Poezija

Autori, djela, odlomci, citati...
Moderator: Heidi
Avatar
Ommadawn
Florida Man
Florida Man
Reactions: 14598
Postovi: 11017
Pridružen/a: 11 aug 2020, 19:23

Re: Poezija

Post Postao/la Ommadawn »

Muharem
I am the devil and i am going to meet you in hell To je slušo Muharem na radiju 202 i nije razumio ni kurca od onog što je pjevao American boy
A Muharem je poštu izgradio, svaku ciglu krvlju zalio, pola života u temelje utro, Muharem
i Muharem je na minus deset kraj prevrnutog kombija čučo i čuvo poštanske pošiljke, dok je čitavu noć sa radija American boy prijetio I am the devil and I am going to meet you in hell
I Muharem je fasovo tešku upalu pluča i mjesec čitav preležo u bolnici a da mu niko iz direkcije PTT-a nije došo, niko, osim hamala koji su živote u temelje pošte utrli i jedine riječi koje je danima slušo bile su I am the devil and I am going to meet you in hell
I Muharem je i rat u pošti dočeko, životom je svojim branio dok su drugi krali, a krali su, majčino mlijeko od djece su otimali, a kad su pitali ko je ukro, ko je ukro, Muharem ukro, Muharem naguzi Muharema, naguzi Muharema, NGZ MHR, NGZ MHR
I kad je rat stao Muharema prvog u prijevremenu penziju poslaše, onako ko kera, ni kafe a kamoli sata
i Muharem izađe i sjede na zidić prko puta pošte kraj čupava klinca u majici Cannibal Corpse i upita ga mali majke ti šta znači ono I am the devil and I am going to meet you in hell
i mali mu reče Muhareme to ti znači ja sam džavo I srešću te u paklu
i dugo je Muharem sjedio i kad je mali otišo i kad je sunce zašlo i tek tad je usto i reko
O Hbo li ti devil i majku i oca Hbo li ti hell sestru u šupak dođi kod nas da vidiš šta je život bolan dođi kod nas ćuj

Damir Avdić Graha
1
1 slika
You can jeer but you don’t understand
Any fragile soul can be a Florida Man
Avatar
Digla_da_kreči
Etablirani član
Etablirani član
Reactions: 4226
Postovi: 3292
Pridružen/a: 23 jul 2020, 21:28

Re: Poezija

Post Postao/la Digla_da_kreči »

lejlamo je napisao/la: 25 okt 2020, 09:46 antić

baš ga volem :sret
i ja volim citati poetu mike :love
mozda ne bi bilo lose dodati ime na kraju ako ti nije mrsko, da znamo ciji su stihovi :sret

Joj, navukla sam se na haiku zadnjih dana, cak i probala pisati, ali slabo mi ide. :D

Milion kapi
Rođeno pod kamenom
Teče rijeka


Ibrahim Honđo
1
1 slika
Avatar
Ommadawn
Florida Man
Florida Man
Reactions: 14598
Postovi: 11017
Pridružen/a: 11 aug 2020, 19:23

Re: Poezija

Post Postao/la Ommadawn »

Haiku Haiku
Yebem ti maiku
0
You can jeer but you don’t understand
Any fragile soul can be a Florida Man
Avatar
medvjed23
Etablirani član
Etablirani član
Reactions: 3151
Postovi: 2403
Pridružen/a: 28 jul 2020, 12:11

Re: Poezija

Post Postao/la medvjed23 »

E. Kišević je napisao/la:
Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak tvoj u blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
Kao da ću te izgubiti,
Sad,
Ovoga časa.
1
1 slika
Avatar
medvjed23
Etablirani član
Etablirani član
Reactions: 3151
Postovi: 2403
Pridružen/a: 28 jul 2020, 12:11

Re: Poezija

Post Postao/la medvjed23 »

Reci mi, je li sve to istina, dragane, reci mi je li sve to istina?

Kad ove oči sipaju munje, tamni oblaci u grudima tvojim
odgovaraju burom.

Je li istina da su moje usne slatke kao razvijeni pupoljak
prve ljubavi?

Oklijevaju li uspomene minulih majskih noći
u mojim udovima?

Treperi li zemlja, kao harfa u pjesmama,
kad je moja stopala dodirnu?

Je li istina kako iz očiju noći kaplje rosa kada se pokažem
i da se zora veseli kada obavije moje tijelo?

Je li istina, je li istina kako je tvoja tvoja ljubav
lutala kroz vjekove i svjetove tražeći baš mene?

I kad si me našao, kako je tvoja duga čežnja
našla svoje krajnje spokojstvo u mom nježnom govoru,
toplom zagrljaju, u mojim očima i usnama,
u mojoj bujnoj kosi?

Je li istina da je tajna beskonačnosti ispisana na mom
malom i dragom čelu?

Reci mi, dragane, je li sve to istina?

Tagore
1
1 slika
Avatar
medvjed23
Etablirani član
Etablirani član
Reactions: 3151
Postovi: 2403
Pridružen/a: 28 jul 2020, 12:11

Re: Poezija

Post Postao/la medvjed23 »

Violeta Miličević, Ti si mi...

Ti si mi jutro: svićeš u meni,
sa novom zorom svakoga dana.
Kad zora svane, njen mi je dodir
nežan ko dodir tvojih usana.

A kad u podne upeče zvezda
i vatru pospe na zemne vrhunce,
taj žar u mom se srcu rasplamsa,
i jedno shvatim: ti moje si sunce.

I već se ponoć polak bliži,
tama se uvlači u moje pore...
Ja sklapam oči i svitanje slutim
još jedne nove, prekrasne zore.

A ti tad sanjivo otvoriš oči,
i nisi svestan da svim svojim bićem
čeznem da i ja jednoga dana
u tebi spavam, budim se, svićem.

I moje srce – kaleidoskop
iznova stvara svu tu lepotu...
Ti jutro si, podne, veče i ponoć,
jedina izvesnost u mom životu.

I ceo svet, ta šarena laža,
samo je odsjaj lepote tvoje.
Ti si mi jutro, podne i veče,
Ljubavi moja, i sve moje.
1
1 slika
Avatar
Digla_da_kreči
Etablirani član
Etablirani član
Reactions: 4226
Postovi: 3292
Pridružen/a: 23 jul 2020, 21:28

Re: Poezija

Post Postao/la Digla_da_kreči »

:ooo

I Tako... Strahovi


Srednju školu
završio na guranje.

"Ja sam glup!"
Veli samom sebi.
Svi mu drugi kažu: nisi.

I tako upiše
Fakultet
i to ni manje, ni više
nego onaj, k'o biva,
najteži.

Padne jednu godinu
kaže sebi da je teško
sabraće se
i riješiti.

Obnovi još jednu
ispiše se
upiše historiju umjetnosti
i konta:
"Ovo je ono pravo!"

Godina-dvije
on makao nije
već u mjestu stoji
i ne polaže ništa.

A nije da ne zna,
zna on,
zna dobro,
al' ga ubiše
njegovi strahovi.

Strah od profe,
strah od pričanja,
strah od svijeta,
strah od neuspjeha,
strah od poraza,
strah od gubitka.

I nakon bačenih para,
protraćenog vakta,
digne dokumente
i sačeka.

Prođe neko vrijeme
izleti mu konkurs
i on počne raditi
na benzinskoj
pumpi.

Eno ga, toči gorivo
i u pauzama
kolegama priča
o Rembrandtu
Caravaggiu
i genezi umjetnosti.

Dženan Mušanović
1
1 slika
Avatar
medvjed23
Etablirani član
Etablirani član
Reactions: 3151
Postovi: 2403
Pridružen/a: 28 jul 2020, 12:11

Re: Poezija

Post Postao/la medvjed23 »

:ok

zatrebaće mi ta strofa na e
1
1 slika
Avatar
Moonlight
Menadžerska legenda
Menadžerska legenda
Reactions: 13454
Postovi: 9011
Pridružen/a: 23 jul 2020, 10:41
Lokacija: Tu... Gdje dezinfikujem misli i emocije.

Re: Poezija

Post Postao/la Moonlight »

“Ako ti jave: umro sam,
ti znaš – ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužan.

Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.

Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.

To neka bude tajna.

Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.” M. Antić☀️
1
1 slika
Kad su misli u boji, život nikad nije siv :lot
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Poezija

Post Postao/la Heidi »

DVA STOLJEĆA “ZAPADNO-ISTOČNOG DIVANA”: GOETHEOV DIVAN S BISMILOM

Oduševljen njegovim Divanom, Goethe je silno zavolio Hafiza Širazija. I kao što je sebe naspram Molièrea zvao malim čovjekom, tako je smatrao za ludost da sebe uporedo stavi s perzijskim liričarem. Takav sud o Hafizu još je izraženiji ako se sjetimo da Goethe, izuzevši rijetke pojedince, ni o najvećim evropskim veličinama (naprimjer o Danteu, Petrarci, Cervantesu) nije uvijek imao povoljno mišljenje.

slika

Piše: Hamza RIDŽAL
https://stav.ba/dva-stoljeca-zapadno-is ... -bismilom/
2
1 slika 1 slika
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Poezija

Post Postao/la Heidi »

Pred sudom

S kime sam zanijela, neću vam reći,
Ma umrla ovog trena
Vi pljujete na pod: gledaj te kurve!
A ipak sam čestita žena.

S kime se ljubim, neću vam reći.
Drag mi je, divan je za me,
Nosi li zlatan lanac o vratu
Ili samo šešir od slame.

Pa ako već mora biti sramote,
Ponijet ću sama sve jade.
Ja njega znam, on mene zna,
A bog nas oboje znade.

Mira mi dajte, gospodine suče!
Jednako, župniče i vi!
Dijete je moje i ostat će moje,
Od mojih će ruku da živi!

Johann Wolfgang von Goethe
1
1 slika
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Poezija

Post Postao/la Heidi »

Ravijojla

...tužna vila nije sjena puka”
Tin


Tvoje je srce uzrok dana i noći
Vreme slično suncu dubokom i prazni
Zabranjeni slavuji slavni al bez noći
Tvoje je srce uzrok dana i noći
Da sve što prođe vrati se po kazni
Tužna posestrimo čemera i bune
Pelen je jedini lek i gorka nega
Srcu još gorčem što se tobom kune
Tužna posestrimo čemera i bune
Jetkih mudraca s izmišljena brega
Tvoje je srce u drugima ti samo pevaš
I tvoja ih praznina sve više očarava
Oproštena im oporost dosneva
Tvoje je srce u drugima dok pevaš
O iskri iskrenoj koja ojačava
U taštom predelu kome odolevaš

Branko Miljković
0
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Poezija

Post Postao/la Heidi »

O anđelu i zidu


I

Zauzme svoje mesto između sedam zvezda kada prestaje vatra i zbivanje i počinje
čisa kristalizacija podarena u smiravanju. Anđeo usamljen na zidu, možda on
stvarno postoji u zidu, ali kada nije na zidu, on je sen! U svojoj prvobitnoj
ozbiljnosti smanjuje vidljivost nekim stvarima. Tada počinje lutanje, osetim
da se menja struktura mojih čula i da umesto čela imam jednu jedinu misao.
Ne postoji trijumf izvan nesreće. Dok smo to saznali neprimetno smo zamenili sebe.
Tako smo stvarno pretvorili u mit, da docnije posumnjamo u njega.
Ali jedan pesnik koji je dugo stajao ispod zida u koji je bilo nemoguće posumnjati, valjda
zbog njegovog gor ukusa i tvrdoće, prepoznao je svoje lice bezbroj puta seljeno
na jednom srpskom srednjovekovnom anđelu. Onda on stvarno postoji između elemenata
i odnosa koji poravnavaju svet, postoji u čistoj mogućnosti kao čudo i vernost silama koje su iza zida.

II

To mogu da objasne samo vode koje ne teku, taj mirni lik kada prestaje vatra
i zbivanje i počinje kristalizacija. I mada je supstancija tih zvezda oko glave
nematerijalna, one pripadaju čovekovom prostoru. Ali to lice ostaje najbolji
dokaz zelenog sunca i viđenih škorpija. Iza toga lica nečija krv čeka da bude
rođena i ona će prepoznati to lice. U srcu se pali svetlost koja obećava da
će sve biti viđeno i sagledano u sećanju i budućnosti i u sebi samo. Dotle treba
sačuvati svoje oči koje gledaju sa nekoga zida i čuvati se oslepljenja i zaslepljenja.
Nisam prvi koji se plašim da ne oslepim zabrinut za dubinu svoga oka kad gledam
u jezero ili u prostor. A ništa nije teže nego gledati čitavu večnsot sa nekog zida.
I najviše nam pri tom nedostaje praznina gde ne struji krv i gde bismo
smestili svoje predstave o eventualnom božanstvu. Ipak ništa nije izgubljeno,
jer praznina je to čega nema. Ali ima nešto oko njegove glave ono što je čista
lepota i neprevaziđena vrlina, a slično je praznini.

III

Ovaj konkretni Anđeo, osvetljen sam sobom iznutra, da je u pustinji rekao bi:
šta će mi nada ako ne da sačuvam ovu pustinju. Da siđe sa zida, rekao bi:
ovo je predeo koji produžuje ljubav.
Anđele gorki praznine i snage,
Kad ukaza se sunce kakav nije
Svet, gde je nevoljen, jače ću voleti drage,
Dok plod posejan u paklu na nebu ne sazrije,
Ako namere dobre srce voću
Podari, kakvom vatrom vođeni idu,
Dok pčela stavlja žaoku u slatkoću
Za smisao leta na iskusnom zidu.
O, opija me vatra tako trezna
Oko tvoje glave ko proleće!
KO tebe nije video taj ne zna
Sebe, ko tebe ne vide taj neće
Nikuda stići, jer beskrajan je put.
Gle mesec bliski iznad rujnog cveta
Dobi oblik srpa: lepota je smrt
Gde vrlina otkri mogućnost uzleta.
Nepomičan si, zato te ne mogu stići;
Tako blizu mene drugi vazduh dišeš
dok silazak u dubinu obećava sve više
Zvezda na koju treba se tek navići.
Divno praznoverje što izmišljaš krila
Oslepljenom vazduhu u toj sažetosti,
Tvoja je mladost pre svih mladosti bila
I ostala na zidu ko slika milosti.
O sretna mladost koja proći neće!
Da bi bio razumljiv srcu osta
Mlad u izdvojenom danu koji posta
Svetlost što me miri sa večnim prolećem.
Prah ružama taknut do mirisa se vinu
Na zvezdanoj promaji gde mi dan odškrinu
Vatru, vatru, slepo to obožavanje
Elemenata, koje sagore sopstvenu
Budućnost i sunce pretvori u senu
Nebeskoga bilja pred mračno svitanje.
Ti me zgušnjavaš na mesto gde padoh,
Iza poslednje misli poslednja nado!
Tvoja čula sebe osluškuju, svoju
Nestvarnost, svoju beskrajnu uspomenu;
Tvoja praznina svet i zvezde krenu
u čudno poimanje tog duha u Broju.
Sričem fosil tvoga imena u suši
Vere i lažnog rasta lažnoj duši,
Jer i da te nema, praznina u kojoj
Zamišljamo te, ipak, nikad ne bi
Prestala da nas opija, u sebi
Uvek druga prevarenoj srži mojoj.
Da nisi anđeo koga strah moj kroti
Čudovište bi bio u svoj lepoti
Čije poreklo u mojoj je želji
Da uništen budem tamo gde postaje
Moja nemoć moja snaga koja daje
Istinu rečima u lažnoj povelji.
Zbog tvoje nadmoći ostah pust i sam,
Što snih zaboravih, pa me prože plam,
Dok na kraju tvog imena bukti baršun
ptice što prelete svet unazad varav
Do mirisa ruže u kamenu. Bar šum
Naslikane grane da pomeri narav
Bilja! Kako da te sačuvam od tuđih
Misli u meni, dok bivam sve luđi
Za vrednu gorčinu, šuplje dvojstvo lika,
Čiji je rast odjek budućnosti prazne
Što podatno traži načine prolazne
Da bujalsot svoju neprolazno slika.
Još malo i zaćutaću pred tobom,
Dok bdiš onocvetno nad ispražnjenim grobom,
Anđele pred neumoljivom lepotom kraja
Gde je mir i zrelost pesmu zamenila,
I mramor gde mramor večne vode spaja
Sa kamenom kome izrastaju krila.
Sve što postoji teži nejasnosti,
Galeb oponaša litice plahosti,
što vrtlog odrazi samo vrtlog biva;
Ima li dokaza lepote pomerene.
Čulom u nebiće koje zaodene
Oblikom bekstva stvarnost što se skriva?
Oh naše srce kog dostojni nismo
ni onda kad najmudriji mi smo,
dok budni pred onim što nas snom prevlada
Ne zavapimo: milosti! To pelud
Nekorisnog pada na nevinost belu
Cveta treznog čije ime posta nada.
O anđele blagi uprkos svojoj moći,
Il upravo zbog nje, vatro sa svojom noći,
Kako se zbi divno da biće ti izbegne
Mesto koje bi izvan tebe bilo,
Jer zabunom sve se zbilo što se zbilo
A sjaj koji kasni najdublje dosegne.
Naše ime neće berbu doživeti
Svega što može sebe da seti.
Pojedinačno nas, joj, unerazumi;
Opšte nas zaslepi. Zabuna je sličnost.
Moje lice tone u čudnu bezličnost
Koja mermerom svoje oči umi.
Ah, nado koju vrisak zna izreći,
Teskoba i griža, pre no mir u sreći,
Slabi smo i lomni kao list liskuna
I ne usuđujemo se da budemo drukčji.
preselili smo cveće pod rep zmiji,
A ipak nam je duša nada puna.
Daj lobanju praznu za preživele laži;
Neizbežni dodir sna i praha traži
Imena posna trostrukih odraza.
Vlastito me srce porazi. O, krah,
Kad krv svoju buri podmećem, i plah
Penjem se na vrh presahnulog mlaza.
Vratiće te vreme. Klečaće i vlati
Ko u Matječi, na gori što pati,
Dok te u dubini preuređuju zvezde,
Koje ne vidiš, al vidiš zvezdanost
Presvislu u vodi bez čari što zanos
Tvog srca troši za hridine trezne.
Moja te ljubav pretvori u nešto
Što se ne može voleti. Al vešto
Tvoj kostur prazno prepozna sazvežđe.
Ko će preživeti Plod, ako ga bude,
Sićušan ispod drveta, kog lude
Pokušaše tresti u zore sve bleše.
Tu vrsta tla progovori sa grane
Zavedena od sunca u nepojmne dane,
Kada znam šta mi okružava vid,
Al ne znam sunce što ga ispunjava
Na ulasku u zemlju koja spava
Sanjajući trule lobanje i zid.
Prazno je dublje. Jao, vreme, gde te
Plamen preseca. Osporeni svete!
Nije li strašan let koji je dokaz
Praznine u stvarima. Cvet umesto oka
Isto sunce vide. Slepo slepim samo
Videti možeš. Zaleđeni plam
Ogledalo posta onome što sanja.
Oblik je vrline strela ugledanja
Što svetlost raskopča orlu ispod grla:
Zapamćena zimo bit je neumrla
Jao, vreme, ustah, al se ne probudih;
Šta to videh, šta to sanjah, pa sad ludim,
Asketska ružo, seni oplođena
Cvetom, krv ti zajmim, a sam bivam sena.
Tu nema sunca, jer sve sobom zrači
Mesto uzalud pokušano. Jači
Postaje koji svoju slabost spozna,
Cvet šupljom rukom otkinut. O grozna
Sviralo koja presađuješ vlati
Iz pitome doline na liticu što plamti!
Gluv da čuje nemoć kako vešto svira
Šupljinu frule iznutra i pepeo dodira
Sluh sažet zvezdom uspomenu zgusnu
Prepriča rosu i nevericu usnu
Mameći sene iz svirale prazne
Iščezlim danom. Jao, reči razne
Isto znači. Nikad cvet ne mogu reći
Ako ne mirisah necvet mnogo veći.
Najbliži dan je koji prođe davno,
Smirenost seni primaknuta slavno.
Jao, vreme strmo izraslo iz lažnog
Susreta čuda u umu. Nevažno
Sprema u svemu viđenom poraze
Oku i uhu dok sazvežđa silaze
Kroz levak cveta u zemlju, prestrogo
štivo korenju. Tu sam iznemogo.
I više vatre posta sunce zlobe,
Zlatni početak otrova i teskobe.
Sve je nestvarno dok traje i diše;
Stvaran je cvet čija odsutnost miriše
I cveta, i cveta već odavno nema;
Bespućem do nade pesnu mi priprema,
Kad izdan još volim onu koja spava.
uspomeno zlatni praže zaborava!
Iz presađenog otrova dan raste i sprema
Početak lepote, a lepote još nema:
U prekomernosti i izobilju se gubi.
Lepo je manjkanje u sebi što ljubi
Prazninu i mesto još neoporavljeno
Od odlaska anđela, svislo bilje. Seno
Na tragu odlutalog cveta čije ime
Miriše izvan vrta i vodi me
Do čistih mesta, nestvarnih bez nade,
Ružo pomerena najslađi moj jade,
O kako divno traješ izmerena
Svojom odsutnošću, odvažno mislena.
Vatro bezbolna, a žestino daha
Onog čega nema, primedbo mog praha,
što prista na sebe, ali nade pun,
Zbog koje je svaki svršetak nepotpun,
Odsevom cilja neprozirnost smiri,
Uvredu gline suncu, sjaj raširi.
Zid mutni što se pod freskom otrezni
I ojača prazni zanos neoprezni,
Nek lepše od zvuka sluti mi suštinu,
gubljenje vida i put u dolinu.
Jer i pad je let dok se ne padne
U sebe; a tamo – nema nas, već gadne
Kljuju nas ptice i ruglo smo svima:
Ko nema više srca taj ga ima.
I pakao je ljubav kad dozrevanje oka
Ružu u sliku pretvori, duboka
Rasanjanost da joj ludi miris kroti
I oduzme srce vedrini i lepoti,
Jer ako krajnosti isto sunce doji
Suvišno je srce gde pesma postoji.
Providnost lepotu opsednu da plane
Kad prezirom kazni sve izlišne dane
Gde dosada je vrlina bez nade
Pepeo odbleska koji upoznade
Ispražnjen jug i posvećene ruže
Sjajem nove zvezde za prestare muke
Kad pakao je ljubav i isti oganj gori
U zločinačkom srcu i na gori.
Biljko, pomešanost smešnu zemlje i vode
Kažnjenu blatom, blago prezri cvetom.
Al pristani na svet koji zvezde vode
Izlasku mutnom s bezbožnim poletom.
Srce rodi ponoć glave, al izbavi
Sebe anšelom kada vreme stade.
I oplođen prahom mutni cvet objavi
Pomeranje porekla, dan veći od nade.
Biljka te misli; moj um se iseli
Smelo u cvet koji ironično gleda
Lobanju praznu. Ko pticom isceli
Ponor proleću bezazlenost preda.
Ružom pogrešno i nežnije kazana vatro,
Proleće proše i niko se ne stidi
Da preostale dane kao budućnost vidi,
Koju preletaju gmizavci s ptičjom maštom.
Preporađanjem ispiraj sjaj svetu
I zvezdi koja ponore zataji;
Neka se trulež otrezni u cvetu
Nepoznat nesvesnoj ruži koja sjaji.
Držiš u ruci vatru kao da je
To nešto stvarno, anđele sa zida,
Na ulasku u zavičaj koji daje
Lobanju trulu za zlato mog vida.
Primi i cvet koga preziru ljiljani
Zapamćene mudrosti u susret mom prahu.
Istinske su reči tužne; pravi dani
Prazni. U prašini trag nađi uzdahu!
Kao oni što se oslobodiše ljubavi
Ljubeći silno, sići će jednom prazan
U svet polutame, gde zaborav plavi
Polja, a zvezde tamani zaraza.
Trešnjo neverice bez oblika srca
Ljudskog, zvezdane padavice vruće,
U poljupcu se ništavnost koprca,
A put je samo upoznato bespuće.
Iz srca mi slavuj izmami gora,
Pa prazan klečim pred onim što pade,
Sred nepokretnih vetrova i mora
Praznih: pakao – predeo bez nade!
Šumor bez šume i cvrkut bez ptice,
Prazno što je traje; ne čuje se što jeste.
dok s mrtvog oca skidam nasleđeno lice
Vatrom se zveri i zvezde pričeste.
Čista reč koja kaže sebe manom
Izbeže tvom biću, al upozna zoru;
Dovrši ti nebo u neiskaznom,
Da ti ime čeznu ostrva u moru.
Da umesto mene pati, pesme eto!
Ispražnjeno srce još je uvek živo.
Za veliko sunce u kamenu sažeto
Kristal isturi prozirnost ko sečivo.
Kamen je potčinjen govoru i zimi.
O reči koje rečeno potkupi!
Zvezdo, moj pakao i moje srce primi
Ugašenom rukom što beskraj iscrpi.
Oslepljenom rosom u nadanje i veče
Vara me azur poklonom tebi sličnim
I strah stvarniji od onih što kleče
U strahu od promena pred zlom nepomičnim.
Odgovaraju vode odraženo
I dan pronađen pre nego što sine;
Početak sveta vide poraženo
Ime svetlosti koja svetom mine.
A tvoja milost puteve odvodi
U ružičnjake jasne, sestro krina,
Izmenjena zvezdama odsutnim u vodi
Nad kojom lebdi njezina dubina.
Pjan od udaraca srca još teturam
Na Jugu bez Mora što preplivah ga ipak,
Jer nestvarnost je jača i najžešća je bura
Na moru kog nema, a huči i đipa.
Zvonke ruke pružam gradu koji spava
Pometenih jezika, sa suncem u bari,
Uzidanih majki u zid muških glava,
S anđelom u voću i oku što stražari.
Lukavstvo pozajmljenih događaja,
Neizrecivo a naučeno ko vreme,
Varko, u tebi udes i slučaj spaja,
Gde preraste sliku i sjaj uspomene.
Nek ti ime čeznu ostrva u plimi,
Anđele, i pesma koja mesto mene
Pati, jer pakao i moje srce primi,
Da bela iznutra crnim tragom krene.
Pomeranje porekla dan veći od nade
U kalemljenom plodu reči slutim,
Ponor u ruci anđela što stade
S vatrom na ulasku u zavičaj mutni.
Da dan pronađe pre nego što sine,
U oku i voću tamni obris raja,
Nestvarnost punu volje i žestine
Koja u nama kob i slučaj spaja.
Glavo sve dalja od srca mom prahu
Trulež u cvetu otrezni i celu
Noć kroz predele bez nade, u strahu,
Prazno i zemljano vapi zvezduzvezdu belu.


Branko Miljkovic
0
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Poezija

Post Postao/la Heidi »

Crni jamb sna


Ja posle velikog sna poduzeh put tužan
MALARME


U uhu zvezda za sna tamni zvuk:
zri zvučni cvete tužnim predelima
u toploj kori mozga gde me ima
taj san moj izvijen u zvezdani luk.

Taj san je smeli silazak pod tle
gde slepe ptice pevaju u tami.
U svakoj ima jedna šuma. Gle
što više govorimo sve smo više sami.

O vetar sa crnom kičmom tamni roj
i pakao raznosi svetom, menja tok
onesvešćenoj reci. Onda moj
zaluta među zvezde krvotok.

U uhu zvezda za sna tamni zvuk:
zri zvučni cvete tužnim predelima
u toploj kori mozga gde me ima
taj san moj nezavijen u zvezdan luk.

II

U snu to stojim ispod zapaljenog drveća
pred čudnim znacima i više nemam ruke
u prostor prognan i u vreme. Veća
sve biva senka moja daleko od huke
gde ćuteći dok ostali su mrtvi usnuh.
Joj vazduh vene umiru svi oblici!
O milosti za ono što sam bio u snu.
To paklena mi ljubav u nedoumici.
Noć slepih žiljkova me prikova za tlo.
Pod zemljom mračni predeli se mešaju.
Pomeraju se mora užasi se premeštaju
sa jednog mesta na drugo mesto zlo.
O strašni preobražaj moj u srcu sna
gde vasiona počinje mi pticama,
s dva oka varnica da l će da zna
da put mi nađe letom ili klicama.

III

Sam u snu svome – ko će da me spasi!
Od svega malo pepela u rukama
za buđenje mi osta kad ugasi
krv moja ime što ga rekoh mukama.

Krv moja ima ime jednog cveta;
da uzberem to ime u sleđenoj krvi hoću
za nju što kroz moje užase mirno šeta,
kad zveri beže zle u naše reči noću.

Te zvezde – s njima ko i bez njih noć.
O kulo snage gde je plavi dan
stvar svaka kada ima lekovitu moć
i kad se rađa smisao umire mi san

u vazduhu kad se putevi produže
za mirise i anđele da prođu!
Pred kapijom sam koju crvi glođu
za zlatno groblje gde se sahranjuju ruže.

IV

Ne, više nije važno šta ću reći.
Već beše sve to nekad ko zna kad
u nekom snu il nekoj čudnoj reči.
Ja posle sna tog ne znam kuda sad.

Ti, snu moj, moje tamno podne, sen
zar svedok predela nestvarnih ja
za svet od tople gline umešen!
Kuda da odem posle ovog sna.

Branko Miljković
0
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Poezija

Post Postao/la Heidi »

Izgubljena za one koji žive


Izgubljena za one koji žive
na drugim rekama. Kada nema sunca
slična je suncu. U zaborav sliva
ovu vodu koja zvezde bunca.
Bezuspešan joj trud
da bude ptica nad prazninom i svud;
samo je vodopad dok ptice padaju
u svoju pesmu koju ne shvataju.

Pitam njeno sunce koliko je sati
Pitam joj obale kuda me to vode
Pitam njene ptice kako da se vratim
Pitao bih reku ali reka ode.
Znam je mada me tada nije bilo.

Videh neizrecive silaske svetlosti
u njene vode i u moje kosti.

Dan nam je uzrok noći, padu krila.
Cvet umesto lampe unosim joj u noć
prostor po meri moga srca i moć
reči koja zadrzavajući razdaljinu
ostade u podsvesti gde bol svaki minu.

Pitam njeno sunce koliko je sati
Pitam joj obale kuda me to vode
Pitam njene ptice kako da se vratim
Pitao bih reku ali reka ode.

Branko Miljković
0
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Poezija

Post Postao/la Heidi »

Kraj putovanja


O, sve što prođe večnost jedna biva.
Sen koja beše drvo, traje. Budi
Ispod svoga imena koje budi
Ruka sa cvetovima krv što sebe okova.
Završiće se putovanje ostaće tiha brda,
Siva praznina vetar koji bludi,
Mesto koje nema mesta u želji al nudi
Zlo da nas spase i istinu otkriva.
To ćemu se molite je Žalosni Slavuj.
Ljubav nikad nije završena.
Čega ima ljudskog u patnji? O čuj
Dan odjekuje. Nepokretne zvezde stoje.
Prazne ruke prazno srce pusta sena
I nema mene al ima ljubavi moje.

Branko Miljković
1
1 slika
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: Poezija

Post Postao/la Heidi »

Friedrich von Schiller
A Funeral Fantasie


Pale, at its ghastly noon,
Pauses above the death-still wood--the moon;
The night-sprite, sighing, through the dim air stirs;
The clouds descend in rain;
Mourning, the wan stars wane,
Flickering like dying lamps in sepulchres!
Haggard as spectres--vision-like and dumb,
Dark with the pomp of death, and moving slow,
Towards that sad lair the pale procession come
Where the grave closes on the night below.

With dim, deep-sunken eye,
Crutched on his staff, who trembles tottering by?
As wrung from out the shattered heart, one groan
Breaks the deep hush alone!
Crushed by the iron fate, he seems to gather
All life's last strength to stagger to the bier,
And hearken--Do these cold lips murmur "Father?"
The sharp rain, drizzling through that place of fear,
Pierces the bones gnawed fleshless by despair,
And the heart's horror stirs the silver hair.

Fresh bleed the fiery wounds
Through all that agonizing heart undone--
Still on the voiceless lips "my Father" sounds,
And still the childless Father murmurs "Son!"
Ice-cold--ice-cold, in that white shroud he lies--
Thy sweet and golden dreams all vanished there--
The sweet and golden name of "Father" dies
Into thy curse,--ice-cold--ice-cold--he lies!
Dead, what thy life's delight and Eden were!

Mild, as when, fresh from the arms of Aurora,
While the air like Elysium is smiling above,
Steeped in rose-breathing odors, the darling of Flora
Wantons over the blooms on his winglets of love.
So gay, o'er the meads, went his footsteps in bliss,
The silver wave mirrored the smile of his face;
Delight, like a flame, kindled up at his kiss,
And the heart of the maid was the prey of his chase.

Boldly he sprang to the strife of the world,
As a deer to the mountain-top carelessly springs;
As an eagle whose plumes to the sun are unfurled,
Swept his hope round the heaven on its limitless wings.
Proud as a war-horse that chafes at the rein,
That, kingly, exults in the storm of the brave;
That throws to the wind the wild stream of its mane,
Strode he forth by the prince and the slave!

Life like a spring day, serene and divine,
In the star of the morning went by as a trance;
His murmurs he drowned in the gold of the wine,
And his sorrows were borne on the wave of the dance.

Worlds lay concealed in the hopes of his youth!--
When once he shall ripen to manhood and fame!
Fond father exult!--In the germs of his youth
What harvests are destined for manhood and fame!

Not to be was that manhood!--The death-bell is knelling,
The hinge of the death-vault creaks harsh on the ears--
How dismal, O Death, is the place of thy dwelling!
Not to be was that manhood!--Flow on, bitter tears!
Go, beloved, thy path to the sun,
Rise, world upon world, with the perfect to rest;
Go--quaff the delight which thy spirit has won,
And escape from our grief in the Halls of the Blest.

Again (in that thought what a healing is found!)
To meet in the Eden to which thou art fled!--
Hark, the coffin sinks down with a dull, sullen sound,
And the ropes rattle over the sleep of the dead.
And we cling to each other!--O Grave, he is thine!
The eye tells the woe that is mute to the ears--
And we dare to resent what we grudge to resign,
Till the heart's sinful murmur is choked in its tears.
Pale at its ghastly noon,
Pauses above the death-still wood--the moon!
The night-sprite, sighing, through the dim air stirs:
The clouds descend in rain;
Mourning, the wan stars wane,
Flickering like dying lamps in sepulchres.
The dull clods swell into the sullen mound;
Earth, one look yet upon the prey we gave!
The grave locks up the treasure it has found;
Higher and higher swells the sullen mound--
Never gives back the grave!
0
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Odgovori

Natrag na “Književnost”