..sto mi imamo svojatat Teslu on je Hrvat po rodjenju srpske nacionalnosti...a Dizdar je ima problema u Sarajevu nije bio prihvaćen i djelova je u HR mislim da je bio član hrvatske Književne udruge..i izjašnjava se Hrvatom..
Velikani balkanske knjizevnosti
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
al.dzabe
0
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
Ako si u pravu, onda covjrk.koji se odrekne pripadnosti vlastitoj naciji i ne treba biti kvalifociran kao.pripadnik iste. Bas cu pokusati potraziti taj podatak.
0
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
Evo, covjek.potpisao.izjavu imenom.i prezimenom.
MAK DIZDAR NIKADA NIJE REKAO DA JE HRVATSKI PISAC, REKAO MI JE DA JE ZAPRAVO DOBRI BOŠNJANIN
KULTURA 31.01.2017.
Prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović kaže kako je Maka mnogo puta pitao o prisvajanju pisaca i da su tu temu često načinjali. Mak mu je objašnjavao kako zapravo stoje stvari: “Ma to ti je jednostavna stvar. Pisci su sujetni, pisci nemaju priliku da objavljuju djela, zbog čega pristaju na mnogo šta, a kasnije historija književnosti ne bi trebala držati do tih, zapravo, manipulacija”
1
1
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
Piše: Edib KADIĆ
U 131. broju časopisa za kulturu i društvena pitanja Behar, koji izlazi u Zagrebu, objavljen je intervju s prof. dr. Fahrudinom Rizvanbegovićem, nedavno umirovljenim redovnim profesorom na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i bivšim ministrom obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi FBiH. Rizvanbegović je u intrigantnom intervjuu, među ostalim, govorio i o Mehmedaliji Maku Dizdaru, istaknutom bošnjačkom i bosanskohercegovačkom pjesniku kojemu se u 2017. godini navršava stogodišnjica rođenja.
U susret ovoj važnoj godišnjici, Rizvanbegović se prisjetio davne 1968. godine, kada je u Zagrebu diplomirao na temu Mak Dizdar – bosanski pjesnik, samo dvije godine nakon što je Mak objavio čuvenu zbirku pjesama Kameni spavač. “Želio sam odbraniti bosansku književnost u vrijeme kad još nemamo ni bošnjačke / muslimanske nacije kao takve; mi smo još bili ‘neopredijeljeni’. Zato su dva brata Dizdara, Hamid i Mehmedalija (Mak), 1967. godine bili jedan srpski, a drugi hrvatski pisac, a ustvari su oba bila bosanski”, objašnjava Rizvanbegović, koji je imao priliku Maka Dizdara direktno pitati je li on zaista hrvatski pjesnik.
Maka su u djetinjstvu zvali Meho
“Mak mi je tada rekao da nikada nije rekao da je hrvatski pisac. Na moje pitanje da li je ikada rekao da nije hrvatski pisac, on je odgovorio da ni to nikada nije izgovorio. Nakon toga sam se družio s Makom i imao sam priliku da se uvjerim da je on istinu govorio kada je rekao: ‘Zapravo, ja sam ti Dobri Bošnjanin.’ Mak je jednom došao u Stolac i ja sam ga odveo u Begovinu. Kada smo došli u avliju, zatekli smo moju majku kako je mete. Kada smo tako bahnuli, a da se nismo prethodno najavili, ona se malo zbunila, brzo se pokupila i rekla: ‘Evo, sad ću ja, samo da se presvučem.’ Došla je, stavila kahvu pred nas i taman tad se pojavio moj babo na vratima i izgovorio za mene tada jednu nevjerovatnu stvar. Rekao je: ‘Odakle ovaj jarac ovdje?’ Možete misliti jednog mladog čovjeka, tek završenog studenta, koji s velikim Makom sjedi u svojoj kući, a babo ga tako ‘bruka’”, prepričava Rizvanbegović i nastavlja: “Rekao sam tada: ‘Babo, znaš li ti ko je ovo?’ On mi je odgovorio: ‘Dakako da znam! Meho!’ Tada sam se dodatno zaprepastio jer sam mislio da očito ne zna o kome se radi. ‘Babo, ovo nije Meho, ovo je Mak. Pitaj ga kako mu je ime, ko je.’ Okrenem se Maku i kažem mu: ‘Ja uopće ne razumijem o čemu se ovdje radi.’ Na to mi Mak, kroz onaj njegov karakteristični smiješak, odgovori: ‘Da, ja sam Mehmedalija, a zvali su me i Meho.’
I onda je moj babo rekao: ‘Ma dosta je on meni jada zadav’o dok smo bili mladići. Ja sam ašikovao s tvojom majkom, a on bi čekao da ja odem niz mahalu, pa bi onda iz nekog šipka iskočio i počeo joj se udvarati.’ Razumije se, kasnije sam pitao majku je l’ to baš tako bilo. Ona mi je odgovorila: ‘Neke mi je pjesmice slao, što je meni tada bilo smiješno.’ Mak se, zapravo, družio s mojim babom dugi niz godina te sam ga upoznao i iz te babine i majkine perspektive. Kanije sam pronašao Makov rodni list u Islamskoj zajednici, jer je matični ured bio u konfesionalnim zajednicama. Fotografirao sam ga i dostavio u Muzej književnosti, gdje se i danas nalazi taj primjerak”, priča Rizvanbegović.
Rizvanbegović kaže kako je Maka mnogo puta pitao o prisvajanju pisaca i da su tu temu često načinjali. Mak mu je objašnjavao kako zapravo stoje stvari: “Ma to ti je jednostavna stvar. Pisci su sujetni, pisci nemaju priliku da objavljuju djela, zbog čega pristaju na mnogo šta, a kasnije historija književnosti ne bi trebala držati do tih, zapravo, manipulacija.”
“Međutim, ja danas pitam, da li se Makova poezija objavljuje u Hrvatskoj, da li se predaje u hrvatskim školama, koliko se predaje na fakultetu? Te su sve teme isprane već odavno. Drama bošnjačkog pisca je ogromna. Reći ću vam nešto što sam usput istražio, a odnosi se na to da su ti ljudi živjeli teške unutarnje lomove i najčešće živjeli dvostrukim životom. Na jednoj strani bili su afirmatori identiteta Bošnjaka, a na drugoj strani bili su pritiskani od društva koje je već 1945. ‘zaboravilo’ onu ZAVNOBiH-ovsku parolu: ‘i srpska i hrvatska i muslimanska’”, ističe Rizvanbegović.
O Isakoviću i Andriću
U intervjuu se Rizvanbegović dotakao i znamenitog pisca Alije Isakovića, povodom 85. godišnjice njegovog rođenja i 45. godišnjice objavljivanja prve antologije muslimanske književnosti Biserje. Profesor Rizvanbegović kaže da se Isaković nakon objavljivanja Biserja sklonio u Stolac iščekujući šta će se desiti. “A odnio je Biserje na portirnicu Centralnog komiteta BiH i predao ga ‘drugu Branku Mikuliću’, na kuverti je tako napisao adresu. To oslobađanje nakon antologije bošnjačke, muslimanske književnosti Alije Isakovića, oslobodilo je bošnjački korpus, jer tada više nisu bili neopredijeljeni, bili su Muslimani s famoznim velikim M”, naglašava Rizvanbegović i otkriva paradoks da je drug Mikulić tada branio pravo Bošnjaka da izdaju antologiju, dok su to pravo osporavali Husein Tahmiščić i Muhamed Nuhić, jedan kao pjesnik i drugi kao profesor.
Kada je u pitanju Ivo Andrić, profesor Rizvanbegović o njemu govori kao o posebnom fenomenu kojem se pristupa na dva načina: Andrić je samo pisac i traži se samo imanentan pristup njegovom djelu i Andrić je bio pisac, ideolog, diplomata, političar, autor disertacije, historičar, autor mnogobrojnih tekstova o piscima, političarima, političkim i etničkim pitanjima i još mnogo toga.
“Moramo imati na umu da Andrić jeste pisac, ali da je i sve ono što su drugi rekli o njemu tačno, jer imamo tekstove iz kojih se eksplicite i implicite može iščitati i ono drugo. Monizmi, bilo da su prvi ili drugi u pitanju, traže da se stave u stranu i da se nekako Andriću pristupi polimetodološki i polisemiotički. Tek tada preuveličavanje značaja vanjskih pristupa i pretjerano ignoriranje vanjskih pristupa Andrićevim tekstovima, koji ne spadaju u umjetnički izričaj, mogu biti predmet ozbiljnog pristupa, jednom od najkontroverznijih i najkontradiktornijih naših pisaca. To je jedna strana problema. Druga, nikako zanemariva, jeste recepcija Andrićeva djela. Andrić je sama kontradiktornost, i u čitalačkoj i u stručno-čitalačkoj recepciji, jer je objekt, pored ostalog, i manipulacija različitih razloga i povoda čitanja. Andrić je također i velikim dijelom mit. Nedodirljivost je redovita karakteristika mita. Ali, Andrić je i sam stvarao mit o sebi. Tim izuzetnim umijećem omogućio je tipičnu balkansku, ali i tipičnu evropocentričnu sliku povijesti, bilo da je u pitanju njegova disertacija, bilo da je umjetnički izričaj u pitanju. Mitomanija kao osnova pristupa Andrićevu djelu omogućila je sve te pohvale i sve te pokude u svim jednostranostima ideološkog čitanja”, pojašnjava Rizvanbegović.
Kada su pronašli u zaostavštini knjigu profesora Rizvića Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu, ističe Rizvanbegović, a za koju je sve vrijeme znao da nastaje i imao je priliku vidjeti kako ona nastaje, vijest je dočekana potpuno kontroverzno. Profesor Rizvanbegović se prisjeća da je s jedne strane knjiga pretjerano hvaljena, a s druge strane bezobzirno kuđena.
“Dakle, Andrićevo djelo kao fenomen, kako ga je Rizvić postavio u svom neizbrušenom i nedovršenom tekstu, jeste ne samo moguć nego i poželjan pristup, makar se mi prema njemu odnosili i na najkritičniji način. Ali, odbacivanje promišljanja profesora Rizvića i unaprijed odbacivanje svake komunikacije s Andrićevim djelom iz konkretne Rizvićeve perspektive mislim da je nekorektno. Zar zbog toga što se ne slažem s nečim da ne branim njegovo pravo na mišljenje? Pa zar se zaista i danas treba pozivati na Voltairea? Svjedok sam da je profesor Rizvić cijenio Andrića mnogo više nego što Rizvićevi kritičari cijene profesora Rizvića. Kritičari Rizvićeve knjige postavljaju tezu, pa je bezobzirno dokazuju ne uvažavajući nimalo ona druga mjesta u knjizi koja o Andriću govore toliko dobro da bi svaki od nas poželio da tako nešto može napisati o Andriću. On nesumnjivo Andrića cijeni kao velikoga umjetnika, ali otkriva ono njegovo tretiranje Bosne u literaturi koje pokazuje jednu njegovu tamnu stranu. Ali, to nimalo ne umanjuje umjetničke vrijednosti Andrićeva djela. I to je Rizvić zaista cijenio”, konstatirao je profesor Rizvanbegović.
U 131. broju časopisa za kulturu i društvena pitanja Behar, koji izlazi u Zagrebu, objavljen je intervju s prof. dr. Fahrudinom Rizvanbegovićem, nedavno umirovljenim redovnim profesorom na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i bivšim ministrom obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi FBiH. Rizvanbegović je u intrigantnom intervjuu, među ostalim, govorio i o Mehmedaliji Maku Dizdaru, istaknutom bošnjačkom i bosanskohercegovačkom pjesniku kojemu se u 2017. godini navršava stogodišnjica rođenja.
U susret ovoj važnoj godišnjici, Rizvanbegović se prisjetio davne 1968. godine, kada je u Zagrebu diplomirao na temu Mak Dizdar – bosanski pjesnik, samo dvije godine nakon što je Mak objavio čuvenu zbirku pjesama Kameni spavač. “Želio sam odbraniti bosansku književnost u vrijeme kad još nemamo ni bošnjačke / muslimanske nacije kao takve; mi smo još bili ‘neopredijeljeni’. Zato su dva brata Dizdara, Hamid i Mehmedalija (Mak), 1967. godine bili jedan srpski, a drugi hrvatski pisac, a ustvari su oba bila bosanski”, objašnjava Rizvanbegović, koji je imao priliku Maka Dizdara direktno pitati je li on zaista hrvatski pjesnik.
Maka su u djetinjstvu zvali Meho
“Mak mi je tada rekao da nikada nije rekao da je hrvatski pisac. Na moje pitanje da li je ikada rekao da nije hrvatski pisac, on je odgovorio da ni to nikada nije izgovorio. Nakon toga sam se družio s Makom i imao sam priliku da se uvjerim da je on istinu govorio kada je rekao: ‘Zapravo, ja sam ti Dobri Bošnjanin.’ Mak je jednom došao u Stolac i ja sam ga odveo u Begovinu. Kada smo došli u avliju, zatekli smo moju majku kako je mete. Kada smo tako bahnuli, a da se nismo prethodno najavili, ona se malo zbunila, brzo se pokupila i rekla: ‘Evo, sad ću ja, samo da se presvučem.’ Došla je, stavila kahvu pred nas i taman tad se pojavio moj babo na vratima i izgovorio za mene tada jednu nevjerovatnu stvar. Rekao je: ‘Odakle ovaj jarac ovdje?’ Možete misliti jednog mladog čovjeka, tek završenog studenta, koji s velikim Makom sjedi u svojoj kući, a babo ga tako ‘bruka’”, prepričava Rizvanbegović i nastavlja: “Rekao sam tada: ‘Babo, znaš li ti ko je ovo?’ On mi je odgovorio: ‘Dakako da znam! Meho!’ Tada sam se dodatno zaprepastio jer sam mislio da očito ne zna o kome se radi. ‘Babo, ovo nije Meho, ovo je Mak. Pitaj ga kako mu je ime, ko je.’ Okrenem se Maku i kažem mu: ‘Ja uopće ne razumijem o čemu se ovdje radi.’ Na to mi Mak, kroz onaj njegov karakteristični smiješak, odgovori: ‘Da, ja sam Mehmedalija, a zvali su me i Meho.’
I onda je moj babo rekao: ‘Ma dosta je on meni jada zadav’o dok smo bili mladići. Ja sam ašikovao s tvojom majkom, a on bi čekao da ja odem niz mahalu, pa bi onda iz nekog šipka iskočio i počeo joj se udvarati.’ Razumije se, kasnije sam pitao majku je l’ to baš tako bilo. Ona mi je odgovorila: ‘Neke mi je pjesmice slao, što je meni tada bilo smiješno.’ Mak se, zapravo, družio s mojim babom dugi niz godina te sam ga upoznao i iz te babine i majkine perspektive. Kanije sam pronašao Makov rodni list u Islamskoj zajednici, jer je matični ured bio u konfesionalnim zajednicama. Fotografirao sam ga i dostavio u Muzej književnosti, gdje se i danas nalazi taj primjerak”, priča Rizvanbegović.
Rizvanbegović kaže kako je Maka mnogo puta pitao o prisvajanju pisaca i da su tu temu često načinjali. Mak mu je objašnjavao kako zapravo stoje stvari: “Ma to ti je jednostavna stvar. Pisci su sujetni, pisci nemaju priliku da objavljuju djela, zbog čega pristaju na mnogo šta, a kasnije historija književnosti ne bi trebala držati do tih, zapravo, manipulacija.”
“Međutim, ja danas pitam, da li se Makova poezija objavljuje u Hrvatskoj, da li se predaje u hrvatskim školama, koliko se predaje na fakultetu? Te su sve teme isprane već odavno. Drama bošnjačkog pisca je ogromna. Reći ću vam nešto što sam usput istražio, a odnosi se na to da su ti ljudi živjeli teške unutarnje lomove i najčešće živjeli dvostrukim životom. Na jednoj strani bili su afirmatori identiteta Bošnjaka, a na drugoj strani bili su pritiskani od društva koje je već 1945. ‘zaboravilo’ onu ZAVNOBiH-ovsku parolu: ‘i srpska i hrvatska i muslimanska’”, ističe Rizvanbegović.
O Isakoviću i Andriću
U intervjuu se Rizvanbegović dotakao i znamenitog pisca Alije Isakovića, povodom 85. godišnjice njegovog rođenja i 45. godišnjice objavljivanja prve antologije muslimanske književnosti Biserje. Profesor Rizvanbegović kaže da se Isaković nakon objavljivanja Biserja sklonio u Stolac iščekujući šta će se desiti. “A odnio je Biserje na portirnicu Centralnog komiteta BiH i predao ga ‘drugu Branku Mikuliću’, na kuverti je tako napisao adresu. To oslobađanje nakon antologije bošnjačke, muslimanske književnosti Alije Isakovića, oslobodilo je bošnjački korpus, jer tada više nisu bili neopredijeljeni, bili su Muslimani s famoznim velikim M”, naglašava Rizvanbegović i otkriva paradoks da je drug Mikulić tada branio pravo Bošnjaka da izdaju antologiju, dok su to pravo osporavali Husein Tahmiščić i Muhamed Nuhić, jedan kao pjesnik i drugi kao profesor.
Kada je u pitanju Ivo Andrić, profesor Rizvanbegović o njemu govori kao o posebnom fenomenu kojem se pristupa na dva načina: Andrić je samo pisac i traži se samo imanentan pristup njegovom djelu i Andrić je bio pisac, ideolog, diplomata, političar, autor disertacije, historičar, autor mnogobrojnih tekstova o piscima, političarima, političkim i etničkim pitanjima i još mnogo toga.
“Moramo imati na umu da Andrić jeste pisac, ali da je i sve ono što su drugi rekli o njemu tačno, jer imamo tekstove iz kojih se eksplicite i implicite može iščitati i ono drugo. Monizmi, bilo da su prvi ili drugi u pitanju, traže da se stave u stranu i da se nekako Andriću pristupi polimetodološki i polisemiotički. Tek tada preuveličavanje značaja vanjskih pristupa i pretjerano ignoriranje vanjskih pristupa Andrićevim tekstovima, koji ne spadaju u umjetnički izričaj, mogu biti predmet ozbiljnog pristupa, jednom od najkontroverznijih i najkontradiktornijih naših pisaca. To je jedna strana problema. Druga, nikako zanemariva, jeste recepcija Andrićeva djela. Andrić je sama kontradiktornost, i u čitalačkoj i u stručno-čitalačkoj recepciji, jer je objekt, pored ostalog, i manipulacija različitih razloga i povoda čitanja. Andrić je također i velikim dijelom mit. Nedodirljivost je redovita karakteristika mita. Ali, Andrić je i sam stvarao mit o sebi. Tim izuzetnim umijećem omogućio je tipičnu balkansku, ali i tipičnu evropocentričnu sliku povijesti, bilo da je u pitanju njegova disertacija, bilo da je umjetnički izričaj u pitanju. Mitomanija kao osnova pristupa Andrićevu djelu omogućila je sve te pohvale i sve te pokude u svim jednostranostima ideološkog čitanja”, pojašnjava Rizvanbegović.
Kada su pronašli u zaostavštini knjigu profesora Rizvića Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu, ističe Rizvanbegović, a za koju je sve vrijeme znao da nastaje i imao je priliku vidjeti kako ona nastaje, vijest je dočekana potpuno kontroverzno. Profesor Rizvanbegović se prisjeća da je s jedne strane knjiga pretjerano hvaljena, a s druge strane bezobzirno kuđena.
“Dakle, Andrićevo djelo kao fenomen, kako ga je Rizvić postavio u svom neizbrušenom i nedovršenom tekstu, jeste ne samo moguć nego i poželjan pristup, makar se mi prema njemu odnosili i na najkritičniji način. Ali, odbacivanje promišljanja profesora Rizvića i unaprijed odbacivanje svake komunikacije s Andrićevim djelom iz konkretne Rizvićeve perspektive mislim da je nekorektno. Zar zbog toga što se ne slažem s nečim da ne branim njegovo pravo na mišljenje? Pa zar se zaista i danas treba pozivati na Voltairea? Svjedok sam da je profesor Rizvić cijenio Andrića mnogo više nego što Rizvićevi kritičari cijene profesora Rizvića. Kritičari Rizvićeve knjige postavljaju tezu, pa je bezobzirno dokazuju ne uvažavajući nimalo ona druga mjesta u knjizi koja o Andriću govore toliko dobro da bi svaki od nas poželio da tako nešto može napisati o Andriću. On nesumnjivo Andrića cijeni kao velikoga umjetnika, ali otkriva ono njegovo tretiranje Bosne u literaturi koje pokazuje jednu njegovu tamnu stranu. Ali, to nimalo ne umanjuje umjetničke vrijednosti Andrićeva djela. I to je Rizvić zaista cijenio”, konstatirao je profesor Rizvanbegović.
0
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
..tinje bilo ubkontekstu vrimena nije tada bilo bošnjačke nacije nego il hrvatske il srpske..
0
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
Pa.iz gore postavljenog clanka.ne bih to bas tako rekla.
0
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
..ma to bošnjačka propaganda al eto da te barba laganini nauci da te ne buni..do 1968 godine muslimani su se mogli izjasnit ko Hrvati il Srbi (hani je napisa da minuse djed izjašnjavao ko Srbin)..1968 Tito je dao muslimani mogućnost da se izjašnjavaju nacionalno ko muslimani a 1993 je donesena odluka sda mislim da se iskazuju kao bosnjaci..
0
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
Hvala.na inf. Sta je bosnjacka.propaganda?laga-nini je napisao/la: ↑26 nov 2020, 21:01 ..ma to bošnjačka propaganda al eto da te barba laganini nauci da te ne buni..do 1968 godine muslimani su se mogli izjasnit ko Hrvati il Srbi (hani je napisa da minuse djed izjašnjavao ko Srbin)..1968 Tito je dao muslimani mogućnost da se izjašnjavaju nacionalno ko muslimani a 1993 je donesena odluka sda mislim da se iskazuju kao bosnjaci..
0
-
Heidi
- Lemon Addict
- Reactions: 22582
- Postovi: 15606
- Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
- Lokacija: Kosmicki raspor
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
Fondacija MakBIOGRAFIJA – KRATAK PREGLED ŽIVOTA I DJELA MAKA DIZDARA
Mak Dizdar – rođenim imenom Mehmedalija – rodio se 17. oktobra 1917. godine u historijskom gradiću Stocu, u “donjoj Hercegovini”, kako je to zapisao u jednoj rukopisnoj autobiografskoj crtici. Njegov rodni kraj tad je bio u sastavu austrougarskog kondominija Bosne i Hercegovine, a 1918. godine postaje dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U šestoj godini života ostaje bez oca Muharema, koji umire od posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Slijedeći starijeg brata Hamida, koji je već tad bio afirmiran pisac i novinar, 1930. godine dolazi u Sarajevo, gdje upisuje Državnu šerijatsku gimnaziju.
U književnost ulazi još kao gimnazijalac, a radove uskoro počinje potpisivati pseudonimom Mak, koji će, i privatno i službeno, koristiti do kraja života. Svoj prvi pjesnički tekst objavio je u listu Saveza trezvene omladine Trezvenost, gdje je 1933. godine dobio i prvu nagradu za najbolju pjesmu. S 19 godina, u tek pokrenutoj “Novoj biblioteci” (“No-Bi”), čiji je bio inicijator, objavljuje prvu zbirku pjesama Vidovopoljska noć (1936), koja je zbog njezinih društvenokritičkih ideja značajnim dijelom bila cenzurirana. Kao i brat mu Hamid, istovremeno se bavi i novinarstvom, a poeziju i druge tekstove objavljuje i u časopisima Gajret, Novi Behar, Jugoslavenski list, Pregled…, kao i u almanahu Oblaci nad kolibama (1937), koji je također objavljen kao izdanje “Nove biblioteke”.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata izbjegava učešće u javnom i književnom životu pod fašističkom okupacijom. Radi kao poštanski službenik i, s bratom Hamidom, ilegalno djeluje kao član partizanskog pokreta otpora, zbog čega mu ustaške vlasti hapse majku Neziru i sestru Refiku i odvode ih u Jasenovac, na put smrti. Godine 1941. ženi se Bišćankom Senijom Dedić, s kojom će tokom narednih godina dobiti tri sina – Faruka (Murkela), Envera i Maju.
U poslijeratnoj, socijalističkoj Jugoslaviji najprije radi ponovo kao novinar, odnosno kao urednik u državnoj novinskoj agenciji “TANJUG” za Bosnu i Hercegovinu (1946–1948) te u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje (1948–1951). Jedan je od osnivača “Seljačke knjige”, koja
kasnije prerasta u “Narodnu prosvjetu”, jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća svog vremena u Jugoslaviji, gdje je bio urednik i glavni urednik (1951–1959). Nakon žestokih prigovora i afere prouzrokovane izborom romana Bihorci Ćamila Sijarića za najbolji jugoslavenski roman 1956. godine, pada u nemilost vlasti i gubi posao, a “Narodna prosvjeta” ukida se.
U međuvremenu, vraća se književnom radu i objavljuje prije svega pjesme, ali i nekoliko pripovijetki u onovremenoj periodici. U časopisu Život 1954. godine objavljuje prekretno važnu poemu Plivačica, koju će potom, u nešto drugačijoj verziji, objaviti i kao zasebno izdanje, u vlastitoj nakladi (1954). Iako materijalno nezbrinut nakon gubitka posla, od kraja pedesetih godina 20. st. pa nadalje sve intenzivnije piše i objavljuje niz knjiga poezije: poemu Povratak (1958) te pjesničke zbirke Okrutnosti kruga (1960), Koljena za Madonu (1963), Minijature (1965) i Ostrva (1966). Kao rezultat više od jednog desetljeća dugog kreativnog i istraživačkog procesa, konačno objavljuje Kameni spavač (1966), koji se smatra krunom njegova sveukupnog književnog stvaralaštva i jednim od temeljnih ostvarenja književnosti Bosne i Hercegovine.
Objavio je i knjigu Poezija (1968) kao autorski izbor iz svog dotadašnjeg pjesničkog rada, kao i drugo, prošireno te izmijenjeno izdanje Kamenog spavača (1970), a neposredno pred smrt i zbirku Modra rijeka (1971), također svojevrsnu autorsku pjesničku rekapitulaciju i još jedno od izrazito značajnih ostvarenja bosanskohercegovačke književne prakse. Kratko prije smrti za objavljivanje je pripremio i treće, konačno izdanje Kamenog spavača, koje je znatno skratio, izostavivši i cijeli ciklus Slovo o slovu, ali nije dočekao izlazak knjige iz štampe (1973). Za života i posthumno objavljeni su i brojni prijevodi njegovih pjesama i pjesničkih knjiga na niz stranih jezika.
Uz veći broj novinskih članaka, objavio je i više desetaka publicističkih i naučno-stručnih radova, od kojih su najznačajniji knjižica Stari bosanski epitafi (1961) i knjiga Stari bosanski tekstovi (1969), inače prva integralna antologija srednjovjekovne bosanske pismenosti i književnosti. Objavio je i nekoliko priređenih knjiga, među kojima je posebno važna Panorama savremene bosansko-hercegovačke proze (1961), jedna od prvih antologija modernog bosanskohercegovačkog književnog stvaranja.
Bio je član Uprave te potpredsjednik i predsjednik Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, a od 1964. godine do smrti i glavni urednik časopisa Život. U ovom časopisu, uz ostalo, pokrenuo je i raspravu o jezičkom pitanju u Bosni i Hercegovini, te je u poznatom tematu Života posvećenom ovom problemu objavio glasoviti esej Marginalije o jeziku i oko njega (1970), u kojem se otvoreno zalaže za priznavanje treće, bosanske varijante nekadašnjeg srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika.
Izložen žestokim kritikama i napadima te suočen s intenzivnim javnim i tajnim pritiscima, prijetnjama i uvredama, kao i političkim malverzacijama vezanim za njegov privatni život – 14. jula 1971. godine umire u Sarajevu, u 54. godini života.
Dobitnik je više značajnih priznanja i nagrada, od kojih su najvažnije: Nagrada Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (1961), Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva (1964), Zmajeva nagrada Matice srpske (1967), Dvadesetsedmojulska nagrada Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (1967) te Zlatni vijenac Struških večeri poezije (1969).
dr. Sanjin Kodrić / dr. Gorčin Dizdar
https://makdizdar.ba/biografija/
0
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
To si ti malo pomiješao....dok srbi fkt to tvrde, a bome ni hrvati ne zaostaju puno....
0
-
Heidi
- Lemon Addict
- Reactions: 22582
- Postovi: 15606
- Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
- Lokacija: Kosmicki raspor
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
Mak Dizdar je dozivio slicnu sudbinu kao moj rahmetli tata. Njegove roditelje i starijeg brata ustase nisu odvele u Jasenovac, vec ih zaklali na pragu kuce pred preostalom mladjom djecom.
3
3
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
..mak je šikaniran od yu vlasti od yugoslavena Andrića koji je država sve konce u bih i umra je ko zadnji jad kad su ga deložirali iz stana sve zato sto nikad nije bio priklonjen yu ideji..jedna tragična prica velikog pjesnika
0
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
..iz biografije neke dr kodric koje kolegica gore postavila je uljepšana verzija biografije..ovo je puno slikovitije i ne dolazi iz hr izvora nego I’d al jazzere..dio prikaza..
U godinama nakon Makove smrti dosta se polemika vodilo o njegovom nacionalno-političkom identitetu. Poznato je da se izjašnjavao kao Hrvat i da je uvršten u mnogobrojne antologije hrvatske književnosti. Je li Mak Dizdar veličinom svog djela bošnjački, bosanskohercegovački, hrvatski ili jugoslavenski / južnoslavenski književnik?
- Ja lično nigdje nisam naišao na konkretan dokaz da se Mak Dizdar izjašnjavao kao Hrvat iako se taj podatak često navodi u javnosti. Ono za šta postoje brojni dokazi jeste da je on prihvatao biti dijelom hrvatske književnosti. Međutim, neophodno je imati na umu da u to vrijeme nije postojala ni bosanskohercegovačka, ni bošnjačka, ni muslimanska književnosti, već samo srpska i hrvatska. Njegovu pripadnost hrvatskoj književnosti stoga moramo posmatrati u kontekstu vremena. Što se, pak, tiče njegovih ličnih stavova, dakle, onih koji nisu filtrirani aktualnim političkim okolnostima, dovoljno je pročitati njegov uvod u Stare bosanske tekstove i tekst Marginalije o jeziku i oko njega. Mak je, za mene, prije svega bosanski pjesnik, a tek onda i, upravo tim redoslijedom, bošnjački, bosanskohercegovački, južnoslavenski i hrvatski.
Mak Dizdar pored stećkaUstupljeno Al Jazeeri/Fondacija Mak Dizdar
Danas se u kulturnoj javnosti dosta govori o tome da je Mak Dizdar bio proganjan u vrijeme socijalizma zbog svojih političkih i nacionalnih svjetonazora. Jesu li te tvrdnje tačne?
- Mak Dizdar bio je na određeni način žrtva sva tri sistema u kojima je živio: cenzori Kraljevine Jugoslavije izbacili su polovinu pjesama iz njegovog pjesničkog prvijenca Vidovopoljska noć, ustaše su mu odvele majku i sestru u Jasenovac, a socijalistička Jugoslavija zabranila je rad vrlo uspješnoj izdavačkoj kući "Narodna prosvjeta", u kojoj je bio glavni urednik. Ovaj događaj bio je tek početak njegovih nevolja: do kraja života nije dobio stalno zaposlenje, sa ženom i troje djece živio je u malom, neuslovnom stanu, a kada je konačno dobio novi, uručeno mu je pismo deložacije, nad kojim je i umro. Osim toga, kako to jasno pokazuje njegova rukopisna ostavština, dobijao je anonimna prijeteća pisma, nekoliko puta bivao javno vrijeđan i ponižavan, a vrijednost njegovog rada žestokim polemičkim tekstovima redovno je dovođena u pitanje. Iako, dakle, nije bio progonjen u klasičnom smislu, moglo bi se reći da je protiv njega vođen jedan jednim dijelom spontani, a drugim organizirani "specijalni rat".
Postoje i neke teorije po kojima je, navodno, Mak Dizdar ubijen. Treba li to tretirati kao površan medijski senzacionalizam ili u tim "pričama" ima istine?
- Da ponovim: Mak Dizdar umro je nad "montiranim" pismom deložacije iz vlastitog stana, dakle, pismom koje nakon njegove smrti više nikada nije spomenuto. Prethodno je doživljavao razne oblike psihičke torture i egzistencijalnih prijetnji. Ukoliko je sve ovo bilo dio sistemski planirane kampanje, moglo bi se u određenom smislu govoriti o "ubistvu". Međutim, kako sam nisam doživio to vrijeme, a nisam nikada vidio jasne dokaze za postojanje ovakve kampanje, ipak bih se suzdržao od tako snažne optužbe.
U godinama nakon Makove smrti dosta se polemika vodilo o njegovom nacionalno-političkom identitetu. Poznato je da se izjašnjavao kao Hrvat i da je uvršten u mnogobrojne antologije hrvatske književnosti. Je li Mak Dizdar veličinom svog djela bošnjački, bosanskohercegovački, hrvatski ili jugoslavenski / južnoslavenski književnik?
- Ja lično nigdje nisam naišao na konkretan dokaz da se Mak Dizdar izjašnjavao kao Hrvat iako se taj podatak često navodi u javnosti. Ono za šta postoje brojni dokazi jeste da je on prihvatao biti dijelom hrvatske književnosti. Međutim, neophodno je imati na umu da u to vrijeme nije postojala ni bosanskohercegovačka, ni bošnjačka, ni muslimanska književnosti, već samo srpska i hrvatska. Njegovu pripadnost hrvatskoj književnosti stoga moramo posmatrati u kontekstu vremena. Što se, pak, tiče njegovih ličnih stavova, dakle, onih koji nisu filtrirani aktualnim političkim okolnostima, dovoljno je pročitati njegov uvod u Stare bosanske tekstove i tekst Marginalije o jeziku i oko njega. Mak je, za mene, prije svega bosanski pjesnik, a tek onda i, upravo tim redoslijedom, bošnjački, bosanskohercegovački, južnoslavenski i hrvatski.
Mak Dizdar pored stećkaUstupljeno Al Jazeeri/Fondacija Mak Dizdar
Danas se u kulturnoj javnosti dosta govori o tome da je Mak Dizdar bio proganjan u vrijeme socijalizma zbog svojih političkih i nacionalnih svjetonazora. Jesu li te tvrdnje tačne?
- Mak Dizdar bio je na određeni način žrtva sva tri sistema u kojima je živio: cenzori Kraljevine Jugoslavije izbacili su polovinu pjesama iz njegovog pjesničkog prvijenca Vidovopoljska noć, ustaše su mu odvele majku i sestru u Jasenovac, a socijalistička Jugoslavija zabranila je rad vrlo uspješnoj izdavačkoj kući "Narodna prosvjeta", u kojoj je bio glavni urednik. Ovaj događaj bio je tek početak njegovih nevolja: do kraja života nije dobio stalno zaposlenje, sa ženom i troje djece živio je u malom, neuslovnom stanu, a kada je konačno dobio novi, uručeno mu je pismo deložacije, nad kojim je i umro. Osim toga, kako to jasno pokazuje njegova rukopisna ostavština, dobijao je anonimna prijeteća pisma, nekoliko puta bivao javno vrijeđan i ponižavan, a vrijednost njegovog rada žestokim polemičkim tekstovima redovno je dovođena u pitanje. Iako, dakle, nije bio progonjen u klasičnom smislu, moglo bi se reći da je protiv njega vođen jedan jednim dijelom spontani, a drugim organizirani "specijalni rat".
Postoje i neke teorije po kojima je, navodno, Mak Dizdar ubijen. Treba li to tretirati kao površan medijski senzacionalizam ili u tim "pričama" ima istine?
- Da ponovim: Mak Dizdar umro je nad "montiranim" pismom deložacije iz vlastitog stana, dakle, pismom koje nakon njegove smrti više nikada nije spomenuto. Prethodno je doživljavao razne oblike psihičke torture i egzistencijalnih prijetnji. Ukoliko je sve ovo bilo dio sistemski planirane kampanje, moglo bi se u određenom smislu govoriti o "ubistvu". Međutim, kako sam nisam doživio to vrijeme, a nisam nikada vidio jasne dokaze za postojanje ovakve kampanje, ipak bih se suzdržao od tako snažne optužbe.
0
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
Ivo Andrić
Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.
Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.
Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.
Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.
Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i zakutnim kasabama.
U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.
Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.
Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.
Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).
Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.
Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.
Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.
Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.
Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i zakutnim kasabama.
U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.
Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.
Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.
Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).
0
Nemaš dopuštenje za pregledavanje privit(a)ka dodan(og)ih postu.
Re: Velikani balkanske knjizevnosti
Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha.
piše: Ilijana Božić
Andrić Bosnu vidi kao zemlju sa mnogo vjera u kojoj ipak nema Boga. Bosna je zemlja izgnanstva unutar koje se ljudi susreću sa zlom koje svaki čovjek sam u sebi nosi ali i sa zlom cijelog univerzuma. Bosna je siromašna zemlja a pravda i sloboda joj najviše nedostaju. Andrićevi likovi prikazuju Bosnu kao protivrječnu zemlju. S podjednakom snagom i uvjerljivošću Andrić je prikazao tamne i svijetle portrete Bosanaca i Bosne. Dosta svog stvaralaštva posvetio je istraživanju i pisanju o Bosni i bosanskom mentalitetu. Andrićevi likovi iznose pozitivne i negativne strane Bosne na osnovu kojih uvidjamo piščevu analizu i kritiku društva, mentaliteta i kulture. Njihova misao proističe iz njihovog iskustva u susretu sa Bosnom. U tim slučajevima Bosna je za njih tuđa, strana i drugačija zemlja. Oni su u njoj stranci, bilo da su samo putnici ili diplomate i došljaci koji se nalaze u protivrječnoj kasabi. Kritički stav stranca je naročito naglašen. Iako stičemo utisak da je kritika usmjerena ka drugom, znamo da je u suštini to Andrićeva kritika o onome što je njegovo. Svoje likove koristi da ukaže na veliki problem bosanskog mentaliteta, zadržavajući distancu. Pri tom se ne smije zaboraviti da je Bosna ipak u centru mnogo većih sila koje su se tu ukrštale. Andrić ne analizira samo našeg čovjeka, on prodire i u onog sa Istoka i sa Zapada, pa govori i o onome koji stoji na raskrsnici između ta dva svijeta.
U Travničkoj hronici Andrić vidi i kazuje Travnik i preko njega Bosnu, a preko Bosne cijeli taj divlji kraj Balkana i to kao pozadinu, kao okvir za tuđe životne drame koje se ovdje odigravaju. Sa Istoka i Zapada ovdje se po nekim zakonitostima, ili igrom slučajnosti, u velikim istorijskim potresima vremena, steklo nekoliko raznovrsnih i vrlo nepodudarnih ličnosti koji jedan dio svog života treba da potroše u ambijentu njima neprilagodljivom. Originalna je Andrićeva ideja da se u najnedostupnijem uglu Balkana, u samoj njegovoj divljini i tami posmatraju i fiksiraju obespućena životna kretanja ljudi koji nisu sa Balkana u vremenu kad se Zapad visoko kulturno uzdizao, a ovdje se još bilo pod pritiskom tamnog srednjeg vijeka. Na prelazu iz 18. u 19. vijek, u godinama kad se istorija punim tempom kretala, svi ti ljudi, svojim položajima i svojim porijeklom reflektuju istoriju u balkanskoj tišini koja je zapravo smrt u drugom obliku. Ovakav sadržaj otvara dvije perspektive, jednu psihološku i jednu koja bi mogla biti istorijska i socijalna.
Čaršija se vidi samo kao pozornica i čuje se tek koliko da se scena odredi tim elementom, ali pred čitaocem ostaje zatvorena kao i pred tim strancima koji se u njoj kreću. Seljak je sasvim odsutan, nema ga. O njemu se tek toliko šapuće da bi se naslutilo da kao element živi negdje u tami pozadine. Sama sredina je izgrađena kao živi okvir, ali nije pretvorena u dejstvo. Ta sredina nije povezana sa vremenom. Malo šta se u njoj osjeća kao odjek velikih istorijskih potresa epohe, koji bi je u nju uključio. To je vrijeme koje se neposredno javlja iz Francuske revolucije, doba propadnja i preobražavanja nekih stanja i sistema, doba velikih Napoleonovih ratovanja. To je vrijeme kad se počeo mijenjati spoljnji lik svijeta. Na Istoku, u Stambolu odakle se upravlja ovom zemljom, krvavo se bore težnje za starim, surovim samovlašćem i one druge koje su nadahnute idejom prosvećenog upravljanja državom. U Travniku istorija dobija neke svoje male, ali ne i beznačajne faktore, predstavnike velikih zemalja u sukobu, da i kroz te divlje, neprohodne planine utru puteve nekim imperijalnim zakoračivanjima. Ovi strani poslanici istorije u ovom romanu ljudski se utapaju u borbu sa sredinom i upravo kao ljudi se tek ovdje, pod nekim izuzetnim koordinatama, naročito vidno i osjetljivo otkrivaju. Pisac ih najviše u tim osvjetljenjima posmatra.
Bosna nije tako mirovala kako bi se moglo naslutiti, Balkan nije bio tako nepovezan sa istorijom kako se nameće utisak. Revolucije i ovdje potresaju stare odnose. Napoleon dopire i do ovih kapija i Andrić to ne zaboravlja. On dovodi istoriju u Travnik ali je pušta da u njemu miruje. Istorija je kod Andrića samo pokretač nekih ljudskih reakcija kod konzula koji ovdje predstavljaju i zastupaju istorijske tendencije, ali se te tendencije ne vide jer se najviše posmatraju i uočavaju psihološke posljedice političkih suprotnosti između konzula, njihova saveznička borba sa sredinom, njihovo ljudsko zlopaćenje u jednom ambijentu koji im je obojici neprijatelj i koji ih na taj način zbližava. Naročito je zima, jaka, hladna i surova data kao snažan uticaj na ljude. Njihovu tragičnost dodatno podvlači zima koja pustoši i ostavlja čovjeka bespomoćnim. Andrić je naročito podvukao klimatske uslove i geografski položaj grada koji kao takvi snažno utiču na čovjeka. Andrić posmatra i prikazuje šta se dešava sa čovjekom intelektualcem koji se izoluje od svijeta i smjesti u takve uslove. Koliko on može da izdrži sam, koliko može da podnese tu tišinu i surovost. S druge strane Andrić se kroz roman pita kolika je tragika jednog intelektualca sa Balkana kada se susretne sa civilizovanom i kulturno visoko uzdignutom Evropom, te kako to utiče na njegovu psihologiju.
Psihologija likova
Andrić je ove ljude posmatrao prvenstveno iz psihološke perspektive. On voli da izgrađuje psihološku ličnost. Kada je izgrađuje on prilazi tančinama, prodire u unutrašnje ljudske tajne, hvata motive iz dubine čovjekove duše. Tako polazeći iz dubine čovjekovog bića, onog što je on iznutra dolazi do njegove spoljašnjosti gradeći lik čovjeka u oba reljefa. Ukoliko je ličnost piscu bliža, ukoliko je življe urasla u njegova iskustva utoliko se i spoljašnji izgled više učvršćuje. Takva ličnost izrazitije govori, sigurnije i toplije pokriva unutrašnju sadržinu, da se ne bi pokazala kao sama sebi cilj. Ukoliko je neka ličnost više rađena po konceptu, više po mišljenju nego po iskustvu onda su suptilnije definisane njene neravnine iznutra. Ona vidno otkucava i najskriveniji udar svojih pulseva. Međutim, nezaštićena spoljnjom formom lako se može razbiti i rasturiti. Ona je bez svog tvrdog oblika koji joj je istovremeno oklop i zaštita, ali i veza sa svijetom i sredinom. U takvim ličnostima ostaje nešto nedovršeno, neuobličeno i nefiksirano. Osjećamo njihovo prisustvo ali ih ne sagledavamo, postaju apstrakcije. Takva vrlo razrađena i u bezbroj nijansi osvijetljena apstrakcija je figura Davila, francuskog konzula u Travniku. On je više jedan pojam, nego li živ čovjek, jedna velika sinteza ljudskih osobina. On nema nikakvu idejnu ni moralnu podlogu u sebi, Davil je sav u nedoumicama. Pisac ga je takvog htio i takvog nam ga je i protumačio. On je centralna ličnost u svim zbivanjima. U nekim trenucima je nosilac nekih sugestija samog pisca. Dosta se važnosti daje njegovim raspoloženjima i analizama tih raspoloženja, kako bi ga pisac izdigao. Na nekim stranicama djeluje skoro kao heroj. Tada mu riječ i misao zvuče drugačije i produbljenije nego što njemu odgovara. Davil je mjestimično dat sa nekim pretjerivanjima, u nagomilavanju podataka o njemu. S druge strane Davil kao da je metafora za jednu generaciju koja je sanjala u ideale koji su joj porušeni. Kao da je kroz njega Andrić oslikao svoju generaciju pisaca čiji su ideali porušeni ratnim razaranjima.
Pored Žan Davila, veoma interesantan lik je mladi Defose koji je Andriću poslužio da saopšti sve o Bosni i njenom mentalitetu u pozitivnom svjetlu. Ključna razlika između ova dva lika je u njihovom odnosu prema Bosni, njenom nasljeđu i njenim ljudima. Negativne karakteristike Bosne kao što su zaostalost i pritvornost saznajemo od Defosea koji ih pripisuje lošoj turskoj upravi zbog koje se razvila i najlošija negativna karakteristika, a to je opiranje svakoj novini. Mladi Defose, pomoćnik francuskog konzula dat je kao antiteza glavnom junaku i zato u nekoj vrsti apstrakcije kao i Davil. Mladi Davil je predstavnik nove generacije, koja ne stvara ideale nego se odmah prihvata akcije. U romanu Travnička hronika Andrić je oslikao čitav niz ličnosti, pojava i epizoda koje zadivljuju svojom živopisnom i ubjedljivom konkretizacijom. Svaka pojedinost živi i diše toplim dahom stvarnosti.
Kao najmračniji aspekt bosanskog mentaliteta Andrić ističe mržnju i to demonstrira kroz riječi Maksa Levenfelda, jednog od svojih likova. Levenfeld mržnju u Bosni vidi kao nešto što je neprolazno, a prvenstveno misli na mržnju različitih kolektiviteta koja je po njemu ukorijenjena opšta karakteristika bosanskog stanovništva. Većina Andrićevih likova razmišlja o odlasku iz Bosne.
piše: Ilijana Božić
Andrić Bosnu vidi kao zemlju sa mnogo vjera u kojoj ipak nema Boga. Bosna je zemlja izgnanstva unutar koje se ljudi susreću sa zlom koje svaki čovjek sam u sebi nosi ali i sa zlom cijelog univerzuma. Bosna je siromašna zemlja a pravda i sloboda joj najviše nedostaju. Andrićevi likovi prikazuju Bosnu kao protivrječnu zemlju. S podjednakom snagom i uvjerljivošću Andrić je prikazao tamne i svijetle portrete Bosanaca i Bosne. Dosta svog stvaralaštva posvetio je istraživanju i pisanju o Bosni i bosanskom mentalitetu. Andrićevi likovi iznose pozitivne i negativne strane Bosne na osnovu kojih uvidjamo piščevu analizu i kritiku društva, mentaliteta i kulture. Njihova misao proističe iz njihovog iskustva u susretu sa Bosnom. U tim slučajevima Bosna je za njih tuđa, strana i drugačija zemlja. Oni su u njoj stranci, bilo da su samo putnici ili diplomate i došljaci koji se nalaze u protivrječnoj kasabi. Kritički stav stranca je naročito naglašen. Iako stičemo utisak da je kritika usmjerena ka drugom, znamo da je u suštini to Andrićeva kritika o onome što je njegovo. Svoje likove koristi da ukaže na veliki problem bosanskog mentaliteta, zadržavajući distancu. Pri tom se ne smije zaboraviti da je Bosna ipak u centru mnogo većih sila koje su se tu ukrštale. Andrić ne analizira samo našeg čovjeka, on prodire i u onog sa Istoka i sa Zapada, pa govori i o onome koji stoji na raskrsnici između ta dva svijeta.
U Travničkoj hronici Andrić vidi i kazuje Travnik i preko njega Bosnu, a preko Bosne cijeli taj divlji kraj Balkana i to kao pozadinu, kao okvir za tuđe životne drame koje se ovdje odigravaju. Sa Istoka i Zapada ovdje se po nekim zakonitostima, ili igrom slučajnosti, u velikim istorijskim potresima vremena, steklo nekoliko raznovrsnih i vrlo nepodudarnih ličnosti koji jedan dio svog života treba da potroše u ambijentu njima neprilagodljivom. Originalna je Andrićeva ideja da se u najnedostupnijem uglu Balkana, u samoj njegovoj divljini i tami posmatraju i fiksiraju obespućena životna kretanja ljudi koji nisu sa Balkana u vremenu kad se Zapad visoko kulturno uzdizao, a ovdje se još bilo pod pritiskom tamnog srednjeg vijeka. Na prelazu iz 18. u 19. vijek, u godinama kad se istorija punim tempom kretala, svi ti ljudi, svojim položajima i svojim porijeklom reflektuju istoriju u balkanskoj tišini koja je zapravo smrt u drugom obliku. Ovakav sadržaj otvara dvije perspektive, jednu psihološku i jednu koja bi mogla biti istorijska i socijalna.
Čaršija se vidi samo kao pozornica i čuje se tek koliko da se scena odredi tim elementom, ali pred čitaocem ostaje zatvorena kao i pred tim strancima koji se u njoj kreću. Seljak je sasvim odsutan, nema ga. O njemu se tek toliko šapuće da bi se naslutilo da kao element živi negdje u tami pozadine. Sama sredina je izgrađena kao živi okvir, ali nije pretvorena u dejstvo. Ta sredina nije povezana sa vremenom. Malo šta se u njoj osjeća kao odjek velikih istorijskih potresa epohe, koji bi je u nju uključio. To je vrijeme koje se neposredno javlja iz Francuske revolucije, doba propadnja i preobražavanja nekih stanja i sistema, doba velikih Napoleonovih ratovanja. To je vrijeme kad se počeo mijenjati spoljnji lik svijeta. Na Istoku, u Stambolu odakle se upravlja ovom zemljom, krvavo se bore težnje za starim, surovim samovlašćem i one druge koje su nadahnute idejom prosvećenog upravljanja državom. U Travniku istorija dobija neke svoje male, ali ne i beznačajne faktore, predstavnike velikih zemalja u sukobu, da i kroz te divlje, neprohodne planine utru puteve nekim imperijalnim zakoračivanjima. Ovi strani poslanici istorije u ovom romanu ljudski se utapaju u borbu sa sredinom i upravo kao ljudi se tek ovdje, pod nekim izuzetnim koordinatama, naročito vidno i osjetljivo otkrivaju. Pisac ih najviše u tim osvjetljenjima posmatra.
Bosna nije tako mirovala kako bi se moglo naslutiti, Balkan nije bio tako nepovezan sa istorijom kako se nameće utisak. Revolucije i ovdje potresaju stare odnose. Napoleon dopire i do ovih kapija i Andrić to ne zaboravlja. On dovodi istoriju u Travnik ali je pušta da u njemu miruje. Istorija je kod Andrića samo pokretač nekih ljudskih reakcija kod konzula koji ovdje predstavljaju i zastupaju istorijske tendencije, ali se te tendencije ne vide jer se najviše posmatraju i uočavaju psihološke posljedice političkih suprotnosti između konzula, njihova saveznička borba sa sredinom, njihovo ljudsko zlopaćenje u jednom ambijentu koji im je obojici neprijatelj i koji ih na taj način zbližava. Naročito je zima, jaka, hladna i surova data kao snažan uticaj na ljude. Njihovu tragičnost dodatno podvlači zima koja pustoši i ostavlja čovjeka bespomoćnim. Andrić je naročito podvukao klimatske uslove i geografski položaj grada koji kao takvi snažno utiču na čovjeka. Andrić posmatra i prikazuje šta se dešava sa čovjekom intelektualcem koji se izoluje od svijeta i smjesti u takve uslove. Koliko on može da izdrži sam, koliko može da podnese tu tišinu i surovost. S druge strane Andrić se kroz roman pita kolika je tragika jednog intelektualca sa Balkana kada se susretne sa civilizovanom i kulturno visoko uzdignutom Evropom, te kako to utiče na njegovu psihologiju.
Psihologija likova
Andrić je ove ljude posmatrao prvenstveno iz psihološke perspektive. On voli da izgrađuje psihološku ličnost. Kada je izgrađuje on prilazi tančinama, prodire u unutrašnje ljudske tajne, hvata motive iz dubine čovjekove duše. Tako polazeći iz dubine čovjekovog bića, onog što je on iznutra dolazi do njegove spoljašnjosti gradeći lik čovjeka u oba reljefa. Ukoliko je ličnost piscu bliža, ukoliko je življe urasla u njegova iskustva utoliko se i spoljašnji izgled više učvršćuje. Takva ličnost izrazitije govori, sigurnije i toplije pokriva unutrašnju sadržinu, da se ne bi pokazala kao sama sebi cilj. Ukoliko je neka ličnost više rađena po konceptu, više po mišljenju nego po iskustvu onda su suptilnije definisane njene neravnine iznutra. Ona vidno otkucava i najskriveniji udar svojih pulseva. Međutim, nezaštićena spoljnjom formom lako se može razbiti i rasturiti. Ona je bez svog tvrdog oblika koji joj je istovremeno oklop i zaštita, ali i veza sa svijetom i sredinom. U takvim ličnostima ostaje nešto nedovršeno, neuobličeno i nefiksirano. Osjećamo njihovo prisustvo ali ih ne sagledavamo, postaju apstrakcije. Takva vrlo razrađena i u bezbroj nijansi osvijetljena apstrakcija je figura Davila, francuskog konzula u Travniku. On je više jedan pojam, nego li živ čovjek, jedna velika sinteza ljudskih osobina. On nema nikakvu idejnu ni moralnu podlogu u sebi, Davil je sav u nedoumicama. Pisac ga je takvog htio i takvog nam ga je i protumačio. On je centralna ličnost u svim zbivanjima. U nekim trenucima je nosilac nekih sugestija samog pisca. Dosta se važnosti daje njegovim raspoloženjima i analizama tih raspoloženja, kako bi ga pisac izdigao. Na nekim stranicama djeluje skoro kao heroj. Tada mu riječ i misao zvuče drugačije i produbljenije nego što njemu odgovara. Davil je mjestimično dat sa nekim pretjerivanjima, u nagomilavanju podataka o njemu. S druge strane Davil kao da je metafora za jednu generaciju koja je sanjala u ideale koji su joj porušeni. Kao da je kroz njega Andrić oslikao svoju generaciju pisaca čiji su ideali porušeni ratnim razaranjima.
Pored Žan Davila, veoma interesantan lik je mladi Defose koji je Andriću poslužio da saopšti sve o Bosni i njenom mentalitetu u pozitivnom svjetlu. Ključna razlika između ova dva lika je u njihovom odnosu prema Bosni, njenom nasljeđu i njenim ljudima. Negativne karakteristike Bosne kao što su zaostalost i pritvornost saznajemo od Defosea koji ih pripisuje lošoj turskoj upravi zbog koje se razvila i najlošija negativna karakteristika, a to je opiranje svakoj novini. Mladi Defose, pomoćnik francuskog konzula dat je kao antiteza glavnom junaku i zato u nekoj vrsti apstrakcije kao i Davil. Mladi Davil je predstavnik nove generacije, koja ne stvara ideale nego se odmah prihvata akcije. U romanu Travnička hronika Andrić je oslikao čitav niz ličnosti, pojava i epizoda koje zadivljuju svojom živopisnom i ubjedljivom konkretizacijom. Svaka pojedinost živi i diše toplim dahom stvarnosti.
Kao najmračniji aspekt bosanskog mentaliteta Andrić ističe mržnju i to demonstrira kroz riječi Maksa Levenfelda, jednog od svojih likova. Levenfeld mržnju u Bosni vidi kao nešto što je neprolazno, a prvenstveno misli na mržnju različitih kolektiviteta koja je po njemu ukorijenjena opšta karakteristika bosanskog stanovništva. Većina Andrićevih likova razmišlja o odlasku iz Bosne.
0
Nemaš dopuštenje za pregledavanje privit(a)ka dodan(og)ih postu.