Podrucje Balkana po mnogo crmu plodonosno i produktivno, oduvijek je predstavljalo i svojevrsnu knjizevnu oazu..smatram.da trebamo imati kutak u kojem cemo pomenuti neke.
Šantić, u čiju se čast i danas u Mostaru održavaju "Večeri poezije" koje nose njegovo ime, jedan je od osnivača kulturnog lista "Zora". Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a vrhuncem njegovog stvaralaštva smatra se razdoblje od 1904. do 1912. godine. Njegove pjesme pune su emocionalne boli, rodoljublja i ljubavne čežnje.
Proljece
Nemoj, draga, noćas da te san obrva
I da sklopiš oči na dušeku mekom!
Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva,
Rodiće se mlado proljeće! I svuda
Prosuće se miris plavih jorgovana;
I pahulje snježne padaće sa grana
U naš bistri potok što baštom krivuda.
Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom,
I svaki će prozor zasuti beharom,
Da probudi srca što ljube i gore...
Zato nemoj, draga, da te san obrva!
Dođi, i u bašti budi ruža prva,
I na mome srcu miriši do zore!
Velikani balkanske knjizevnosti
Velikani balkanske knjizevnosti
1
1
Nemaš dopuštenje za pregledavanje privit(a)ka dodan(og)ih postu.
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
..najveći ..Ujević, Tin (Augustin), hrvatski književnik (Vrgorac, 5. VII. 1891 – Zagreb, 12. XI. 1955). Studirao je hrvatski jezik i književnost, klasičnu filologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za studija se približio Matoševu književnom krugu, počeo objavljivati pjesme i kritike, ali se 1911. nakon oštre polemike razišao s Matošem. Napustio je i dotadašnja pravaška uvjerenja te se okrenuo jugoslavenskom integralizmu. S tih je pozicija nastupao u Beogradu 1912. pa je u Hrvatskoj uhićen i osuđen na desetogodišnji izgon. God. 1913. emigrirao je u Pariz, odakle je pjesme i članke slao hrvatskim časopisima pa mu je 1914. deset pjesma uvršteno u antologiju Hrvatska mlada lirika, a među mnogobrojnim političkim dopisima ističe se pomirljiv oproštajni članak Em smo Horvati u povodu Matoševe smrti. Nakon izbijanja rata priključio se političkim krugovima oko Jugoslavenskog odbora, ali je 1917. suradnja prekinuta, a Ujević ostao bez materijalnih sredstava i do 1919. živio u teškoj oskudici. Nakon povratka iz Pariza nakratko se zadržao u Zagrebu, odakle je otišao u Beograd, gdje je, s kraćim prekidima, ostao sve do 1929. i potpuno se integrirao u tamošnje književne i kulturne krugove. Ondje je objavio pjesničke zbirke Lelek sebra (1920) i Kolajna (1926), nastale u tzv. pariškoj fazi, najvjerojatnije 1916–19. U njima se profilirao kao pjesnik simbolističkog i esteticističkog usmjerenja, a odmak od Matoševe poetike najčešće se pripisivao utjecaju Ch. Baudelairea, P. Verlainea i A. Rimbauda. Zbirke su mu donijele književni ugled, ali se istodobno utvrdila i predodžba o njegovu nekonvencionalnom boemskom životnom stilu koji podrazumijeva materijalnu oskudicu i prekomjerno uživanje alkohola, a koja je postala neodvojiva od njegove pjesničke osobnosti. Od 1921. potpisivao se isključivo skraćenim oblikom imena (»Tin«). U različitim je časopisima 1920-ih objavio i niz pjesama koje formom (slobodni stih), stilom i kompozicijom označavaju otvaranje prema avangardističkim postupcima (simultanizam, asocijativni skokovi, eufonijske atrakcije) te će od tada različiti pjesnički rukopisi koegzistirati u njegovoj produkciji. Plodnu poetsku djelatnost pratio je i velik broj kritičkih i političkih napisa, a svoje tadašnje književne i svjetonazorske poglede iznio je u esejima Oroz pred Endimionom (1926) i Sumrak poezije (1929). Nakon odlaska iz Beograda živio je u Sarajevu 1930–37. U tom su mu razdoblju objavljene dvije zbirke pjesama koje pripadaju zreloj fazi stvaralaštva (Auto na korzu, 1932; Ojađeno zvono, 1933) i potvrđuju mu status jednoga od najvažnijih pjesnika toga razdoblja. Potom je tri godine proveo u Splitu, a od 1940. do smrti živio je u Zagrebu. God. 1938. objavio je knjige eseja Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa. Prvi put prihvatio je stalno radno mjesto u »glasilu hrvatskih namještenika« Pravica, a nakon uspostave NDH radio je kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova. God. 1945–50. bilo mu je zabranjeno javno djelovanje pa mu je posljednja i najopsežnija izvorna zbirka pjesama Žedan kamen na studencu, pripremljena 1944., izišla tek 1954.
Premda iznimno plodan i svestran književnik koji je neprestano radio na vlastitom obrazovanju, ostao je upamćen, a najčešće i vrjednovan, prije svega po lirskom opusu. Objavio je pet lirskih zbirki, a velik broj pjesama ostao je do pojave Sabranih djela (1963–67) neobjavljen ili razasut po zbornicima, časopisima i dnevnom tisku. I nekoliko ciklusa pjesama u prozi ostalo je izvan zbirki. S obzirom na četrdesetogodišnje stvaralačko razdoblje, odlično poznavanje europske pjesničke tradicije te otvorenost prema različitim suvremenim književnim pojavama (esteticizam, simbolizam, avangarda, socijalna književnost) njegov je lirski opus periodično trpio određene, katkad i radikalne promjene. Započeo je u okvirima Matoševe poetike, a prva je faza obilježena akcenatsko-silabičkim stihom, strogim formama i pasatističkim motivima, nerijetko povezanima s temom ugrožene domovine i religioznom simbolikom. Zbirkama Lelek sebra i Kolajna Ujevićeva je poezija stekla mnogobrojne i istaknute simpatizere, a poslijeratni književni povjesničari svrstali su ih na vrh poetskih dostignuća toga doba. Zbog velikoga broja pjesama tiskane su zasebno, iako su bile zamišljene kao jedinstveno djelo. Poetski diskurs te faze, formalno i dalje uređen akcenatsko-silabičkim stihom i tradicionalnom strofikom, iznimno kompleksna stila, usredotočen je na ljubavne i introspektivne sadržaje, ali je Kolajna dosljedno monotematski izvedena kao ljubavni kanconijer s mnoštvom intertekstualnih reminiscencija na europsku pjesničku tradiciju od trubadurske lirike do simbolizma, dok se u Leleku sebra potencira persona »ukletoga pjesnika« suprotstavljena masi (Maštovita noć). Za obje je zbirke karakteristična polarizacija materijalnoga svijeta i duhovnog iskustva koja završava u pesimističnom ozračju, a katkad i u potpunoj skepsi prema smislenosti egzistencije i povjerenju u onostrano (Duhovna klepsidra, Suvišni epitaf). Zrela faza obilježena je zbirkama Auto na korzu i Ojađeno zvono, u kojima su pjesme sa svim značajkama simbolističkoga rukopisa pomiješane s verlibrističkim kompozicijama u koje prodiru neortodoksno shvaćeni elementi ekspresionističke, futurističke, a potom i nadrealističke poetike pa kritika od tada govori o pluralnom i polifonom karakteru Ujevićeve poezije. Tridesetih godina pojavljuju se prvi put i tekstovi koji više ili manje izravno tematiziraju predodžbe o ljudskoj veličini i emancipaciji proletarijata (Visoki jablani, Čin sputanih ruku, Pogledi u praskozorju) te označavaju autorovo približavanje socijalističkim idejama, ali se u poetiziranim verzijama zadržava esteticizam iz rane faze ili se zamisli o bratstvu i jednakosti prožimaju kozmičkim spiritualizmom (Pobratimstvo lica u svemiru). Sa sve većim udjelom pjesama o društvenim pitanjima i određenim stupnjem angažmana raste i broj tekstova pisanih tzv. »oslobođenim stihom« (redcima različite duljine u prepoznatljivim strofičkim uzorcima). S obzirom na to da i posljednja zbirka okuplja tekstove od sredine 1920-ih a dijelom i one iz sljedećega desetljeća, Ujevićev se izraz nije bitno mijenjao. Uočljiva je tendencija da se, s jedne strane, sublimiraju i pozitivna i negativna individualna i svjetskopovijesna iskustva, dok se, s druge strane, Ujevićeva poezija otvara mnoštvenosti predmetnoga pola te otuda velik broj pjesama iz kasne faze opijeva različite fenomene i čovjekov odnos prema njima (Sklonidbe ruku, Ushiti cigarete, Legenda svijeća).
Usporedno s lirikom u stihu nastalo je i nekoliko opsežnih ciklusa pjesničke proze (Crteži s kavanskog mramora, Mamurne jamatve, Badnjaci) također u tradiciji francuskih modernista. U rasponu od feljtonistički zabilježene crtice do autobiografskoga lirskoga zapisa ili analitičkoga minieseja ti tekstovi proširuju spektar ionako bogata i generički raznovrsna Ujevićeva proznog izraza. Uz dvije knjige ukoričenih eseja napisao je velik broj kraćih tekstova na razmeđu publicistike, autobiografske proze i književne kritike. U nekoliko tekstova (Ispit savjesti, Mrsko ja, Fragmenat), slično kao i u svojim simultanističkim pjesmama, problematizira koncepciju jastva kao homogena subjekta. U mladosti stečenu erudiciju širio je ustrajnim interesom za istočnjačku, ponajviše indijsku, filozofiju, koju je smatrao nadopunom zapadnjačkom racionalizmu i scijentizmu pa je mnoge članke posvetio alternativnim smjerovima religiozne duhovnosti. U književnokritičkim spisima najviše je pozornosti posvetio francuskoj književnosti od Baudelairea do avangarde. Zbog egzistencijalnih potreba bavio se intenzivno i prevođenjem: prevodio je pjesnike koji su ostavili značajan trag u njegovoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud, É. Verhaeren, W. Whitman), veći broj pjesama iz talijanske i kineske lirike, a okušao se i u nekoliko proznih prijevoda (M. Proust, J. Conrad, F. Schlegel).
Od pojave prvih zbirki do danas Ujević je predmet kontinuirana čitateljskog i kritičkog interesa, a prosudbu kako je posrijedi jedan od najzanimljivijih hrvatskih, ali i europskih pjesničkih opusa u XX. st., koju je donijela kritika prijeratnoga razdoblja (S. Šimić, R. Marinković), potvrđuju i književnopovijesne studije u posljednjoj trećini XX. st. (A. Stamać, V. Pavletić, D. Jelčić). Opće je mišljenje da je, premda kvalitativno neujednačen, njegov poetski opus pokušaj sinteze klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, pri čemu bogatstvom i kompleksnošću poetskih svjetova s M. Krležom dijeli položaj na vrhu hrvatskoga modernističkoga kanona.
1
1
Zadnja izmjena: laga-nini, dana/u 13 nov 2020, 07:04, ukupno mijenjano 1 put.
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
U slutnji, u čežnji daljine, daljine…
Objavljeno 12.11.2019.
U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.
I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;
da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.
Objavljeno 12.11.2019.
U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.
I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;
da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.
0
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
Svakidašnja jadikovka
Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!
I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.
I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.
Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.
–O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.
O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.
I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,
Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.
I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.
I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.
I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,
i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.
O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.
Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.
Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!
O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.
Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.
Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!
Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!
I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.
I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.
Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.
–O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.
O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.
I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,
Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.
I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.
I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.
I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,
i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.
O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.
Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.
Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!
O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.
Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.
Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!
0
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
..inspiracija i našim glumcima..pjevačima mozda je zanimljivo i to..
0
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
Antun Branko Šimić (Drinovci, 18. studenoga 1898. – Zagreb, 2. svibnja 1925.) bio je hrvatski pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj...
Pučku školu pohađa u rodnim Drinovcima. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom Brijegu. Nakon Širokoga Brijega upisao je četvrti razred gimnazije u Vinkovcima. Školovanje je nastavio u zagrebačkoj Donjogradskoj klasičnoj gimnaziji. U osmom razredu, 1917. godine, napušta školovanje zbog izdavanja književnog časopisa Vijavica u Zagrebu, a književni časopis Juriš pokreće 1919. godine pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokreće i treći časopis, Književnik.
Nakon teške upale pluća 1924. godine obolio je od tuberkuloze i pokušao se liječiti u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925. godine vratio se u Zagreb.
Umro je od tuberkuloze pluća, u dvadeset i sedmoj godini, u Zagrebu 2. svibnja 1925
SMRT
I smrt će biti sasma nešto ljudsko
Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim hrve
i hropti
i smalaksava i stenje
i onda stane.
Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.
I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki
svršen poso
i podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se uprav tad najviše uzrade
Mati će živinski kriknuti
otac zaćutati
i buljiti nijemo cijelog dana.
Pučku školu pohađa u rodnim Drinovcima. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom Brijegu. Nakon Širokoga Brijega upisao je četvrti razred gimnazije u Vinkovcima. Školovanje je nastavio u zagrebačkoj Donjogradskoj klasičnoj gimnaziji. U osmom razredu, 1917. godine, napušta školovanje zbog izdavanja književnog časopisa Vijavica u Zagrebu, a književni časopis Juriš pokreće 1919. godine pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokreće i treći časopis, Književnik.
Nakon teške upale pluća 1924. godine obolio je od tuberkuloze i pokušao se liječiti u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925. godine vratio se u Zagreb.
Umro je od tuberkuloze pluća, u dvadeset i sedmoj godini, u Zagrebu 2. svibnja 1925
SMRT
I smrt će biti sasma nešto ljudsko
Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim hrve
i hropti
i smalaksava i stenje
i onda stane.
Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.
I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki
svršen poso
i podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se uprav tad najviše uzrade
Mati će živinski kriknuti
otac zaćutati
i buljiti nijemo cijelog dana.
0
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
Mak Dizdar – rođenim imenom Mehmedalija – rodio se 17. oktobra 1917. godine u historijskom gradiću Stocu, u “donjoj Hercegovini”, kako je to zapisao u jednoj rukopisnoj autobiografskoj crtici. Njegov rodni kraj tad je bio u sastavu austrougarskog kondominija Bosne i Hercegovine, a 1918. godine postaje dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U šestoj godini života ostaje bez oca Muharema, koji umire od posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Slijedeći starijeg brata Hamida, koji je već tad bio afirmiran pisac i novinar, 1930. godine dolazi u Sarajevo, gdje upisuje Državnu šerijatsku gimnaziju.
U književnost ulazi još kao gimnazijalac, a radove uskoro počinje potpisivati pseudonimom Mak, koji će, i privatno i službeno, koristiti do kraja života. Svoj prvi pjesnički tekst objavio je u listu Saveza trezvene omladine Trezvenost, gdje je 1933. godine dobio i prvu nagradu za najbolju pjesmu. S 19 godina, u tek pokrenutoj “Novoj biblioteci” (“No-Bi”), čiji je bio inicijator, objavljuje prvu zbirku pjesama Vidovopoljska noć (1936), koja je zbog njezinih društvenokritičkih ideja značajnim dijelom bila cenzurirana. Kao i brat mu Hamid, istovremeno se bavi i novinarstvom, a poeziju i druge tekstove objavljuje i u časopisima Gajret, Novi Behar, Jugoslavenski list, Pregled…, kao i u almanahu Oblaci nad kolibama (1937), koji je također objavljen kao izdanje “Nove biblioteke”.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata izbjegava učešće u javnom i književnom životu pod fašističkom okupacijom. Radi kao poštanski službenik i, s bratom Hamidom, ilegalno djeluje kao član partizanskog pokreta otpora, zbog čega mu ustaške vlasti hapse majku Neziru i sestru Refiku i odvode ih u Jasenovac, na put smrti. Godine 1941. ženi se Bišćankom Senijom Dedić, s kojom će tokom narednih godina dobiti tri sina – Faruka (Murkela), Envera i Maju.
U poslijeratnoj, socijalističkoj Jugoslaviji najprije radi ponovo kao novinar, odnosno kao urednik u državnoj novinskoj agenciji “TANJUG” za Bosnu i Hercegovinu (1946–1948) te u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje (1948–1951). Jedan je od osnivača “Seljačke knjige”, koja
kasnije prerasta u “Narodnu prosvjetu”, jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća svog vremena u Jugoslaviji, gdje je bio urednik i glavni urednik (1951–1959). Nakon žestokih prigovora i afere prouzrokovane izborom romana Bihorci Ćamila Sijarića za najbolji jugoslavenski roman 1956. godine, pada u nemilost vlasti i gubi posao, a “Narodna prosvjeta” ukida se.
U književnost ulazi još kao gimnazijalac, a radove uskoro počinje potpisivati pseudonimom Mak, koji će, i privatno i službeno, koristiti do kraja života. Svoj prvi pjesnički tekst objavio je u listu Saveza trezvene omladine Trezvenost, gdje je 1933. godine dobio i prvu nagradu za najbolju pjesmu. S 19 godina, u tek pokrenutoj “Novoj biblioteci” (“No-Bi”), čiji je bio inicijator, objavljuje prvu zbirku pjesama Vidovopoljska noć (1936), koja je zbog njezinih društvenokritičkih ideja značajnim dijelom bila cenzurirana. Kao i brat mu Hamid, istovremeno se bavi i novinarstvom, a poeziju i druge tekstove objavljuje i u časopisima Gajret, Novi Behar, Jugoslavenski list, Pregled…, kao i u almanahu Oblaci nad kolibama (1937), koji je također objavljen kao izdanje “Nove biblioteke”.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata izbjegava učešće u javnom i književnom životu pod fašističkom okupacijom. Radi kao poštanski službenik i, s bratom Hamidom, ilegalno djeluje kao član partizanskog pokreta otpora, zbog čega mu ustaške vlasti hapse majku Neziru i sestru Refiku i odvode ih u Jasenovac, na put smrti. Godine 1941. ženi se Bišćankom Senijom Dedić, s kojom će tokom narednih godina dobiti tri sina – Faruka (Murkela), Envera i Maju.
U poslijeratnoj, socijalističkoj Jugoslaviji najprije radi ponovo kao novinar, odnosno kao urednik u državnoj novinskoj agenciji “TANJUG” za Bosnu i Hercegovinu (1946–1948) te u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje (1948–1951). Jedan je od osnivača “Seljačke knjige”, koja
kasnije prerasta u “Narodnu prosvjetu”, jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća svog vremena u Jugoslaviji, gdje je bio urednik i glavni urednik (1951–1959). Nakon žestokih prigovora i afere prouzrokovane izborom romana Bihorci Ćamila Sijarića za najbolji jugoslavenski roman 1956. godine, pada u nemilost vlasti i gubi posao, a “Narodna prosvjeta” ukida se.
1
1
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
ZAPIS O ZEMLJI
Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna
Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna
1
1
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
..nadam se da nećete bijesnit uvažavamo ga kao dio hr književnosti..
..legendarna...
MODRA RIJEKA
Niko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I još dalje i još gore
Preko gorkih preko mornih
Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
I još dublje i još jače
Iza slutnje iza tmače
Gdje pjetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I još hude i još lude
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Sto godina široka je
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke.
..legendarna...
MODRA RIJEKA
Niko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I još dalje i još gore
Preko gorkih preko mornih
Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
I još dublje i još jače
Iza slutnje iza tmače
Gdje pjetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I još hude i još lude
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Sto godina široka je
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke.
0
al.dzabe
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
Derviš Sušić
Derviš Sušić je bosanskohercegovački pripovjedač, dramatičar i romansijer. Rođen je u Vlasenici 3. srpnja 1925. godine, a umire u Sarajevu 1990.
Školovao se za učitelja, neko vrijeme radio je u struci u Srebrenici i Tuzli. Nakon toga radi kao novinar Oslobođenja i Zadrugara te kao upravnik Narodne biblioteke u Tuzli. Neko vrijeme bio je postavljen za referenta za kulturu i narodno prosvjećivanje. Nakon toga imenovan je za savjetnika u Centralnom Komitetu SK BiH u Sarajevu.
Bio je vrlo plodan autor, tako da se unutar njegova opisa mogu pronaći raznovrsne teme koje portretiraju različita razdoblja s motivima iz daleke prošlosti, doba revolucije i poratna razdoblja.
Svoj stvaralački rad započinje romanima o Danilu, "Ja Danilo" i "Danilo u stavu mirno". 1964. godine Ja danilo doživljava dramatizaciju i tako se okreće Sušićevo stvaralaštvo prema dijaloškim scenama. Uz dramu, bavi se i drugim žanrovima kao što su radio i televizijske drame, televizijski serijali.
Neka od prezentativnih djela su: "Ja, Danilo", "Jesenji cvat", "Veliki vezir", "Baja i drugovi", "Drugarica Historija"… U TV dramaturgiji istakao se djelima "Stijena i Bijeg". Istakao se i scensko- muzičkim programom Cvijet za čovjekoljubje, koja je jedna od najznačajnijih poratnih tvorevina tog žanra.
U njegovim djelima naglašen kronološki princip prikazivanja osnovne radnje. Radnja se prikazuje tako da je dominantno oblikovanje dramskih lica i uspostavljanjem odnosa među njima.
Iako se bavio povijesnim temama u djelima kao što su "Veliki vezir", "Posljednja ljubav Hasana Kaimije i Teferič", piše i djela koja tematiziraju suvremenu problematiku. Neka od tih djela su "Ja, Danili", "Ne čekajući Mijata", "Jesenji cvat" i "Profesionalci"
Derviš Sušić je bosanskohercegovački pripovjedač, dramatičar i romansijer. Rođen je u Vlasenici 3. srpnja 1925. godine, a umire u Sarajevu 1990.
Školovao se za učitelja, neko vrijeme radio je u struci u Srebrenici i Tuzli. Nakon toga radi kao novinar Oslobođenja i Zadrugara te kao upravnik Narodne biblioteke u Tuzli. Neko vrijeme bio je postavljen za referenta za kulturu i narodno prosvjećivanje. Nakon toga imenovan je za savjetnika u Centralnom Komitetu SK BiH u Sarajevu.
Bio je vrlo plodan autor, tako da se unutar njegova opisa mogu pronaći raznovrsne teme koje portretiraju različita razdoblja s motivima iz daleke prošlosti, doba revolucije i poratna razdoblja.
Svoj stvaralački rad započinje romanima o Danilu, "Ja Danilo" i "Danilo u stavu mirno". 1964. godine Ja danilo doživljava dramatizaciju i tako se okreće Sušićevo stvaralaštvo prema dijaloškim scenama. Uz dramu, bavi se i drugim žanrovima kao što su radio i televizijske drame, televizijski serijali.
Neka od prezentativnih djela su: "Ja, Danilo", "Jesenji cvat", "Veliki vezir", "Baja i drugovi", "Drugarica Historija"… U TV dramaturgiji istakao se djelima "Stijena i Bijeg". Istakao se i scensko- muzičkim programom Cvijet za čovjekoljubje, koja je jedna od najznačajnijih poratnih tvorevina tog žanra.
U njegovim djelima naglašen kronološki princip prikazivanja osnovne radnje. Radnja se prikazuje tako da je dominantno oblikovanje dramskih lica i uspostavljanjem odnosa među njima.
Iako se bavio povijesnim temama u djelima kao što su "Veliki vezir", "Posljednja ljubav Hasana Kaimije i Teferič", piše i djela koja tematiziraju suvremenu problematiku. Neka od tih djela su "Ja, Danili", "Ne čekajući Mijata", "Jesenji cvat" i "Profesionalci"
1
1
Nemaš dopuštenje za pregledavanje privit(a)ka dodan(og)ih postu.
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
Musa Ćazim Ćatić je rođen 12.marta 1878 u Odžaku kod Modriče. U rodnom mjestu je pohađao mekteb i osnovnu školu. Poslije očeve smrti majka mu se preudala u Tešanj, gdje Ćazim uči brijački zanat kod očuha i pohađa tešanjsku medresu. Bio je darovit učenik i već u medresi dobro naučio arapski,turski i perzijski jezik. Dva puta boravio je u Carigradu gdje je upotpunio znanje, osobito, turskog jezika i neposrednije se upoznao sa turskom književnošću. Školovanje je nastavio u Sarajevu,u šerijatskoj sudačkoj školi. U to vrijeme već objavljuje pjesme u sarajevskom listovima: "Domaće ognjište", "Pobratim", "Sijelo",a kasnije u "Mladoj Hrvatskoj","Prosvjeti", sarajevskom
"Gajretu" i drugim listovima i časopisima. Uprkos boemskom načinu života uspijeva da završi Šerijatsku sudačku školu i da se upiše na Pravni fakultet u Zagrebu 1909.godine.Tu upoznaje
Tina Ujevića, Antuna Gustava Matoša i svrstava se u krug matoševaca. Intenzivno se druži sa ovim pjesnicima i vodi boemski život,potpuno zanemarujući studije. Nakon toga vraća se u Tešanj sa plodnim iskustvom koje je nastalo u dodiru sa djelima hrvatskih modernista.
Ademaga Mešić mu pomaže i daje zaposlenje. Zbog alkohola i neurednog života biva otpušten sa posla i odlazi u Sarajevo, a potom u Bjeljinu, ali se i u jednom i u drugom gradu zadržava kratko vrijeme. U Sarajevu uređuje poznati časopis Behar i u veoma teškim, sirotinjskim uslovima života stvara svoje najznačajnije pjesme. Na nagovor Muhameda Bekira Kalajdžića 1913.godine odlazi u Mostar,gdje uređuje jedan od najznačajnijih bošnjačkih časopisa tog doba, Biser. Ćatić se ovdje osjećao sretnim i zadovoljnim jer se posvetio književnom radu. Za vrijeme boravka u Mostaru za Muslimansku biblioteku Bekira M.Kalajdžića preveo je ili napisao čak 12 knjiga, a 1914.godine štampana je i prva i jedina zbirka pjesama za Ćatića života-Pjesme. Od 1900.do1908.
Prvi svjetski rat prekinuo je stvaralačke napore Muse Ćazima Ćatića.Nakon Sarajevskog atentata mobilisan je i odveden u Mađarsku. Njegovo već načeto zdravlje naglo se pogoršalo. Liječio se u vojnoj bolnici u Budimpešti, ali je krajem marta 1915. otpušten i vratio se u Tešanj. Izmučen bolešću tu je ubrzo, 6.aprila, i umro. Na njegovom mezaru Safvet-beg Bašagić ispisaće svoj epitaf.
1968.godine, u Tešnju Abdurahman Nametak priredio je i u izdanju Narodnog univerziteta objavio Sabrana djela Muse Ćazima Ćatića u dvije knjige. Tada je prvi put objavljeno Ćatićevo cjelokupno stvaralaštvo.
"Gajretu" i drugim listovima i časopisima. Uprkos boemskom načinu života uspijeva da završi Šerijatsku sudačku školu i da se upiše na Pravni fakultet u Zagrebu 1909.godine.Tu upoznaje
Tina Ujevića, Antuna Gustava Matoša i svrstava se u krug matoševaca. Intenzivno se druži sa ovim pjesnicima i vodi boemski život,potpuno zanemarujući studije. Nakon toga vraća se u Tešanj sa plodnim iskustvom koje je nastalo u dodiru sa djelima hrvatskih modernista.
Ademaga Mešić mu pomaže i daje zaposlenje. Zbog alkohola i neurednog života biva otpušten sa posla i odlazi u Sarajevo, a potom u Bjeljinu, ali se i u jednom i u drugom gradu zadržava kratko vrijeme. U Sarajevu uređuje poznati časopis Behar i u veoma teškim, sirotinjskim uslovima života stvara svoje najznačajnije pjesme. Na nagovor Muhameda Bekira Kalajdžića 1913.godine odlazi u Mostar,gdje uređuje jedan od najznačajnijih bošnjačkih časopisa tog doba, Biser. Ćatić se ovdje osjećao sretnim i zadovoljnim jer se posvetio književnom radu. Za vrijeme boravka u Mostaru za Muslimansku biblioteku Bekira M.Kalajdžića preveo je ili napisao čak 12 knjiga, a 1914.godine štampana je i prva i jedina zbirka pjesama za Ćatića života-Pjesme. Od 1900.do1908.
Prvi svjetski rat prekinuo je stvaralačke napore Muse Ćazima Ćatića.Nakon Sarajevskog atentata mobilisan je i odveden u Mađarsku. Njegovo već načeto zdravlje naglo se pogoršalo. Liječio se u vojnoj bolnici u Budimpešti, ali je krajem marta 1915. otpušten i vratio se u Tešanj. Izmučen bolešću tu je ubrzo, 6.aprila, i umro. Na njegovom mezaru Safvet-beg Bašagić ispisaće svoj epitaf.
1968.godine, u Tešnju Abdurahman Nametak priredio je i u izdanju Narodnog univerziteta objavio Sabrana djela Muse Ćazima Ćatića u dvije knjige. Tada je prvi put objavljeno Ćatićevo cjelokupno stvaralaštvo.
2
1
1
1
Nemaš dopuštenje za pregledavanje privit(a)ka dodan(og)ih postu.
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
Pokajanje jednog griješnog pjesnika)
Mom pobri S. Bakamoviću
Gospode, evo na sedždu ti padam,
Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć, “Oh, daj mi smisao za ljepotom!”
Gospode, evo, na sedždu ti padam.
Ti znaš da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al’ ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.
I tada s tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustoš i tamu
Ah, strast mi razum u okove sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu –
I s tvoga ja sam zabasao puta.
Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrč'o je grijeh –
Postadoh sarhoš oholi i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh…
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!…
I slavih Bakha kao sveto biće,
Veneri pete jezikom sam liz'o –
Vlastitim zubom ja sam svoje žiće
Komad po komad kao zvijer griz'o,
Slaveći Bakha kao sveto biće.
Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu
I sve me čiste klonile se žene…
Vaj! Teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.
Ja sada bježim pod okrilje tvoje
I tvog Kur'ana, tvoje vječne riječi,
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi –
Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.
Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku
Demone sve što može da savlada…
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku
Gospode, razum prosvijetli mi sada!
Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare –
O, raspiri mi stare vjere plamen!…
Gospode, evo na sedždu ti padam,
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom –
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” –
Gospode, evo na sedždu ti padam!..
Musa Ćazim Ćatić
Mom pobri S. Bakamoviću
Gospode, evo na sedždu ti padam,
Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć, “Oh, daj mi smisao za ljepotom!”
Gospode, evo, na sedždu ti padam.
Ti znaš da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al’ ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.
I tada s tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustoš i tamu
Ah, strast mi razum u okove sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu –
I s tvoga ja sam zabasao puta.
Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrč'o je grijeh –
Postadoh sarhoš oholi i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh…
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!…
I slavih Bakha kao sveto biće,
Veneri pete jezikom sam liz'o –
Vlastitim zubom ja sam svoje žiće
Komad po komad kao zvijer griz'o,
Slaveći Bakha kao sveto biće.
Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu
I sve me čiste klonile se žene…
Vaj! Teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.
Ja sada bježim pod okrilje tvoje
I tvog Kur'ana, tvoje vječne riječi,
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi –
Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.
Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku
Demone sve što može da savlada…
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku
Gospode, razum prosvijetli mi sada!
Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare –
O, raspiri mi stare vjere plamen!…
Gospode, evo na sedždu ti padam,
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom –
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” –
Gospode, evo na sedždu ti padam!..
Musa Ćazim Ćatić
1
1
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
Osman Đikić je poznati bosanskohercegovački pjesnik, pisac, dramatičar, javni i društveni radnik. Osman Đikić rođen je 7. januara 1879. godine u Mostaru, gdje je završio ruždiju i nekoliko razreda gimnazije. Kad je isključen iz gimnazije, seli se za Carigrad, gdje nastavlja školovanje. Iz Carigrada odlazi u Beograd, a onda u Beč, gdje završava trgovačku akademiju. Radio je kao bankovni činovnik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru. 1909. godine seli se u Sarajevo, nakon što je izabran za sekretara muslimanskog kulturnog društva "Gajret" i za urednika lista "Gajret", a već sljedeće, 1910. godine, pokreće politički list "Samouprava".
Poeziju je počeo pisati veoma mlad, a svoja djela objavljivao je u listovima "Bosanska vila", "Zora", "Behar" i dr. Izdao je zbirke pjesama "Muslimanskoj mladeži", "Ašiklije" i "Pobratimstvo", a autor je i drame "Zlatija" koja se prikazivala na "Gajretovim" i drugim zabavama. Bio je i sakupljač narodnih umotvorina, ali ih nije objavio, već je sve skupljeno ustupio Srpskoj akademiji nauka u Beogradu. Osman Đikić umro je u Mostaru 30. marta 1912. godine. U vrijeme prvih saborskih izbora, 1910. godine, bio je jedan od kandidata Socijal-demokratske stranke za treću kuriju.
Đikićeva djela
Pobratimstvo, 1900.
Muslimanskoj mladeži, 1902.
Ašiklije, 1903.
Đaurko lijepa, 1905.
Folklorne drame
Zlatija, 1906.
Stana, 1906.
Muhadžir, 1909.
Poeziju je počeo pisati veoma mlad, a svoja djela objavljivao je u listovima "Bosanska vila", "Zora", "Behar" i dr. Izdao je zbirke pjesama "Muslimanskoj mladeži", "Ašiklije" i "Pobratimstvo", a autor je i drame "Zlatija" koja se prikazivala na "Gajretovim" i drugim zabavama. Bio je i sakupljač narodnih umotvorina, ali ih nije objavio, već je sve skupljeno ustupio Srpskoj akademiji nauka u Beogradu. Osman Đikić umro je u Mostaru 30. marta 1912. godine. U vrijeme prvih saborskih izbora, 1910. godine, bio je jedan od kandidata Socijal-demokratske stranke za treću kuriju.
Đikićeva djela
Pobratimstvo, 1900.
Muslimanskoj mladeži, 1902.
Ašiklije, 1903.
Đaurko lijepa, 1905.
Folklorne drame
Zlatija, 1906.
Stana, 1906.
Muhadžir, 1909.
1
1
Nemaš dopuštenje za pregledavanje privit(a)ka dodan(og)ih postu.
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
AŠIK OSTA NA TE OČI * Osman Djikic
Ašik osta' na te oči,
Na te dvije tamne noći,
Oj, kaduno, kono moja
Ne ishodi na pendžere,
Ne ishodi, ne prkosi.
Tvoj me pogled izaziva,
Srcu mome ne da mira.
Ne ishodi, ne prkosi!
Nemoj da te đavo nosi!
Aj, jer tako mi Ramazana
Biće čuda jednog dana,
U dvor ću ti provaliti,
Sto ću čuda počiniti,
Dok odaju nađem tvoju
U odaji tebe, ljubav moju.
Aj, izgrišću ti usne rujne
I obraze tvoje bujne,
Ispiću ti oka oba.
Bićeš moja sve do groba.
Aj, bićeš moja sve do groba.
Ašik osta' na te oči,
Na te dvije tamne noći,
Oj, kaduno, kono moja
Ne ishodi na pendžere,
Ne ishodi, ne prkosi.
Tvoj me pogled izaziva,
Srcu mome ne da mira.
Ne ishodi, ne prkosi!
Nemoj da te đavo nosi!
Aj, jer tako mi Ramazana
Biće čuda jednog dana,
U dvor ću ti provaliti,
Sto ću čuda počiniti,
Dok odaju nađem tvoju
U odaji tebe, ljubav moju.
Aj, izgrišću ti usne rujne
I obraze tvoje bujne,
Ispiću ti oka oba.
Bićeš moja sve do groba.
Aj, bićeš moja sve do groba.
0
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
Živeo je kratko, tek 33 godine. Pisao u vreme kada i najveći pesnici srpske moderne. Možda je ostao u njihovoj senci, ali mu se ipak divio Aleksa Šantić. Autor je jedne od najpevanijih sevdalinki "Đaurko mila". Izjašnjavao se kao Srbin musliman. Sve to na početku XX veka, a šta je na početku XXI veka Osman Đikić?
Ceo njegov život, okvirno rečeno, može se smestiti između Berlinskog kongresa i aneksije Bosne i Hercegovine. Osim što je živeo kratko, mnogi misle da je druga njegova nesreća to što je pisao u vreme kad i Aleksa Šantić i Jovan Dučić, pa pa je tako kao književnik ostao u njihovoj senci. Nešto se više zna o njegovoj romantičnoj ljubavnoj priči i braku sa glumicom Zorkom Topalović. Ko je bio čovek koji se izjašnjavao kao Srbin musliman? Koliko je danas teško razumeti poimanje vere i nacije početkom XX veka? I konačno – može li Osman Đikić da bude, savremenim rečnikom rečeno, „faktor pomirenja na Balkanu“?
Osnovni biografski podaci kažu: Osman Đikić rodio se 7. januara 1879. u uglednoj mostarskoj građanskoj porodici. Tu je pošao u gimnaziju i već tada ulazi u krug pisaca oko časopisa Zora, koji su predvodili Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović. Đikić uz stihove objavljuje i svoje nacionalne i prosvetiteljske stavove u kojima „ustaje protiv ugnjetača“. Najmlađi i najraspevaniji u tom pesničkom kružoku, ubrzo je u javnosti obeležen kao najopasniji i biva izbačen iz gimnazije.
U Mostar se vraća početkom XX veka, posle školovanja u Beogradu, Beču i Carigradu. Postaje jedan od glavnih aktera borbe muslimana za versku autonomiju, venčava se, a potom razboljeva od tuberkuloze i umire 30. marta 1912. godine.
Beogradska Politika toga dana piše: „Mlad, pun poleta, u 34. godini života, morao je ostaviti nedovršene i vrlo važne poslove, čovek, u čijim je rukama bio onaj zlatan konac politički, koji bi srpskom narodu stvorio parlamentarnu većinu, a Bosni i Hercegovini lepšu budućnost.“
"On se rađa odmah nakon prelaska iz 'otomanskog' na 'zapad', umire 1912. dakle pre rata a posle okupacije i on je jedan od retkih ljudi čiji čitav život spada u taj kratki period. Kratko je živeo i on je u svom pisanju pisao kao oni stari romantičari, kao pisci koji se javljaju sto godina ranije, pa zato njegove pesme deluju sto godina starije i staromodnije", ocenjuje Muharem Bazdulj, književnik i novinar.
Spomenik Osmanu Đikiću
Pesnik Pero Zubac smatra da je Osman Đikić svojim životom predstavio onaj Mostar „kako ga mi posmatramo kroz Šantićevu poeziju, Mostar Srba, Hrvata, muslimana, Jevreja, doseljenika koji su se pomagali i cenili i poštovali“. Smatra da je šteta što Đikića pamtimo po tek nekoliko pesama i posebno po onoj „Đaurko mila“, ali da njegov život pokazuje da je bio modernih shvatanja, kao i Aleksa Šantić.
Upravo su i Šantić i Đikić u to vreme, a govorimo o periodu austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini, nosioci borbe za politički i nacionalni identitet.
To je posebno zanimljivo u slučaju Đikića, koji se nacionalno izjašnjavao kao Srbin – upravo je kao razlog za izbacivanje iz gimnazije navedeno da pogubno deluje na školsku omladinu svojom tezom da su „pravoslavni i muslimani braća dveju vera“. Od te gimnazijske ideje Đikić nikada nije odustao.
„Kao i sve politički i kulturno aktivne ličnosti u poslednjih 150 godina u Bosni i Hercegovini, on je kontroverzna osoba i ta kontroverznost potiče iz vrlo specifične identitetske situacije u BiH. Kako je kod Srba i Hrvata ranije došlo do konačne etnogeneze i stvaranja nacija, tako su se bosanski muslimani tog vremena izjašnjavali ili kao Hrvati ili kao Srbi", kaže Milan Sitarski, istoričar koji živi u Mostaru.
Nacionalna pitanja u stihovima
Osman Đikić objavio je svega tri zbirke poezije. Sve objavljene u vreme njegovog boravka u Beogradu, početkom dvadesetog veka: „Pobratimstvo“ (zajedno sa Avdom S. Karabegovićem i Omer-begom Sulejmanpašićem-Despotovićem, 1900. godine), „Muslimanskoj mladeži“ (1902) i „Ašiklije“ (1903).
Mostar s početka 20. veka
Za vreme SFRJ, sarajevski izdavač „Masleša“ ibjavio je sabrana dela. Od tada – Đikićevi stihovi nisu štampani.
Danas, neki bošnjački intelektualci danas tu poeziju kritikuju nazivajući je „pamfletskom“ i „političkim programom u stihovima“. Tumačenje Đikićeve poezije u BiH u većoj meri zavisi u kom se nacionalnom ključu čita i ko je čita.
„Njegova pjesma 'Amanet' govori o tome kako mu ništa ne smeta Alah-ekber da bude i Srbin i musliman... On je to zaista živio i moguće je da je to jedan od razloga zašto je danas zapostavljen“, kaže mostarski sveštenik Radivoje Krulj.
Goran Maksimović, profesor književnosti na Filozofskom fakultetu u Nišu, kaže da je teza o „političkom programu u stihovima“ u novije vreme uspostavljena, jer se ono o čemu je Đikić pevao ne dopada bošnjačkoj zvaničnoj politici danas u Sarajevu. Maksimović pojašnjava da je Đikićeva poezija bila vezana za kosovski mit i za Vuka i Njegoša i pokazuje da su „Srbi muhamedanske vere bili ključan deo srpske kulture“.
S druge strane, dosta stidljivo čuju se i konstatacije da bi Osman Đikić, zbog načina na koji se predstavljao, mogao da bude „integrativni faktor“, da bi mogao da bude spona između Bošnjaka i Srba u BiH.
Istoričar Milan Sitarski, koji u Mostaru vodi jednu nevladinu organizaciju, kaže da bi bilo dobro kad bi se Đikić tako tretirao, ali da je to još daleko i teško zamislivo.
„Tada je ono što bio i zastupao bilo avangardno, pa i jugoslovensko. I tada su zemlje i narodi bil ispodeljeni među imperijama, a Đikić je jedna od figura koja to spaja i natkriljuje“, kaže Vuk Bačanović, istoričar iz Mostara.
„Mogao bi da bude integrativni faktor, mogao bi da bude – srpski nacionalni korpus a islamska vera – i to ne bi bilo sporno, ali ideologije i vere s početka 20. veka su otišle daleko od toga, tako da danas njegova ličnost i delo ne mogu biti integrativni faktor, jer danas sve na prostoru nekadašnje Jugoslavije je okrenuto protiv onog što je zastupao Đikić“, smatra profesor Maksimović.
„Svaku poeziju treba iskušati pred vojničkim kazanom da bi se videla njena upotrebna vrednost. Dakle, ako jedna poezija nije bila integrativni faktor 1941. i u strašnim godinama posle, ako nije bila 1991/92. i u strašnim godnama posle, ne znam ko može tvrditi da ona danas može biti integrativni faktor. Poezija kao integrativni faktor postoji, ali samo kod onih vrhunskih pesnika kojih je malo u istoriji i koji su uspeli da nadiđu i lično i nacionalno i da postanu opšte i univerzalne vrednosti tj. da odu na dva sprata više, da bi kasnije bili upotrebljivi i u tom političkom smislu“, kaže pesnik iz Novog Pazar Enes Halilović. Smatra da je zato „jedan drugi Osman Đikić“, nekadašnji diplomata u Helsinkiju (i rođak pesnika Đikića) koji je predovio finske pesnike na naš jezik, više doprineo povezivanju različitih kultura.
Spomenik rušen dva puta
Osman Đikić je sahranjen u Mostaru, a u periodu između dva svetska rata na njegovom grobu podugnuto je spomen-turbe po projektu čuvenog Aleksandra Deroka. Turbe, najviše na muslimanskom groblju ispred Karađoz-begove džamije, po još nečemu se izdvaja – ime i prezime na njemu ispisani su ćirilicom.
Dva puta je rušeno: najpre su ga 1941. srušile su ustaše, zatim je obnovljeno po završetku Drugog svetkog rata, da bi ga u ratu 90-ih srušili pripadnici HOS-a (tzv. Hrvatske odbrambene snage). Ponovo je obnovljeno, a s tim u vezi postoji zanimljiva epizoda.
Naime, posle rata u BiH, Mostar je postao podeljeni grad – Neretva ga deli na hrvatski i bošnjački. Ni u jednom delu ćirilica nije baš poželjno pismo.
Osman i Zorka (arhivska fotografija iz starih novina)
„Osman je imao inklinaciju prema Srbima, on je prišao toj grupi Dučića, Šantića, Ćorovića i s njima zajedno stvarao i Deroko je to znao i kad je napravio taj lijepi spomenik stavio ćirilicom ime“, priča publicista iz Mostara Zlatko Serdarević.
Serdarević je posle rata 90-ih bio i član gradskog veća u Mostaru i presudno je uticao da na spomeniku, po obnovi, opet budu ispisana ćirilička slova, a ne letinica – kako je većina u upravi predlagala.
„Tadašnji gradonačelnik je navodio na to da bi trebalo da bude latinica, ali ja sam rekao da će kasnije generacije nas optužiti da nismo kulturni spomenik obnovili prema regulama. Ako mora da bude sve isto – materijal, cigla itd. Onda mora i isto pismo, odnosno – ćirilica", priseća se Serdarević.
„Nije on ni stigao da se ozbiljno bavi poezijom..."
Staniša Tutnjević, član Akademije nauka i umetnosti Republike Srpske, koji je autor najobimnije studije o delu Osmana Đikića, kaže da je Đikić živeo kratko i burno, da se dosta bavio i političkim radom, pa nije ni stigao da se dovoljno posveti književnosti.
„Naslovi njegovih zbirki, 'Pobratimstvo', 'Ašiklije' i 'Muslimanskoj mladeži', odražavaju njegove književne preokupacije i njegov identitet, nacionalni i ljudski", smatra Tutnjević.
Maksimović podseća da je Đikićevo delo proučavano kao poezija moderne, a to je vreme kada Srbi imaju mnogo značajnih pesnika, najpre Đikićevog sugrađanina Šantića, ali i Dučića i Rakića.
„Njegovo delo nije po kvalitetu moglo da pripada tim najvišim vrhovima moderne, ostalo je nedovršeno, ali u njemu se vide potencijali“, smatra Maksimović.
„To je više kao prelaz između sevdalinke i autorske poezije, liči mi da je tu negde mesto. Dakle, ne smatram da je to velika i epohalna poezija. Ona će više ostati kao fusnota u knjizi nekog istoričara, ali ne istoričara književnosti“, ocenjuje Halilović.
Tutnjević smara da je treća zbirka poetski najozbiljnija, ali da uopšte uzevši, ne treba potcenjivati celokupno Đikićevo delo.
„To je lirika raspoloženja, to je neka vrsta rekreacije sevdalinke, nije tu on postigao najviše vrednosti kao npr. Šantić, ali jeste dao najveći doprinos afirmaciji sevdalinke i po tome je kao pesnik i najvažniji", kaže Tutnjević.
Đikić je živeo ono što Šantić nije smeo
Javnosti je ipak, od Đikićevog dela, mnogo poznatija njegova ljubavna priča. Zaljubljen u glumicu Zorku, koju je upoznao u Brčkom, gde je gostovala sa pozorišnom trupom... I to je ta romantična priča o ljubavi koja pobeđuje verske razlike i koju je sa divljenjem posmatrao i Aleksa Šantić.
„Oni (Osman i Zorka) uspijevaju da savladaju te otpore i ima ta jedna lijepa priča da je Aleksa Šantić rekao Đikiću da je on i bolji i hrabriji, jer je uradio ono što Šantić nikada nije", kaže Muharem Bazdulj.
Podseća da su o Šantiću snimljeni film i serija. „Aleksa je bio zaljubljen u katolikinju, ali nije uspio da slomi otpor porodice i bio je fasciniran i pomalo je zavidio Đikiću, koji je to uspio", kaže Bazdulj.
„Ta ljubav između Osmana i Zorke je oličenje Mostara koji pamtimo po dobru. U dve sobe u velikoj Avdaginoj kući, odvojeno od Osmana ležala je Zorka (oboje oboleli od u to vreme neizlečive tuberkuloze). Avdaga nije dozvolio da Zorka sazna kad je umro Osman, jer je hteo da je sačuva što duže u životu", priča Pero Zubac.
Po toj pesmi nastala je drama koja se godinama izvodi u Narodnom pozorištu u Mostaru.
„Zahvaljujući i toj predstavi koja govori o ljubavi Osmana i Zorke, živi Osman u Mosatru, ali živi tako i veliki Deroko, zahvaljujući spomeniku koji je obnovljen. I to je duh Mostara koji opstaje i u kom treba i Osmana Đikića vratiti na mjesto koje mu pripada", kaže sveštenik Krulj.
I dok istoričar Bačanović misli da je Đikić „malo skrajnut“, a pesnik Pero Zubac – da je neopravdano zaboravljen, jer „što je Emina Šatićeva Mostaru, to je i Zorka Osmanova“, Muharem Bazdulj smatra da se Osman Đikić danas pamti na najlepši mogući način.
„Neke su pjesme postale pjesme koje se pjevaju po kafanama, posebno 'Đaurko mila', taj termin đaur ima kod muslimana pogrdnu konotaciju, a u pjesmi je to uspjelo da se nadvlada i uz taj kontrast 'đaurko mila'... mogu se pronaći i mnoge aluzije na tu pjesmu u memoarskoj prozi. Ima još 4-5 pjesama koje žive kao starogradske, tako da je to možda i bolji način da se pamti jedan pjesnik nego da ga djeca obavezno čitaju u čitankama“, smatra Bazdulj.
Vek „Đaurke"
Nastala nekoliko godina ranije, pesma je postala popularna tokom balkanskih ratova. Pevali su je i u Velikom ratu, u zatišju između bitaka. Priča se da je prešla Albaniju i, posle, u selu Agios Mateos na Krfu, u vojničkim logorima, čuli bi se najpre stihovi „Tamo daleko“, onda još neke patriotske i nostalgične pesme, pa onda – „Đaurka“.
Između dva rata živela je u kafanama od Beograda do Sarajeva i nema nijednog čuvenijeg soliste tog vremena koji je nije zapevao. Legenda kaže i da je čuveni glumac Dobrica Milutinović 50-ih godina prošlog veka zatvarao dorćolske kafane uz tu pesmu, pričajući o „piscima sa mirisom juga i istoka“ – o Bori Stankoviću, Stevanu Sremcu, ali i o autoru stihova „Đaurko mila“ Osmanu Đikiću.
Ceo njegov život, okvirno rečeno, može se smestiti između Berlinskog kongresa i aneksije Bosne i Hercegovine. Osim što je živeo kratko, mnogi misle da je druga njegova nesreća to što je pisao u vreme kad i Aleksa Šantić i Jovan Dučić, pa pa je tako kao književnik ostao u njihovoj senci. Nešto se više zna o njegovoj romantičnoj ljubavnoj priči i braku sa glumicom Zorkom Topalović. Ko je bio čovek koji se izjašnjavao kao Srbin musliman? Koliko je danas teško razumeti poimanje vere i nacije početkom XX veka? I konačno – može li Osman Đikić da bude, savremenim rečnikom rečeno, „faktor pomirenja na Balkanu“?
Osnovni biografski podaci kažu: Osman Đikić rodio se 7. januara 1879. u uglednoj mostarskoj građanskoj porodici. Tu je pošao u gimnaziju i već tada ulazi u krug pisaca oko časopisa Zora, koji su predvodili Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović. Đikić uz stihove objavljuje i svoje nacionalne i prosvetiteljske stavove u kojima „ustaje protiv ugnjetača“. Najmlađi i najraspevaniji u tom pesničkom kružoku, ubrzo je u javnosti obeležen kao najopasniji i biva izbačen iz gimnazije.
U Mostar se vraća početkom XX veka, posle školovanja u Beogradu, Beču i Carigradu. Postaje jedan od glavnih aktera borbe muslimana za versku autonomiju, venčava se, a potom razboljeva od tuberkuloze i umire 30. marta 1912. godine.
Beogradska Politika toga dana piše: „Mlad, pun poleta, u 34. godini života, morao je ostaviti nedovršene i vrlo važne poslove, čovek, u čijim je rukama bio onaj zlatan konac politički, koji bi srpskom narodu stvorio parlamentarnu većinu, a Bosni i Hercegovini lepšu budućnost.“
"On se rađa odmah nakon prelaska iz 'otomanskog' na 'zapad', umire 1912. dakle pre rata a posle okupacije i on je jedan od retkih ljudi čiji čitav život spada u taj kratki period. Kratko je živeo i on je u svom pisanju pisao kao oni stari romantičari, kao pisci koji se javljaju sto godina ranije, pa zato njegove pesme deluju sto godina starije i staromodnije", ocenjuje Muharem Bazdulj, književnik i novinar.
Spomenik Osmanu Đikiću
Pesnik Pero Zubac smatra da je Osman Đikić svojim životom predstavio onaj Mostar „kako ga mi posmatramo kroz Šantićevu poeziju, Mostar Srba, Hrvata, muslimana, Jevreja, doseljenika koji su se pomagali i cenili i poštovali“. Smatra da je šteta što Đikića pamtimo po tek nekoliko pesama i posebno po onoj „Đaurko mila“, ali da njegov život pokazuje da je bio modernih shvatanja, kao i Aleksa Šantić.
Upravo su i Šantić i Đikić u to vreme, a govorimo o periodu austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini, nosioci borbe za politički i nacionalni identitet.
To je posebno zanimljivo u slučaju Đikića, koji se nacionalno izjašnjavao kao Srbin – upravo je kao razlog za izbacivanje iz gimnazije navedeno da pogubno deluje na školsku omladinu svojom tezom da su „pravoslavni i muslimani braća dveju vera“. Od te gimnazijske ideje Đikić nikada nije odustao.
„Kao i sve politički i kulturno aktivne ličnosti u poslednjih 150 godina u Bosni i Hercegovini, on je kontroverzna osoba i ta kontroverznost potiče iz vrlo specifične identitetske situacije u BiH. Kako je kod Srba i Hrvata ranije došlo do konačne etnogeneze i stvaranja nacija, tako su se bosanski muslimani tog vremena izjašnjavali ili kao Hrvati ili kao Srbi", kaže Milan Sitarski, istoričar koji živi u Mostaru.
Nacionalna pitanja u stihovima
Osman Đikić objavio je svega tri zbirke poezije. Sve objavljene u vreme njegovog boravka u Beogradu, početkom dvadesetog veka: „Pobratimstvo“ (zajedno sa Avdom S. Karabegovićem i Omer-begom Sulejmanpašićem-Despotovićem, 1900. godine), „Muslimanskoj mladeži“ (1902) i „Ašiklije“ (1903).
Mostar s početka 20. veka
Za vreme SFRJ, sarajevski izdavač „Masleša“ ibjavio je sabrana dela. Od tada – Đikićevi stihovi nisu štampani.
Danas, neki bošnjački intelektualci danas tu poeziju kritikuju nazivajući je „pamfletskom“ i „političkim programom u stihovima“. Tumačenje Đikićeve poezije u BiH u većoj meri zavisi u kom se nacionalnom ključu čita i ko je čita.
„Njegova pjesma 'Amanet' govori o tome kako mu ništa ne smeta Alah-ekber da bude i Srbin i musliman... On je to zaista živio i moguće je da je to jedan od razloga zašto je danas zapostavljen“, kaže mostarski sveštenik Radivoje Krulj.
Goran Maksimović, profesor književnosti na Filozofskom fakultetu u Nišu, kaže da je teza o „političkom programu u stihovima“ u novije vreme uspostavljena, jer se ono o čemu je Đikić pevao ne dopada bošnjačkoj zvaničnoj politici danas u Sarajevu. Maksimović pojašnjava da je Đikićeva poezija bila vezana za kosovski mit i za Vuka i Njegoša i pokazuje da su „Srbi muhamedanske vere bili ključan deo srpske kulture“.
S druge strane, dosta stidljivo čuju se i konstatacije da bi Osman Đikić, zbog načina na koji se predstavljao, mogao da bude „integrativni faktor“, da bi mogao da bude spona između Bošnjaka i Srba u BiH.
Istoričar Milan Sitarski, koji u Mostaru vodi jednu nevladinu organizaciju, kaže da bi bilo dobro kad bi se Đikić tako tretirao, ali da je to još daleko i teško zamislivo.
„Tada je ono što bio i zastupao bilo avangardno, pa i jugoslovensko. I tada su zemlje i narodi bil ispodeljeni među imperijama, a Đikić je jedna od figura koja to spaja i natkriljuje“, kaže Vuk Bačanović, istoričar iz Mostara.
„Mogao bi da bude integrativni faktor, mogao bi da bude – srpski nacionalni korpus a islamska vera – i to ne bi bilo sporno, ali ideologije i vere s početka 20. veka su otišle daleko od toga, tako da danas njegova ličnost i delo ne mogu biti integrativni faktor, jer danas sve na prostoru nekadašnje Jugoslavije je okrenuto protiv onog što je zastupao Đikić“, smatra profesor Maksimović.
„Svaku poeziju treba iskušati pred vojničkim kazanom da bi se videla njena upotrebna vrednost. Dakle, ako jedna poezija nije bila integrativni faktor 1941. i u strašnim godinama posle, ako nije bila 1991/92. i u strašnim godnama posle, ne znam ko može tvrditi da ona danas može biti integrativni faktor. Poezija kao integrativni faktor postoji, ali samo kod onih vrhunskih pesnika kojih je malo u istoriji i koji su uspeli da nadiđu i lično i nacionalno i da postanu opšte i univerzalne vrednosti tj. da odu na dva sprata više, da bi kasnije bili upotrebljivi i u tom političkom smislu“, kaže pesnik iz Novog Pazar Enes Halilović. Smatra da je zato „jedan drugi Osman Đikić“, nekadašnji diplomata u Helsinkiju (i rođak pesnika Đikića) koji je predovio finske pesnike na naš jezik, više doprineo povezivanju različitih kultura.
Spomenik rušen dva puta
Osman Đikić je sahranjen u Mostaru, a u periodu između dva svetska rata na njegovom grobu podugnuto je spomen-turbe po projektu čuvenog Aleksandra Deroka. Turbe, najviše na muslimanskom groblju ispred Karađoz-begove džamije, po još nečemu se izdvaja – ime i prezime na njemu ispisani su ćirilicom.
Dva puta je rušeno: najpre su ga 1941. srušile su ustaše, zatim je obnovljeno po završetku Drugog svetkog rata, da bi ga u ratu 90-ih srušili pripadnici HOS-a (tzv. Hrvatske odbrambene snage). Ponovo je obnovljeno, a s tim u vezi postoji zanimljiva epizoda.
Naime, posle rata u BiH, Mostar je postao podeljeni grad – Neretva ga deli na hrvatski i bošnjački. Ni u jednom delu ćirilica nije baš poželjno pismo.
Osman i Zorka (arhivska fotografija iz starih novina)
„Osman je imao inklinaciju prema Srbima, on je prišao toj grupi Dučića, Šantića, Ćorovića i s njima zajedno stvarao i Deroko je to znao i kad je napravio taj lijepi spomenik stavio ćirilicom ime“, priča publicista iz Mostara Zlatko Serdarević.
Serdarević je posle rata 90-ih bio i član gradskog veća u Mostaru i presudno je uticao da na spomeniku, po obnovi, opet budu ispisana ćirilička slova, a ne letinica – kako je većina u upravi predlagala.
„Tadašnji gradonačelnik je navodio na to da bi trebalo da bude latinica, ali ja sam rekao da će kasnije generacije nas optužiti da nismo kulturni spomenik obnovili prema regulama. Ako mora da bude sve isto – materijal, cigla itd. Onda mora i isto pismo, odnosno – ćirilica", priseća se Serdarević.
„Nije on ni stigao da se ozbiljno bavi poezijom..."
Staniša Tutnjević, član Akademije nauka i umetnosti Republike Srpske, koji je autor najobimnije studije o delu Osmana Đikića, kaže da je Đikić živeo kratko i burno, da se dosta bavio i političkim radom, pa nije ni stigao da se dovoljno posveti književnosti.
„Naslovi njegovih zbirki, 'Pobratimstvo', 'Ašiklije' i 'Muslimanskoj mladeži', odražavaju njegove književne preokupacije i njegov identitet, nacionalni i ljudski", smatra Tutnjević.
Maksimović podseća da je Đikićevo delo proučavano kao poezija moderne, a to je vreme kada Srbi imaju mnogo značajnih pesnika, najpre Đikićevog sugrađanina Šantića, ali i Dučića i Rakića.
„Njegovo delo nije po kvalitetu moglo da pripada tim najvišim vrhovima moderne, ostalo je nedovršeno, ali u njemu se vide potencijali“, smatra Maksimović.
„To je više kao prelaz između sevdalinke i autorske poezije, liči mi da je tu negde mesto. Dakle, ne smatram da je to velika i epohalna poezija. Ona će više ostati kao fusnota u knjizi nekog istoričara, ali ne istoričara književnosti“, ocenjuje Halilović.
Tutnjević smara da je treća zbirka poetski najozbiljnija, ali da uopšte uzevši, ne treba potcenjivati celokupno Đikićevo delo.
„To je lirika raspoloženja, to je neka vrsta rekreacije sevdalinke, nije tu on postigao najviše vrednosti kao npr. Šantić, ali jeste dao najveći doprinos afirmaciji sevdalinke i po tome je kao pesnik i najvažniji", kaže Tutnjević.
Đikić je živeo ono što Šantić nije smeo
Javnosti je ipak, od Đikićevog dela, mnogo poznatija njegova ljubavna priča. Zaljubljen u glumicu Zorku, koju je upoznao u Brčkom, gde je gostovala sa pozorišnom trupom... I to je ta romantična priča o ljubavi koja pobeđuje verske razlike i koju je sa divljenjem posmatrao i Aleksa Šantić.
„Oni (Osman i Zorka) uspijevaju da savladaju te otpore i ima ta jedna lijepa priča da je Aleksa Šantić rekao Đikiću da je on i bolji i hrabriji, jer je uradio ono što Šantić nikada nije", kaže Muharem Bazdulj.
Podseća da su o Šantiću snimljeni film i serija. „Aleksa je bio zaljubljen u katolikinju, ali nije uspio da slomi otpor porodice i bio je fasciniran i pomalo je zavidio Đikiću, koji je to uspio", kaže Bazdulj.
„Ta ljubav između Osmana i Zorke je oličenje Mostara koji pamtimo po dobru. U dve sobe u velikoj Avdaginoj kući, odvojeno od Osmana ležala je Zorka (oboje oboleli od u to vreme neizlečive tuberkuloze). Avdaga nije dozvolio da Zorka sazna kad je umro Osman, jer je hteo da je sačuva što duže u životu", priča Pero Zubac.
Po toj pesmi nastala je drama koja se godinama izvodi u Narodnom pozorištu u Mostaru.
„Zahvaljujući i toj predstavi koja govori o ljubavi Osmana i Zorke, živi Osman u Mosatru, ali živi tako i veliki Deroko, zahvaljujući spomeniku koji je obnovljen. I to je duh Mostara koji opstaje i u kom treba i Osmana Đikića vratiti na mjesto koje mu pripada", kaže sveštenik Krulj.
I dok istoričar Bačanović misli da je Đikić „malo skrajnut“, a pesnik Pero Zubac – da je neopravdano zaboravljen, jer „što je Emina Šatićeva Mostaru, to je i Zorka Osmanova“, Muharem Bazdulj smatra da se Osman Đikić danas pamti na najlepši mogući način.
„Neke su pjesme postale pjesme koje se pjevaju po kafanama, posebno 'Đaurko mila', taj termin đaur ima kod muslimana pogrdnu konotaciju, a u pjesmi je to uspjelo da se nadvlada i uz taj kontrast 'đaurko mila'... mogu se pronaći i mnoge aluzije na tu pjesmu u memoarskoj prozi. Ima još 4-5 pjesama koje žive kao starogradske, tako da je to možda i bolji način da se pamti jedan pjesnik nego da ga djeca obavezno čitaju u čitankama“, smatra Bazdulj.
Vek „Đaurke"
Nastala nekoliko godina ranije, pesma je postala popularna tokom balkanskih ratova. Pevali su je i u Velikom ratu, u zatišju između bitaka. Priča se da je prešla Albaniju i, posle, u selu Agios Mateos na Krfu, u vojničkim logorima, čuli bi se najpre stihovi „Tamo daleko“, onda još neke patriotske i nostalgične pesme, pa onda – „Đaurka“.
Između dva rata živela je u kafanama od Beograda do Sarajeva i nema nijednog čuvenijeg soliste tog vremena koji je nije zapevao. Legenda kaže i da je čuveni glumac Dobrica Milutinović 50-ih godina prošlog veka zatvarao dorćolske kafane uz tu pesmu, pričajući o „piscima sa mirisom juga i istoka“ – o Bori Stankoviću, Stevanu Sremcu, ali i o autoru stihova „Đaurko mila“ Osmanu Đikiću.
0
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
Djaurko mila.
Djaurko mila
tuga me mori
za oci tvoje
sto suze rone
Ustasca tvoja
prepuna raja
ah dodji, dodji
sred zagrljaja
Cuj kako srce
umilno tepa
aj dodji, dodji
Dzaurko lijepa
Ah ljubim te, ljubim
Djaurko lijepa
Osman Djikic
Djaurko mila
tuga me mori
za oci tvoje
sto suze rone
Ustasca tvoja
prepuna raja
ah dodji, dodji
sred zagrljaja
Cuj kako srce
umilno tepa
aj dodji, dodji
Dzaurko lijepa
Ah ljubim te, ljubim
Djaurko lijepa
Osman Djikic
0