Džubranov kutak

Autori, djela, odlomci, citati...
Moderator: Heidi
Avatar
SmokingMan
Sleepless FM
Sleepless FM
Reactions: 7686
Postovi: 5634
Pridružen/a: 27 jul 2020, 17:06
Lokacija: Always cheerful, even when i asleep.

Re: Džubranov kutak

Post Postao/la SmokingMan »

Iskra je napisao/la: 10 nov 2020, 14:45 Prekini se smijati ! :hehe

slika
1
1 slika
slika
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Džubranov kutak

Post Postao/la Heidi »

slika
LJEPOTA SMRTI


posvećeno M. E. H.

Prvi dio

Zazivanje


Dajte mi da utonem u san, jer moja duša zatrovana je ljubavlju, i
Dajte mi da počivam, jer moj duh proživio je mnogo dana i noći;
Zapalite svijeće i tamjan oko mog kreveta, i
Prospite latice jasmina i ruža po mom tijelu;
Utrljajte balzam u moju kosu i poprskajte moja stopala mirisom;
Pročitajte što je ruka Smrti upisala u moje čelo.
Dajte mi da počivam u zagrljaju Sna, jer moje otvorene Oči umorne su;
Pustite da lira srebrnih struna protrese i umiri moj duh;
Zvucima harfe i lutnje ispletite koprenu oko mog uvelog srca.
Pjevajte o prošlosti kada ugledate tračak nade u mojim očima, jer
Njezin čarobni smisao mekana je postelja u kojoj moje srce počiva.
Obrišite suze, moji prijatelji, i podignite glave poput cvijeća,
Podignite čela i pozdravite zoru.
Pogledajte nevjestu Smrti gdje stoji poput stupa svjetlosti
Između moje postelje i beskraja;
Zadržite dah i poslušajte primamljivo šuštanje
Njezinih bijelih krila.
Priđite bliže i poželite mi zbogom; dotaknite moje oči nasmiješenim usnama.
Pustite djecu neka uhvate moje ruke svojim mekim i ružičastim prstima;
Pustite starce da polože svoje žilave ruke na moje čelo i blagoslove me;
Pustite djevice neka dođu bliže i pogledaju sjenu Boga u mojim očima,
I neka čuju jeku Njegove volje kako se natječe s mojim dahom.


Drugi dio

Uzlazak

Prošao sam vrh planine i moja duša lebdi
Nebeskim svodom, nesputana, potpuno slobodna;
Ja sam daleko, daleko od vas, prijatelji, a oblaci
Skrivaju brežuljke od mojih očiju.
Doline odjednom su preplavljene morem tišine, a
Usta zaborava proždrla su ceste i kuće;
Prerije i polja nestaju iza bijele prikaze
Što nalik je proljetnom oblaku, žuta poput plamena svijeće
I usijana poput sumraka.
Pjesme valova i hvalospjevi rijeka
Raspršeni su, a glasovi mnoštva pretvoreni u tišinu;
Ne mogu čuti ništa osim glazbe Vječnosti
Što u savršenoj harmoniji je sa željama duha.
Prekriven sam potpunom bjelinom;
Utješen sam; našao sam mir.


Treći dio

Mrtvo tijelo

Izvucite me iz ovog bijelog mrtvačkog pokrova i obucite
U latice jasmina i ljiljana;
Izvadite moje tijelo iz ovog sanduka od bjelokosti i dajte mu
Nek' počiva na jastucima od narančinih cvjetova.
Ne oplakujte me, već pjevajte pjesme o mladosti i veselju;
Ne prolijevajte suze, već pjevajte o žetvi i spravljanju vina;
Ne patite i ne uzdišite, već mi na licu naslikajte svojim
Prstima znamenje Ljubavi i Radosti.
Ne ometajte mir u zraku svojim tužbalicama i opijelom,
Već pustite vaša srca da sa mnom poju o Vječnom Životu;
Ne tugujte za mnom crnom odjećom,
Već odjenite boje i radujte se sa mnom;
Ne govorite o mom odlasku s uzdasima u vašim srcima; približite
Svoje oči i vidjet ćete da s vama sam zauvijek.
Položite me na gomilu lišća i
Ponesite me na vašim ljubaznim ramenima i
Hodajte polako u napuštenu šumu.
Nemojte me odnijeti na prepunjeno groblje da ne bi moj san
Remetio zveket kostiju i lubanja.
Ponesite me u čempresovu šumu i iskopajte mi grob gdje ljubice
I makovi rastu, ni u koju drugu sjenu;
Neka moj grob bude dubok da poplava ne
Odnese moje kosti u otvorenu dolinu;
Neka moj grob bude prostran, tako da sjene sumraka
Mogu doći i sjesti kraj mene.
Svucite s mene svu zemaljsku odjeću i položite me duboko u moju
Majku Zemlju; položite me pažljivo na majčine grudi.
Pokrijte me mekom zemljom, i neka u svakoj grudi budu
Sjemenke jasmina, ljiljana i mirte; a kada narastu
I počnu bujati hranjeni mojim tijelom, oni će
Izdisati miris mog srca u svemir;
I otkrit će suncu tajnu mog mira;
I pratit će s povjetarcem svakog putnika.
Ostavite me stog' prijatelji - ostavite i otiđite na onemoćalim stopalima,
Kao što tišina hoda pustom dolinom;
Ostavite me Bogu i polako se raziđite, kao što cvjetovi
Badema i jabuke raspršuju svoje latice na povjetarcu nisana.
Vratite se radosti vaših nastambi; tamo ćete naći
Ono što Smrt ne može oduzeti vama ni meni.
Napustite ovo mjesto, jer ono što vidite ovdje daleko je od smisla
Zemaljskog svijeta. Ostavite me.
2
1 slika 1 slika
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Džubranov kutak

Post Postao/la Heidi »

slika
1
1 slika
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Iskra
PRObehar
PRObehar
Reactions: 36460
Postovi: 37522
Pridružen/a: 22 jul 2020, 22:18

Re: Džubranov kutak

Post Postao/la Iskra »

Halil Džubran: Sedam ukora

 

Ukorih svoje srce sedam puta!

 

Prvi put: kad se pokušah dočepati
visokoga položaja izrabljujući slabije.

 

Drugi put: kad se pretvarah da sam hrom
pred onima koji bijahu obogaljeni.

 

Treći put: kad, pošto mi bijaše dano da biram,
radije izabrah lagano nego teško.

 

Četvrti put: kad sam, pogriješivši,
tješio sam sebe pogreškama drugih.

 

Peti put: kad bijah poslušan iz straha
tvrdeći da sam jak u strpljenju.

 

Šesti put: kad odizah halju
da bih izbjegao glib života.

 

Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve Bogu
i mišljah da je pjevanje vrlina.

 
1
1 slika
Iskra
PRObehar
PRObehar
Reactions: 36460
Postovi: 37522
Pridružen/a: 22 jul 2020, 22:18

Re: Džubranov kutak

Post Postao/la Iskra »

Drzi li rumenilo jutra

Drzi li rumenilo jutra
srce noci
cvrsto na svojim grudima?
Brine li se more
o mrtvima u svojim dubinama?
Poput zore
uzdise se moja dusa,
neoklopljena i nevezana.
Poput neumornog mora
ponire moje srce
u moje dubine,
u potonule olupine
brodovlja i zemlje.
Ne lijepim se na ono
sto se lijepi za moje pete.
Hranim se letom
u nedokucive visine.
0
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Džubranov kutak

Post Postao/la Heidi »

Čovjekova himna

Bio sam
i bit ću
i takav ću biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

Mjerio sam daleke prostore
beskraja
i uspeo se u svijet snova
do samoga izvora svjetla
letjeh uvis.
No pogledaj me
Rob sam materije

Osluškivao sam učenje Konfucija.
i ispitivah brahmansku mudrost
sjedio sam pored Bude ispod drveta spoznaje.
No pogledaj me.
Sapleten sam u nevjeri i neznanju

Zatekoh se na Sinaju
kada se Bog ukaza Mojsiju.
Na Jordanu doživjeh čuda Nazarićanina
i u Medini slušah učenje arapskog proroka.
No pogledaj me.
Ja sam žrtva sumnje.

Sopstvenim očima gledah
moć Babilona.
Slavu Egipta i veličinu stare Grčke.
No moje oči su odgovorne
pred bijedom njihovih dijela.

Bijah kod čarobnjaka endorskog
sveštenika asirskih i proroka palestinskih
i ne prekidah pjevati o stvarnosti.

Učih o mudrosti indijskoj.
Stekoh majstorstvo u pjesništvu
što izvire iz srca arapskoga
slušah muziku zapadnih naroda
i uprkos tome još sam slijep i ništa ne vidim
moje uši su gluhe i ne propuštaju glas.

Pretrpjeh tiraniju nezasitih osvajača.
Tlačenja despotska
sužanjstvo raznih moćnika.
I uprkos tome još sam jak
i borim sa s danima svoga postojanja.

Sve to čuh, vidjeh i trpjeh
iako sam još u uzrastu djetinjem.
Ali kroz skora djela mladalačka
ostariću i ostvariti savršenstvo
i potom se vratiti Bogu.

Bio sam
i jesam
i takav ću biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.


0
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Džubranov kutak

Post Postao/la Heidi »

O noći


slika


O, Noći što pripadaš ljubavnicima, pjesnicima i maštarima! O, Noći silueta, duhova i sjeni!

O, Noći čežnje, ljubavi i uspomena!

Ti, svemoćna Noći, što stojiš između patuljastih oblaka zapada i jutarnjeg svitanja, što oponašaš oštricu straha, što se mjesecom ovjenčavaš, što se u ruho mira odijevaš, što s tisuću očiju u dubine Života gledaš, što s tisuću ušiju osluškuješ zvuke Smrti i Ništavila!

Ti si tama koja nam nebeska svjetla pokazuje, dok je Dan svjetlost što nas u zemaljsku tamu gura.

Ti si nada koja nam oči otvara pred divotom Beskraja, a Dan je obmana što nas kao slijepce vodi svijetom normi i ograničenja.
si pokoj koji nemušto saopćava tajne živih duša što hode nebeskim visinama, a Dan je buka koja ne da mira dušama onih što se predaju svojim željama i strastima.

Ti si pravednik koji svojim snenim krilima izjednačava snove nejakih sa željama moćnika.

Ti si samilosnik koji nevidljivim prstima sklapa oči nesretnika i srca im uznosi u svijet manje surov od ovoga svijeta.

U tvoje plave skute ljubavnici toče svoje dahtanje; na tvoje nevidljive noge, uz kapi rose, samotnici liju suze; na tvoje dlanove što mirišu na doline tuđinci polažu svoje čežnjive uzdahe. Ti si sugovornik ljubavnicima, druželjubiv prema samotnicima, prijatelj tuđincima i osamljenima.


Pod tvojim okriljem bujaju osjećaji pjesnika, na tvojim plećima uznose se srca proroka, u tvojim vlasima trepere umovi mislilaca. Ti prišaptavaš pjesnicima, ti si nadahnuće prorocima i inspiracija misliocima.

Kada mi ljudi dosadiše i kada mi se oči zamoriše gledajući lice Danje, zaputih se u daleka polja gdje borave sjene minulih vremena.

Tamo se zaustavih pred jednom tamnom, lelujavom prilikom što na tisuću nogu ide dolinama, planinama i ravnicama.

Tamo sam netremice gledao mračne oči, slušao lepet nevidljivih krila, osjećao dodire mira, odvažno stajao pred strahotama tame.


Tamo sam tebe vidio, Noći, kao divnu i zastrašujuću siluetu uspravljenu između zemlje i neba, ogrnutu oblacima, opasanu maglama, podrugljivu prema suncu, prezrivu prema Danu, podsmješljivu prema krijeposnicima što bdiju nad idolima, srditu na kraljeve što snivaju u svili, zagledanu u lica lopova, brižnu nad dječjim posteljama, zaplakanu za osmijehom posrnulih žena, nasmijanu zbog plača ljubavnika, u ruci držiš srca velikih ljudi, a nogama gaziš duše neznatnih.

Tamo sam te vidio i ti si mene vidjela, Noći. Tvoja strahota mi bješe roditelj i ja bijah tvoje čedo, kao sanjar; iščezoše svi zastori među nama; s lica nam se strgoše velovi izvjesnosti i slutnji; ti mi saopći svoje tajne i namjere, a ja tebi svoje želje i nadanja; potom se tvoja strahota preobrazi u pjesmu umilniju od šaputanja cvijeća; a moje strahovanje postade radost dragocjenija od spokoja ptica; ti me k sebi uze i sebi na ramena posadi te mi se uši osposobiše za Čuvenje, usne za Kazivanje, srce za Ljubav kakvu ljudi ne poznaju i za Mržnju drugim ljudima stranu; onda mi ti prstima dotače misao te mi misli potekoše poput hitre, raspjevane rijeke što odnosi svelo raslinje; duh mi svojim usnama poljubi te mi duh zaigra poput raspaljene iskre što pali sasušeno drveće.

Drugovah s tobom, o Noći, sve dok ne postadoh na tebe nalik; uz tebe se privijah sve dok se moje želje s tvojima ne izmiješaše; voljeh te sve dok se moje biće ne pretvori u tvoje naličje. Zato su u mojoj duši sjajne zvijezde koje uvečer ljubav rasijava, a ujutro ih ubiru nemiri. Zato mi je u treperavom srcu mjesec što hita, čas kroz nebesko oblačje, čas prostranstvom prepunim snova u pohodu. Zato je u mome uvijek budnome duhu spokoj što objavljuje tajne zaljubljenih i što odjekuje molitvama krijeposnika. Oko glave mi čarobna koprena koju cijepaju roptaji samrtnika, a ponovo je sastavljaju pjesme onih što ženama ljubavne stihove pjevaju.

Ja sam poput tebe, Noći. Pred ljudima se uznosim jer se s tobom poistovjećujem, a oni se ponose jer se s Danom uznose.

Ja sam nalik na te i oboje se, nedužni, okrivljujemo. Ja sam nalik na te snovima, karakterom i ponašanjem.

Ja sam nalik na te, makar me jutro i ne ukrašavalo ružičastim zrakama. Ja sam nalik na te, makar i ne bio opasan maglama.

Ja sam noć raspojasana, svud prisutna, mirna, uzbudljiva; mojoj tami nema početka i mojim dubinama nema kraja; dok se drugi dižu hvatajući se radosti svjetlosti, moj se duh priklanja tugama u tami.

Ja sam poput tebe, o Noći, i dokle živim moje jutro neće doći.
1
1 slika
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Iskra
PRObehar
PRObehar
Reactions: 36460
Postovi: 37522
Pridružen/a: 22 jul 2020, 22:18

Re: Džubranov kutak

Post Postao/la Iskra »

988adf71beac47a9e79a132f97ef0bdc--poems.jpg
0
Nemaš dopuštenje za pregledavanje privit(a)ka dodan(og)ih postu.
Iskra
PRObehar
PRObehar
Reactions: 36460
Postovi: 37522
Pridružen/a: 22 jul 2020, 22:18

Re: Džubranov kutak

Post Postao/la Iskra »

Khalil-Gibran_Pjesma-cvijeta.jpg
1
1 slika
Nemaš dopuštenje za pregledavanje privit(a)ka dodan(og)ih postu.
Avatar
SmokingMan
Sleepless FM
Sleepless FM
Reactions: 7686
Postovi: 5634
Pridružen/a: 27 jul 2020, 17:06
Lokacija: Always cheerful, even when i asleep.

Re: Džubranov kutak

Post Postao/la SmokingMan »

Tada Almitra ponovo progovori, rekavši: A šta o braku misliš, učitelju? On odvrati riječima: Zajedno ste rođeni i zajedno ćete vječno ostati.
Zajedno ćete biti kada vam bijela krila smrti dane rasprše. Da, zajedno ćete biti i u tihom božjem pamćeju.

Ali neka bude prostora u vašoj zajednici. Neka vjetrovi nebeski plešu među vama. Volite se, al’ ne mojte da vas ljubav sputa: nek radija bude nemirno more među obalama vaših duša.
Pehare jedno drugom punite, al’ nemojte iz istog piti. Hljeba jedno drugom nudite, al’ nemojte od istog jesti. Zajedno plešite i pjevajte, te I radosni budite, ali neka svako od vas jedno bude, kao što jedna je svaka žica laute, iako istom muzikom trepere. Darujte svoje srce, al’ ne u posjed jedno drugom. Jer jedino ruka života obuhvatiti može vasa srca .

I zajedno stojite, ali ne odveć jedno drugom blizu: Jer stubovi hrama odvojen ostoje, a hrast i čempres ne rastu u sjenci jedno drugom.


Halil Džubran - Prorok / O braku
1
1 slika
slika
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Džubranov kutak

Post Postao/la Heidi »

IZMEĐU NOĆI I JUTRA

Budi tiho, moje srce,
Jer svemir te ne može
Čuti; budi tiho, jer eter je već
Prepun krikova i jauka, i ne može
Prenijeti tvoje pjesme i hvalospjeve.

Budi tiho, jer noćne sablasti
Neće se obazirati na šaputanje o
Tajnama tvojim; niti će povorke iz
Mraka zaustaviti se pred tvojim snovima.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane,
Jer onaj ko strpljivo iščekuje jutro
Zasigurno će ga sresti, i onaj ko ljubi
Svjetlost, biti će od svjetlosti voljen.

Budi tiho, moje srce, i poslušaj moju
Priču; U snu vidjeh slavuja
Kako pjeva na ždrijelu užarenog
Vulkana, vidio sam ljiljan kako podiže
Svoju glavu iz snijega, nagu huriju
Kako pleše između grobova, i
Djetešce gdje se igra s lubanjama
Smijući se.

Sve ove slike vidjeh u snu, a
Kada sam otvorio oči i pogledao oko
Sebe, vidio sam vulkan kako još uvijek bijesni,
Više nisam čuo pjesmu slavuja;
Ne vidjeh ga više da leti.

Vidio sam nebo kako raspršuje snijeg
Poljima i dolinama, i kako skriva
Pod bijeli pokrov mrtva tijela
Ljiljana. Vidio sam nizove grobova u
Njihovoj vječnoj tišini, ali niko nije
Plesao niti se molio između
Njih. Vidio sam lubanje na gomili, ali
Nije bilo nikoga tamo da se smije.

Budan, vidjeh samo jad i žalost;
Šta se dogodilo s radošću i ugodom
Iz mojeg sna? Kuda je otišla ljepota
Mog sna, kako li su one slike mogle
Nestati?

Kako duša može strpljiva biti dok joj san
Ne vrati sretne utvare nade i
Žudnje?

Obrati pažnju, moje srce, i čuj moju priču;
Još juče moja duša bila je poput starog
I čvrstog stabla, korijenja uraslog u
Dubine zemlje, i grana što su dosezale do Boga.
Moja duša cvala je
U proljeće, rodila plodovima u ljeto, a
Kada bi jesen došla sakupio bih plodove
Na srebrni pladanj i položio ga na
Put gdje pješaci hode; svi
Koji prolaziše s veseljem bi se ponudili i
Nastavili svojim putem.

Kada je jesen prošla, i utopila
Svoju razdraganost u moru jadikovki i žalosti,
Pogledao sam svoj pladanj; nađoh još
Jedan preostali plod, uzeh ga i stavih
U usta; tada otkrih da je gorak kao žuč,
Kiseo poput nedozrelog grožda, i rekoh
Sebi: "Jao meni, jer stavio sam
Prokletstvo u usta ljudi, i bolest
U njihova tijela. Šta si učinila,
Moja dušo, sa slatkim sokovima koje
Tvoje korijenje crplo iz zemlje, s
Miomirisom kojeg si udisala s
Neba?" U gnjevu sam iščupao snažno
I staro stablo moje duše, zajedno sa
Žilavim korijenjem, iz dubina
Zemlje.

Iščupao sam ga iz prošlosti, oduzeo
Mu sjećanja na tisuću
Proljeća i tisuću jeseni, i
Posadio sam stablo moje duše na drugo
Mjesto. Sada je bilo u polju daleko od
Staze Vremena; njegovao sam ga danju
I noću, govoreći u sebi: "Budnost
će nas dovesti bliže zvijezdama."
Napajao sam ga krvlju i suzama, govoreći:
"U krvi je začin, a sladilo je u suzama."
Kada se proljeće vratilo,
Moje drvo ponovno je procvalo, a u ljeto
Rodilo je plodovima. U jesen sam sakupio
Sve dozrele plodove na zlatni pladanj i
Ponudio ga na javnom puteljku; ljudi su
Prolazili ali niko ne poželi moje plodove.

Tad uzeh jedan plod i prinesoh ga
Usnama; bio je sladak kao med,
Krepak kao vino babilonsko i
Mirisan poput jasmina. Uskliknuo sam,
Govoreći: "Ljudi ne žele primiti
Blagoslov u svoja usta, niti istinu u
Svoja srca, jer Blagoslov je sin
Suza, a Istina je kćerka krvi."

Otišao sam iz tog ogavnog grada da bih sjeo
U sjenu usamljenog stabla moje duše, u
Polje daleko od puteljka života.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane;
Budi tiho i prati moju priču;
Još jučer moje misli bijahu barka što
Plovi uzburkanim morem, koju vjetrovi
Bacahu od jedne zemlje do druge.
U mojoj barci nije bilo ničeg osim sedam
Vrčeva napunjenih duginim bojama; i dođe
Trenutak kada postadoh umoran od lutanja
Površinom morskom, i rekoh
Sebi: "Vratit ću se s praznom
barkom mojih misli u luku na
otoku gdje sam rođen."

Pripremao sam se bojeći svoju barku žuto
Poput zalaska sunca, zelenom poput srca
Proljeća, modro poput neba, crveno
Poput anemone. A na jarbolu i
Na kormilu nacrtao sam čudne figure
Što plijenile su pažnju i zbunjivale
Oko. Kada sam završio svoj posao, barka
Mojih misli doimala se kao proročanska vizija,
Ploveći kroz dva beskraja;
Morem i nebom.

Ušao sam u luku na otoku gdje sam
Rođen, a ljudi su pohrlili meni u susret
Pjevajući i veseleći se. I pozvalo me
Mnoštvo da dođem u grad;
Prebirali su po svojim instrumentima
I udarali u svoje tamburine.
Ovakvu dobrodošlicu doživio sam jer je moja
Barka bila prekrasno ukrašena, ali niko
Nije ušao i vidio unutrašnjost
Barke mojih misli, niti je iko pitao
Što sam donio s dalekih mora. Niti su
Mogli vidjeti da sam doveo nazad svoju
Barku praznu, jer ih je njezin sjaj
Učinio slijepima. Na to
Rekoh u sebi: "Odveo sam
ljude s pravoga puta, i sa sedam vrčeva s
bojama prevario njihove oči."

Zatim sam se ukrcao na barku
Svojih misli i ponovo otplovio. Posjetio
Sam Istočne otoke i sakupljao
Mirisnu smolu i sandalovinu, pohranio ih
U svoju barku ... Lutao sam
Zapadnim otocima i donio bjelokost, rubine,
Smaragde i drugo rijetko kamenje ... Putovao
Sam Južnim otocima i donio sa
Sobom krasne štitove, sjajne
Mačeve i koplja i sve
Vrste oružja ... Napunio sam
Barku mojih misli najbiranijim i
Najdragocjenijim stvarima na svijetu;
Vratio sam se u luku na otoku gdje sam
Rođen, govoreći: "Ljudi će me opet
veličati, ali ovaj put s pravom, i
ponovo će me pozvati da dođem u njihov
grad, ali sada zasluženo."

kada sam pristao u luci, niko mi
Ne dođe u susret ... Hodao sam ulicama
Svoje negdašnje slave, ali niko ne podiže
Pogled prema meni ... Stajao sam na tržnici
Vičući ljudima o blagu u mojoj
Barci, a oni su me izrugivali ne
Shvativši me ozbiljno.

Vratio sam se u luku malodušan,
Razočaranog i zbunjenog srca.

Kada sam se bolje zagledao u svoju barku,
primijetio sam ono što nisam vidio tokom mojeg
Putovanja, i uskliknuo: "Morski
valovi izbrisali su boje i
figure s moje barke i učinili da izgleda
poput kostura." Vjetrovi i morska pjena
Zajedno s užarenim suncem izbrisali su
Blistave boje i moja je barka sada izgledala
Kao pohabano odijelo. Nisam mogao
Zamijetiti ove promjene sjedeći sred blaga,
Jer su mi unutrašnje oči oslijepile.
Bio sam sakupio najdragocjenije stvari na
Svijetu i pohranio ih u škrinji što pluta
Na vodenoj površini; vratio sam se
Mojem narodu, ali oni su me odbacili
Ne želeći me vidjeti, jer njihove oči bijahu očarane
Ispraznim, svjetlucavim predmetima.

Ne želeći me vidjeti, jer njihove oči bijahu očarane
Ispraznim, svjetlucavim predmetima.
U tom času napustio sam barku svojih misli i
Krenuo u Grad Mrtvih, sjeo
Između urednih grobova, razmišljajući o
Njihovim tajnama.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane; budi
Tiho, jer oluja što bjesni ismijava
Tvoje šaputanje, a špilje u
Dolinama ne podaruju jeku treperenju
Tvojih struna.
Budi tiho, moje srce, dok jutro ne svane,
Jer onaj ko strpljivo iščekuje dolazak
Zore bit će čeznutljivim zagrljajem podaren
Od jutra.

Zora sviće. Govori ako možeš,
Moje srce. Evo, dolaze jutarnje
Procesije ... Zašto ne govoriš?
Nije li tišina noći ostavila
Pjesmu u tvojim dubinama, s kojom
Možeš dočekati zoru?

Evo jata golubova i
Slavuja uzlijeću u dalekim
Predjelima doline. Možeš li letjeti
S pticama, ili je užasna noć
Oslabila tvoja krila? Pastiri
Odvode ovce iz obora; da li je
Noćna sablast ostavila nešto snage
U tebi da ih možeš slijediti u
Zelene prerije? Mladi muškarci i
Žene hodaju ljupko prema
Vinogradima. Hoćeš li moći stajati
I hodati s njima? Ustani, moje srce, i
Hodaj sa zorom, jer noć je prošla,
A strah od tame minuo je zajedno s
Mračnim snovima, jezovitim mislima i
Suludim putovanjima.

Ustani, moje srce, i podigni svoj glas uz
Muziku, jer onaj ko ne dijeli zoru sa
Svojim pjesmama jedan je od sinova vječite
Tame.
0
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Odgovori

Natrag na “Književnost”