Forumaši pišu...

[Digla_da_kreči]

Poezija ili proza, svejedno. Pisite o svojim ljubavima i zanosima, sreci ili unutarnjim nemirima... Stihovima koje niko nece razumjeti.

Samo pisite...

[Digla_da_kreči]

Iščekivanje


vrijedilo bi dane
obojiti nadahnućima
osjenčiti nemire duše
i skicirati nagovještaje ljepote
kada dolaziš

vrijedile bi noći besane
nedovršeni snovi u njima
i pogledi u nebo gdje me vode staze
za samo jedan ukus beskonačnosti
moga bitisanja

vrijedilo bi čekati te
tamo negdje niz ulicu
da ti potrčim u susret
i da hodamo zajedno
poljima našim nebeskim

[medvjed23]

Prinježnjeni


u noći lahor te iz snova prene
pa te povede ka krevetu mome
gdje slatko ljubiš me, jer znaš da to me
čuva od žalobe – te moje sjene

na mojim bedrima bedro je tvoje
i kose tvoje mi poprsje krase
tišine puni smo, jer sve već zna se
najljepše duše su tkane za dvoje

umjesto riječi smo dodira more
rasuli čitavim kosmosom našim
blistaju kapljice satima, kasnim

niz prozor padaju grimizne store
još neće dati da budi me sunce
još malo snivaću s tobom vrhunce

[Digla_da_kreči]

Pribježište


gdje počiva tišina moje misli
satkane od obrisa naše prošlosti
u bojama rane jeseni
što vene na zidu mašte uokvirenih želja

i taj krik mog ludila
što ostavlja trag umorne riječi na jastuku
na kome si položio svoje uspavane snove

probudi me uvojcima kose
zapleti svoje usne po mome licu
ostavi trag strasti na onom skrivenom mjestu
I zakloni me od olujne noći

a kada zagrmi
sklupčaj me u svoj dlan
i nježno preklopi prstima...

[medvjed23]

Luk


u stih mi uđeš, nježna i čista
i vidim jasno, već otprve:
sva je ljepota teksasa ništa
spram luka tvoje te obrve

na istih ruža trnje smo stali
taj vrt se, znadeš, teško plijevi
ja bih te vječno ljubio, ali
suha je usna na kraju cijevi

u isti modri bezdan smo pali
moj pad je, eto, bio brži
zanavijek bih te grlio, ali
drhturi ruka što omču drži

kroz sne mi tvoja ljepota blista
ko može da joj se othrve
kad sve su čari teksasa ništa
spram luka tvoje te obrve

[carobnjak_N]

Neka moja pjesmuckanja :



Latice japanske trešnje (inspirisana filmom "Poslednji samuraj" )

Veliki samurajski ratnik
Satori Keshf
opkoljen sa sviju strana
prilazecim ostricama
krikovima ranjenih
ukratko, bitkom u svoj svojoj snazi i moci
i ludilu poredanom u safove
tako da imaju privid reda
koji se sudara sa drugim "redom"
U sred toga Satori ugleda
jednu laticu tresnje
kako se otkide sa grane
okrenu se na vjetru
nekoliko puta
i onda tiho spusti na travu.
Tad osjeti da ga probode koplje
kroz rebra
Vrijedilo je, pomisli Satori
gledajuci laticu


Želja

Možda nisam tvoj vid
ili bilo koje od čula
Ali ja sam tvoj miris
kojeg stavljaš na grlo
kod vratne žile
ili još bliže
Upijam ti se u kožu
i osjećam ti damar
kako otkucava..

[Fatih]

Pribježište


gdje počiva tišina moje misli
satkane od obrisa naše prošlosti
u bojama rane jeseni
što vene na zidu mašte uokvirenih želja

i taj krik mog ludila
što ostavlja trag umorne riječi na jastuku
na kome si položio svoje uspavane snove

probudi me uvojcima kose
zapleti svoje usne po mome licu
ostavi trag strasti na onom skrivenom mjestu
I zakloni me od olujne noći

a kada zagrmi
sklupčaj me u svoj dlan
i nježno preklopi prstima...

"Stihovima koje niko nece razumjeti"

Svi smo razumjeli.

[SmokingMan]

Meta- stihovi Ok, što da ne. Imaš metafiziku, a što ne bi mogla postojati i meta- knjiženvost.

[medvjed23]

moji stihovi, havana uglazbio.. nisam ih odavno slušo, al noćas mi baš leže..

[John Cleese]

Evo jos jedne

[smajlic]

jele i njen lijepi glasic

[John Cleese]

jele i njen lijepi glasic

A Tejo i joz cruli glume bend

[medvjed23]

tu gore je neruda napiso.. a ovu smo on i ja zajedno, za isti vokalno-instrumentalni sastav



obećavao je bend, šteta što se raspao

[East_side]

Napisano krajem aprila 2017., inspirisano tada friškim razočaranjem:

Bio je sunčan dan, zatim par kišovitih, pao je i snijeg... Trajalo je to mjesecima i svi ti dani su, ipak, imali nešto zajedničko: svakim od njih sam uzaludno, nekom čudnom, teško objašnjivom tvrdoglavošću uporno "uplaćivao listiće" valutom posljednjih zaliha svojih snova (usred "recesije" - kada su se sve rjeđe rađali neki novi), nadajući se "jack-potu" u vidu, makar, sićušne pahuljice njene naklonosti...

Ipak, da ne lažem, takav, neopravdano optimističan (i neskroman?) očekivao sam i više, znatno više od toga...
Možda zbog doslovnog tumačenja zelenog svjetla na semaforu koje ti poručuje "sad slobodno stisni gas!" - doslovno sam tumačio da sve što ima veze s tom bojom simbolizira prolaz, prihvaćenost, odobravanje…

Upravo zbog toga, problem su mi stvarale njene oči (istina, nešto maslinastije) čiji pogled je poput sunca obasjavao onu tamnu "poluloptu" moje stvarnosti i oživljavao vegetaciju tog ‘prostora’ koji se već neko vrijeme ‘odazivao’ na naziv “pustinja”.

I ne znajući, i ne želeći to (ili sam možda samo naivan!?), postala je konstantan, pomalo čak iritantan i dosadan ‘podstanar’ mojih misli, mojih snova, koji su mi djelovali tako realno, dokučivo.
Nagnalo me je to da se postepeno navikavam, pripremam teren za nekoga ko, eto, samo što ne postane aktivni učesnik i “glavni lik” moje svakodnevnice. Sve izraženije sam počinjao svojatati nešto što mi, zapravo, nikada nije ni moglo pripadati...

A ona, kao ona. Rutinski se rješavala mojih pokušaja da dosegnem makar ono slovo “B” od bliskosti sa njom.
Mudro, uz ne baš previse uloženog truda, „saopštila“ mi je kako bi bilo bolje da se probudim iz svog sna. Ne, nije mi to tako rekla. Nije mi zapravo ništa konkretno ni rekla (dajem sebi za pravo da u ovo ne ubrajam nekoliko ‚hladnjikavih‘ rečenica koje ne nose nikakvu smislenu poruku). I tako, ošamaren NIČIM, počeo sam da shvatam ‚koliko je sati.‘

Kao i svaki lijep san, i ovaj je bio lijep dok je trajao, ili još uvijek traje? Ipak je, bio i ostao, samo san.

Svejedno, sada sjedim pored telefona strpljivo čekajući poziv iz bolnice i javljanje da je „upravo preminula“ moja posljednja nada...

[John Cleese]

tu gore je neruda napiso.. a ovu smo on i ja zajedno, za isti vokalno-instrumentalni sastav

https://www.youtube.com/watch?v=xzXcm3nvV6w

obećavao je bend, šteta što se raspao

A ja sam mislio da si ti i ono pisao, zato sam i postavio tu

I hajde sto se bend raspao, nego se raspao i forum

[medvjed23]

zar ti ja ličim na nekog ko piše optimistično?

istina je, sve se rasapada, sve klizi ka entropiji

[medvjed23]

Elem, demanti gornje tvrdnje (formulisane kao pitanje) o optimizmu...


Julsko jutro


budim te poljupcem, odmah do bedra
iz polusna ti se otima uzdah
samoća sipa se iz stijene u prah
dok ljubav blista ti sa srca vedra

pod vjeđom nosim kap mraka iz vijeka
kada bolešljive bili smo sjene
sad kad te volim te kad voliš mene
srca nam prepuna svjetlosti - lijeka

i svaki dan nam je ko jutro julsko
pod tratinčicama prsti spleteni
u zraku putenost, sreća u meni

i ne, to nije tek laskanje puko
kad kažem najdraže sve moje da si
te da volim, volim što rođena si