All about Astronomy: sazviježđa, ostala nebeska tijela, pojave i teorije nastanka Univerzuma

Nauka, dostignuća i otkrića
Moderator: Socrates
Avatar
SmokingMan
Sleepless FM
Sleepless FM
Reactions: 7686
Postovi: 5634
Pridružen/a: 27 jul 2020, 17:06
Lokacija: Always cheerful, even when i asleep.

All about Astronomy: sazviježđa, ostala nebeska tijela, pojave i teorije nastanka Univerzuma

Post Postao/la SmokingMan »

Sazviježđa


Grupa autora


Sazviježđe je područije nebeske sfere unutar koje grupa vidljivih zvijezda sormira istaknuti obrazac, koji obično predstavlja životinju, osobu iz mitologije, neko stvorenje ili u krajnjem slučaju neživi objekt.

Porijeklo najranijih sazvijeđa vjerovatn seže do praistorije, i ljudi su ih koristili kako bi ih povezivali sa lokalnim pričama, vjerovanjima, iskustvima i mitologiji. Različite kulture i njihove zemlje su usvojile vlastita sazviježđa, od kojih su neka uspjela opstati do ranog perioda 20.og stoljeća, prije nego što su današnja sazviježđa postala priznata. Prepoznavanje sazviježđa se izmjenilo tokom vremena. Neka su izmjenila svoju veličinu ili oblik, a neka su postala popularna među posmatračima, dok su neka ostala ograničena na određenu kultutu ili naciju.

Svih 48 tradicionalno zapadnjačkih sazviježđa su grčkog porijekla, i oni su navedeni u Aratusovom radu Phenomena i Ptolomejevom Almagestu. Sazviježđa koja se nalaze na krajnjem dijelu neba južne hemisfere su postepeno dodavana tokom 15 stoljeća, sve do sredine 18.stog stoljeća kada su europski istraživači započeli svoja putovanja prema jugu. 12 drevnih sazviježđa pripadaju zodijačkom pojasu sazviježđa ( gibajući se ekliptikom, kojim Sunce, Mjesec i planete obilaze ). Porijeklo ovih zodijačkih sazviježđa i dalje ostaje nepoznato; njihove astrološke podjele su postale istaknute u Bailonskoj i Kaledanskoj astrologiji tokom perioda 400 godina prije Krista.

1921.godine međunarodna astronomska unija (IAU) je formalno prihvatila modernu listu koju sačinjava 88 sazviježđa, a već 1928.godine su oficijalno usvojili razgraničenja među sazviježđima, koja zajedno pokrivaju cijelokupnu nebesku hemisferu. Biko koja polazna tačka unutar nebeskog koordinatnog sistema nalazi se unutar jedne od modernih sazviježđa. Neki astronomski sistemi uključuju sazviježđa unutar kojeg se nalazi nebeski objekat, koji prenosi njegovo približno mjesto unutar nebeskog svoda. Flamstedova oznaka zvijezda se sastoji od broja i genitiva forme imena sazviježđa.

Ukoliko određeni promatrač prati gibanje sazviježđa tokom godišnjeg perioda, primjetit će kako se ona posetepeno pomjeraju prema zapadnoj strani hemisfere. Ova pojava je uzrokovana zemljinom orbitom oko Sunca. Tokom ljetnog perioda posmatrači promatraju različit dio nebeskog svoda u odnosu na zimski period, kada se zbog izmjene godišnjih doba sazviježđa pomjeraju prema sjevernon odnosno južnom dijelu zemljine hemisfere.

Drugi obrasci zvijezda ili grupe zvijezda se nazivaju Asterizmi i oni samo po sebi nisu sazviježđa, iako se često od stane promatrača koriste kao navigacija prilikom pronalaženja određenih nebeskih objekata. Asterizme mogu činiti nizovi zvijezda unutar jednog sazviježđa, ili oni svoj obrazac mogu formirati sa zvijezdama drugih susjednih sazviježa. Primjeri asterizma možemo pronaći u skupinama zvijezda Pleiades i Hyades unutar sazviježđa Taurus/Bik, te Lažni križ, koji leži između sazviježđa Carina/Kobilica i Vela/Jedro, ili Venerino ogledalo, smješteno unutar sazviježđa Orion/Lovac.

Istorija ranijih sazviježđa

Pećine Lascaux u južnoj Francuskoj

Smatralo se kako je 17.000 godina stara pećinske slike na jugu Francuske opisuju sazviježđa kao što su sazviježđa Tauus/Bik, Orionov pojas i Pleiades. Međutim ova teorija je ostala neprihvaćena među širom grupom naučne zajednice.

Mezopotamija

Ispisano kamenje i glinene table iz Mezopotamije (današnji Irak) koje datirju još iz perioda 3.000 godina prije Krista, pružaju najranije opšte prihvaćene dokaze o ljudskoj identifikaciji sazviježđa. Čini se kako je većina ovih sazviježđa nastala unutar realtivno kratkog vremenskog razdoblja, okd oko 1.000 do 1.300 godina prije Krista. Mezopotamska sazviježđa su se kasnije pojavila i u mnogim klasičnim interpretacijama grčkih sazviježđa.

Drevni Bliski Istok

Najstariji babilonski katalog zvijezda datira još iz perioda početka srednjeg bronzanog doba, unutar kojeg se nalaze najistaknutiji tekstovi Three Stars Eac i MUL.APIN, jedna revidirana i proširena verzija bazirana na znatno tačnijim sprovedenim ospervacijama tokom peiroda od oko 1.000 godian prije Krista. Međutim, brojna sumerijska imena u ovim katalozima ukazuju kako su ona nastala na starijim, inače neprovjernim, sumerijskim tradicijama ranog perioda bronznog doba.

Klasična zodijak je recenzija Neo-babilonskih sazviježđa iz perioda šestog stoljeća prije Krista. Grci su svojim potrebama uspjeli prlagoditi babilonska sazviježđa tokom perioda četvrtog stoljeća prije Krista. Dvadeset sazviježđa potiču iz perioda drevnog Bliskog Istoka, dok drugih deset sazviježđa imaju iste zvijezde, ali različite nazive. Biblijski učenjak Ethelbert William Bullinger tumačio je neka bića koja se spominju u knjigama Ezekiela i Otkrovljenja kao srednji znakovi 1/4 zodijaka, kao što su Leo/Lav, Taurus/Bik, čovjek je prestavljao Vodonošu/Aquarius, kao i Orla koji stoji iza Škorpije. U knjizi Jakobovoj se takođe poziva na niz sazviježđa, uključujući Ayish "Nosila", Chesil "Budalu", i Chiman "Hrpa", protumačeni kao Arkturus, Orion i Pleiades. Međutim, treba spomenuti kako Ayish "Nosila" zapravo odgovaraju obliku sazviježđa Ursa Major/Veliki Medvjed.Termin Mazzaroth inače preveden kao Arlandova kruna je hapax legomenon u Jobu 38:32, i ono se može odnositi na zodijačko sazviježđe.

Klasična antika

Postoje samo ograničeni podaci o starogrčkim sazviježđima, a neki fragmentni dokazi se nalaze u djelima grčkog poete Hesioda Poslovi i dani . Obično, grčki satronomi su usvojili stariji babilonsk sistem, kojeg je u Grčku, u 4.stoljeću prije Krista, prvi uveo grčki astronom Eudoks iz Knida. Orginalno eudoksovo djelo je vremenom zagubljeno, ali je ono vremenom uspjelo preživjeti kao Aratusova versifikacija. Osnova zapadne astronomije, koja se oslanja na radove iz Ptolomejevog Almagesta, je uglavnom zapisana tokom peroida 2 stoljeća.

U Ptolomejskom kraljevstvu, starosjedilačka egipatska tradicija antropomorfnih likova, predstavljali su planete, zvijezde, kao i različita sazviježđa. Neka od tih sazviježđa su bila kombinovana sa grčkim i babilonskim astronomskim sistemima, koji su naposlijetku kuluminirali u Zodijak Dendere. Ostaje nepoznanica kada se ovo dogodilo, ali se sa sigurnošću zna kako je većina događaja smještena tokom rimskog perioda između 2 i 4 stoljeća nakon Krista. Najstariji poznati prikaz zodijaka prikazuje sva trenutno poznata zodijačka sazviježđa, zajedno sa nekim izvornim egipatskim sazviježđima i planetama. Prtolomejev Almagest ostaje standardna odrednica sazviježđa tokom srednjovijekovnog perioda u Europskoj i islamskoj astronomiji.

Drevna Kina

Drevna Kina ima dugu tradiciju posmatranja nebeskih fenomena. Netipični nazivi kineskih zvijezda, nešto kasnije kategoriziranih kao dio kineskog sazviježđa "Dvadeset i osma palata" , pronađeni su na orakulanim kostima iz Anjanga, koje potiču iz perioda dinastije Shang. Ova sazviježđa spadaju u red najvažnijih otkrića kineske astronomije, kojja datiraju iz petog stoljeća prije Krista. Katalozi zvijezda iz tog perioda ukazuju kako drevni kineski sistem zvijezda nije nastao bez stranog utjecaja.

Ti škole kasične kineske astronomije tokom peroida dinastije Han se pripisuju astronomima iz ranijeg razdoblja zaraćenih kineskih država. Sazviježđa koje su osmislili slijedbenici ove tri škole je tokom treećeg stoljeća u jedan sistem zvijezda povezao kineski astronom Chen Zou. Rad ovoga stronoma se tokom veremena zagubio, ali informacije o njegovom sistemu su preživjele u zapisima tokom perioda Dinastije Tang. Najstarija postojeća karta zvijezda datira iz toga razdoblja i sačuvana je kao dio Dunhuang ukopisa.Trdicionalna kineska astronomija je svoj procvat doživjela tokom peroida vladavine dinastije Song, a tokom vladavine dinastije Yuan astronomija je sve više padala pod uticaj srednjovijekovne islamske astronomije.

Najpoznatija mapa tokom vladavine dinastije Song je astronomska karta Suzhou, koja je bila pripremljena sa rezbarenim zvijezdama na planisferi kineskog nebeskog svoda, koje su bile urezane na kamenoj ploči. Raspored zvijezda na ploči je ustanovljen na osnovu tačnh promatranja, a na ploči je takođe prikazana i eksplozija Supernove koja se nutar sazviježđa Tauru/Bik dogodila 1054.godine.

Pod utjecajem europske astronomije tokom kasne vladavine dinastije Ming, nebeske karte su sadržavale više zvijezda, ali su uprkos tome uspjele da zadrže prethodno unesena sazviježđa. Unuar mape južne hemisfere ugrađene su nove zvijezde kao dopuna pretodnim, koje su prikazivale tradicionalne zvijezde, zabilježenih od strane starih kineskih astronoma. Dodatna poboljšanja karti su urađena tokom kasnog period vladavine dinastije Ming. U tradicionalne kineske mape zvijezda, su na temelju zapadnjačkih nebeskih karti, dodana 23 nova sazviježđa sa 125 novih zvijezda južne nebeske hemisphere; sa ovim novim podacima, kineske mape nebeskog svoda su integrirane u međunarodnu astronomiju.

Rana moderna astronomija

Istorijski gledano, porijeklo sazviježđa sjevernog i južnog neba je izrazito različito. Većina sazviježđa sjeverne hemisphere datraju još iz antičkog perioda, sa imenima, koja su uglavnom vezana za klasične grčke legende. Dokazi o ovim sazviježđima su preživjela u formi zvijezdanih karti, čiji se najstariji prikaz pojavljuje na statui poznatoj kao Farnese Atlas, koja je možda zasnovana na katalogu zvijezda grčkog astronoma Hiparha. Sazviježđa južne hemisphere su više moderne inovacije, ponekada kao zamjene za drevna sazviježđa, kao što je sazviježđe Argo navis. Neka među južnin sazviježđima su imala duže nazive, koji su često skraćivani na prihvaljivije forme, kao na primjer Musca Australis je postala Musca.
Neka od ranijih sazvijžđa nikada nisu bila univezalno usvojena. Zvijezde tih sazviježđa su od strane mnogih posmatrača bila često različito tumačena, a proizvoljne granice sazviježđa su često dovodile u zabunu oko toga kojem sazvježđu pripada koji nebeski objekat. Prije nego što su sa početkom 19.stoljeća astronomi počeli sa određivanjem preciznijih razgraničenja između sazviježđa, ona su uglavnom bila interpretirana kao slabo definisane regije neba. Danas, svako od sazviježđa slijedi zvanično priznate označene linije Pravog uspona i Deklinacije, na temelju onih koje je u svom katalogu zvijezda Uranometria Argentina tokom epohe 1750.godine definisao američki astronom Benjamin Gould. 1603.godine u atlasu zvijezda Uranometria njemačkog advokata i uranografa Johana Bajera, individualnim sazviježđima su dodjeljene zvijezde, čime je i formalizirana podjela, dodjelivši niz grčkih i latinskih oznaka zvijezdama unutar svakog od sazviježđa. Ove oznake su danas poznate kao Bajerove oznake. Naknadni atlasi zvijezda su doveli do razvoja danas prihvaćenih modernih sazviježđa.

Porijeklo sazviježđa južnog neba

Južni dio hemisfere, ispod -65° deklinacije, je samo dijelom katalogiziran od strane drevnih Babilonaca, Egipćana, Grka, Kineza, te Perzijanaca. Činjenica kako je postojala razlika među paterinima sazviježđa sjevernog I južnog neba, tako nešto se može pripisati piscima klasike, koji primjerice opisuju afričku ekspediciju za osmatranje koju je uspostavio egipatki faraon Nečo II 600.te godine prije Krista, te onu koju je pkreno kartagenski istraživač Hano zvani “Navigator”, 500.te godine prije Krista. Međutim, većinu tih istorijskih zapisa je tokom uništenja velike biblioteke u Aleksandriji vremenom zagubljeno.

Istorija sazviježđa južne hemsfere nije doslijedna. Različita grupiranjai nazivi zvijezda su predlagani od strane različitih posmatrača, od kojih su neka oslikavale tradicije nacionalne tradicije, ili su čak bili osmišljavani zbog promocije sponzora, koji su pomagali istraživače a njihovim ekspedicijama. Sazviježđa su bila od iznimnog značaja tokom perioda od 14 do 16.stoljeća, budući da su se mornari služili položajem zvijezda za vrijeme plovidbe. Italijanski istraživači koji su tokom ekspedicija zabilježili nova sazviježđa južne hemisphere bili su: Andrea Korsali, Antonio Pigafeta I Amerigo Vespući.

88 modernih sazviježđa

Glavna lista koja sadrži 88 sazviježđa je sačinjena od strane međunarodne astronomske unije 1922.godine, i ona je otprilike zasnovana na tradicionalnim grčkim sazviježđima, koje je Ptolomej tokom 2.stroljeća naveo u svom Almagrstu, kao I didatski poet Aratus u radu Phemomena, sa ranijim modernim modifikacijama i dopunama, načinjenim od strane Petra Planciusa (1592, 1597/98 i1613.god) Johanes Heveliusa (1690.god) te Nikolasa de Lasilea (1763.god), koji je imenovao četrnaesto sazviježđe i preimenovao petnaesto. U vremenkom rasponu između 1750 I 1754.god de Lasile je na Rtu Dobre nade u Južnoj Africi, proučavao zvijezde južnog noćnog neba, gdje je, uz pomoć 13 milimetarskog refraktirajućeg teleskopa, uspio prepoznati čak 10.000 zvijezda.

1922.godine američki astronom Henr Noris Rasel je kreirao generalnu listu od 88 sazviježđa, te je dodao neke od skraćenica za njih. Međutim, ova sazviježđa nisu imala jasno određene granice. 1928.godine Međunarodna Astronomska Unija (IAU) je formalno prihvatila 88 modernih sazviježđa sa neprekidnim granicama duž vertikalnih i horizontalnih linija pravog uzdizanja i deklinacije, koje je razvio belgijski astronom Eugen Delporte; a konačna lista je objavljena 1930.godine. Namjena ovog Sistema je mapiranje područija, tj.podjela nebeske sfere na dva susjedna područija. Od ukupno 88 sazviježđa, 36 ih je smješteno uglavnom unutar sjevernog dijela nebeske hemisfere, dok peostalih 52 obitavaju unutar južnog dijela.
Granice koje je uspostavio Delporte se uglavnom oslanjaju na podatke koji datiraju iz perioda kada je Benjamin Gould dao svoj prijedlog za određivanje granica nebeske sfere, prijedlog na kojim je Delporte zasnovao svoj rad. Poslijedice ovog ranog perioda je da su zbog precesije I ekvinocija grancie moderne karte zvijezda ,kao što je Epoha 2000, već pomalo iskrivljene, i više nisu potpuno okomite ili vodoravne. Taj učinak će se povećavati tokom godina i vijekova koji su pred nama.

Sazviježđa Tamnog oblaka

Veliki procijep, niz tamnin zakrpi unutar Mliječnog puta, je više vidljiviji i izraženiji u južnom dijelu hemisphere, nego što je to slučaj na sjeveru. Sam procijep dolazi do izražaja kada su uvijeti sa mjesta promatranja tako mračni, da središnja regija Mliječnog puta baca sijenu na površinu Zemlje. Neke od kultura su unutar ovih “tamnih zakrpi” uspjele prepoznati oblike, tako da su imenovanim oblicima dali naziv “sazviježđa tamnih oblaka.” Članovi Inka civilizacije su uspjeli identifikovati razne tamne dijelove procijepa unutar Mliječnog puta u formi različitih životinskih oblika, i povezati ih sa pojavom sezonskih kiša. Astronomija asutralskih aboridžana takođe spominje sazviježđa tamnog oblaka, a najpoznatiji oblik kojeg su osmislili je bilo “Nebeski Emu”, čija je glava bila sačinjena od maglice Coalsack, a ne zvijezda, kako je to bio običaj kod drugih obrazaca.
5
2 slika 3 slika
slika
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: All about Astronomy: sazviježđa, ostala nebeska tijela, pojave i teorije nastanka Univerzuma

Post Postao/la Heidi »

Zanimljiva serija klipova The Biggest Ideas in the Univers / Sean Carroll

Ep.1 Conservation of momentum


Spherical cow in a vacuum :D
1
1 slika
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
SmokingMan
Sleepless FM
Sleepless FM
Reactions: 7686
Postovi: 5634
Pridružen/a: 27 jul 2020, 17:06
Lokacija: Always cheerful, even when i asleep.

Re: All about Astronomy: sazviježđa, ostala nebeska tijela, pojave i teorije nastanka Univerzuma

Post Postao/la SmokingMan »

Heidi je napisao/la: 29 aug 2020, 13:35 Zanimljiva serija klipova The Biggest Ideas in the Univers / Sean Carroll

Ep.1 Conservation of momentum


Spherical cow in a vacuum :D
Da se malo dozovem sebi od spavanja pa pregledam. :kino

Ovaj autor ima iznimne knjige, dobro si me podsjetila da šta sebi pripremim za printa.
1
1 slika
slika
Avatar
SmokingMan
Sleepless FM
Sleepless FM
Reactions: 7686
Postovi: 5634
Pridružen/a: 27 jul 2020, 17:06
Lokacija: Always cheerful, even when i asleep.

Re: All about Astronomy: sazviježđa, ostala nebeska tijela, pojave i teorije nastanka Univerzuma

Post Postao/la SmokingMan »

Analizom gravitacionih valova naučnici otkrili Crnu rupu srednje veličine.

slika


Od detekcije prvih gravitacionih valova koje je načinjena prije pet godina, naučnici sa LIGO i Virgo observatorija su nam još jednom pomogli unaprijediti naše znanje o Univerzumu. 21. Maja 2019 godine astronomi su detektovali jedinstveni set gravitacionih valova ili talasanja unutar tkiva prostor-vremena, koji još do tada nisu viđeni. Od jenog seta, valovi su dolazili sa same polovine Univerzuma, koji su se nalazili na udaljenosti od 7 milijardi svjetlosnih godina, čineći ih naudaljenijim signalom gravitacionih vžalova ikada detektovanih.

Ono što je najbitnije, naučnici smatraju kako ovi gravitacioni valovi ukazuju na spajanje dvije veće bizarne Crne rupe, koje su formirane od nikada potvrđenih Crnih rupa srednje veličine. Drugim riječima, naučnici smatraju kako su pronašli prvi direktni uvid o specijalnoj vrsti Crne rupe, zvane Crna rupa srednje mase (IMBH).

Oni smatraju kako IMBH popunjava raspon praznine između Crnih rupa zvijezdanih masa (čije se mase kreću između nekoliko i stotinu solarnih masa, i one nastaju kroz kolaps zvijezda) i supermasvinih Crnih rupa (koje sadrže između nekoliko miliona i nekoliko milijardi solarnih masa, i one su obično sakrivene unutar središta galaksija). Iako raspon mase svake Crne rupe ovisi o tome za čime tragate, a većina astronoma se slaže kako se sa 142 solarne mase ovaj objekat može smatrati onim koji zadovoljava kriterije Crne rupe srednje mase.

Pustinja Crne rupe

Signal nastao spajanjem GW19052 je trajao samo jednu desetinu sekunde - ipak, naučnici su zaključili da je signal bio veoma neuobičajen u odnosu na onaj koji je otkiven 2015.godine. Nije iznenađujuće što je ovaj neobičan signal nastao iz spajanja dvaju jednako čudnih Crnih rupa, sa masama od oko 66 i 85 solarnih masa, što otvara nekoliko pitanja u vezi sa njihovim formiranjem.

Tokom običnog životnog vijeka zvijezde one su u stanju da zadrže vlatitu težinu, zato što interna fuzija stvara jednu vanjsku silu, koja je uravnotežena sa unutarnje grvitacije. Međutim, ukoliko je zvijezda dovoljno masivna, i ukoliko jednom ostane bez goriva, ona se više neće moći boriti sa gravitacionim kolapsom koj ije neizbježan. U konačnci, jezgra takve zvijezde će se urušiti pod vlastitom težinom, prije nego što se preinače u dramatičnu eksploziju Supernove.

Međutim, svaka zvijezda koja teoretski može formirati Crnu rupu u rasponu masa između 65 i 120 Solarnih masa, ne mora skončati u eksploziji Supernove. To znači da u tom rasponu masa ne bi trebali očekivati formiranje Crnih rupa, nastalih iz kolabrirajućih zvijezda tih raspona masa. Umjesto toga, kada velika zvijezda započne svoj smrtonosni ples, dolazi do pojave fenomena poznatog kao "Nestabilnost para", i zvijezda postaje nestabilna do te mjere da barem neko vrijeme izbjegava gravitacioni kolaps. A kada napokon dođe do toga, obično ne ostavlja ništa iza sebe (zvijezde iznad 120 solarni masa nikada ne kolabriraju u Supernovu, budući da direktno kolabriraju u stanje Crne rupe.)

"Nekoliko scenarija predviđa formiranje Crnih rupa kroz tzv. raskorak mase nestabilnosti para, i one bi u nekim od njih mogle nastati spajanjem manjih Crnih rupa. Međutim, vjerovatno je kako mi moramo preispitati naše aktuelno razumjevanje konačne faze života zvijezde." - izjavila je članica kolaboratosrkog tima VIRGO, Mišela Mapeli.

Neobične stvari

Iako je malo vjerovatno, u kombinaciji sa drugim čudnim apsektima naučnici priznaju neobično kratko trajanje signala, što znači kako je GW 190521 mogao nastati iz nečega potpuno neočekivanog. "Šta ako je nešto sasvim drugo proizvelo ove gravitacione valove?" - izjavila je članica kolaboracionog LIGO tima, Viki Kalogera.

U ovoj studiji, naučnici su pažljivo razmotrili koje bi to druge vrste izvora mogle biti odgovorne za signal ove posebne vrste. Jedna od mogućnosti je ta da je kolaps zvijezde unutar Mliječnog puta mogao proizvesti slične frekvencije. Međutim, oni smatraju da je to manje vjrovatno, jer nedostaju drugi pokazatelji poput Neutrina, nastalih tokom eksplozije Supernove. Još jedna od mogućnosti je signal koji je nastao posredsvom kosmičke strune - hipotetičkog defekta prostor-vremena, nastao tokom prvih trenutaka Inflacije Univerzuma. Ili čak, da dvije rodoslovne Crne rupe nisu nastale spajanjem ili kolapsom zvijezda, već su prije mnogo vremena svoj životni put započele kao primordijalne Crne rupe.

Izvor:

https://astronomy.com/
1
1 slika
slika
Avatar
SmokingMan
Sleepless FM
Sleepless FM
Reactions: 7686
Postovi: 5634
Pridružen/a: 27 jul 2020, 17:06
Lokacija: Always cheerful, even when i asleep.

Re: All about Astronomy: sazviježđa, ostala nebeska tijela, pojave i teorije nastanka Univerzuma

Post Postao/la SmokingMan »

Obližnja eksplozija Supernove je tokom Devonskog perioda mogla uzrkovati masovno istrebljenje



Većina naučnika smatra kako su Dinosauri - zajedno sa bezbroj drugih vrsta - prije 66 miliona godina bili izbrisani sa lica Zemlje, kada se asteroid zabio u Zemlju. Ipak, kosmički udari nisu jedina prijetnja, odnosno pošast koja je mogla brzo ugasiti ogroman procenat životnih oblika na Zemlji, naime, obližnje Supernove bi mogle sa sobom nositi sličan rizik.

Ukoliko se desilo da je u neposrednoj blizini došlo do erupcije Supernove, štetne kosmičke zrake - inače sačinjene od nabijenih čestica, koje se ponašaju kao sitni kosmički meci - kao i ultraljubičasto zračenje, su mogle uništiti sloj Zemljine atmosfere. Ovaj sceniraiji je dugo razmatran, međutim, nedavne studije ukazuju kako je barem jedno od prošlih masovnih izumiranja na Zemlji moglo biti uzrokovano utjecajem obližnje Supernove.

Tokom Devosnkog perioda, koje je trajalo otprilike između 419 i 359 miliona godina, došlo je kulumininacije masovnog izumiranja vrsta. Tokom ovog perioda, život na isušenoj zemlji je tek bio u zamahu, a u međuvremenu, morski život je bio umnogome raznolik, bzbog čega je onodobilo nadimak Razdoblje riba.

Analizirajući kroz uzorke Zemljinog tla prelazni period između Devonskog perioda i narednog (Karbonskog doba), naučnici koji su stajali iza ovog projekta su pronašli spore biljaka koje su bile spaljenje posredstvom ultraljubičastog zračenja, što ukazuje kako su bljke bile prisutne oko perioda kada je Zemljin ozon bio gotovo razrijeđen. I dok se smatra kako su druge nesreće mogle doprinijeti nestanku Zemljinog ozona, naučnici tvrde kako je u ovom slučaju eksplozija Supernove bila najvjerovatniji krivac.

"Zemaljske katastrofe, kao što su vulkanizmi velikih razmjera ili globalno zatopljenje takođe mogu oštetiti ozonski omotač. Međutim, scenario za ovakav ishod još nije potvrđen. Umjesto toga, predložili smo kako je jedna ili više eksplozija Supernovih, na udaljenosti od 65 svjetlosnih godina od Zemlje, mogla biti odgovorna za dugotrajni gubitak ozona." - izjavio je vodeći autor studije Brajan Fild.

Supernova bi uistinu bio idealan kandidat koji je mogao opravdati jedan takav scenariji, zaustavivši privremeno sav život na Zemlji. Takva eksplozija može okupati Zemljinu atmosferu štetnim ultraljubišastim zračenjem, iako se sva devastacija ekosistema ne bi završila na tome; naime, tokom 100.000 godina nakon eksplozije, ostaci Supernove bi mogli i dalje nastaviti padati na površinu, stvarajući usput radioaktivne izotope u Zemljinoj atmsoferi.

Da bi stvari bile dodatno komplikovane, fosilni uzorci ukazuju na to da je biološka raznolikost osptajala 300.000 godina prije nego što se dogodilo devonsko masovno izumiranje. Ovo nam govori kako se morala dogoditi još jedna dodatna Supernova koja je u velikoj mjeri izmjenila prilike na Zemlji. "Ovakav ishod je upotpunosti moguć, a kako masivne zvijezde obično obitavaju u skupinama jednako masivnih zvijezda, vjerovatno je za očekivati da bi se ostale Supernove mogle pojaviti nakon eksplozije prve." - izjavio je Džesi Miler.

Iako timu istraživača nedostaje uvjerljiviji dokaz koji ibi podržao njihovu teoriju, oni su već postavili temelje za onim za čim su se dali u potragu. Vjerovatno je i kako su se preostali radioaktivni izotopi u interakciji sa Zemljinom atmosferom mogli raspasti prije mnogo vremena. Ukoliko bi istraživači pronašli izotope u stijenama iz prelaznog perioda između Devona i Karbona, to bi direktno moglo značiti kako je tokom datog perioda najmanje jedna obližnja zvijezda svoj životni ciklus skončala u nasilnoj eksploziji.

Da li bi trebali strahovati od budućih masovnih izumiranja?

Najvećim dijelom, ne bi trebali biti zabrinuti da bi naredna eksplozija Supernove mogla mogla biti uzrok nestanka života kakvog poznajemo. Prostor naše galaksije Mliječni put, koji obuhvata proečnik od 100.000 svjetlosnih godina, je iznimno veliko prostranstvo unutar kojeg mi obitavamo. I dok astrofizičari tvrde kako se unutar naše galaksije u prosjeku svakih 50 godina dešava eksplozija Supernove, teško je pretpostaviti kada će se u neposrednoj blizini desiti naredna eksplozija. Istraživači su pomno izučavali nedavnu eksploziju SN1987A, ali se ona dogodila unutar prateće galaksije Mlijčnog puta, Velikom Magelanovom Oblaku, koji se anlazi na udaljenosti od približno 150.000 svjeltonih godina od nas.

U ovom tenutku, najveći, ujedno nama najbliži, kandidati za narednu Supernovu koji se nalaze unutar naše galaksije su zvijezde Betelgeuse, Eta Carinae i Spica. Zvijezda savzviježđa Orion, Betelgeuse, se čini kao najprimamljivijim, jer se pretpostavlja kako bi ova zvijezda mogla eksplodirati u narednih 100.000 godina, ili više. Smještena na udaljenosti od 650 svjetlosnih godina, Betelgeuse je dovoljno distanciran, da neće predstavljati nikakvu veću prijetnju, koja bi mogla ugroziti život na Zemlji. Meuđutim, obim eksplozije će biti toliko značajna da će njen sjaj biti vidljiv čak i tokom dnevnog svjetla. Nešto udaljenija zvijzeda sazviježaš Carina Eta Carinae (7.500 svjetlosnh godina) isto tako ne predstavlja nikakav rizik. Za zvijezdu sazviježđa Virgo, Spica, koja se nalazi na udaljenosti od 260 svjetlosnih godina, se ne očekuje da će u narednih nekoliko miliona godina svoj život skončati u eksploziji Supernove, plus što se ona nalazi izvan tzv. smrtonosne zone unutar udaljenosti od 25 svjetlonsih godina u odnosu na nas.


Izvor:

https://astronomy.com/
1
1 slika
slika
Avatar
SmokingMan
Sleepless FM
Sleepless FM
Reactions: 7686
Postovi: 5634
Pridružen/a: 27 jul 2020, 17:06
Lokacija: Always cheerful, even when i asleep.

Re: All about Astronomy: sazviježđa, ostala nebeska tijela, pojave i teorije nastanka Univerzuma

Post Postao/la SmokingMan »

Naznake procesa stvaranja sloja Neutronske zvijezde

slika

Unutar jezgre atoma, u jednom bliskom ambijentu protoni i neutroni dijele energiju i momentum. Međutim, na koji način oni međusobno dijele energiju koja ih drži na okupu unutar jezgre i dalje ostaje neriješiva dilema za nuklearne fizičare.

U novoj studiji, koju su istraživači sproveli na nacionalnom laboratoriju Lawrence Livermore (LLNL) te Vošingtonskom univerzitetu u St.Luisu su korišteni podaci iz eksperimenta nuklearnog raspršivanja, kako bi se stvorila stroga ograničenja na to kako se nukleoni (neutroni i protoni) raspoređuju unutar jezgre.

Njhove analize pokazuju kako kod nekoliko jezgri dio protona i neutrona posjeduju dobar udio od ukupne energije, koja ih drži vezanim za jezgru, tj.približno 50% više od onoga što se očekivalo od standardnih teoretskih predviđanja.

Studija isto tako donosi predviđanja za "neutronsku kožu" (regija unutar koje se nakupljaju dodatni neutroni) nekolicine neutronima bogatih jezgri. Sa druge strane, ova predviđanja su usko povezana sa rastom velikih neutronskih zvijezda i elementa koji se vjerovatno sinteziraju tokom spajanja neutronskih zvijezda.

"Ovi rezultati kvatitativno ukazuju kako asimetrija, naboj i efekti ljuske doprinose stvaranju "kože" neutronske zvijezde te utiču na nesrazmjeran udio ukupne energije vezivanja za najdublje pozicionirane nukleone." - izjavio je Kol Pruit, postdoc istraživač na univerzitetu LLNL i autor navedene studije.

Razumjevajući to kako se energija nuklearne asimetrije mjenja sa gustinom je važan uvid u jednadžbu stanja neutronske zvijezde, koja određuje strukturu iste. Međutim, problem je u tome što je nemoguće direktno izmjeriti "kožu" neutronske zvijezde. 2010. godine PREX eksperiment je pružio uvid u prvi nezavisni model mjerenja "kože" izotopa Olova-208, međutim, tokom mjerenja su se pojavile velike nedoslijednosti, pt. Neka od nardnih mjerenja su izvršena tokom 2019.godine, tako da bi se u skorije vrijeme trebali očekivati noviji precizniji rezultati.

"Sveobuhvatni model ne bi samo trebao reporodukovati integrirane veličine (poput radiusa naboja, ili ukupne energije vezivanja) već i naglasiti kako nukleoni dijele momentum i energiju, a da pri tom budemo objektivni u pogledu nesigurnosti predviđanja modela." - izjavio je Pruit.

izvor:

https://phys.org/
2
2 slika
slika
Avatar
Fatih
PRObehar
PRObehar
Reactions: 6951
Postovi: 6464
Pridružen/a: 23 jul 2020, 15:14

Re: All about Astronomy: sazviježđa, ostala nebeska tijela, pojave i teorije nastanka Univerzuma

Post Postao/la Fatih »

Trafalgar Law je napisao/la: 03 sep 2020, 11:29 Analizom gravitacionih valova naučnici otkrili Crnu rupu srednje veličine.

slika


Od detekcije prvih gravitacionih valova koje je načinjena prije pet godina, naučnici sa LIGO i Virgo observatorija su nam još jednom pomogli unaprijediti naše znanje o Univerzumu. 21. Maja 2019 godine astronomi su detektovali jedinstveni set gravitacionih valova ili talasanja unutar tkiva prostor-vremena, koji još do tada nisu viđeni. Od jenog seta, valovi su dolazili sa same polovine Univerzuma, koji su se nalazili na udaljenosti od 7 milijardi svjetlosnih godina, čineći ih naudaljenijim signalom gravitacionih vžalova ikada detektovanih.

Ono što je najbitnije, naučnici smatraju kako ovi gravitacioni valovi ukazuju na spajanje dvije veće bizarne Crne rupe, koje su formirane od nikada potvrđenih Crnih rupa srednje veličine. Drugim riječima, naučnici smatraju kako su pronašli prvi direktni uvid o specijalnoj vrsti Crne rupe, zvane Crna rupa srednje mase (IMBH).

Oni smatraju kako IMBH popunjava raspon praznine između Crnih rupa zvijezdanih masa (čije se mase kreću između nekoliko i stotinu solarnih masa, i one nastaju kroz kolaps zvijezda) i supermasvinih Crnih rupa (koje sadrže između nekoliko miliona i nekoliko milijardi solarnih masa, i one su obično sakrivene unutar središta galaksija). Iako raspon mase svake Crne rupe ovisi o tome za čime tragate, a većina astronoma se slaže kako se sa 142 solarne mase ovaj objekat može smatrati onim koji zadovoljava kriterije Crne rupe srednje mase.

Pustinja Crne rupe

Signal nastao spajanjem GW19052 je trajao samo jednu desetinu sekunde - ipak, naučnici su zaključili da je signal bio veoma neuobičajen u odnosu na onaj koji je otkiven 2015.godine. Nije iznenađujuće što je ovaj neobičan signal nastao iz spajanja dvaju jednako čudnih Crnih rupa, sa masama od oko 66 i 85 solarnih masa, što otvara nekoliko pitanja u vezi sa njihovim formiranjem.

Tokom običnog životnog vijeka zvijezde one su u stanju da zadrže vlatitu težinu, zato što interna fuzija stvara jednu vanjsku silu, koja je uravnotežena sa unutarnje grvitacije. Međutim, ukoliko je zvijezda dovoljno masivna, i ukoliko jednom ostane bez goriva, ona se više neće moći boriti sa gravitacionim kolapsom koj ije neizbježan. U konačnci, jezgra takve zvijezde će se urušiti pod vlastitom težinom, prije nego što se preinače u dramatičnu eksploziju Supernove.

Međutim, svaka zvijezda koja teoretski može formirati Crnu rupu u rasponu masa između 65 i 120 Solarnih masa, ne mora skončati u eksploziji Supernove. To znači da u tom rasponu masa ne bi trebali očekivati formiranje Crnih rupa, nastalih iz kolabrirajućih zvijezda tih raspona masa. Umjesto toga, kada velika zvijezda započne svoj smrtonosni ples, dolazi do pojave fenomena poznatog kao "Nestabilnost para", i zvijezda postaje nestabilna do te mjere da barem neko vrijeme izbjegava gravitacioni kolaps. A kada napokon dođe do toga, obično ne ostavlja ništa iza sebe (zvijezde iznad 120 solarni masa nikada ne kolabriraju u Supernovu, budući da direktno kolabriraju u stanje Crne rupe.)

"Nekoliko scenarija predviđa formiranje Crnih rupa kroz tzv. raskorak mase nestabilnosti para, i one bi u nekim od njih mogle nastati spajanjem manjih Crnih rupa. Međutim, vjerovatno je kako mi moramo preispitati naše aktuelno razumjevanje konačne faze života zvijezde." - izjavila je članica kolaboratosrkog tima VIRGO, Mišela Mapeli.

Neobične stvari

Iako je malo vjerovatno, u kombinaciji sa drugim čudnim apsektima naučnici priznaju neobično kratko trajanje signala, što znači kako je GW 190521 mogao nastati iz nečega potpuno neočekivanog. "Šta ako je nešto sasvim drugo proizvelo ove gravitacione valove?" - izjavila je članica kolaboracionog LIGO tima, Viki Kalogera.

U ovoj studiji, naučnici su pažljivo razmotrili koje bi to druge vrste izvora mogle biti odgovorne za signal ove posebne vrste. Jedna od mogućnosti je ta da je kolaps zvijezde unutar Mliječnog puta mogao proizvesti slične frekvencije. Međutim, oni smatraju da je to manje vjrovatno, jer nedostaju drugi pokazatelji poput Neutrina, nastalih tokom eksplozije Supernove. Još jedna od mogućnosti je signal koji je nastao posredsvom kosmičke strune - hipotetičkog defekta prostor-vremena, nastao tokom prvih trenutaka Inflacije Univerzuma. Ili čak, da dvije rodoslovne Crne rupe nisu nastale spajanjem ili kolapsom zvijezda, već su prije mnogo vremena svoj životni put započele kao primordijalne Crne rupe.

Izvor:

https://astronomy.com/
Uz nepobitno priznanje da su Crne rupe dokazane, mislim da su "insani" malo pretjerali u opsirnim objasnjenjima o njihovom ponasanju, pa bo'me i samom nastanku. Ali de, valja ostati naucnik. Ako nista ne govoris i ne opisujes, "i ne znas nista". Zaista, o dosta stvari su mnogo spekulira, a iznosi se kao apsolutna istina.
0
Tokom cijelog tvog zvota, u tebi se bore dva vuka, dobar i zao. Pobijedice onaj koga vise hranis.
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: All about Astronomy: sazviježđa, ostala nebeska tijela, pojave i teorije nastanka Univerzuma

Post Postao/la Heidi »

Traf, pratis li Star Talk Radio sa bratom Tysonom na yt?

Izasla nova ep.

:zaljub
1
1 slika
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
SmokingMan
Sleepless FM
Sleepless FM
Reactions: 7686
Postovi: 5634
Pridružen/a: 27 jul 2020, 17:06
Lokacija: Always cheerful, even when i asleep.

Re: All about Astronomy: sazviježđa, ostala nebeska tijela, pojave i teorije nastanka Univerzuma

Post Postao/la SmokingMan »

Fatih je napisao/la: 08 sep 2020, 15:20
Trafalgar Law je napisao/la: 03 sep 2020, 11:29 Analizom gravitacionih valova naučnici otkrili Crnu rupu srednje veličine.

slika


Od detekcije prvih gravitacionih valova koje je načinjena prije pet godina, naučnici sa LIGO i Virgo observatorija su nam još jednom pomogli unaprijediti naše znanje o Univerzumu. 21. Maja 2019 godine astronomi su detektovali jedinstveni set gravitacionih valova ili talasanja unutar tkiva prostor-vremena, koji još do tada nisu viđeni. Od jenog seta, valovi su dolazili sa same polovine Univerzuma, koji su se nalazili na udaljenosti od 7 milijardi svjetlosnih godina, čineći ih naudaljenijim signalom gravitacionih vžalova ikada detektovanih.

Ono što je najbitnije, naučnici smatraju kako ovi gravitacioni valovi ukazuju na spajanje dvije veće bizarne Crne rupe, koje su formirane od nikada potvrđenih Crnih rupa srednje veličine. Drugim riječima, naučnici smatraju kako su pronašli prvi direktni uvid o specijalnoj vrsti Crne rupe, zvane Crna rupa srednje mase (IMBH).

Oni smatraju kako IMBH popunjava raspon praznine između Crnih rupa zvijezdanih masa (čije se mase kreću između nekoliko i stotinu solarnih masa, i one nastaju kroz kolaps zvijezda) i supermasvinih Crnih rupa (koje sadrže između nekoliko miliona i nekoliko milijardi solarnih masa, i one su obično sakrivene unutar središta galaksija). Iako raspon mase svake Crne rupe ovisi o tome za čime tragate, a većina astronoma se slaže kako se sa 142 solarne mase ovaj objekat može smatrati onim koji zadovoljava kriterije Crne rupe srednje mase.

Pustinja Crne rupe

Signal nastao spajanjem GW19052 je trajao samo jednu desetinu sekunde - ipak, naučnici su zaključili da je signal bio veoma neuobičajen u odnosu na onaj koji je otkiven 2015.godine. Nije iznenađujuće što je ovaj neobičan signal nastao iz spajanja dvaju jednako čudnih Crnih rupa, sa masama od oko 66 i 85 solarnih masa, što otvara nekoliko pitanja u vezi sa njihovim formiranjem.

Tokom običnog životnog vijeka zvijezde one su u stanju da zadrže vlatitu težinu, zato što interna fuzija stvara jednu vanjsku silu, koja je uravnotežena sa unutarnje grvitacije. Međutim, ukoliko je zvijezda dovoljno masivna, i ukoliko jednom ostane bez goriva, ona se više neće moći boriti sa gravitacionim kolapsom koj ije neizbježan. U konačnci, jezgra takve zvijezde će se urušiti pod vlastitom težinom, prije nego što se preinače u dramatičnu eksploziju Supernove.

Međutim, svaka zvijezda koja teoretski može formirati Crnu rupu u rasponu masa između 65 i 120 Solarnih masa, ne mora skončati u eksploziji Supernove. To znači da u tom rasponu masa ne bi trebali očekivati formiranje Crnih rupa, nastalih iz kolabrirajućih zvijezda tih raspona masa. Umjesto toga, kada velika zvijezda započne svoj smrtonosni ples, dolazi do pojave fenomena poznatog kao "Nestabilnost para", i zvijezda postaje nestabilna do te mjere da barem neko vrijeme izbjegava gravitacioni kolaps. A kada napokon dođe do toga, obično ne ostavlja ništa iza sebe (zvijezde iznad 120 solarni masa nikada ne kolabriraju u Supernovu, budući da direktno kolabriraju u stanje Crne rupe.)

"Nekoliko scenarija predviđa formiranje Crnih rupa kroz tzv. raskorak mase nestabilnosti para, i one bi u nekim od njih mogle nastati spajanjem manjih Crnih rupa. Međutim, vjerovatno je kako mi moramo preispitati naše aktuelno razumjevanje konačne faze života zvijezde." - izjavila je članica kolaboratosrkog tima VIRGO, Mišela Mapeli.

Neobične stvari

Iako je malo vjerovatno, u kombinaciji sa drugim čudnim apsektima naučnici priznaju neobično kratko trajanje signala, što znači kako je GW 190521 mogao nastati iz nečega potpuno neočekivanog. "Šta ako je nešto sasvim drugo proizvelo ove gravitacione valove?" - izjavila je članica kolaboracionog LIGO tima, Viki Kalogera.

U ovoj studiji, naučnici su pažljivo razmotrili koje bi to druge vrste izvora mogle biti odgovorne za signal ove posebne vrste. Jedna od mogućnosti je ta da je kolaps zvijezde unutar Mliječnog puta mogao proizvesti slične frekvencije. Međutim, oni smatraju da je to manje vjrovatno, jer nedostaju drugi pokazatelji poput Neutrina, nastalih tokom eksplozije Supernove. Još jedna od mogućnosti je signal koji je nastao posredsvom kosmičke strune - hipotetičkog defekta prostor-vremena, nastao tokom prvih trenutaka Inflacije Univerzuma. Ili čak, da dvije rodoslovne Crne rupe nisu nastale spajanjem ili kolapsom zvijezda, već su prije mnogo vremena svoj životni put započele kao primordijalne Crne rupe.

Izvor:

https://astronomy.com/
Uz nepobitno priznanje da su Crne rupe dokazane, mislim da su "insani" malo pretjerali u opsirnim objasnjenjima o njihovom ponasanju, pa bo'me i samom nastanku. Ali de, valja ostati naucnik. Ako nista ne govoris i ne opisujes, "i ne znas nista". Zaista, o dosta stvari su mnogo spekulira, a iznosi se kao apsolutna istina.
Ovo su ekspermineti sa ona tri detektora gravitacionih valova Hanforda, Livinston, Ligo. Jedno vijeme nis ništa radili zbog pandemije, vidim vratili su se u pogon, i rade milijardu na sat.

Ovo je malo komplikovan proces detekkcije, intefromtrija je dosta zatjevna, to ti je bukvalno ogranak radio-astronomije, samo malo napredniji i kompleksniji nivo detekcije signala. Ono kada ih preko ogledala moraš sinhronizovati signale kako bi dobio signal. Problem je što se ma kombinovati sa mrežom drugih teleskopa isteih preformansi.

Interferometrija je još u počecima, ovo je peta godina uzastopno kako se vrše mjerenja distorzije prostor-vremena. Pa eto ti pokaztelja koliko su ove kolizije Crnih rupa destruktivni događaji da h tetektori na Zemlji mogu primjetiti sa tako velikih razdaljina. Oprema je toliko osjetljiva da može uhvatiti i najmanja komešanja u atmosferi i registrovati ih kao "koliziju crnih rupa/neutronskih zvijezda." Zato se prije potvrde vrše temeljna provjeravanja rezultata, i stvarno sam primjetio da su krajnje objektivni i profesionalni, pa čak objavljuju statistički koliko su pogriješili i da se ti rzultati npr. porede sa nepozntim izvorom koji im je dao pogrešnu sliku očitanja.
1
1 slika
slika
Avatar
SmokingMan
Sleepless FM
Sleepless FM
Reactions: 7686
Postovi: 5634
Pridružen/a: 27 jul 2020, 17:06
Lokacija: Always cheerful, even when i asleep.

Re: All about Astronomy: sazviježđa, ostala nebeska tijela, pojave i teorije nastanka Univerzuma

Post Postao/la SmokingMan »

Heidi je napisao/la: 08 sep 2020, 16:49 Traf, pratis li Star Talk Radio sa bratom Tysonom na yt?

Izasla nova ep.

:zaljub
Malo sam Heidi u vinklu, potrudim se večeras da pogledam. Uvijek postavi oo što je zanimljivo, i bilo bi mi drago da vremenom prikloni još zaintresiranih. :oo
1
1 slika
slika
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: All about Astronomy: sazviježđa, ostala nebeska tijela, pojave i teorije nastanka Univerzuma

Post Postao/la Heidi »

Traf, znas li sta je ofo? :ooo
1
1 slika
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
SmokingMan
Sleepless FM
Sleepless FM
Reactions: 7686
Postovi: 5634
Pridružen/a: 27 jul 2020, 17:06
Lokacija: Always cheerful, even when i asleep.

Re: All about Astronomy: sazviježđa, ostala nebeska tijela, pojave i teorije nastanka Univerzuma

Post Postao/la SmokingMan »

Heidi je napisao/la: 09 sep 2020, 08:52 Traf, znas li sta je ofo? :ooo
Sijećanje bi me trebalo dobro služiti; "time machine" cijenjenog gospodina i učitelja širih masa, Nila DeGras Tajsona. :P
0
slika
Avatar
SmokingMan
Sleepless FM
Sleepless FM
Reactions: 7686
Postovi: 5634
Pridružen/a: 27 jul 2020, 17:06
Lokacija: Always cheerful, even when i asleep.

Re: All about Astronomy: sazviježđa, ostala nebeska tijela, pojave i teorije nastanka Univerzuma

Post Postao/la SmokingMan »

Novo otkriće u našoj galaksiji

Da li smo u našoj galaksiji nedavno uspjeli otkriti prvi primjetljiv ekvivalent brzog radio praska (FBR), misteriozi i kratki ekstragalaktički bljesak radio emisije? Neki astronomi smatraju kako jesu, i tvrde kako novo otkriće pojačava povezanost između ovih egzotičnih bljeskova i snažno magnetiziranih neutronskih zvijezda.

Porijeklo bljeska

Promatranje sjajnih, ekstragalaktičkih radio bljeskova, od jedne milisekunde sa Zemlje se vremenom povećava, ali i dalje ostaje nejasno šta uzrokuje ove neobične prijelazne promjene. Jedna od ponuđenih teorija govori kako su ovi bzi radio praskovi povezani sa rođenjem, odnosno evolucijom Magnetara, tipom neutronskih zvijezda sa iznimno jakim magnetnim poljima.

Postoji mnogo dokaza koji upućuju na magnetare kao izvore brzih radio eksplozija, i to od polarizirajućih mjerenja koji ukazuju kako su ove eksplozije iznimno magnetizovane, pa do lokalizacije nekolicine regija, koje su tipično okruženje za ovakve vrste zvijezda. Neki od magnetara, poznati kao "mekani gama-repetitori" tokom svog životnog vijeka emituju ponavljajuće visoko-energetske baklje.

Ipak postoji jedan veliki problem kada o magnetaru govorimo kao izvorub rzog radio praska: sve do sada, nismo uspjeli primjetili radio emisiju sličnu radio emisiji brzog praska, koji je dolazio sa magnetara, smještenog unutar naše galaksije.

Pronalazak veze koja nedostaje

Nova studija, koju je predvodio Sandro Mereghetti sa nacionalnog italijanskog instituta za astrofiziku u Milanu, je koristeći se svemirskIm opservatorijem IINTEGRAL prijavio seriju detekcija blještavih eksplozija X-zraka magnetara SGR 1935+2154. Sama po sebi, ova najava nije bila vrijedna spomena, međutim, promatrani bljeskovi X-zraka sa ovog poznatog magnetara su bili popraćeni iznimno blještavim milisekundnim eksplozijama, kojeg su detektovali kanadski teleskopi CHIME experiment i STARE 2. Eksplozije radio-signala su imali sličnu strukturu sa povezanim eksplozijama magnetara koji su se dogodili u gotovo isto vrijeme. Ove naznake uveliko ukazuju kako bi eksplozije bljeskova SGR 1935+2154 mogle biti karike koje nedostaju.

U drugoj nedavnoj studiji koju je s svojim kolegama predvodio astrofizičar Ben Margalit sa Berklija su krostili nove podatke sa kojim su pokušali utvrditi da moraju postojati dvije različite vrste magnetara: "Obični" magnetari poput SGR 1935+2154, kao i drugi galaktički magnetari, više aktivni, ali kraćeg životnog vijeka, koji su odgovorni za generisanje intenzivnih radio praskova (FBR's). Smatralo se kako se kasna populacija ovih neutronskih zvijezda formirala kroz kanale stadija klasičnih galaktičkih magnetara. Margalit i saradnici su koristeći se opservacijama X-zraka magnetara SGR 1935+2154 nastojali da procijene specifični mehanizam emisije magnetara, gdje su naišli ograničenje modela koji bi im pružili pojašnjenje o tome kako nastaju ti energetski bljeskovi.

Izvor:

https://aasnova.org/
1
1 slika
slika
Avatar
SmokingMan
Sleepless FM
Sleepless FM
Reactions: 7686
Postovi: 5634
Pridružen/a: 27 jul 2020, 17:06
Lokacija: Always cheerful, even when i asleep.

Re: All about Astronomy: sazviježđa, ostala nebeska tijela, pojave i teorije nastanka Univerzuma

Post Postao/la SmokingMan »

Otkrivena relikvija radio signala u obližnoj skupini galaksija


slika


Koristeći se južnoafričkim teleskopom MeerKat tim međunarodnih istraživača je unutar obližnjeg skupa galaksija male mase u procesu spajanja A2384 detektovao radio relikviju. Ovo otkriće obavljeno je 8. Septembra u istraživačkom radu, koji se može pronaći na veb stranici arXiv

Radio relikvije (ostaci radio signala) su izduženi radio valovi sinhrotronog porijekla. Oni se manifestuju u formi spektakulanih pojedinačnih ili dvostrukih simetričnih lukova, koji se mogu pronaći na perifernim dijelovima skupina galaksija. Budući kako je broj ovih radio relikvija povezanih sa udarnim valovima nastalih tokom spajanja skupina galaksija i dalje neznatan, astronomi su postali iznimno zaiteresirani za potragom ovakve vrste pojave.

Pri Crvenom pomaku od 0.092 (1.26 milijardi svjetlosnih godina) A2384 je jedna obližnja kompleksna skupina galaksija male mase (oko 260 triliona solarnih massa). Ona se sastoji iz dvije komponente, označenih kao A2384(N) i A2384(S), pikazujući koncentrisani filament smješten između njih, za koji se smatra da je dug oko 2,3 miliona svjetlosnih godina.

Grupa stronoma predvođena Viral Parekhom, sa Rhode Univerziteta u Makandi, Južna Afrika, je tokom mjeseca maja.2019. godine uz pomoć teleskopa MeerKat promatrala ovaj objekat, gdje su otkrili jedan izduženi radio signal, smješten na rubu skupine galaksija, za kojeg se ispostavilo da se radi o jedinoj radio relikviji.

Novootkriveni radio izvor se nalazi okomito u odnosu na os spajanja skupina galaksija, pružajući se od jugo-isotčnog dijela prema sjevero-zapadu. Njegove dimenzije su približno 2.8 x 0.86 svjetlosnih godina, a snaga radio-signala od 1.4 Ghz je izmjerena na 387 milona PW/Hz (PW = širina pulsa / trajanje pulsa). Astronomi za zapazili kako geometrija, lokacija i sama veličina izvora ukazuju kako je ova radio relikvija povezana sa udarnim šokom, nastalog tokom spajanja, kao i samom domaćom galaksijom.

Štaviše, podaci teleskopa MeerKat otkrivaju kako ovaj radio izvor ima iznimno strm izvor spektra, između 941 i 1454 MHz, sa spektralnim indeksom pri nivou od -2.5. Prema autoru studije, ovo ukazuje na ponovno ubrzanje pre-relativističkih elektrona unutar prisutne kolizije skupina.

Pokušavajući da pruže pojašnjenje porijekla ove radio relikvije, astronomi pretpostavljaju kako je ona rezultat širenja udarnog vala nastalog prilikom prolaska skupine galaksija male mase A2384(S) kroz masivniju skupinu A2384(N). Ovaj sudar je mogao formirati trag koji se kroz teleskop može vidjeti kao jedan vreli filament X-zraka, smješten između ove dvije skupine.

"Tokom interakcije galaksija pod-skupina A2384(S) je prošla kroz masivniju skupinu A2384(N), i vjerovati je kako je ovo spajanje iz oba sistema uklonilo golemu količinu velog gasa ali i veliki broj galaksija." - pojasnili su istraživači.

Osim detekcije radio signala Parekhov tim je unutar filamenta pronašao i potencijalnog kandidata za "radio greben". Ovaj greben je relativno malen - dimenzija 590,000 x 420,000 svjetlosnih godina - i oni smatraju kako bi on mogao biti nova klasa radio izvora, smještenog između ove dvije skupine.

Izvor:

https://phys.org/
0
slika
Avatar
SmokingMan
Sleepless FM
Sleepless FM
Reactions: 7686
Postovi: 5634
Pridružen/a: 27 jul 2020, 17:06
Lokacija: Always cheerful, even when i asleep.

Re: All about Astronomy: sazviježđa, ostala nebeska tijela, pojave i teorije nastanka Univerzuma

Post Postao/la SmokingMan »

Otkrivena planeta koja orbitira oko umiruće zvijezde

slika

------------------------------------------------

U proteklih nekoliko decenija broj otkrivenih planeta izvan našeg solarnog sistema se u značajnijoj mjeri povećao, a trenutne procjene nam govore kako 1/3 zvijezda nalik našem Suncu sadrži planetarne sisteme. S obzirom da Mliječni put sadrži oko 10 milijardi zvijezda sličnih našem Suncu, postoji vjerovatnoća kako se unutar naše galaksije nalazi na milijarde planeta. Svaka od ovih zvijezda će jednog dana vjerovatno skončati svoj život, ostavljajući iza sebe istrošene ostatke, poznate kao bijele patuljaste zvijezde. Šta se dešava sa planetarnim sistemima zvijezda kada dođe do ovog scenarija, još niko ne zna, ali se u nekim slčajevima smatra kako će neke od planeta uspjeti preživjeti, i ostati u orbiti oko bijele patuljaste zvijezde.

U studiji koja je objavljena u časopisu Nature se navodi kako je došlo do otkrića planete koja tokom svaka 1.4 dana prolazi ispred bijele patuljaste zvijezde WD 1856+534. Njhov rad nije samo da je dokazao kako planete mogu preživjeti kataklizmu zvijezde, već da nam može pružiti uvid u daleku budućnost evolucije našeg Solarnog sistema.

Zvijezde nalik Suncu u svojoj jezrgi obično vrše pretvaranje vodika u heliji, proizvodeći obilne količine energije koja pomaže Suncu da se održi nasuprot vlastitog gravitacionog kolapsa. Zvijezde se rađaju sa velikim rezervoarima vodika, koji se obično vremenom troši, a bitno je naglasiti kako je Sunce do sada konzumiralo polovicu svojih zaliha. Kada u narednih 5 milijardi godina Sunce u svojoj jezgri sagori preostali dio vodika, ono će proći kroz vlastiti osnovni preobražaj. Kada preostane samo mali dio vodika, njegova fuzija će se i dalje nastaviti, ali u u spoljašnjem omotaču Sunca. Ovo će omogućiti vanjskom sunčevom omotaču da se proširi do enormne veličine. Pri svojoj maksimalnoj tački širenja ono će doseći Zemlju, usput gutajući Merkur, Veneru, i moguće našu planetu. Sunce će zatim ubrzano odbaciti svoj spoljašnji omotač u međuzvijezdani prostor. Smanjenje mase Sunca će uzrkovati očekivano kretanje planeta izvan solarnosg istema, kako bi sačuvale svoj ugaoni momentum (zamah). Kada Sunce odbaci svoj posljednji dio omotača, ono će otkriti svoju jezgru; tinjajućeg bijelog patuljka veličine Zemlje, koji će se tokom ostatka vremena postepeno hladiti.

U ovom scenariju jasno je kako će planete najbliže Suncu vjerovatno biti progutane i uništene. Međutim ,Mars i pojas asterioida, kao i sve gasovite planete, će preživjeti i ostati unutar alternativne orbite oko Sunčevog ostatka. Šire gledano, mogli bi smo očekivati da će mnogi bijeli patuljci “ugostit” ostatke planetarnih sistema. Naime, sve je više dokaza o tome u fomi asteroida zalutalih u područija bijelih patuljaka, koje su uništile jake gravitiacijske sile. Ostaci ovih asterodia obično završe na površini mnogih patuljastih zvijezda, uslijed čega obično možemo otkriti njihovo prisustvo unutar takvih Sistema.

Podaci iz studije, prikupljeni tokom NASA.in misije TESS pokazuj ukako je vremenom detektovano periodično slabljenje svjetlosti patuljaste zvijezde WD 1856+534. Ovo slabljenje je bilo uzrokovano tranzitom planete ipred zvijezde. Budući da su bijeli patujci mali objekti, planetarni tranzit je uzrokovao blokadu čak 56% od ukupne svjetlosti zvijezde. za razliku od 1-2% blokiran svjetlosti od strane gasovitih planeta u orbiti oko matičnih zvijezda. U ovom slučaju, ova tranzitna planeta je po prorodi slična Jupiteru, te stoga ima promjer oko 10 puta veći od matine patuljaste zvijezde.

U principu, takav jedan značajan prelaz bi trebali detektovati bez većih problema, pa bi moglo zvučati pomalo čudno da su do nadan takvi sistemi bili nezapaženi. Međutim, sama veličina bijelog patuljka ukazuje na to kako su ovi ranziti relativno kratki, i u ovome slučaju traju samo 8.minuta (u usporedbi sa nekoliko sati kod normalnih zvjezda). Stoga, pronalazak ovih planeta zahtjeva da u buduće patuljaste zvijezde konstatno bivaju nadgledane.

Oblik tranzita WD 1856+534 nam pruža dobar uvid u opseg orbitirajuće planete. Koristeći se infracrvenim podacima naučnici su uspjeli izračunati gornju granicu, 14 puta veću od mase Jupitera. Što potvrđuje kako je orbitirajući objekt zrapvo planeta (prije nego propala/nikada do kraja fomirana zvijezda), ali njena nepoznata masa nam onemgućava da se utvrdi da li je zbog smrti zvijezde priroda planete bila iz temelja promjenjena. Mjerenje mase i opsega za ovu planetu nam može omogućiti da je uporedimo sa sličnim planetama koje orbitiraju oko svojih matičnih zvijezda, vjerovatno nam otkrivajući bilo kakve promjene koje je planeta pretrpjela u prošlosti. Na žalost, čini se vrlo malo vjerovatnim da će masa planete uskoro biti određena. To je zato što je WD 1856+534 i suviše hladna da bi proizvela bilo kakve karakteristike apsorbacije u svom spektru, koje bi se mogle analizirati kako bi se odredilo radijalno ubrzanje bijele patuljaste zvijezde - mjera koja se obično koristi za izračunavanje mase planeta u orbiti.

Jedno od najvećih pitanja koje se javlja je na koji je način planeta završila u veoma uskoj orbiti oko bijele patuljaste zvijezde. Naime, planeta je udaljena samo 4 Sunčeva opsega od patuljaste zvijezde (ili približno 20 puta bliže nego što je to izmjerena udaljenost Merkura u odnosu na Sunce). Pod pretpostavkom da je zvijezda, koja se vremenom širila, progutala unutarnji planetarni sistem, čini se krajnje nevjerovanim da je planeta oduvijek bila tako blizu matičnoj zvijezdi.

Predložena su dva moguća objašnjenja. Prvo; da je planeta izbjegla uništenje prilikom odbacivanja spoljašnjeg sloja ekspandirajuće zvijezde. Drugo; kako je nekolicina udaljenih planeta preživjelo smrt zvijezde, međutim, njihova izmjenjene orbita dovele su do njihove međusobne interakccije – gdje je jedna od planeta odbačena od strane druge prema bijeloj patuljastoj zvijezdi. Posljednje objašnjenje nam se čini najvjerovatnijim, i ono nam u budućnosti nudi zamamnu mogućnost otkrivanja dodatnih planeta unutar ovog Sistem. Budući kako se WD 1856+534 nalazi na udaljenosti od samo 82 svjetlosnih godina od Zemlje, gravitacijski efekti bilo kojih planeta u blizini patuljaste zvijezde, bi se mogli otkriti tokom misija, kao što je NASA.in svemirski satelit Gaia. Koji trenutno vrši mapiranje kretanja zvijezda unutar Mliječnog puta.


Izvor:

https://www.nature.com/
0
slika
Avatar
Heidi
Lemon Addict
Lemon Addict
Reactions: 22582
Postovi: 15606
Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
Lokacija: Kosmicki raspor

Re: All about Astronomy: sazviježđa, ostala nebeska tijela, pojave i teorije nastanka Univerzuma

Post Postao/la Heidi »

Jesi li citao [mention]Trafalgar Law[/mention] da je istrazivacki tim (ne mogu se sjetiti koji) uz pomoc aurore "pronasao" planetu velicine zemlje. Vele, kandidat kruzi oko patuljaste zvijezde (?) udaljrn 26 svjetlosnih godina od nas. I ako se ispostavi kao tacno, to ne bi bila samo prva egzoplaneta koja je povezane s polarnom svjetloscu, vec I prva planeta koja je indirektno otkrivena u radio dometu umjesto vidljive svjetlosti.

Valjda sam shvatila prsvilno.

Ali opet, sta imamo od toga. Sve nesto pronalaze I prolaze.
1
1 slika
I am tired of flimsy friends and submissive companions I die to walk with the brave.
Avatar
SmokingMan
Sleepless FM
Sleepless FM
Reactions: 7686
Postovi: 5634
Pridružen/a: 27 jul 2020, 17:06
Lokacija: Always cheerful, even when i asleep.

Re: All about Astronomy: sazviježđa, ostala nebeska tijela, pojave i teorije nastanka Univerzuma

Post Postao/la SmokingMan »

Heidi je napisao/la: 23 sep 2020, 21:56 Jesi li citao @Trafalgar Law da je istrazivacki tim (ne mogu se sjetiti koji) uz pomoc aurore "pronasao" planetu velicine zemlje. Vele, kandidat kruzi oko patuljaste zvijezde (?) udaljrn 26 svjetlosnih godina od nas. I ako se ispostavi kao tacno, to ne bi bila samo prva egzoplaneta koja je povezane s polarnom svjetloscu, vec I prva planeta koja je indirektno otkrivena u radio dometu umjesto vidljive svjetlosti.

Valjda sam shvatila prsvilno.

Ali opet, sta imamo od toga. Sve nesto pronalaze I prolaze.
Ovo je ta 100%...

https://www.sciencealert.com/giant-rogu ... rown-dwarf

Vjeruj mi da u moru svega u to vrijeme nisam stigao da ovo pročitam.

Interesatno, planeta bez zvijezde, ali i je nejasno da li se radi samo o gasovitoj planeti ili smeđem patuljku. Sada zamišljam da ona ima tako neobičan mehanizam magnetnog polja, koja joj omogućava da sama vrši ekscitaciju (pobudu) vlastitog magnetnog polja, što stvara prepoznatljivu auroru, i da joj za to nije potreban naboj čestica u plazmi, kao što je to karakteristično za Sunce da proizvodi.
1
1 slika
slika
Odgovori

Natrag na “Nauka”