Forumaši pišu...

[radostan dan]

Citam, i odusevim se, i onda se ovako nesretno, guzvanjem kartice, zavrsi prica

Većinu stvari u svom životu, nevezano koji dio istog, završava na sliččan način.
Sto kažu - kad presječe - presječe. Bilo da je kupovina auta, odnos sa bivšim, odnos sa društvom, idt.

[toxic]

Većinu stvari u svom životu, nevezano koji dio istog, završava na sliččan način.
Sto kažu - kad presječe - presječe. Bilo da je kupovina auta, odnos sa bivšim, odnos sa društvom, idt.

Ponekad se ljudi sretnu u mladim danima, pa ih zivotne (ne)prilike razdvoje, pa se nekad opet sretnu i ostvare ono sto ranije nisu uspeli iz bilo kog razloga. Ja verujem u ono da sto nam je sudjeno, naci ce svoj put da se dogodi

Hopeless romantic

[ina]

Nisam vam pročitala ove duge tekstove..
Ali budem prvog odgovarajućeg trenutka i dublje tišine..

Nisam ni ja

Cekacu reinkarnaciju

[ina]

ovo uopšte nije dugo pisao sam ja i duže

Posmatranje i zabilježavanje detalja.. a uz to i duhovitost
Bravo Pinkić

[grunf]

Evo i jedna moja sa drugog foruma...

Kao da citam Dzon Fantea i njegove zivotne price kroz alter ego Artura Bandinija - covjeka koji se ne boji vlastitih emocija.

Black Coffee (Kemil Lopez) je svacija prva ljubav.

[Ommadawn]

Eve jos jedna, od prije, sa drugog foruma

- Evo, to je tu. Sedam i cetrdeset, rekao je taksista Bosko u crvenom ohrdanom Renaultu 19 kada se zaustavio u malom sokaku.
- Evo izvolite deset. U redu je sve. Kusur ne treba – rekao je Sadik i povukao kvaku da izadje iz auta.
- Ma nije potrebno, evo marka nazad.
- U redu je rekao sam, rece Sadik i izadje iz auta.
- Hvala vam. Ej, evo izvolite vizit karticu. Pa ako kad ustreba taksi, samo zovnite ovaj broj. Dolazim u bilo koja doba. Eto… - rece Bosko, pruzajuci kroz prozor vizit kartu koju mu je isprintao njegov necak, uradivsi jednostavno graficko rijesenje gdje je cirilicom pisalo ”Bosko Vukajlovic, taxi-vozac, Njegosev put 4, Tel. 063….”. Sadik prihvati karticu, strpa u dzep svoje crne kozne jakne a Bosko presalta u rikverc i krenu nazad.
Stajao je tu medju velelepnim kucama, gledajuci okolo, cudeci se. Nije mogao nista prepoznati iako je ovdje odrastao i zivio gotovo 30 godina. Zar je moguce da se jedna ulica moze ovako promijeniti u 17 godina? Uspio je da prepozna Sulejmanovu kucu, ona se nije bitno promijenila, osim sto su na nju udareni novi prozori, bijelih okvirova. Ni Smajina se kuca nije bitno promijenila, osim fasade koja je konacno na nju stavljena i zamijenila one stare crvene blokove cigle. Ostale kuce su izgledale totalno obnovljeno, imale su jedan ili dva sprata nadogradjena, bas kao i plavu ili jarko rozu kicastu fasadu a nekoliko njih su imale i rimske stubove. Fikret je imao kovanu ogradu i granitom poplocan prilaz garazi a Sabit je u svom dvoristu imao fontanu nad kojom su se nadvila dva bijela labuda.
Sadik je sporo hodao, razgledao i cudio se. Znao je on da su sve ove kuce nastale poslije rata i da je svaki vlasnik zivio u inostranstvu, prethodno prognan tokom rata. Skoro svaki, osim auto-limara Smaje koji se doduse prije nekoliko godina vratio, prethodno se potucajuci po izbjeglickim smjestajima u Travniku i Sanskom Mostu, zivjeci u tudjim stanovima sa cijih je vrata srafcigerom skidao plocice na kojima je pisalo ”Hrvoje i Nada Lesovic” te ”P i G Vasic”. A onda je zastao dosavsi do kraja sokaka pred malom kucom na kojoj je krov skroz propao, ramovi sa prozora gotovo izletjeli van. Jedan prozor je bio otvoren i kroz njega je leprsala smeckasta cipkana zavjesa. U dvoristu koje je obraslo korovom nalazila se masa smeca, suta, stare automobilske gume i jedna automobilska skoljka koja je bila toliko ulubljena da je samo neko ko se dobro razumije u automobile mogao identifikovati koji je fabrikat i model s kojim se neko nekada sepurio. Cesma koja je bila prikovana za jednu drvenu dasku je bila iskrivljena i da nije znao otprije da je tu bila, ne bi je ni primjetio. Prosao je pored oborene ograde, krenuo da udje u kucu ali se smjesta vrati kada ga na ulazu doceka vonj plijesni i ljudskog izmeta. Izasao je i sjeo na panj na kojem je nekada cijepao drva. Iz unutarnjeg dzepa izvadi kutiju sa cigarama, izvadi jednu i zapali. Povukao je dim duboko i otpuhnuo, zatim pogledao jos jednom okolo. Nadao se da ce barem nekoga vidjeti ali iako je ljetnja sezona, iako se razvedrilo nakon dva dana obilnog padanja kise, nikoga nije bilo ni na terasama. Slike su mu navirale na oci i izjedale ga. Dan kada je otisao odatle, noseci crnu sportsku torbu, sjedajuci u tamno zelenog Austina 1300, ne osvrcuci se ni za kucom ni za ulicom. Boze, pomislio je, kako se zivot moze prevrnuti tumbe, samo tako odjednom. Izvadio je iz lijevog dzepa mobilni telefon i ukucao sms poruku ”Ev mene sijedim ispre kuce i cekamte” te je zatim poslao korisniku pod imenom Amela. Uzdahnuo je duboko i strpao telefon ponovo u dzep. Okrenuo se ponovo sa cigarom u ustima i primjetio duboko u koprivama gotovo istruhlu psecu kucu. ”Bobi” pomislio je. ”Sta li je sa njim? Bio je to dobar pas. Cuvao je kucu i moja djeca su ga voljela”. Navirale su mu ponovo slike i njegove oci se ovlazise suzama. Potegao je dim cigare i spustio glavu.
Odrastao je tu sam s majkom. Nije imao ni brata ni sestru. Oca se jedva sjeca, tek sa slika na zidu. Bio je to visok covjek, guste kose, odlucnog pogleda i tijela na kojem bi pozavidjeli i grcki Bogovi. Radio je kao gradjevinski radnik i taman je poceo praviti kucu u kojoj mu je njegova Mujesira rodila Sadika kada ga je jedne noci udario pijani kamiondzija sivim Dajcom. Pao je glavom na kamen pored puta i na mjestu ostao mrtav a kamiondziju su nasli pola sata kasnije par kilometara dalje dvojica milicionera slucajno se zadesivsi na licu mjesta nesrece, vracajuci se iz obliznje kafane gdje se prethodno desila tuca. Kamiondzija se pravio da spava ali se jedan milicioner sjetio da opipa haubu koja je jos bila vruca i time zakljucio da je samo on mogao tuda u ta doba prolaziti i udariti nesretnog covjeka na mjestu gdje se dva kamiona mogu mimoici bez problema a da niko od pjesaka ne bude ugrozen. Kamiondzija je opet imao neke svoje veze u vrhu pa je zatvorska kazna bila manja nego sto je trebala biti a od osiguranja koje je Mujesira dobila za smrt svog muza, uspjela je pokriti kucu sto i nije bilo lose uzme li se u obzir da su rodjaci i komsije dobar dio gradjevinskog materijala pokrali za sopstvene kuce. Mali Sadik je rastao i Mujesira se trudila da mu ne fali nista sto druga djeca imaju ali pecat sirotinjskog odrastanja je uzimao svoj danak. Kada su Sadiku jednog dana prekipjela sva zadirkivanja i podrugivanja njegovih skolskih drugova i nastavnika, a bilo je to u sedmom razredu osnovne, isprebijao je prvo nastavnika geografije a onda Bekira, najjaceg druga iz razreda. Bio je odstranjen iz skole za to ali se amidza Edhem, koji je bio dobar sa upravnikom Velimirom i sa njim cesto pio, potrudio da Sadik nastavi skolovanje. Cim se Sadik pojavio u skoli, svi drugi djaci su znali ko vlada tamo. Sadik je na velikim odmorima prilazio svakom djaku koji ga je prije znao zadirkivati za njegove pokrpane i prekratke pantalone, kese navucenim na cipele kada bi obilovale kise jer nije imao cizme – i sa osmjehom na licu opaliti samar da bi tom nesretniku zujale usi tri dana. Sadik je postao strah i trepet skole i niko mu nije mogao nista a takvi odmah postanu i osvajaci srca djevojcica. No Sadik je u tome ispocetka bio nespretan sto se opet brzinom svjetlosti prosirilo dalje i onda vise nikome nije bio zanimljiv. Zavrsivsi jedva osnovnu skolu, vise zaslugom amidze Edhema i strahom ostalih nastavnika a manje vlastitim trudom, uspio je nekako da upise srednju masinsku skolu. No ni tu mu nije islo najbolje – Sadika je Bog podario samo ljepotom koju je naslijedio od majke i tijelom koje naslijedio od oca, sto znaci da je tu inteligencija bila suvisna. Njegovu snagu i fizicki izgled je koristio prijatelj Ridvan za kojeg se moze reci da je bio malo pametniji. Ridvan je bio taj koji je imao potpunu kontrolu nad Sadikom a ovome to nije ni najmanje smetalo. Ridvan ga je naucio kako ce najbolje urezati navoj, kako se koristi tokarski stroj, kako se najlakse otvara zakljucani Fico, kako najbolje sakriti jeans i kosulju kupljene na Ponte Rossu u Trstu i kako se ponasati sa djevojkama. Zauzvrat, Sadik je izudarao svakog onog ko je krivo Ridvana pogledao sve dok jedne veceri u kafani pored magistrale ceste nisu dobili batine od Bojana iz Beograda koji se tu zaustavio da se osvjezi, zajedno s djevojkom, putujuci s mora. Ridvan je dobacivao njegovoj djevojci, Sadik se smjeskao a Bojan im je fino prisao, kulturno ih zamolio da prestanu, ponudio i picem ako treba. Ova dvojica su se samo na to nasmijali i nastavili sa provociranjem a bolje im je bilo da nisu. Bolje, jer je Ridvan mjesec dana nosao gips na desnoj ruci a Sadik sedam dana nosio suncane naocale krijuci sljive na ocima i sepajuci desetak dana poslije toga. Ali eto, hoce to kad naletis u neznanju na karataskog prvaka kakav je Bojan Beogradjanin bio. Tad se Sadik malo smirio i skontao da ubuduce Ridvana smiruje kada bi ovaj podjebavao nekog sto ovome opet nije godilo jer je shvatio da jedan dio kontrole nad Sadikom izgubio.
Sadika ce amidza Edhem zaposliti u gradjevinskoj firmi, moljakanjem direktora pozivajuci se na Sadikovog rahmetli oca na sta je ovaj na kraju popustio. I to zaposlenje bice presudno u Sadikovom zivotu. Sadik jeste bio lijep, Sadik jeste znao da zavede djevojku ali to nije trajalo dugo. Nijedna nije htjela da joj vec treci-cetvrti dan veze Sadik udara pedagoske samare iako to nije bilo nista neuobicajeno u to vrijeme. To ga je Ridvan nasavjetovao da tako treba a Sadik je bio poglup da kriticki razmislja pa je slijepo slusao Ridvana. ”Ako ti ne znas zasto, zna ona sigurno. A i treba, da zna da nebi nesto zabrljala. Zensko ti je tri dana starije od sejtana bolan” govorio je Ridvan ispijajuci jeftin konjak po kafanama a Sadik se smjeskao i slusao ga.
I kako to biva u gradjevinskim preduzecima, vec treci mjesec po zaposlenju, Sadika su poslali na teren u jedan manji bosanski gradic gdje se gradila nova skola jer je stara bila prilicno ostecena nakon poplave. Tu ce Sadik upoznati Rasemu, visoku, lijepu crnokosu i rumenu djevojku, bujnih grudi i crnih ociju kao ugljen. Rasema je bila sedmo dijete od njih osmero a kako je bila jedino zensko celjade, valjalo joj se brinuti o kuci nakon majcine smrti. Rasema je htjela vise od toga i Sadik joj se cinio kao prava prilika da promijeni svoj zivot, bjezeci iz male kasabe gdje su je ionako svi znali a i ona svakog. Znala je da nacelnik opstine ima ogroman ben iznad straznjice, da lokalni pekar svaki put kad dozivi orgazam njisti kao konj i da berber najvise voli pojesti peceno pile netom nakon seksa, da se kako kaze ”povrati nazad u zivot”. Naravno, nista od ovoga Sadik nije znao i Rasema je mislila da je tako najbolje jer sto manje zna, bolje ce se osjecati. Nakon zavrsenog posla na terenu, vratio se kuci majci Mujesiri. U jednoj ruci je nosio crnu sportsku torbu sa licnim stvarima a u drugoj ruci je drzao Raseminu ruku. Pojavivsi se, rekao je svecano ”Mati moja, ovo je tvoja snaha Rasema”. Mater je u cudu gledala, sjela na drvenu klupu ispred kuce, proucila nesto, zatim ustala i poljubila snahu i sina.
Zvuk automobila koji je dolazio u sokak prenu Sadika iz sjecanja. Bacio je ispusenu cigaru na tlo, zgazio cipelom i ustao. Bordometalik Toyota Corolla sa austrijskim tablicama se zaustavi ispred kuce. Iz auta izadje visoka crnokosa djevojka, zastade pored auta, ne zatvarajuci vrata, gledajuci sokirano u Sadika. Sadik polako podje prema njoj drhteci.

[smajlic]

@Ommadawn a drugi dio?

[Ommadawn]

@Ommadawn a drugi dio?

Stani ba, nisu procitali ni prvi dio yebem ga ja...
Ne mere sve odma´... Ne sastavljamo Stojadina.

[smajlic]

@Ommadawn a drugi dio?

Stani ba, nisu procitali ni prvi dio yebem ga ja...
Ne mere sve odma´... Ne sastavljamo Stojadina.

pa jesam ja a oni sporo citaju

[Ommadawn]

Stani ba, nisu procitali ni prvi dio yebem ga ja...
Ne mere sve odma´... Ne sastavljamo Stojadina.

pa jesam ja a oni sporo citaju

Zamisli da prave most tamo na "Pilani", da bi se moglo proci uz Cicerovac u jagode i kupine. I sastavljena konstrukcija ali treba materijala za pokriti most, plus zeljeza za ogradu. Kamion sa daskama zaglavio kod Dobrog Polja jer je blokiran put zato sto je autobus iz Niksica uradio u kravu a kamion sa zeljezom za ogradu jos nije krenuo iz Zenice. Moze li se most napraviti? Ne moze. Moze li ko preci preko rijeke? Moze probati samo budala koja ne zna koliko je Krupica hladna.

[Danny]

@Omma .. imas li ovo u audio verziji, procitao sam dio samo

[smajlic]

citaj nam omma

[Ommadawn]

Hej, dosta sto moram citati ucenicima (jer jadni imaju disleksiju a trude se stvarno, dusa me za njima boli) jos trebam i vama na mikrofon snimati se?
Citajte yebo ga grom, kad ste mogli citati Franca Bevka mozete i ovo.

[Danny]

Hej, dosta sto moram citati ucenicima (jer jadni imaju disleksiju a trude se stvarno, dusa me za njima boli) jos trebam i vama na mikrofon snimati se?
Citajte yebo ga grom, kad ste mogli citati Franca Bevka mozete i ovo.

jesi lijen

[Ommadawn]

Drugi dio

Prisao je na pola puta do Toyote Corolle sa austrijskim registracijama, pored koje je stajala visoka djevojka, naslonjena na vozaceva vrata, gledajuci gotovo zbunjeno u njega. A onda kao da mu je ponestalo snage, pa je uzdahnuo duboko a bol u prsima ga je probadala kao uzareni noz. Stao je, pa pogledao u desnu stranu svog sokaka vidjevsi plavi Passat kako polako dolazi i skrece u Sulejmanovo dvoriste.
Sa suvozaceve strane Toyote, izasla je sredovjecna visoka zena, sa naocalima od pozlacenog okvira i zatamnjenih stakala, gledajuci gotovo sokirano u visokog covjeka, kako stoji na sred sokaka i drzi se jednom rukom za grudi, tesko disuci i tresuci se kao kakva stara masina. Iz Passata u Sulejmanovom dvoristu izasli su covjek i zena i vidjevsi sav taj prizor, zastali su gledajuci. A onda, bas kao da je neko sve ovo najavio, balkonska vrata na Smajinoj kuci su se otvorila i kroz njih je izasla starija zena sa dugom sarenom suknjom, crnom majicom kratkih rukava na kojoj su izblijedila stilizirana slova ”Metallica” i slike clanova tog benda, Jamesa Hetfielda, Jasona Newstedta, Larsa Ulricha i Kirk Hammeta, frckave kose ofarbane u tamno crveno – ne zato sto je bila fan Metallice niti je imala pojma ko su nego sto je tu majicu zaboravio sin njenog brata medju prljavim vesom prije nekoliko godina kada je bio u posjeti . Vidjevsi prizor na sokaku, usla je brzo u kucu, vrativsi se ponovo nazad ali ovaj put sa muskarcem odjevenim u plavo radno odijelo, noseci do pola ispusenu cigaretu medju prstima. Smajo i Kimeta, stojeci na balkonu svoje kuce, te Sulejman i Hatidza, stojeci pored svog Passata karavana sa svedskim tablicama su zadnji put gledali glavne aktere ove scene jednog suncanog septembra 1990 godine.
Nedugo nakon sto se Sadik ozenio Rasemom, ona je zatrudnjela i mjesecima nakon sto je pretpjela muke, svekrvino i komsijsko nagadjanje da li ce dijete biti musko ili zensko te kako ce se zvati – u novoizgradjenom porodilistu na svijet donijeti musko dijete. Vrlo brzo ce se pokazati da dijete nije bas najzdravije i da ce i pored nadljudskih napora doktora Karla Sverdla da ga spasi, ono preminuti vec treci dan po rodjenju. Tad ce Rasemu spasiti medicinske sestre Ivanka i Meliha, posto je pokusala da skoci kroz prozor bolnice na vrhu brda a Sadik ce zajedno sa Ridvanom sjesti u tamno zeleni Austin 1300 parkiran ispred bolnice i odvest se u nepoznatom pravcu. Naci ce ga nakon tri dana amidza Edhem u kafani izvan grada, onoj istoj u kojoj je dobio batine od Bojana karatasa iz Beograda i pokusati da ga odvoji od stola, na sta ce ga Sadik odgurnuti. A onda ce amidza, uz pomoc konobara, dici Sadika od stola, na sto ce ovaj bezuspjesno pokusati da se brani, shvativsi na kraju da mu je alkohol oduzeo snagu kakvu inace posjeduje. ”Hajde sine, valja ti dijete zakopati danas, pricao sam sa hodzom i sve ugovorio” govorio je amidza Edhem i uputio bijesan pogled Ridvanu koji se zlokobno cerekao. Edhem ce pijanog Sadika ugurati u bijelog Ficu u kojem ga je za volanom cekao Smajo i odvesti kuci ne bi li se Sadik bar malo otrijeznio. Dzenaza je obavljena kako to i prilici, sa rodbinom i komsijama koji su tada vidjeli kako se jedan covjek moze za kratko vrijeme otrijezniti i omeksati toliko da place kao sto bi plakalo dijete koje upravo sahranjuje, da je kojim slucajem ostalo zivo.
Uslijedit ce dvije godine nakon toga i u te dvije godine ce se dosta toga i promijeniti. Sadika ce sef poslati u Sarajevo na teren nekoliko mjeseci sto ce uticati na njega jos vise. Bilo je to godinu dana prije Olimpijade koja je najavljivana i gdje ce Sadik upoznati Zuhdiju, Dzevdu, Zokija, Mirsu i Zijada koji ce mu uzeti skoro cijelu platu isti dan nakon sto je Sadik primio, uz pomoc karata. A onda ce, vidjevsi da su naletjeli na levata sa kojim se bas i nije najpametnije zajebavati ali se zato moze prevariti, skontati da su dobili izvor dobrog prihoda, makar i za kratko vrijeme. Uz Sadika ce oni navuci jos par slicnih jadnika od kojih ce se Sadik takodjer okoristiti, dijelivsi s ozloglasenom petoricom tal. Njih ce medjutim jednu vecer u zadimljenoj sobi na Mihrivodama iznenaditi dva milicionera ciji ce pendrek Sadik izbjeci pukom srecom jer je par minuta prije izasao u vanjski klozet da sere. Od tada ih Sadik nece vise vidjeti ali ce nastaviti drzati karte u rukama, igrati barbut, ispunjavati Loto listice, sanjajuci da ce jednog dana ostvariti velike novce. Sta ce sa njima uraditi i ako ih dobije, Sadik nije razmisljao. Vrativsi se iz Sarajeva, Sadik vise nece biti isti. Za to vrijeme je amidza Edhem pokusavao na sve nacine da zaposli Rasemu ali bezuspjesno. Rasema je prvih mjeseci nakon poroda i smrti novorodjenceta sutjela i gledala u prazno, jeduci samo suh hljeb i pijuci vodu. Nisu tu pomogle ni hodzine posjete, niti odlasci sa svekrvom kod Camile da joj salije stravu, niti travari koji su pouzdano znali od koje trave da skuha caj koji ce pomoci da se Rasema ”vrati sebi”. Ona bi i dalje samo sutjela, bez ikakvog izraza na licu, gledajuci svijet oko sebe kao da on i ne postoji i da je to sve samo neka treca dimenzija u kojoj se ona nasla i iz koje ne moze i ne zeli izaci. A onda je jednog dana izasla iz kuce u crvenoj kucnoj haljini koju joj je na poklon donijela komsinica Dervisa kada se udala za Sadika i krenula niz sokak. Edhem je vidio i krenuo za njom, bojeci se da ne skoci sa mosta u rijeku, nabujalu nakon pustanja hidrocentrale cetrdesetak kilometara uzvodno. Ali Rasema je presla preko mosta i ne pogledavsi rijeku i nastavila putem koji je vodio prema centru grada. Dosavsi do ogromnog platoa ispred robne kuce, zastala je i okrenula se oko sebe razrogacenih ociju, bas kao da se upravo probudila iz dubokog sna. Ljudi oko nje su je gledali bas kao sto se gleda neko ko se u grad usudi doci u crvenoj kucnoj haljini i smedjim plasticnim papucama napravljenim u Jugoplastici u Splitu. Rasema je tako stajala i gledala oko sebe, osjecajuci kako joj nesto pada sa glave, neki ogroman teret koji je nosila svo ovo vrijeme i disala duboko, kao da je upravo izronila iz dubine mora i sad hvata dah. Pazljivo, korak po korak, prisao joj je Edhem i uzevsi je za podlakticu, gotovo ocinski blago rekao ”Hajde kceri moja, idemo kuci” na sta se Rasema okrenula, osmjehnula i rekla ”Dragi amidza, osjetis li ti da ovdje mirise lipa?” Bile su to prve Rasemine rijeci nakon duzeg perioda sutnje a Edhem je uzdahnuo duboko, i taman da izusti ”Kakva bona lipa” pa se u zadnji cas predomisli i rece ”Ako mirise na lipu, znaci da ce uskoro kisa”. Rasema se tad okrenula i rekla ”Uh dragi amidza, hajmo kuci da ne pokisnemo” te krenula istim putem odakle je i dosla a Edhem se trudio da je prati sto mu i nije bas islo najbolje jer je nekoliko kilometara vec prepjesacio brzo i valjalo mu se isto toliko i vratiti.
Rasema je od tada bila bolje. Edhem je pokusao na razne nacine pronaci joj posao jer nikakva primanja nisu stizala od Sadika ali uzalud. Ono malo penzije sto je ostalo od Sadikovog oca, jedva da je pokrivalo racune za vodu i struju a za ostalo nije bilo ni zute banke. Rasema je ubrzo shvatila prevaru svjetala velikog grada i da joj je ovdje gore nego sto joj je bilo u njenoj kasabi jer da je ostala tamo, sad bi makar bila sluzbenica u opstini, ako ne i sekretarica u skoli a ovdje vrijeme provodi ispred stare kuce, zajedno sa svekrvom koja joj je sve vise isla na nerve sa svojim pricama iz drugog svjetskog rata, svom rano izgubljenom muzu, sinu jedincu koji joj je bio jedina sreca u zivotu i amidzi Edhemu koji se toliko brinuo o njima, jednako kao i o svojoj porodici. A onda je jednog dana mahalom prosla vijest da je sef obliznje prodavnice, smjestene blizu mosta, objavio konkurs da trazi prodavacicu. Rasema se nasminkala i obukla svoju najljepsu suknju koju joj je donio brat kada je prvi put dolazio iz Austrije, te bijelu bluzu koju je malo raskopcala da bi se vidjele njene bijele grudi i uputila se ravno prema prodavnici sa velikim prozorima i zeljeznim vratima oblozenim do pola staklom a od pola aluminijskim limom. Usla je unutra, vidjevsi sefa, procelavog brkatog covjeka sa olovkom za uhom, odjevenog u bijeli mantil i upitala da li slucajno nemaju cokoladu za kuhanje, treba joj za kolace. Brko je pogledao, okrenuo se prema polici iza pulta, poceskao se po tjemenu, nasao cokoladu, predao joj i nasmijesio se ”Hoces…hocete..jos nesto” na sta se Rasema gledajuci ga ravno u oci glasno nasmijala ”ma hocu ja puno toga al nema. Za sad je dobra i ova cokolada. Od nje cu da pravim jedan dobar kolac. Dobila sam…..hihi…jedan dobar…hihih…recept” govoreci tako i naginjuci se malko naprijed preko pulta, tako da su joj se grudi zategle i a brkin pogled se na njima fiksirao. A onda je Rasema sporo, gotovo sapcuci, rekla ”Cujem…trazite…novu uposlenicu ovdje… Eto…ja sam…prije…radila…u prodavnici…pa znam dosta toga…hihihi” na sta je brko, ne skidajuci pogled sa njenih sisa rekao ”D…dd..da, da, trazimo, trazimo… Pa eto…. Mo…mogu ja pop…popricati sa sefom…dajte vi meni samo vase podatke pa eto…mozemo” na sta ga je Rasema prekinula ”Da vam dam, ha? A sta da vam dam?” I tu se brko zbunio jos vise ”Pa pi..ovaj…po…podattke…”. Rasema se nasmijala na nacin kako se smiju prostituke kada nude robu potencijalnom kupcu, polako uzela olovku zadjenutu iza brkinog uha, papir u koji se umotavao hljeb koji bi taj dan dosao u velikim plasticnim gajbama i na njemu napisala ime, prezime, adresu. Platila je cokoladu, polako krenula prema izlazu, popravila suknju i izasla. Dvije sedmice nakon toga, vec je bila odjevena u bijeli mantilic i nalazila se na drugoj strani pulta, kao zaposlena. Doduse sa manje sminke, manje smijeha ali mnogo marljivog rada.
A onda je iznenada mahalom prosla vijest da je amidza Edhem umro. Bio je mjesec ramazana, suncano i toplo, taman je bio iftar i Edhem je nakon iftara sjeo na seciju uz prozor, zena je donijela kafu i fildzane, nasula mu iz smedjeg emajliranog ibrika kafu u fildzan i sjela prekoputa njega. Edhem je uzeo komad kocke secera, odlomio je, stavio jednu polovicu u i srknuo. Progutavsi prvi gutljaj, uzdahnuo duboko, pogledavsi kroz prozor, ispustio iz sebe kratko ”Jah…” i pao sa secije. Sadik se drugi dan, nakon sto mu je telegramom javljeno da je amidza Edhem umro, vratio iz Sarajeva i prisustvovao dzenazi. Po povratku kuci, gdje su ga cekale uplakana majka i zena, koja je opet bila sretna da ga vidi, Sadik je sjeo na seciju, stavio glavu medju sake i zurio u pod. A onda je nakon pola sata, naglo ustao, obukao jaknu i izasao van.
- Gdje ces bolan? – pitala ga je Rasema
- Odoh…
- Gdje?
- Sta te boli briga gdje – odgovorio joj je skoro osorno
- Sta…? Pa covjece tek si dosao… Tek si amidzu sahranio! Gdje ces? – upita ga Rasema
- Ama boli te K**** gdje cu.
- Ma jesi ti to meni rekao, konju jedan?
- Hbo ti konj mater da ti Hbo – viknu Sadik, te se vrati i otvorenim dlanom puce Rasemu po licu – Ti ces meni govoriti konju! Tebi cu ja polagati racune. Mrs u picku materinu…
Rasema je gotovo sokirana gledala u Sadika koji je odmjeravao pogledom, a onda je digao desnu ruku, pokazao kaziprstom prema ulazu kuce, pogledao je ostro i rekao ”Mars unutra”.
A onda se okrenuo i nastavio dalje sokakom. Slijedece dvije noci Rasema nece oka sklopiti, niti ce rijeci progovarati, ni sa svekrvom, ni sa bilo kim, cak ni u prodavnici kada je budu pitali da im na pult stavi ono sto zele da kupi, cak ni koliki ce iznos morati da plate. Sadik ce se treci dan pojaviti zajedno sa Ridvanom u tamno zelenom Austinu 1300 ispred kuce.

[storm]

Hej, dosta sto moram citati ucenicima (jer jadni imaju disleksiju a trude se stvarno, dusa me za njima boli) jos trebam i vama na mikrofon snimati se?
Citajte yebo ga grom, kad ste mogli citati Franca Bevka mozete i ovo.

A gdje Bevka nađe

Odlična priča

[Ommadawn]

Hej, dosta sto moram citati ucenicima (jer jadni imaju disleksiju a trude se stvarno, dusa me za njima boli) jos trebam i vama na mikrofon snimati se?
Citajte yebo ga grom, kad ste mogli citati Franca Bevka mozete i ovo.

A gdje Bevka nađe

Odlična priča

Yebo mu ja majku, umalo batina od starog ne dobih kad sam imao šest godina.
Stariji rođak rekao tetki “Mama pročitao sam onu knjigu o Titu” a ja “Ma yebo vas više taj Tito!! Samo Tito, Tito, Tito!!”
Tišina se nožem mogla sjeći, pa kad onda stari “Yebem ti mater da ti yebem, đe’š psovat Tita, ho’š da zaglavim zatvora zbog tebe! Čim kreneš u prvi razred ima da i ti čitaš tu knjigu, jel jasno?”.
Hajd pročito sam ja knjigu, nije to bilo teško al sve mi nekako nevjerovatno o čemu se tu pisalo.

Da mi je makar stari bio komunista, pa ni pola jada nego ih mrzio.