SKENDER KULENOVIĆ: NAJVEĆI MAJSTOR SONETA BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI
Rođeni iste godine, umrli u istom gradu, a zauvijek počivaju na manjoj udaljenosti nego je ona između njihovih rodnih gradova, Bosanskog Petrovca i Tuzle, dva ponajveća bošnjačka pisca, Meša Selimović i Skender Kulenović, neiscrpnu inspiraciju pronalazili su u duhovnoj tradiciji islamske kulture i dali nemjerljiv doprinos novijoj bošnjačkoj književnosti
Piše: Hamza RIDŽAL
Boraveći u Hercegovini i radeći u Narodnom pozorištu u Mostaru, Skender Kulenović stanovao je na mansardi sa Zukom Džumhurom. Pod lukom Starog mosta dva su pisca vodila beskrajno duge razgovore o književnosti, jeziku, politici i pecanju na Neretvi. Zuko se rado sjećao njihovih druženja i govorio je često: “Obišao sam Istok i slušao očaravajuće glasove mujezina i karija, ali niko nije znao učiti Kur’an kao Skender Kulenović. Takvog mekama nikad i nigdje čuo nisam. Svaku večer, bez obzira na to u koje vrijeme došao kući, Skender je naglas učio iz Svete knjige. Čak i kada bi došao pijan, nije mogao zaspati prije nego prouči nešto iz Kur’ana.” Takav je bio jedan od najznamenitijih bošnjačkih pisaca 20. stoljeća, književnik koji se okušao u svim formama i žanrovima, od soneta i poeme, preko eseja i putopisa, do drame, pripovijetke i romana, i u svakoj od tih formi ostavio neporecivo svjedočanstvo o veličini svog talenta.
Skender Kulenović rođen je 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a Jezuitsku gimnaziju u Travniku, rodnom gradu svoje majke, u koji se doselio kao desetogodišnjak nakon agrarne reforme i naglog osiromašenja svoje begovske porodice. Još kao gimnazijalac objavio je ciklus soneta Ocvale primule. Forma u kojoj se okušao kao gimnazijalac ostat će mu cijelog života opsesija i u njoj će dosegnuti vlastite umjetničke vrhunce. Dvije knjige soneta štampane neposredno prije njegove smrti svakom svojom stranicom podsjećaju da je Skender najveći majstor soneta bošnjačke književnosti. Studij će Skendera Kulenovića odvesti u Zagreb, gdje je upisao Pravni fakultet 1930. godine. U to se doba već rađa simpatija za Komunističku partiju Jugoslavije. Kulenović postaje član SKOJ-a 1933. godine, a dvije godine kasnije i KPJ-a.
Pridružit će se partizanima već na početku Drugog svjetskog rata. Njegov ratni put vezan je uglavnom za Bosansku krajinu (Prvi partizanski odred Bosanske krajine), a učestvovao je i u radu AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a. Tokom boravka u Zagrebu, godine 1937., skupa s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokrenuo je list Putokaz, lijevo orijentirani bošnjački časopis. Tri godine kasnije zaljubio se Skender u Anu Prokop. Odlučili su da se vjenčaju, a na vjerskom je vjenčanju Ana promijenila ime u Amira. “Ja sam u rukama držao Skenderova pisma koja je pisao roditeljima. U jednom od tih pisama, on od roditelja traži hajr-dovu za njegov i Amirin brak te ih opominje da ne vjeruju onima koji pričaju da mu žena nije muslimanka”, kazuje prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović.
Skender Osmanlija
Za vrijeme rata Kulenović piše poeziju (Pisma Jove Stanivuka, Stojanka Majka Knežopoljka, Ševa), a nakon rata sve češće i prozu te drame. Prve mirnodopske dane provodi u Sarajevu kao direktor Narodnog pozorišta. Skender je napisao čuvenu dramu Djelidba, čija je pretpremijera upriličena u Sarajevu, u vrijeme u kojem je on bio direktor pozorišta. Pretpremijeru je gledao politički establišment Jugoslavije s Rodoljubom Čolakovićem na čelu. U pola je predstave Čolaković, nezadovoljan viđenim, ustao i napustio pozorište, a za njim su to učinili i svi drugi. Taj je događaj sjajno opisao Tvrtko Kulenović: “Digla se zavjesa. Na pozornici se ukazala obična seoska kafana, s pogledom – kroz niz karakterističnih prozora na orijentalni luk na šiljak i mušebak – na tipičan bosanski pejzaž, na razbijena sela u dnu pozornice. Ispod prozora, u kafani, minderluci. U uglu obavezni kafeodžak. I roštilj. Po zidovima ispisane parole iz NOB-a, nevještim slovima. I poznati Titov portret izveden u tehnici pušoara. U kafani se održava sjednica Narodnog odbora. Dnevni red: podjela pomoći izgladnjelom i osiromašenom narodu na oslobođenoj teritoriji iz UNRIN-e pomoći. Dijele se mazge, goveda, plugovi, tekstil, brašno, mast itd. U sastavu NOO-a tri sela: jedno srpsko, drugo muslimansko, treće hrvatsko. I nastaje svađa oko podjele pomoći. Svaki odbornik traži veću pomoć svome selu. Svaki ima opravdane razloge za svoje zahtjeve. Muslimansko selo su opljačkali i popalili četnici, srpsko ustaše. Naravno, u pozadini se kriju lični interesi odbornika i njihovih porodica i prijatelja. Narod čeka pomoć, a odbornici se svađaju oko podjele pomoći. Ne mogu se među sobom nagoditi. Sekretar komiteta, mlad, skroman, pošten i energičan čovjek, takođe član NOO-a, gubi strpljenje i na kraju se fata stolice, a odbornici bježe iz kafane, neko na vrata neko na prozor… I uzvikuju: To je nama naša borba dala / nekom slave, nekom kapitala!
U tom trenutku počeše udarati vrata na ložama. Prvi se diže predsjednik vlade s ministrima i napustiše ložu, udarajući vrlo snažno vratima. Za njima su se dizali i ostali gosti i udarali vratima lože slijedeći predsjednikov primjer. Za tren oka se isprazniše lože, svjetlo se upali u gledalištu, počeše se dizati zvanice iz Beograda i Zagreba i pognutih glava, nastojeći da pogledi ne okrznu Skendera, bez riječi napustiše gledalište. Glumci su prestali igrati i iskupili se na rampi, čudom se čudeći i pitajući: šta se to dešava u gledalištu? A događalo se u pozorištu da neko bude izviždan, događalo se da neko dobije cvijeće, a neko smrdljiva jaja, ali da publika, svi do jednoga, napusti predstavu u toku igre, to se još nikada nije dogodilo.
U praznom gledalištu ostali smo samo još nas trojica: Skender, Vaso Kosić i ja.
Skender nijem i blijed, tresao se kao u groznici, a vatra mu izbijala i na oči u lice, reklo bi se sad će se srušiti”, opisuje Kulenović sjećanja svoga oca.
Zbog tog je slučaja, ustvari, Skender morao otići u Beograd. Budući da je Skenderova druga žena, Vera Crvenčanin, bila kćerka visokorangiranog generala, pjesnik je vrlo brzo riješio egzistencijalne probleme. U Beogradu je postavljen za sekretara Narodne skupštine Jugoslavije i za urednika časopisa Nova misao. „U tom je časopisu Milovan Đilas redovno objavljivao svoje disidentske tekstove. Kada su na partijskom sastanku pitali Đilasa o tome, on je rekao: ‘Pa Osman je urednik. Ako su moji tekstovi problematični, on ih nije trebao objaviti.’ Skender mi je rekao kako je nemoguće da Đilas nije znao njegovo ime, nego ga je vjerovatno vezao za Osmanlije pa ga oslovio Osmanom. Poslije tog događaja pao je u nemilost i za kaznu je postavljen na mjesto korektora u listu Borba”, kazuje Rizvanbegović.
Skender u Mostaru
Safet Ćišić, jedan od osnivača Narodnog pozorišta u Mostaru, uspio je u ovaj grad dovesti dva značajna pisca: Zuku Džumhura kao scenografa i Skendera Kulenovića kao dramaturga. Dok je za Džumhurov dolazak bio dovoljan samo pristanak pisca, dovođenje Skendera nije bilo tako jednostavno. Nastojeći da Skendera po svaku cijenu dovede u Mostar, Ćišić se obratio Džemalu Bijediću, predsjedniku mostarskog sreza. Znajući šta se desilo tokom pretpremijere Djelidbe u Sarajevu, Bijedić se sledio pred samom pomisli da Skender dođe u Mostar. Nakon dugih razgovora sa Ćišićem, Bijedić je nekako pristao na njegovu ideju, ali mu je rekao da Skendera ne može dovesti sam, nego se mora konsultirati s drugovima iz Sarajeva. Kazao je Safetu da vozom ode u Beograd i čeka ga u hotelu Moskva. Dok je nestrpljivo iščekivao Bijedićev odgovor, zazvonio je telefon. Bijedić mu je izgovorio jednu jedinu riječ: “Grabi.” Tada je Safet Ćišić otišao do Skendera i predložio mu da se preseli u Mostar kako bi radio u pozorištu. Od te, 1956. godine, Skender je veći dio života proveo u Mostaru, gdje su nastala i njegova ponajbolja djela.
Budući da je Bosanski Petrovac grad bez rijeke, Skender je bio oduševljen prvim susretom s Unom. Njegov najbolji esej, a jedan od najznačajnijih eseja u korpusu bošnjačke književnosti, govori o Hamzi Humi i nosi naziv Iz smaragda Une. S ovom je rijekom zavolio i pecanje. Tokom boravka u Mostaru, u satima koje nije provodio s Džumhurom i Makom Dizdarom, pecao je na Neretvi i Bregavi, a najviše je volio ribariti ispod Počitelja. Zanimljivo je da Skender tokom boravka u Beogradu gotovo nije ništa napisao. Nakon dugog zastoja u pjevanju, tek je šezdesetih godina tokom boravka u Mostaru ponovo zabacio udicu u dubine bosanskog jezika i izvukao najbolje sonete bošnjačke književnosti.
Rudar jezika
Danilo Kiš svoj esej o Skenderu počinje dijagnozom: “Skender Kulenović je bio rudar jezika. Zalazio je on u najdublje slojeve našeg bogatog jezika. Jednako u svojim pjesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvijek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona riječ koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju”, pisao je Kiš. Radomir Konstantinović nazvao ga je “apsolutnim krajišnikom u jeziku”, misleći pritom na Skenderov izoštren osjećaj za rečenicu. Pišući o Skenderovoj poeziji, Midhat Begić je primijetio: “S. Kulenović se poslije poratnog, i dugog zastoja u pjevanju, opet pjesnički oglasio krajem 60-ih godina u novom i neočekivnom stilu i obliku (dvjema zbirkama soneta) i do smrti 1977. godine tako pisao.
U svakoj od dvije glavne faze pjevanja (poslije pripremne faze Ocvalih primula) on je bio jedinstven, ni na kog nalik osoben sintetičar tradicije i modernosti. On je bitno izražajna pojava za našu, ne samo bosanskohercegovačku, poetsku i književnu, istoriju svoga vremena. Iako se u dugom razmaku između stvaranja ratnih poema i soneta bavio prozom, pričom, esejem, komedijom, a pred smrt objavio i veoma karakterističan roman Ponornica, S. Kulenović je eminentno pjesnik širokog, revolucijskog i sveljudskog obzora, a istodobno duboko bosanskohercegovačkog jezičkog i emocionalnog izvora i korijena. Na takvo viđenje obavezuje sama njegova poezija, ali i njegova proza, njegov roman, te njegovo esejističko djelo posvećeno poeziji i pjesnicima, klasičnim i modernim.”
Ipak, Skenderovo djelo bivalo je dugo zanemareno. Rizvanbegović smatra da je njegovo maestralno djelo ostalo u sjeni jedne njegove pjesme: “Poema Stojanka Majka Knežopoljka izvanredna je pjesma. Skender se u toj poemi utvorio u lik srpske majke koja je izgubila sinove u borbi. Nevolja je u tome što je Stojanka kao stakleno zvono izvan kojeg ne znamo čitati Skendera, izvan kojeg i ne vidimo druga njegova djela. Skender je majstor soneta, majstor kratke priče, majstor eseja. Sve je to bilo sakriveno Stojankom. To je čista ideološka podvala. Mi u čitankama sve do Skenderove smrti nismo mogli vidjeti niti ijedan njegov sonet. S druge strane, pojavio se drugi ideološki val zbog kojeg je ova poema potpuno zanemarena. Stojanka je izvanredna poema i ne treba prešućivati njenu literarnu vrijednost”, smatra Rizvanbegović.
Skenderova ostavština
Fasciniran snagom Skenderova jezičkog izraza, Alija Isaković, tada urednik Svjetlosti, počeo je prikupljati građu za roman o njegovom životu. Od njegove supruge Vere Crvenčanin dobio je tri kofera Skenderovih nikad objavljenih rukopisa. Među njima je bila i poema Na pravi sam ti put, majko, izišo. Rizvanbegović kazuje da je pitao Skenderovu sestru Ćamku da li je znala za ovu poemu. Ona mu je rekla da je znala, ali je zamolila svog brata da je ne objavljuje, jer je smatrala da Skender nije na pravi način predstavio njihovog oca. “Očito je Ćamka sve što je Skender napisao doživljavala lično, a ova poema istinski značaj zadobiva tek na simboličkom planu. Stoga smatram da je dobro što je objavljena, jer je pokazala svu širinu Skenderova talenta. On se utvorio u lik Stojanke, ali i u lik svoje majke. Ta je blagotvorna mogućnost obogatila bošnjačku književnost”, kaže Rizvanbegović.
U Nolitu je Skender 1977. godine objavio roman Ponornica, a već 25. januara 1978. umro iznenada u Beogradu, gdje je i sahranjen. Rođeni iste godine, umrli u istom gradu, a zauvijek počivaju na manjoj udaljenosti nego je ona između njihovih rodnih gradova, Bosanskog Petrovca i Tuzle, dva ponajveća bošnjačka pisca, Meša Selimović i Skender Kulenović, neiscrpnu inspiraciju pronalazili su u duhovnoj tradiciji islamske kulture i dali nemjerljiv doprinos novijoj bošnjačkoj književnosti. Ako je književnost rudnik jezika, onda s pravom možemo reći da su duboki bezdani bosanskog jezika u koje je Skender zašao još uvijek neistraženi.
Branko Ćopić: Čuvaj se pjesnika!
Za napada na Bihać, Skender Kulenović i ja, pred sam kraj bitke sjurimo se u grad i u glavnoj ulici naletimo na kolonu zarobljenih domobrana. Pored njih, sa strane, išao je domobranski oficir bez oružja, ali propisno uniformisan. Spazivši ga, krenemo na njega s uperenim automatima: “Ruke uvis! Predaj se!” Nesrećni oficir diže ruke i u strahu promuca: “Pa ljudi božji, već sam se predao.” “Predaj se ti i ekonomski!” – naredi Skender strogo ga mjereći. – “Skidaj uniformu!” Ugurasmo oficira u prvo dvorište i svukosmo s njega uniformu. Skender mu dade svoj dotrajali koporan i čakšire pa ga tek onda pustismo napolje. Ode domobran obazirući se i čudeći se na kakve li je dvije delije nagazio. Mislim da ga niko u životu nije tako bezdušno opeljušio kao tada nas dvojica pjesnika. Čuvaj se, brate, pjesnika, čim postanu bilo kakva vlast.
Fahrudin Rizvanbegović:
„Skenderova sestra Ćamka udala se za Ivana Krilova, crvenoarmejca kojem je Skender posvetio Pisma Jove Stanivuka. Upoznao sam Krilova u Zagrebu, kada sam išo kod Ćamke da pogledam Skenderovu rukopisnu ostavštinu u njenom vlasništvu. Došao sam u ulicu Klare Cetkin i našao njihov stan. Na vratima je pisalo: Irfan Krilov. Vratio sam se liftom mislivši da sam pogriješio. Međutim, kada sam se ponovo vratio, on me je s osmijehom čekao na vratima. Zapravo, on je prihvatio islam i s Ćamkom je vjenčan u džamiji. Pitao sam ga zašto je to uradio, a on mi je rekao: ‘Begovica nije htjela da mijenja vjeru, a meni je to tada bilo svejedno. Međutim, danas sam ja musliman koji klanja bešvakat, a za Ćamku nisam siguran.’“
Skender Kulenović: Stećak
Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku,
jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.
Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,
davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.
Udaljili su se sad od njeg i gradovi i sela.
Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste.
Vjetar podsjeti i lijeske, i one se šapatom krste.
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred čela.
Zašto sam došao ovdje, kad sve već ovdje piše?
Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom dišem.
Čuj, zvoni zrelo stablo – to lijes mi teše žuna.
Stihove što još bruje dlijetlom po stećku svom stišaj,
pa, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,
lezi pod stećak stiha bez prevoznika-čuna.
stav.ba
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
