
Bijelih krila i razvučenog kljuna
A niko nije bio tu namjerno, zbog njih.
Pijesak upijao korake
A nešto poslije i slobodna stopala
I nošenje cipela... u istoj ruci
Naviknute na san u to doba
oči su buljile u iščekivanje
klizajući po nedalekim talasima,
svetionik pričama, mreži strpljivih ribara
i kamenom sjećanju mladosti....
Sve je trebalo da započne
i ugasi treptaj čudne noći,
nimalo čudnih ljudi
I onda kao po dogovoru..
Krila i svjetlosti....
Rodilo se sunce
Bijelih krila i razvučenog kljuna
A niko nije bio tu namjerno, zbog njih.
Pijesak upijao korake
A nešto poslije i slobodna stopala
I nošenje cipela... u istoj ruci
Naviknute na san u to doba
oči su buljile u iščekivanje
klizajući po nedalekim talasima,
svetionik pričama, mreži strpljivih ribara
i kamenom sjećanju mladosti....
Sve je trebalo da započne
i ugasi treptaj čudne noći,
nimalo čudnih ljudi
I onda kao po dogovoru..
Krila i svjetlosti....
Rodilo se sunce
8
6
2
2
Neka ljubav caruje..
Re: Forumaši pišu...
Elena je ponekad ovako nekako pričala: " mala moja čupavije nogu" Nevjerovatna Elena.
Često me želja mamila da ju dotaknem i da se uvjerim da je realna.
Tragovi Elene bili su u svemu. Elena je savršena prijateljica, kolegica, sestra, supruga i majka.
Dobro! Nema savršenstva.. ali da postoji, Elena bi savršenstvu bila kćerka? Ma ne.. Nego kao nekome svekrva. Pih gdje ćeš ti biti bolja od mene.
Pravi radnik. Voli posao a nije pretjerano ambiciozna. Voli lijepe stvari i pare ali ne živi za novac, a još manje za stvari. U ljubavi nije imala sreće ... ali nije nikome dopustila da uništi život koji je zračio na sve strane.
Nikome nije dopustila da joj poremeti cilj i želju da može imati, i da je zaslužila, više.
I svu onu bol, koja joj je konstantno stezala grudi, sahranila je vlastitim rukama.
"Ljubav nije kućni cvijet, koji možeš presaditi u pravo vrijeme, ili kad ti je želja. Hoćeš ili nećeš dodati koju kapljicu vode ili zračak sunca. Ljubav je spontana travka, raste sama. A kad ti srce započne pomahnitalo da hlupa ne možeš mu reći: hej stani... šuti, zadaviću te!"
Tad mi je bilo pomalo banalno to njeno uvjerenje ali sam usput saznala koliko je u pravu.
No nećemo o ljubavi. Ko još danas rado sluša slične priče. Danas ćemo o mržnji.
Znaš li ti šta je mržnja? Uzmi prvu osobu koju sretneš i pitaj da li je sposobna mrziti..
90 % ljudi će ti reći da ne zna... Da nikoga ne mrzi... Ili ... ma ti nisi normalna, kakva pitanja postavljaš..
Svasta sam čula o mržnji i većinom je glavni lik tamo neko pedeseti, znaš onaj tamo neki.. na kraju sokaka!
A svaki čovjek je i pjesma za sebe. I naravno da ti pijanac neće priznati da je pijan. Najčešće će tražiti gutljaj više.
Svijet jeste mržnjom i krvlju natopljen... Vidimo to svi svaki dan, ali ne trebamo lajati na svaku osobu. Nevaljalo je biti poput ljutog psa koji ne da prići avliji.
Ne hrani gorčinu u sebi jer ta ista gorčina može se pretvoriti i u mržnju.
Zadnji redak zvuči kao predizborne reklame. Svako ih vidi, zna napamet a niko na njih posebno ne obraća pažnju. A ko obrati pažnju, nasmije se u nadi do pozitivnih promjena, ili tiho progunđa sebi u njedra, i tu se i nagomila.
Elena nije podnosila onaj tip žena: kod mojih ćemo tri puta u mjesecu, a kod tvojih jednom (ako te i to zapadne)
Takva ti je Elena. Ponekad je znala složiti i facu koju pravimo kad se slikamo za pasoš ili ličnu kartu.
Često me želja mamila da ju dotaknem i da se uvjerim da je realna.
Tragovi Elene bili su u svemu. Elena je savršena prijateljica, kolegica, sestra, supruga i majka.
Dobro! Nema savršenstva.. ali da postoji, Elena bi savršenstvu bila kćerka? Ma ne.. Nego kao nekome svekrva. Pih gdje ćeš ti biti bolja od mene.
Pravi radnik. Voli posao a nije pretjerano ambiciozna. Voli lijepe stvari i pare ali ne živi za novac, a još manje za stvari. U ljubavi nije imala sreće ... ali nije nikome dopustila da uništi život koji je zračio na sve strane.
Nikome nije dopustila da joj poremeti cilj i želju da može imati, i da je zaslužila, više.
I svu onu bol, koja joj je konstantno stezala grudi, sahranila je vlastitim rukama.
"Ljubav nije kućni cvijet, koji možeš presaditi u pravo vrijeme, ili kad ti je želja. Hoćeš ili nećeš dodati koju kapljicu vode ili zračak sunca. Ljubav je spontana travka, raste sama. A kad ti srce započne pomahnitalo da hlupa ne možeš mu reći: hej stani... šuti, zadaviću te!"
Tad mi je bilo pomalo banalno to njeno uvjerenje ali sam usput saznala koliko je u pravu.
No nećemo o ljubavi. Ko još danas rado sluša slične priče. Danas ćemo o mržnji.
Znaš li ti šta je mržnja? Uzmi prvu osobu koju sretneš i pitaj da li je sposobna mrziti..
90 % ljudi će ti reći da ne zna... Da nikoga ne mrzi... Ili ... ma ti nisi normalna, kakva pitanja postavljaš..
Svasta sam čula o mržnji i većinom je glavni lik tamo neko pedeseti, znaš onaj tamo neki.. na kraju sokaka!
A svaki čovjek je i pjesma za sebe. I naravno da ti pijanac neće priznati da je pijan. Najčešće će tražiti gutljaj više.
Svijet jeste mržnjom i krvlju natopljen... Vidimo to svi svaki dan, ali ne trebamo lajati na svaku osobu. Nevaljalo je biti poput ljutog psa koji ne da prići avliji.
Ne hrani gorčinu u sebi jer ta ista gorčina može se pretvoriti i u mržnju.
Zadnji redak zvuči kao predizborne reklame. Svako ih vidi, zna napamet a niko na njih posebno ne obraća pažnju. A ko obrati pažnju, nasmije se u nadi do pozitivnih promjena, ili tiho progunđa sebi u njedra, i tu se i nagomila.
Elena nije podnosila onaj tip žena: kod mojih ćemo tri puta u mjesecu, a kod tvojih jednom (ako te i to zapadne)
Takva ti je Elena. Ponekad je znala složiti i facu koju pravimo kad se slikamo za pasoš ili ličnu kartu.
6
2
4
4
Neka ljubav caruje..
Re: Forumaši pišu...
Bio je period kad je posebno volila neke ljude. Sve o njima znala, gotov bolje i od njih samih..
I onaj period kad ljude nije mogla smisliti, bježajući na drugu stranu ulice praveći se da ih ne vidi..
I vrijeme hladnokrvnosti, suza, razočaranja i skrivanja sebe u ono što je moglo biti, a nije..
S razlogom.
Brzo se našla i u ono doba kad vas više ništa ili niko ne može zavarati..
A o tome u životu prvobitno nikad niste ni razmišljali.
Neka vrsta levela "iznad".. Ne drugih.. već sebe.
Emira je bila lijepa.. I kažu da još uvijek jeste.
Ona vrsta ljepote kojoj često preostaje da bude samo to.. jer ostalo će joj se, bez poteškoće, lahko zamjeriti.
Duboko je osjećala sve, kao pod nekim supstancama, samo što je to kod nje bio prirodni dar..
Imam osjećaj da ćemo se ponovo nekad sresti u vremenu dubokih bora i slabijih zuba..
I onaj period kad ljude nije mogla smisliti, bježajući na drugu stranu ulice praveći se da ih ne vidi..
I vrijeme hladnokrvnosti, suza, razočaranja i skrivanja sebe u ono što je moglo biti, a nije..
S razlogom.
Brzo se našla i u ono doba kad vas više ništa ili niko ne može zavarati..
A o tome u životu prvobitno nikad niste ni razmišljali.
Neka vrsta levela "iznad".. Ne drugih.. već sebe.
Emira je bila lijepa.. I kažu da još uvijek jeste.
Ona vrsta ljepote kojoj često preostaje da bude samo to.. jer ostalo će joj se, bez poteškoće, lahko zamjeriti.
Duboko je osjećala sve, kao pod nekim supstancama, samo što je to kod nje bio prirodni dar..
Imam osjećaj da ćemo se ponovo nekad sresti u vremenu dubokih bora i slabijih zuba..
11
5
6
6
Neka ljubav caruje..
Re: Forumaši pišu...
Sve što je nekom mjerom nevaljalo, ili nam je tako prezentirano... u tome se ne želimo prepoznavati. Većinom. A koliko nas baš u svemu bar pomalo ima (a ima) priča je za sebe.
Nosila je bijelu bluzu, sređen friz od noć prije i koju (ne fizičku) životnu godinu više, od vršnjaka.. a i njihovih prijatelja. Neka vrsta mlade starice i prokletstva da tako treba da bude.
U doba jakog sunca, tamo nekih već zaboravljenih dana i klizećeg znoja po unutrašnjoj strani butina, nazirale su čvrste grudi obične djevojke koja se vidljivo pretvarala u ženu. Sićušnih usta i kratkih riječi upijenih njegovim usnama u sebe.
Nije se smješkala, ogrtala niti privijala uz manje, ili više, svejedno..emocionalno umno nadriblane. A ni zujala oko njih kao srce maratonca u blizini pobjede. Živjela je sve ljude na isti način. Neovisno o spolu ili bilo čemu drugom.
I to joj je bila i najslabija tačka. A vjerovatno i najjača..
Nosila je bijelu bluzu, sređen friz od noć prije i koju (ne fizičku) životnu godinu više, od vršnjaka.. a i njihovih prijatelja. Neka vrsta mlade starice i prokletstva da tako treba da bude.
U doba jakog sunca, tamo nekih već zaboravljenih dana i klizećeg znoja po unutrašnjoj strani butina, nazirale su čvrste grudi obične djevojke koja se vidljivo pretvarala u ženu. Sićušnih usta i kratkih riječi upijenih njegovim usnama u sebe.
Nije se smješkala, ogrtala niti privijala uz manje, ili više, svejedno..emocionalno umno nadriblane. A ni zujala oko njih kao srce maratonca u blizini pobjede. Živjela je sve ljude na isti način. Neovisno o spolu ili bilo čemu drugom.
I to joj je bila i najslabija tačka. A vjerovatno i najjača..
6
4
1
1
1
1
Neka ljubav caruje..
Re: Forumaši pišu...
Jednom sam ponukan LGBT desavanjima napisao pjesmu o zabranjenoj ljubavi izmedju dva muskarca, Srbina i Bosnjaka.
Od tada, nekoliko bivsih virtualnih kolega koji se tajno bave gej eskortom, svasta ubacuju u moj sanducic na forumu gdje nisam aktivan.
Ovo je ta elegicna pjesma sa prevodom.
A cold breeze through the field can pass,
but with my penis, I open your arse.
Hladan vjetar poljem piri,
moj ti k… pakshu siri
Od tada, nekoliko bivsih virtualnih kolega koji se tajno bave gej eskortom, svasta ubacuju u moj sanducic na forumu gdje nisam aktivan.
Ovo je ta elegicna pjesma sa prevodom.
A cold breeze through the field can pass,
but with my penis, I open your arse.
Hladan vjetar poljem piri,
moj ti k… pakshu siri
2
2
StarosjediJoci, الوطنيونوو Bosamci i Herzegowci
Cuvajte se
Straиog utiЦaja!
Cuvajte se
Straиog utiЦaja!
Re: Forumaši pišu...
U trenutku kad se neki ljudi sretnu, i času
kad vrijeme je za poći, moguće je naseljene perioda možda čak i u razmaku od dvadesetak godina.. koji zabilježi sam svoj tok. Svakome zasebno.
Tu ne možemo uticati, na bilo kakav način.
Šta god rekli ili uradili.
Svakoj strani ipak ostane prisutan osjećaj da je dobila ni malo a ni previše. Nego baš potamam. Da se ništa nije iscijedilo poput spužve koja treba nešto da sapere. Niti se zatezalo i forsiralo prvobitno egoističnim interesima.
U ponovnom susretu dobije se prijatna potvrda onog nečeg što veže samo poznate strance koji će se uvijek znati vidjeti najprije i povodom toga.
kad vrijeme je za poći, moguće je naseljene perioda možda čak i u razmaku od dvadesetak godina.. koji zabilježi sam svoj tok. Svakome zasebno.
Tu ne možemo uticati, na bilo kakav način.
Šta god rekli ili uradili.
Svakoj strani ipak ostane prisutan osjećaj da je dobila ni malo a ni previše. Nego baš potamam. Da se ništa nije iscijedilo poput spužve koja treba nešto da sapere. Niti se zatezalo i forsiralo prvobitno egoističnim interesima.
U ponovnom susretu dobije se prijatna potvrda onog nečeg što veže samo poznate strance koji će se uvijek znati vidjeti najprije i povodom toga.
3
3
Neka ljubav caruje..
-
pink floydd
- Prvi Valentajn foruma
- Reactions: 17892
- Postovi: 8407
- Pridružen/a: 03 sep 2020, 05:55
Re: Forumaši pišu...
Ovo sam 2014 na klixu napisao 
pink floydd je napisao/la: ↑09 dec 2014, 15:14 JEDAN DAN U REDU
Svima je poznato stajanje u redu u nekoj od javnih ustanova čekajući na svojih "15 minuta slave" kod, mnogi će misliti da sam previše blag, prilično neljubaznih gospođa ili gospode koji rade na šalteru ili u kancelariji. Svima ili velikoj većini će ovaj tekst biti kao deja-vu. Eto odlučio sam da prenesem na "papir" jedan svoj dan u redu.
Da bi bilo lakše pratiti priču na samom početku ću da predstavim likove koje ću opisati iz svoje perspektive.
Domaćin - vrlo česta osoba na našim prostorima. Prvi u redu koji je došao na mjesto radnje prije nego je svanulo da ne bi čekao u redu, bez obzira što mora čekati nekih sat vremena do otvaranja njegov um to interpretuje kao pobjedu nad ostalim učesnicima reda. Inače pozitivan lik, vrijedan što se da ocijeniti iz naziva i vremena dolaska. Prije stajanja pred vrata ustao je, naložio vatru, popio kafu, nahranio i napio stoku u štali (pod uslovom da ih ima, vrlo vjerovatno), namazao cipele I zaputio se sa gomilom papira u čaršiju da traži neki podsticaj.
Penzioner - drugi u redu, ceger u ruci, kišobran pod rukom, iz džepa viri tabla nekih lijekova, francuska kapa na glavi. Vjerovatno je pogriješio red i uzalud čeka ali neće nikog da pita jer misli da on najbolje zna. Na prvi pogled autsajder, ali ne dajte se zavarati. Uz svo dužno poštovanje prema ovoj populaciji, jedan od najpodlihij u ovoj skupini. Sposoban da na vas navede osuđujuće poglede svih prisutnih jer ga niste pustili ispred sebe nakon njegove konstatacije da će on brzo završiti a žuri negdje. Nema gdje da žuri, budimo realni njegovo vrijeme je prošlo.
Profesor/nastavnik - Sako, samotne pantalone, prašina od krede po rukavima. Jedan od civilizovanijih u redu. Nema se šta puno o njemu pričati, neplodna skupina za pripovijedanje.
Kockasta glava - za razliku od prethodnika, vrlo plodno područje, ne samo za pripovijedanje nego i za ozbiljne psihološke procjene. Dukserica, donji dio trenerke Nike, brze patike, u ljetnom periodu obavezno i cvike zadivene za kragnu, minđuša u uhu, rukavi do lakata zavraćeni da se vidi tetovaža. Najglasniji, dobacuje skoro svim prolaznicima, ali samo da čuju oni koji su oko njega u nadi da će ispasti duhovit. Prijeti da će razvaliti neki inventar ako bude morao ponovo dolaziti jer je već bio jučer.
Skakač - šahovskim žargonom, u našem narodu poznatiji kao konj. Doduše na engleskom je "knight" ili vitez, ali svi će reći da je samo konj. On će po dolasku na mjesto radnje pogledati koliki je red, vidjeti vrata pored gdje nema nikog i pokušati tu jer misli da je pametniji od svih.
Joker - maskota, stvarno duhovit, glasan, nevin i iskren lik. Poznaje domaćina i pričajući s njim nesvjesno izaziva smijeh čitave prostorije.
Ramiz Zmaj Fan zone - najmlađa vrsta, obično putuju u grupi. Dva mladića koji u svakoj rečenici bar tri puta upotrijebe fraze kao što su "'nači Bože" "čojk je Ćaba" itd. pritom se smijući sami sebi. Od svih u redu dobijaju prijeke poglede i neodobravanje.
Živčo - šutljiv, smrknut prodoran pogled koji svi izbjegavaju, čvrst stisak papira što se vidi po stepenu pogužvanosti istih, 7 na skali od 1-10, vjerovatno uzrokovan nekim problemom kod kuće ili negdje drugo, kao naprimjer u nekoj drugoj ustanovi gdje je čekao dva sata uzalud.
Padobranac - poznaje nekog u opštini/pošti/birou sve obavi preko telefona, dođe i pokupi dokument preko reda.
Ja - uz profesora jedan od najcivilizovanijih u redu, ne zato što sam takav nego što sam dobio inspiraciju za jednu kratku priču i sakupljam materijal nepravedno i osuđivački posmatrajući sve učesnike reda. Vrlo sličan profesoru osim mrlja od krede i stavova o sindikatima.
Osam sati i jedanaest minuta, dolazim na odredište. Brza procjena situacije, Domaćina sam odmah prepoznao. Kockasta glava je preuzeo ulogu alfe i svi mu pokazuju papire pitajući ga nešto. Oko Živče je bio neki brisani prostor, čudno za toliko prostora da bude slobodno u redu, vjerovatno su svi vidjeli o čemu se radi. Samim ulaskom u prostoriju vidio sam da su svi sem Živče nasmijani, scena koja se rijetko viđa u ovakvim ustanovama. Suptilno sam provjeravao garderobu misleći da je nešto na meni smiješno da bi vrlo brzo skontao o čemu se radi. Joker priča Domaćinu neku anegdotu njegovog prijatelja u opštini kad je vadio kućnu listu...
...i govori on onoj ženi
"Daj mi bona još jedan papir nemam đe snahe popisat, još tri reda mi fali!!" (glasan smijeh svih prisutnih).
"Pa koliko to Vas ima u kući?"
"Devetero, a vi ste stavili samo 6 redova, evo vidi de. Napravio sam ja za dva sina sprat na garaži tu oni žive al nijesu odijeljeni skroz"
"Samo vi od vas devet ste zaposleni?"
"Samo ja, eto napiso sam ženska glavo" (ponovo smijeh)
Vidjevši da je Joker pao u centar pažnje Kockasta glava povišenim tonom izjavljuje:
"Joj proći ću joj kroz ovaj zid, šta čeka više. Ocam' ako budem opet morao dolaziti sve ću polupati..."
primijetio je da njegova izjava ne nailazi baš na odobravanje, pogotovo Živčino, pa je jeftinom i glupom doskočicom pokušao izgladiti situaciju,
"Lud sam kad poludim he he".
Vidio sam na profesoru koji je bio ispred mene kako klimanjem glave očito iskazuje svoj stav o Kockastoj Glavi vjerovatno osuđujući više njegove kolege profesore i nastavnike koji su ga učili, nego samog Kocku. Iza sebe čujem neku buku, po procjeni stručnjaka visina decibela bi bila ocijenjena kao opasna, Ramiz Zmaj Fan Zone stiže.
"'Nači Bože, hahhaahahahah"
"Ma čojk je Ćaba, hahahhhahahh"
"Jesi gledo ono kad ide niz Dijanbare i tamić ispred njega, lamela izgorje, hahahhahhhahha"
"Jašta sam, triput gledo i otišo u Zmajovu kafanu al ga nije bilo otišo na turu za Vukovije, on je vozač autobusa"
"Pa znam jbt, u Litvatransu radi. Od mog oca kolega, i sad njegov bratić radi u Litvatransu i zna Zmaja, viču čojk je scena"
"Čojk je Ćaba, hahahhahahahahaha"
" Ja, ja....hahahahahah"
Još jedan oštar i osuđujući pogled od Profesora koji se susreo sa mojim dok sam kolutao očima u istom osuđivanju kao i on. Nasmijao mi se kad je vidio da dijelim njegovo mišljenje. Joker je nastavio ćaskati sa Domaćinom. Nakon što je vidio da ima pažnju čitave prostorije to mu je dalo elana da ispriča još nekoliko doživljaja:
"Kad je u naše selo prvi put neko doćero biciklo i provozo se kaldrmom, braćo mila.....u menej nana izletjela i zapomagajsala ljudi odnese nešto čojkaa "
Domaćin nakon smijeha pita jarana:
"Koljem junca iduće hefte, hoćeš mesa kupit ?"
"Hoću prijatelju jašta neg ću, nestalo mi je a u mesari mi se ne kupuje nije to meni ko kad vidim kako čojk kolje na bašči i znam da je friško..."
"Ma friško je najbolje, nema u mesarama sve iz hladnjača prodaju, pitaj boga kolko je to staro"
"...a i poželio sam mesa, žena mi samo kalju pravi, i otkad je kupus počeo kisnut sarmu s kompirom i onim mljevenim mesom. Vičem ja njoj ojtra, vidiš ti što sam ja slab, kap kiše će me ubit ako udari. Nema bez mesa ručka bolan bolan, ja kad se mesa najedem i kad se da izvineš istovarim moreš konja uzjahat s kamare."
Kladim se da sam vidio i Živču kako se smije. Ramiz Zmaj Fan Zone su u zoni već, suze liju. Padobranac dolazi, naravno zaobilazi čitav red i sa osmijehom prilazi vratima i ulazi, Živčo već mijenja boju od huje. Kockasta glava po običaju dobacuje:
"Halo padobranac, kakvo je to ulaženje preko reda" , otuda mi ideja da taj lik nazovem Padobranac.
Padobranac izlazi sa papirom što je izazvalo lančanu reakciju. Živčo je podlegao pritisku i unutarnjem nagonu:
"Jebemti boga !! Na šta ovo liči, otkad ja čekam i on se dojebe odma završi Hbo te sunce!!"
Penzioner koji je ispred Živče je ispustio kišobran od straha, zadnji put se tako trznuo na nekom sletu 50-tih godina kad je žarko salutirao i zaklinjao se na vjernost Maršalu i otadžbini. Domaćin i Joker su podržali Živču ali sa manjim žarom, ustanovivši da nam je država nikakva zbog ovakvih stvari. Kockasta glava je bio manji od makovog zrna, ali sam u njegovim očima dok je posmatrao Živčin monolog vidio neki čudan sjaj. Strahopoštovanje ili obožavanje, nisam siguran, i želju da nekad on može ovako zagalamiti i da se svi useru. Ramiz Zmaj Fan Zone su nakon dijela "Jebemti boga" pukli skroz i već su se držali za stomak od smijeha, očito asocirani na neki od Zmajevih viceva. Profesor je bio neobično miran što sam protumačio kao naviku na slične ispade u učionicama od podivljalih tinejdžera koji su odvojeni od interneta par sati pa imaju svakojake krize. Priznajem i ja sam se trznuo jer sam bio u drugoj dimenziji sklapajući dijelove ove priče. Nedugo nakon toga Skakač dolazi, naginje se preko ramena i razgleda. Prilazi zaključanim vratima i uz lagano kucanje pokušava da uđe ali nailazi na prepreku. Kockasta glava opet nešto dobacuje. Skakač je upitao nešto Domaćina i Jokera na što su mu oni rekli da ide opet u red. Tad sam ja pukao jer me to neodoljivo podsjetilo na scenu iz Nadrealista kad se čeka godinama za benzin. Glasno sam se nasmijao popraćen čudnim pogledima prisutnih jer su mislili da je to zakašnjela reakcija na neku Jokerovu šalu. Srećom Ramizovi su me prekinuli kad su se počeli smijati mom smijehu. Domaćin je ušao i red se polako počeo smanjivati. Kad je izašao sa Jokerom se dogovorio da odu na kahvu negdje, čekat će ga ovaj dok završi. Penzioner je pogriješio i po izlasku pita ženu u kancelariji gdje treba da ode po taj papir. Živčo se dugo zadržao što me učinilo nervoznim jer sam na svašta pomislio, a i ne volim se po sudu vucarati i biti svjedok. Kockasta glava je bio najprijatniji i učtivo se pozdravio na izlazu iz kancelarije. Tako sam i ja došao na red, nakon razgovora i uputa koje sam dao gospođi koja nakon par godina iskustva i dalje po tastaturi tipka samo sa dva kažiprsta što me svaki put nervira, završio i zaputio se kući.
Nekako mi je bilo žao nakon svega napustiti tu magičnu prostoriju u kojoj se ipak može zabaviti kad se sve gleda iz nekog drugog ugla. Nadam se da će nakon ovoga svako stajanje u redu biti približno zabavno.
7
4
3
3
Re: Forumaši pišu...
Nisam vam pročitala ove duge tekstove.. 
Ali budem prvog odgovarajućeg trenutka i dublje tišine..
Ali budem prvog odgovarajućeg trenutka i dublje tišine..
1
1
Neka ljubav caruje..
-
pink floydd
- Prvi Valentajn foruma
- Reactions: 17892
- Postovi: 8407
- Pridružen/a: 03 sep 2020, 05:55
pisao sam ja i duže
1