Poezija

[Digla_da_kreči]

Kroz pjesme je najljepše opisati osjećaje, prigrliti maštu, ublažiti nemire. Stihovi nam daju slobodu spletkarenja sa sopstvenom dušom.

Podijelimo poeziju dragih nam pjesnika...



Izet Sarajlić – Piši mi na zelenu adresu ljeta

Piši mi na zelenu adresu ljeta.
Poljupci koje mi šaljes neka bude posljednje večernje novosti.
Glava mi je puna nekih divnih soneta,
a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.

Jutros su opet pisali nešto povodom moje
najnovije zbirke.
O uticajima ponovo izmislili su čitave priče.
Najveći uticaj na mene izvršila je
jedna apsolventkinja germanistike,
ali to su prećutali, jer, zaboga, koga se to tiče.

Koga se tiče to što si ti za mene i Honolulu i
Madagaskar i Meksiko,
Istorija koju, klecajući, obiđoh uzduž i poprijeko.
Tvoje ime nije ušlo ni u jedan leksikon.
Nema te ni u jednoj enciklopediji,
ni u jednom “Ko je ko”

Ali za mene ti si sve, kao vojniku prvi dan mira,
krevet i suze i cvijeće u vazi.
Tvoje oči su mi jedina lektira
u ovom danu koji prolazi i odlazi.

[Iskra]

Khalil Gibran

PROROKOV VRT

Kad vas ljubav pozove, pođite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle,
prepustite joj se,
Premda vas mač, skriven među
perima njenim, može povrediti.
A kad vam progovori, verujte joj,
Premda vam glas njen može uništiti snove,
k o što severac opustoši vrt.
Jer, baš kao što vas kruniše,
ljubav će vas i razapeti.

Isto kao sto vas podstiče da rastete,
isto tako će vas i okresati.
Kao što se uspinje do visina vaših i miluje vam
grancice najtananije što trepere na suncu,
Tako će se spustiti i do vašeg korenja i protresti ga u
njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja pšeničnog,
sakupiće vas u naručje svoje.
Omlatiće vas, da bi vas ogolila.
Prosejaće vas, da bi vas otrebila od kukolja.
Samleće vas, do beline.

Umesiće vas, dok ne postanete gipki.
A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri,
tako da postanete sveti hleb za svetu Božiju svetkovinu.

Sve će vam to ljubav učiniti,
ne biste li spoznali tajne svoga srca
i u spoznaji toj postali deo srca Života.

Budete li, pak, u strahu svome tražili
samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju,
i odete sa gumna ljubavi,
U svet koji ne poznaje godišnja doba gde ćete se smejati,
al ne punoćom smeha svog i plakati, al ne do poslednje suze svoje.

Ljubav ne daje ništa osim sebe i ništa ne uzima, osim sebe.
Ljubav ne poseduje, niti dopušta da je poseduju;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad volite, ne treba da kažete: "Bog mi je u srcu",
već: "Ja sam u srcu Božijem."
I nemojte misliti da možete usmeriti puteve ljubavi,
jer ljubav, ako joj se učinite vrednima, usmerice vaše puteve.
Ljubav nema drugih želja nego da se ispuni.
Ali, ako volite a morate još i da želite,
neka vam ovo budu želje:
Da se istopite i budete kao potok razigrani što
peva svoj milozvuk noći.
Da spoznate bol prevelike nežnosti.
Da vas rani sopsvtveno poimanje ljubavi;
I da krvarite drage volje i radosno.
Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i
uputite zahvalniicu za još jedan dan ljubavi;
Da otpočnete u poslepodnevnom času
i razmišljate o ljubavnom zanosu; Da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću,
A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu
i pesmom slavljeničkom na usnama…

 

[Digla_da_kreči]

Enes Kišević - Između dva krika

Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim.

Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude,
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim na teret.

Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.

Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih.

[Iskra]

Hafiz Shirazi

Rekoh: tugujem zbog tebe, reče: tuzi će kraj doći. Rekoh: budi moj mjesec, reče: ako hoće izaći.
Rekoh: od nježnih ljubiti nauči! Reče: teško da će to ljepotice moći.
Rekoh: mašti o tebi zatvorit' ću put k očima. Rekla je: ona je mjesečar, drugim će putem doći.
Rekoh: od mirisa tvoje kose lutalicom svijeta postah. Reče: on putokaz tvoj će postat', mudar ako jesi.
Rekoh: ugodno je nakon lahora jutarnjeg. Reče: ugodan je lahor što će iz naselja drage doći.
Rekoh: ubi me želja za rumenim usnama tvojim. Reče: samo se ti daj, one vole odane, ljubeći.
Rekoh: kad će se sa mnom izmirit’ milostivo srce tvoje? Reče: dok vrijeme ne dođe, nemoj nikome ni riječi riječi!
Rekoh: vidi kako nesta užitaka tren. Reče: Hafize šuti! I toj tuzi će kraj doći.

[medvjed23]

Veliki kraj

Ne pozivam te
ali za sobom nisam
zatvorio vrata.

Umro sam,
doputovao na veliki kraj
i dobro mi je najzad.

Da vidiš prostranstva!
Samo – odavde se nikuda ne može.
I ne želi.

[Digla_da_kreči]

Fernando Pessoa - Izabrane pjesme

Mumija

II.

U sjeni leži mrtva Kleopatra.
Kiši.

Ozastavili su lađu na pogrešan način.
Kiši sveudilj.

Zašto gledaš daleki grad?
Tvoja je duša daleki grad.
Kiši mrzlo.

Glede majke što ljulja u krilu mrtvog sina —
svi ljuljamo u krilu mrtvog sina.
Kiši, kiši.

Tužan osmijeh na umornim ti usnama
vidim u pokretu kojim tvoji prsti ne puštaju tvoje prstenje.
Zašto uopće kiši?

IV.

Moje tjeskobe padaju
niz stubište.
Žudnje mi se njišu
usred okomita perivoja.

Na Mumiji je položaj u potpunosti točan.

Daleka glazba,
glazba odveć daleka,
zašto Život prolazi,
a propuštamo uzbrati pokrete.

[medvjed23]

Gospođici


Nekada sam i vas na kolenu cupkô
I donosio vam slatke šećerleme,
I ljubio dugo vaše plavo tjeme,
I čelo, i lice nevino i ljupko.

No dani su prošli kô rijeka nagla,
Kô trenutni snovi, kao puste varke:
Sad na vašem licu sjaj mladosti žarke,
A na mome jesen i turobna magla.

Ja znam: vaše srce sada vatrom gori,
Moje hladna zima okiva i mori;
Vaše oči sjaju kô dva neba plava,

A moje su mutne kao magle sinje...
Mladost, ljubav, oganj, sve u grobu spava,
Po kosama mojim popanulo inje...

[Digla_da_kreči]

Ivan Minatti - Nekoga moraš voljeti

Nekoga moraš voljeti,
makar i trave, rijeku, stablo ili kamen
nekome moraš ruku nasloniti na rame
da se gladna nasiti blizine,
nekome moraš, moraš
to je kao kruh, kao gutljaj vode,
moraš dati svoje bijele oblake,
svoje smjele ptice snova,
svoje plahe ptice nemoći
- negdje mora biti za njih
gnijezdo spokojstva i nježnosti -
nekoga moraš voljeti,
makar i travu, rijeku, stablo ili kamen -
jer stabla i trave znadu za samoću
- kad koraci svagda odu dalje
premda se za trenutak zaustave -
jer rijeka zna za tugu
- samo se nagne nad svoju dubinu -
jer kamen pozna bol
- koliko je već teških nogu
išlo preko njegovoga nijemog srca -
nekoga moraš voljeti,
nekoga moraš voljeti
s nekime moraš ukorak,
istim tragom -
ah, trave, rijeka, kamen, stablo,
velika, dobra bića
što progovore
samo kad zašute ljudi.

[Dina]

Notturno

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strašna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.
Tin Ujević

[Iskra]

Ako me zaboraviš

Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mjesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano tijelo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve što postoji,
mirisi, svjetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo – pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo – pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vjetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korijena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korijene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
prestaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvijet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
Moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.


Pablo Neruda

[Digla_da_kreči]

Pero Zubac - Dok sam te imao

Jezik sam ptica razaznavao
i tajne ptičije odgonetao
biljke sam razumeo, i u noćima
prepisivao razgovor trava
tolike sam pesme ispisao
prepisujući rukopis vetra
uz more, u noći, u planini
tolike nevoljnike saslušati umeo
i činiti im male radosti
bez napora, bez sebičnosti imalo
tolike sam dobrote i plemenitosti
umeo u druge utkati
a da i preveć ostane u meni
san sam s radošću na oči nanosio
i buđenju se kao drveće radovao
dok sam te imao…

[Iskra]

Zabranjeno je mojoj ruci sve što je u svojoj držala moja draga,
kao da mi je linijama dlanova njenih istekla iz tela snaga.

Na dlanu njenom linije do jagodica kao da stvaraju mravi,
bela, kao iz oblaka kad padne grad i nakiti se po livadi.

Sa svih strana je strele iz oka lukom od obrva u moje srce odapela.
U njenoj ruci i češalj postaje zamka što lovi mi srce i čupa iz tela.

Ona zrači poput sunca koje kada bi je jednom videlo
nikada više nikoga obasjalo ne bi, samo bi se sebe stidelo.

Pitao sam je da joj se približim, a ona reče da ne budem lud,
umro je od tuge svaki koji je to poželeo i da je uzalud sav mi trud.

Dodala je: „Koliko je samo mojih žrtava umrlo od svoje strasti već,
a o svojoj ljubavi, sprečeni daljinom, ne stigoše da kažu ni reč.“

Rekoh: „Ljubavniku fali strpljenja, neka mi Milostivi poštedi glavu“,
a ona me sravni sa zemljom kada reče: „Pogledaj šta gazela učini lavu.“

Poslala je prividu da me poseti, pa da nestane iz prisustva moga
„Opiši mi ga, al’ ništa ne dodaj i ne oduzmi, tako ti Boga!“

„Ostavih ga dok je umirao od žeđi“, privida tad izreče.
„Ti si mu rekla da vodi ne prilazi, a tvoje su mu želje preče.“

„Govorio je istinu o jačini ljubavi svoje“, začuše se uzdasi njeni.
Oh, kako su mi te reči godile i gasile ovaj plamen u meni.

Utišala je svoj ponos i pitala je za mene, a drugi su joj ovako rekli:
„Nema ni trunke života u njemu, njemu su zemaljski dani istekli.“

Kršila je prste dok su biseri iz narcisa potekli i zalivali ruže pod njima,
a zrna belog grada su se zarivali u usne crvene poput najboljeg vina.

Zaplakala je iz sveg glasa i bez stega rekla ne oklevajući ni trena
„Nikada sestra ni majka ne žališe svoje k’o što ja žalim što njega nema.“

Ako mi suparnici zavide na smrti, dobrom nek im se vrati
takav sam da me i u smrti njihova zavist i dalje prati.

 

 
Jazid ibn Muavija

[John Cleese]

Poznala sam te kad sneg se topi, topi, i duva vetar mlak.
Blizina proleća dušu mi opi, opi, pa žudno udisah zrak.
S nežnošću gledah stopa ti trag, trag po snegu belom i znadoh da ćeš biti mi drag, drag u životu celom.

Poznala sam te u zvonak dan, dan pijan, svež i mek.
Činjaše mi se već davno znan, znan kad te poznadoh tek.
S nežnošću gledah stopa ti trag, trag po snegu belom i znadoh da ćeš biti mi drag, drag u životu celom.

Poznala sam te kad kopni led, led, dok se budi proletnji dah,
kad dan je čas rumen, čas setan, bled, kad sretno se i tužno u isti mah.
S nežnošću gledah stopa ti trag, trag po snegu belom i znadoh da ćeš biti mi drag, drag u životu celom.

(Predosećanje, D. M.)

[Fatih]

Musa C. Catic

Teubei-Nesuh

(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)

Gospode, evo na sedždu Ti padam,
Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom
I molitve Ti u stihove skladam,
Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom!”
Gospode, evo, na sedždu Ti padam.
Ti znaš, da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.
I tada s Tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustoš i tamu
Ah, strast mi razum okova i sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu –
I s Tvoga ja sam zabasao puta.
Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrčo je grijeh –
Postadoh sarhoš osori i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!
I slavih Baha ko sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo –
Vlastitim zubom ja sam svoje žice
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slaveći Baha ko božansko biće.
Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu
I sve me čiste klonule se žene.
Vaj! Teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.
Ja sada bježim pod okrilje Tvoje
I Tvog Kur'ana, Tvoje vječne riječi,
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi –
Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje.
Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku
Demone sve što može da savlada.
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku
Gospode, razum prosvijetli mi sada!
Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare –
O raspiri mi stare vjere plamen!
Gospode, evo na sedždu Ti padam,
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom –
I molitvu Ti u stihove skladam,
Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” –
Gospode, evo na sedždu Ti padam!

[Digla_da_kreči]

U SUTON

U suton, kada prve zvijezde
i prve gradske lampe sinu,
kad ljubavnik o dragoj sanja,
a pijanica o svom vinu -

Ja tiho hodam pored kuća
u kojima se svijetla pale;
sva zla i nevolje i sumnje
najednom budu posve male.

I smješim se u meki suton,
od zapaljenih zvijezda svečan,
i osjetim dubinu svega
i da je život vječan - vječan…

Dobriša Cesarić

[Lana]

Poreklo Ljubavi
"Poreklo ljubavi"! Ah,mene
zašto to pitaš, kad to dade
saznati se iz mnoge zene:
Videć' te ljubav živeti stade!

Želiš znati kad će kraj joj biti:
Srce mi sluti, strepnja zna,
dugo će čeznuti, suze liti,
Al' živeti - sve dok živim ja.

Lord Bajron

[Digla_da_kreči]

Samoća - Rilke

Samoća je poput kiše,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije nego svjetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela što nisu ništa našla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi što od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.

Tad dolaze valovi samoće…