Pink Floyd

[Socrates]

So ya
Thought ya
Might like to
Go to the show?




"Empatija"

Ovo je bio odgovor koji je Roger Waters dao nekom novinaru na pitanje kako bi u najkraćem opisao šta je muzika koju je Pink Floyd kreirao predstavljala.

I to je samo jedno od mišljenja, mada dolazi od čovjeka koji je bio najuticajniji u stvaranju Pink Floydovih najuspješnijih i, valjda, najznačajnijih albuma. Od najranijih početaka, negdje sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka, Pink Floyd je izazvao interesovanje muzičkih kritičara u Velikoj Britaniji, i od tada su mnogi pokušavali da ih objasne (ili ukalupe) u različite žanrove ili pokrete. Od "kosmičke muzike" i eksperimentalne muzike, preko acid, art i progresivnog roka, pa sve do psihodelije ili čak budističkog roka. Ovo posljednje sam našao u nekom akademskom radu, čijeg autora se ne mogu sjetiti. Kao što uvijek kažem, žanrovi mi ništa ne predstavljaju. Diskusija oko toga mi je suvišna.

Syd Barrett, jedan od osnivača benda, je u jednom od rijetkih koherentnih intervjua rekao da oni nisu nikad ništa drugo željeli nego da budu pop grupa. Klavijaturista Richard Wright je rekao da su svi članovi benda bili prilično iznenađeni kada su postali sinonim za psihodelični rok, jer sami sebe nikad nisu vidjeli tako. David Gilmour generalno karakteriše pravljenje muzike, pa tako i svoj muzički doprinos, kao izraz čovjekovih mračnih momenata.

Treba uzeti u obzir da su svi oni možda govorili o različitoj verziji Pink Floyda. Muzički komentatori uglavnom govore o tri distinktivne faze u radu grupe, a ja bih ipak podijelio to na četiri perioda;

1. Syd Barrett "ludi genijalac" (1965 -1968)
2. Godine lutanja dok Waters ne eksplodira (1968 - 1973)
3. Roger Waters eksplodirao (1973 - 1985)
4. David Gilmour i oživljavanje mrtvog benda (1985 - 2014)

Ovo će, dakle, biti tema o Pink Floyd, grupi koju ne mogu proglasiti za meni najdražu, ali je sigurno jedna od onih koje su najviše obilježile moj život. Dosta sam čitao o njima. Ponekad imam Pink Floyd maraton, pa odslušam sve albume u jednom cugu, od prve do posljednje pjesme. Temu ću držati zaključanom dok ne napišem sve što, po mom mišljenju, treba biti na početku teme. Napisaću desetak postova (?), i u svakom ostaviti dvije ili tri pjesme, što bi, za mene, bio presjek rada Pink Floyda. Neke ću pjesme i albume pokušati protumačiti. Sve što pročitate ovdje je najbolje uzeti kao da ništa nije moje tumačenje, ali, iz razumljivih razloga, ne mogu citirati sve izvore. Isto tako, moji prevodi sa engleskog su slobodni prevodi.

O značaju Pink Floyda skoro svi relevantni kritičari pišu u superlativima, mada, neki sa ogradama. Mnogi ih svrstavaju u nedodirljivi kvartet britanskih grupa nastalih šezdesetih godina dvadesetog vijeka, uz the Beatles, the Rolling Stones i Led Zeppelin. Mnogi se i neće složiti sa ovom ocjenom, iz različitih razloga. Jedni će tvrditi da oni ipak nisu bili kvalitetni muzičari (o čemu ću nešto više kasnije), kao što su bili Led Zeppelin, niti su vanserijski kreatori pjesama kao što su John Lennon i Paul McCartney, naprimjer.

Ipak, ne treba zaboraviti da su Pink Floyd među deset najprodavanijih muzičara u istoriji popularne muzike, uglavnom zahvaljujući prodaji albuma koji su nastali u trećoj fazi djelovanja benda, kad je Waters "eksplodirao". Uticali su na nebrojene muzičare i grupe, kako muzički tako i intelektualno, kroz teme koje su obrađivali.

Tema nije interesantna samo zbog muzike ovog benda. Ovo je tema o prijateljstvima, izgubljenim prijateljstvima, animozitetima među "prijateljima", rokenrolu kao generatoru promjena u društvu (?), takozvanoj eri albuma (1960 - 2000), novcu, ljudskom stanju (human condition), itd. Tema je i o mašineriji muzičke industrije. Ili bilo kojoj drugog mašineriji koja dehumanizuje ljudska bića i obezvrijeđuje ljudske namjere.



You brought a guitar to punish your ma
And you didn't like school
And you know you're nobody's fool
So welcome to the machine


Kada se ovo sve zaokruži nameće se zaključak da je Pink Floyd jedna od najznačajnijih grupa ikad ne samo zbog muzike koju su ostavili iza sebe, nego i zbog drugih okolnosti koje su ih određivale, uključujući njihov raspad. Nekad je nemoguće i postaviti jasnu granicu između svega ovoga.

Za početak (ili kraj početka), članovi grupe;

Pink_Floyd_-_all_members.jpg

Syd Barrett - gitara, vokal
David Gilmour - gitara, vokal
Nick Mason - bubnjevi, vokal
Roger Waters - bas, vokal
Richard Wright - klavijature, vokal

Neki izvori pominju i izvjesnog Rado Robert Garcia Klose kao člana benda, ali to je bilo prije nego što su se zvali Pink Floyd. Ali, čovječe, kakvo neobično ime.
Neki čak pišu da je ovo Rado skraćenica od Radovan. Ja, dakle, ne znam šta da mislim o tome, pa sam ga izostavio iz zvanične postave. Bio sam u iskušenju da i Storm Thorgersona, kreatora omota za mnoge Pink Floyd albume, stavim kao člana benda, ali za to ne bih imao baš nikakvo opravdanje.

Studijski albumi Pink Floyda;

01. The Piper at the Gates of Dawn (1967)
02. A Saucerful of Secrets (1968)
03. More (1969)
04. Ummagumma (1969)
05. Atom Heart Mother (1970)
06. Meddle (1971)
07. Obscured by Clouds (1972)
08. Dark Side of the Moon (1973)
09. Wish You Were Here (1975)
10. Animals (1977)
11. The Wall (1979)
12. The Final Cut (1983)
13. A Momentary Lapse of Reason (1987)
14. The Division Bell (1994)
15. The Endless River (2014)

Za kraj prvog posta, Eugene. Pompeii. Uživo. 1972. Pjesma koja ima desetak različitih verzija sa nekoliko različitih naslova.

Ljudi su naširoko i nadugačko raspravljali o značenju ove pjesme. Čini se da je većina Floydofila prihvatila tezu da je Eugene bio radnik na nekoj Pink Floyd turneji koji se sa nepažnjom odnosio prema omiljenoj Gilmourovoj gitari. Žargon za gitaru u Britaniji je sjekira (Axe). I tako je nastala pjesma koja me uvijek uhvati nespremnog.



Down, down. Down, down.
The star is screaming.
Beneath the lies.
Lie, lie.
Tschay, tschay, tschay.
Careful...
Careful...
Careful with that axe, Eugene...

[Socrates]

"Naravno da smo eksperimentirali. Bili smo beskorisni, kao muzičari, nismo poznavali osnovne stvari. Syd je bio kreativni genije, istina, ali ja se ne bih vratio sviranju Interstellar Overdrive satima i satima."

Tako Roger Waters opisuje početak. Postoji anegdota iz tih dana koja kaže da je direktor nekog katoličkog centra odbio da im plati ugovoreni honorar, jer "ono što su oni radili nije bila muzika". Menadžment grupe je doveo stvari do suda, i sudija je donio presudu u kojoj daje za pravo direktoru. Tako da su Pink Floyd jedna od rijetkih grupa takvog statusa koja je imala sudsku presudu koja kaže da ono što oni rade zapravo nije muzika.

Pink Floyd su 1965 osnovali tri studenta arhitekture i Syd Barrett, koji je uzimao kurseve umjetnosti na fakultetu. Promijenili su nekoliko imena prije nego što su bili zadovoljni sa Pink Floyd. Barrett, kao najdominantnija i najkreativnija ličnost među njima, je uglavnom preuzeo na sebe odgovornost za pisanje pjesama.

Od ranih početaka, bend je imao mnogo živih nastupa, po klubovima u Londonu. U nedostatku sopstvenog materijala, a, kako Waters tvrdi, i muzičkog talenta, oslanjali su se na ekstremnu improvizaciju, kako zvučnu tako i vizuelnu. Njihovi vizuelni efekti su bili pet koraka ispred bilo kojeg drugog benda koji je tada svirao po malim svirkama u Londonu. Postali su omiljeni bend jedne subkulture koja se razvijala u "podzemlju" londonskih klubova. Nije bila rijetkost da sviraju po čitav dan, sa pauzama. Nije bila rijetkost da Syd uzme gitaru i svira ovo čitav jedan segment od dva sata, bez prekida. Ostali članovi benda su ga samo pratili.



Ja ovo mogu slušati satima.

Barrett je takođe tada bio najskloniji eksperimentiranju sa drogama, pogotovo LSD-om. U kombinaciji sa njegovom urođenom mentalnom nestabilnosti, ovo je činilo kombinaciju iz pakla. Već su se tada nazirali problemi oko njegove sposobnosti da izdrži stil života koji je sam sebi nametnuo. Bilo kako bilo, bend je izgurao početnu fazu do prvog albuma sa već etabliranom reputacijom u Londonu. Album su izdali u avgustu 1967.

Nakon objavljivanja The Piper at the Gates of Dawn, koji je skoro u potpunosti Barrettovo djelo, kritike su bile dosta pozitivne. Bend je proglašen veoma perspektivnim, a neki su kritičari Barretta čak proglasili Shakespeare psihodelije. Neki će reći da je to bilo pretjerano. Svejedno, fama oko Barretta je bila realna još dok je bio aktivan, i ne može se isključivo pripisati romantizaciji njegovog života nakon što je posrnuo od mentalne nestabilnosti. Nekoliko muzičara, među njima i David Bowie, su pričali o ranom uticaju Barretta na njih.



Lime and limpid green, a second scene
A fight between the blue you once knew

Ubrzo nakon izdavanja albuma, Sydovo mentalno stanje se naglo pogoršalo. Iz ovog perioda, pripisuju mu se raznorazni manje ili više bizarni incidenti. Jedan od njih je zatvaranje tadašnje djevojke u njegovu sobu nekoliko dana. Drugi je kada je djevojku fizički napao mandolinom. Na probama je počeo optuživati ostale članove benda da sviraju "different tunes" od njega. Na koncertima je znao dva sata stajati sa rukama ispruženim ispred sebe, a da ne odsvira nijednu notu niti progovori ijednu riječ. Jednom prilikom je u pola pjesme počeo raštimavati gitaru. Početkom 1968, ostatak benda poziva Sydovog prijatelja iz djetinjstva, David Gilmoura, da pokriva sve češće Sydove ispade na koncertima.

Priča kaže da su tako odsvirali četiri koncerta, kao petočlana postava. Kada su išli na peti koncert, neko je pitao da li će pokupiti Barretta, a neko drugi je odgovorio zašto se više mučiti bezveze sa tim. I nisu ga pokupili. Isprva, plan je bio da Barrett samo piše pjesme, a da ostala četvorica sviraju žive nastupe. Ni to nije funkcioniralo. Barrett je na jednu probu došao sa pjesmom pod naslovom Have You Got It Yet? Kako su ostali članovi benda učili melodiju, Syd je mijenjao sve, uključujući stihove, praktično se igrajući i sa svojom paranojom i nepovjerenjem prema bilo kome. Od te probe, ljuti Waters više nikad nije svirao sa Barrettom. Ubrzo je došlo i zvanično isključenje Barretta iz benda. To je bila hladnokrvna poslovna odluka. On je dobrovoljno potpisao.

Početkom sedamdesetih, Barrett je izdao dva solo albuma The Madcap Laughs i Barrett. Članovi njegovog bivšeg benda su mu pomogli da napravi te, rekao bih, čudne albume. Oba se albuma ubrzo i sam odrekao. Zbog šizofrenije, bio je i par puta u sanatorijumu (?). Intenzivno je crtao i slikao. Skoro sve te radove je zapalio, poderao, unakazio. Njegova porodica, pogotovo sestra, se brinula o njemu do kraja života. Njegovi fanovi su izgradili određen kult oko njegovog života i djela. ali, činilo se, da je on potpuno imun na sve to. Financijski, imao je obezbjeđen prilično lak život jer su Pink Floyd na skoro svaku kompilaciju uključili i neku njegovu pjesmu, a neke su svirali i na koncertima. Obojica i Waters i Gilmour su uvijek redovno provjeravali da li su financijske obaveze prema njemu ispoštovane.

syd-barrett-1967-piper-style.jpg

Syd Barrett je umro 7. jula 2006. od raka pankreasa u 61. godini. R.I.P.



I've got a bike, you can ride it if you like.
It's got a basket, a bell that rings
And things to make it look good.
I'd give it to you if I could, but I borrowed it.

Komentar na Youtube

"This is the most insane song ever."

[Socrates]

Nakon što su izgubili Barretta, jedinog kreativca koji je bio sposoban stvoriti pjesmu, Pink Floyd se našao na raskršću. Mada je to, čini se, više bio bezizlaz. Anegdota koja možda najbolje opisuje taj bezizlaz je da su dotadašnji menadžeri napustili bend takođe, i odlučili da ostanu sa Barrettom. Ovo se i dan danas smatra najgorom poslovnom odlukom ikad napravljenom u svijetu muzičke industrije, jer bend će za samo deceniju i kusur poslije Sydove spektakularne mentalne implozije postati globalni fenomen vrijedan stotine miliona dolara.

Ali, nije sve izgledalo tako perspektivno 1968. U ovom prelaznom periodu traganja za muzičkim identitetom, ipak se jedna stvar iskristalizirala. Kao prirodni vođa grupe, nametnuo se Roger Waters. On je prvi počeo da pravi pjesme, ispočetka, očigledno, inspiriran Barrettom i njegovim muzičkim izražajem. Nikad objavljena na studijskom albumu, pjesma Julia Dream je primjer toga. Pjesma koja govori kako su snovi i stvarnost, bez obzira kako ih tumačimo, uvijek u (psihodeličnom) raskoraku. Ili barem mislim da govori o tome.



Julia dream
Dreamboat queen
Queen of all my dreams

A Saucerful of Secrets, drugi studijski album, kritičari su uglavnom pozitivno ocjenili, ali i primjetili da je izgubljena razigranost i neobuzdani duh koje su obilježile debitantski album. Izgubljeno je tu daleko više, nadovezao bih se, a da ništa nije nagovještavalo bilo kakav drugi put koji obećava. Tekstovi koje je Waters pisao još su na nivou lošeg pokušaja oponašanja Barretta, a album, muzički, uglavnom ne ide dalje od eksperimentiranja radi eksperimentiranja. Bezidejnost. Osim možda u par pjesama.

Pink Floyd je zatim 1969 izdao album More, soundtrack za istoimeni film Barbet Schroedera. Film je prošao nezapaženo, jer je poprilično inkoherentan. Poruka filma izgleda da je, kako Roger Ebert reče, da su sintetičke droge pogubne, ali da ne postoji bolji način da se ode sa ovog svijeta.

Što se tiče albuma, on potpuno ispunjava svrhu podloge za ono što se dešava u filmu. Mislim da su Pink Floyd u tom periodu sasvim ozbiljno razmišljali da se isključivo posvete pravljenju filmske muzike, jer oni, u ovakvom stanju, nisu izgledali kao bend stvoren za redovno izdavanje albuma. To potvrđuje i njihov kasniji doprinos kultnom (?) filmu Michelangela Antonionia Zabriskie Point.

Sa albuma More, izdvojio bih meni posebno dragu pjesmu, Cirrus Minor. Preporučujem slušalice. Inače, kako primjeti neki stariji fan na nekom forumu, preporuka da se albumi slušaju kroz slušalice je fenomen koji je možda i nastao zbog Pink Floyda. O tom možda nešto više kasnije.



On a trip to cirrus minor
Saw a crater in the sun
A thousand miles of moonlight later

Te iste 1969 godine, izlazi i dvostruki album Ummagumma Jedna ploča sadrži uživo izvedbe četiri pjesme, a druga ploča je, po dogovoru, sastavljena od individualnih pjesama (ili eksperimenata) svakog od članova benda. Živi dio je fantastičan, studijski je prosječan. Ovo "prosječan" je optimistička ocjena. Omot albuma je vanserijski.

Moram napomenuti... Moje ocjene albuma i svega ostalog ovdje su relativne. Jedno je ocjenjivati album (ili bilo šta drugo) kao zaseban uradak izvan vremenskog i svakog drugog konteksta, a drugo je sve to posmatrati kao dio cjelokupne priče. Tako je sa bilo čim u životu.

Anyway... A onda je 1970 izašao Atom Heart Mother. I normalna reakcija na to je "what the fuck!?!?"

Hajde jedna strana albuma gdje je bend ostao pri formuli "jedan član - jedna pjesma", ali naslovna pjesma, koja pokriva čitavu A stranu, ne može biti opisana, analizirana ili bilo kako drugačije ocjenjena. Evo nekih zanimljivosti oko te bizarne, ali i neobjašnjivo nezaobilazne, pjesme kad se govori o Pink Floydu. Prvo, u toj pjesmi, Pink Floyd je prateći bend, pjesma je uglavnom horsko-orkestralna. Drugo, kada je bend snimio svoj dio pjesme, otišli su na kraću turneju, a dirigentu orkestra nisu ostavili nikakve korisne upute šta žele sa tim uratkom. Kao što reče Ron Geesin (pomenuti dirigent ?), niko od članova benda nije znao ni note, pa kako onda snimiti nešto po njihovim uputama. Treće, Stanley Kubrick je bio uporan da koristi pjesmu u filmu A Clockwork Orange, ali članovi benda su odbili. Legendarni omot albuma se pojavljuje u filmu. Kasnije, skoro svi članovi benda su se odrekli ove pjesme nebiranim riječima samokritike, ali ortodoksni Floydisti nikad. I mean "what the fuck?!?!" To znači upravo ono što mislim kad slušam Atom Heart Mother.

Sa ovog albuma, ipak, Watersova balada If.



And if I were a good man
I'd talk with you more often than I do

[Socrates]

Meddle je bombona od albuma.

MeddleCover.jpeg

Omot albuma predstavlja uho ispod površine vode. Kreator omota, legendarni Storm Thorgerson, je bio izrazito nezadovoljan istim. Vjerovatno ne postoji omot koji je on napravio, a napravio ih je puno, kojeg je on sam više kritizirao. Ime albuma je, prema svjedočenjima članova grupe, igra riječima, kombinacija izgovora riječi medal (medalja) i meddle (umiješati se, ometati). Album je izdat 1971.

Ovo je, po svemu sudeći, trebao biti prvi konceptualni album Pink Floyda, ali je nedostatak inspiracije i vremena to onemogućio. Svejedno, čak i da je ova tvrdnja samo moja neosnovana konstrukcija, ostajem pri svom. Ono što ja vidim da izranja na površinu u ovom albumu je konflikt sa kojim se pojedinac suočava da ostvari svoj puni potencijal u svijetu u kojem se svako miješa, ometa, itd. Dakle, funkcioniranje među ljudima, koji baš i nisu svi prijateljski raspoloženi. Ili jednostavno smetaju.

Konflikt je jasan iz prve pjesme na albumu, zlokobne One of These Days. Navodno, pjesma je nastala zbog radio BBC voditelja koji je konstantno negativno kritizirao Pink Floyd, ne predviđajući im nikakvu svijetlu budućnost. Odgovor benda?



One of these days I'm going to cut you into little pieces

Još jedna stvar koja izranja na površinu na ovom albumu je svojevrsna rokenrol Hegelova dijalektika, koja će obilježiti budući rad benda i u muzičkom i u ljudskom smislu. Roger Waters i David Gilmour nikad nisu bili prijatelji. Ni blizu. Dvije potpuno različite ličnosti. Waters je onaj koji govori neugodne istine, svejedno je da li su one političke, egzistencijalne, ili čak privatne. Gilmour je onaj koji bi radije da ih prešuti. Ili da ih barem pretjerano ne potencira. Waters je diktatorski raspoložen većinu vremena, Gilmour je za mirnu saradnju. Waters opisuje i inspiriše na opisivanje magle ljudskog postojanja. Gilmour gitarom vodi iz magle. To se prvi put izrazito vidi na Meddle.

Stručnjaci kažu da je Gilmourova tehnika sviranja gitare jednostavna kao disanje, ništa tu spektakularno nema, ali da je božji dar kako je on uspio definirati svoj i samo svoj jedinstveni zvuk. Eric Clapton se slaže. Za takvo nešto zaslužni su, naravno, i ostali članovi benda, koji kreiraju maglu (ljudskog postojanja) iz koje treba izlaz. Dakle, Waters (arhitekt magle i teza), Gilmour (izlaz i antiteza), dobijamo Pink Floyd (sinteza). Hegelova dijalektika.

Suštinske razlike između ova dva karaktera su bile ključne i prilikom konačnog raspada grupe. Među Pink Floyd fanovima počesto se može vidjeti striktna podjela na Waters i Gilmour klanove. Što se mene tiče, to baš i nije najbolji način da se rad benda realno sagleda. Sve je bilo kako je trebalo da bude. Konflikt karaktera je bio neophodan za rad benda. Raspad je, opet, bio neizbježan upravo zbog toga konflikta karaktera. Pravo je čudo da su uopšte ikako funkcionirali čitavu deceniju i kusur.

Evo, Fearless sa isječcima iz You'll never walk alone. Ne, niko od članova benda nije bio navijač Liverpoola. Ni Celtica. Waters je zakleti Arsenalovac. Gilmour, u skladu sa svojim karakterom, sebe opisuje kao onog koji navija za klub koji trenutno dobro igra, ali je ipak blagi Arsenalovac. Čak i u tome se razlikuju. Nevjerovatno koliko ništa zajedničko nemaju.



Fearlessly, the idiot faced the crowd
Smiling

B strana albuma je, opet, jedna pjesma. Ovaj put, to je remek djelo, koje je nastalo iz onog "ping" na početku. Rješenje konflikta započetog na otvaranju albuma. Osuđenost ljudi jednih na druge. Članovi benda i voditelj BBC radio emisije na istoj strani, figurativno rečeno. Echoes kaže da je sve čemu čovjek teži, šta ga opterećuje, i šta osjeća zapravo zajednička tačka svih ljudi. Mislim da je to ona empatija koju spomenu Waters. "Ja sam ti i ja vidim sebe".

Meddle je možda, površno ocjenjujući, polovično odrađena ideja, ali, slušati Echoes mi nikad ne dosadi. Da nisu nikad ništa drugo napravili, i ovo bi dovoljno bilo. Album je dobio odlične kritike, ukupno gledajući.

Eto, pošto smo pričali negdje o zavisti, zavidan sam na ovoj pjesmi.



And no one sings me lullabies
And no one makes me close my eyes
And so I throw the windows wide
Callin' you across the sky

1972, Pink Floyd izdaje album Obscured by Clouds, koji je soundtrack za film La Vallée. Film je napravio, opet, Barbet Schroeder. Album preporučujem, jer je meni drag. Film je so so. Međutim, već te godine na koncertima, bend izvodi "nešto" što će postati svojevrstan rokenrol fenomen. Roger Waters počinje proces razgolićavanja svega što osjeća i što ga opterećuje.

[Socrates]

The Dark Side of the Moon (DSOTM) je izašao u martu 1973.

Dark_Side_of_the_Moon.png

Napomena 1: Originalni omot nema ljubičastu boju u spektru jer se pretpostavljalo da se neće moći vidjeti na crnoj podlozi.

Napomena 2: Zbog toga što je malo kome poznati bend Medicine Head izdao album Dark Side of the Moon samo par mjeseci prije, sudbina je umalo odlučila da Pink Floyd ovaj svoj album izda pod nazivom Eclipse. Katastrofalna prodaja Medicine Head albuma je omogućila Pink Floydu da se vrati originalnom nazivu.

Nedavno sam pročitao članak na jednom internet sajtu u kojem se raspravlja zašto je DSOTM jedan od najpopularnijih albuma u istoriji muzike. Čak ni članovi benda ne mogu dati definitivan odgovor. Nick Mason kaže da ni oni sami nisu nikad bili sigurni čemu tolika frka oko albuma, mada su znali da je najbolji album što su dotad uradili. Waters u nekom intervjuu nesigurno nudi odgovor da je možda adolescencija, period kad svaki čovjek traži odgovore na, u principu, neodgovoriva pitanja glavni razlog za popularnost albuma. Pa kako nova generacija tinejdžera počne tražiti svoje mjesto u svijetu, tako počne i razmišljati o temama koje se obrađuju na DSOTM. Album jeste višegeneracijski fenomen.

Čak i danas, skoro pedeset godina nakon izdavanja, prodaja DSOTM se vrti oko četvrtinu miliona primjeraka godišnje. Album je na vrhu renomiranih lista (i prodaje i popularnosti) bio nevjerovatnih 15 godina nakon izdavanja, a mnogi su sigurni da bi i danas bio na tom mjestu da se pravila oko pravljenja takvih lista nisu promijenila krajem osamdesetih. Što se tiče koncept albuma, nijedan drugi album mu nije ni blizu, mada neki zagriženi Floydofili tvrde da nije čak ni najbolji Pink Floyd koncept album.

Neki su opet govorili da je DSOTM inicijalno postao popularan jer se Pink Floyd iskomercijalizirao, jer su se prodali muzičkoj industriji, korporacijama, itd. Svejedno, u doba snimanja albuma, Pink Floyd je još uvijek "siromašan" bend, koji je zadnje pare čisto iz entuzijazma potrošio na kupovanje tada najmodernijeg sintisajzera i koji još nije načisto kojim pravcem da krene. Plus minus koja ekstravagantna egzibicija kao što je čuveni koncert na Pompejima. Njihova izdavačka kuća i nije bila baš pretjerano optimistična što se tiče budućnosti benda. Prethodni album Meddle jeste bio album sa solidnom prodajom, međutim, još uvijek je to bilo za muzičke svemoćnike nešto prilično beznačajno. Nisu ni počeli stvarno obraćati pažnju dok se nije ispostavilo da će DSOTM ostati dugo na top listama prodaje.

Kada su u pitanju bendovi sa kojima su (i danas su) bili poređeni, a to su uglavnom Yes, King Crimson, Genesis i slični, svi oni su izdali odlične albume u tom periodu, albume koji mogu parirati, pa u nekim stvarima i nadvisiti DSOTM, muzički i tehnički govoreći. Dakle, na prvi pogled, nije baš jasno zašto je DSOTM isplivao na vrh.

Što se mene lično tiče, jednu od najindikativnijih izjava u vezi DSOTM je dao Eric Lydon (Johnny Rotten) prije otprilike deceniju. Lydon je svoju karijeru kao pjevač Sex Pistolsa bukvalno počeo sa majicom na kojoj je pisalo "I hate Pink Floyd". Kao zreo čovjek, izjavio je da ne mrzi Pink Floyd, da ih nikad nije mrzio, da mu je jedan od omiljenih albuma DSOTM, i da je to sa majicom bio smišljen korak da šokira mase i stvara neprijatelje. To i ne čudi, jer čovjek je punker. Al' evo, da pokušam dati par sugestija zašto nove generacije slušaju DSOTM skoro pedeset godina nakon izdavanja. Mnogi prosječni slušaoci ne prihvataju ovo na nivou rezoniranja, kao što ja radim u ovom postu, nego podsvjesno.

1. Jednostavnost. Album je, i pored, za to vrijeme, najmodernijih tehničkih poteza urađenih na njemu, krajnje jednostavan. Mnogi će reći da su Watersovi stihovi filozofski. Ne znam ni šta bi to trebalo da znači, u ovom kontekstu. "Filozofski je, dakle, zato ga generacije slušaju"? Zahtjeva to malo dužu diskusiju kada je nešto "filozofski". Stih po stih gledajući, nema ništa filozofski u "Diši" ili "Trči", sa čime album počinje. Dalje se redaju sjetni, cinični, ljuti, očajnički stihovi, ali su skoro svi u kost direktni. U nekoliko pjesama i nema stihova. Čitav koncept (ukupan album) jeste, relativno govoreći, filozofski. Samo što sumnjam da je većina slušalaca to pohvatala u prvom slušanju, barem ne svjesno. Podsvijest je druga priča. Jednostavnost albuma se ogleda i na ogoljelom omotu i u glasovima anonimnih običnih ljudi koji se, naizgled haotično, isprepliću i koji povezuju sve ovo u cjelinu.

2. Nije pretenciozan. Ovo je kao posebna stavka jer jednostavnost i nepretencioznost ne upućuju na iste stvari. Nigdje se na DSOTM ne postavljaju pitanja i ne daju odgovori sa visine, ili iz bilo koje druge perspektive. Čak je prilično eksplicitno da autor nema odgovora ni na šta. Neki komentatori kažu "Waters ovom ili onom pjesmom upozorava..." Nisu to nikakva upozorenja. To je opisivanje stvari onakvim kakve jesu. Ako je, recimo, vrijeme faktor koji nas sve, prije ili kasnije, porazi, nema tu ni postavljanja pitanja ni davanja odgovora ni "učini najbolje sa ograničenim vremenom koje imaš na raspolaganju" ni "umri kao lijep leš".

Izvući ću ovdje jednu paralelu. Digresija, dakle. Ja sam prilično kasno pročitao Derviš i smrt. Ali, čim sam ga počeo čitati, pao mi je napamet Roger Waters. Selimović kreće od sebe i piše o sebi. Nema nikakvih odgovora. Razapinje sebe, pa gdje god ga to odvelo. Kad se to poredi sa Andrićem, koji kreće od velikog koncepta i onda smišljeno vodi čitaoca do kraja, to su nebo i zemlja. Ali, meni, ujedno, i razlog zašto mi je jedan veliki pisac, a drugi samo proračunat. Dalo bi se još na ovu temu. Digresija završena.

Na DSOTM, Waters nije proračunat. Na sljedećim albumima Pink Floyda biće još i više samokritičan, pa čak i do mazohističkog nivoa, ali i ovdje se vidi da ne nudi nikakve odgovore jer oni ne postoje i da i samog sebe secira. To ga čini drastično različitim od većine rok zvijezda (i ne samo njih) tog vremena. According to Roger, i ovo je moje lično tumačenje i nije nešto što je on izjavio, ljubav nije sve što nam treba i davanje šanse miru ne govori o suštinskim problemima čovjeka pojedinačno i ljudske rase kolektivno. Čovjek je mnogo komplikovaniji od toga. I ograničeniji. Mada volim i Lennona k'o da mi je brat. Recimo da je Morrison bio tako opsjednut ograničenošću ljudskog postojanja kao i Waters, samo što je Morrison to pakirao u opskurnije, pa i kvalitetnije, stihove, ali nikad nije došao do nivoa empatije koju je Waters dostigao.

3. I kad smo već kod empatije... Kada je tadašnja Watersova supruga prvi put, prije ostalih smrtnika, čula ovu tek narezanu ploču, zaplakala je nekontrolirano. Negdje je poslije rekla da je tada prvi put osjetila neraskidivu povezanost sa svakim ljudskim stvorom.

Stiče se utisak da je DSOTM pravila cijela planeta. Prvenstveno, to je zbog glasova i ostalih zvukova koji povezuju album. Velike zasluge za to pripadaju inžinjeru zvuka Alanu Parsonsu, kojem je ovo bio jedan od prvih značajnijih projekata. Izjave ljudi koje se čuju na ploči je Watersov završni potez. Po njegovoj ideji, ljudi koji su pomagali bendu prilikom turneja i svi ostali koji su se u tom trenutku zatekli oko studija su pozivani na snimanje i pokazivane su im kartice sa pitanjima;

- Koja vam je omiljena hrana?
- Koja vam je omiljena boja?
- Da li se plašite smrti?
- Kada ste zadnji put bili nasilni?
- Da li ste bili u pravu kada ste zadnji put bili nasilni?
- Da li mislite da ludite?
- Ako da, zašto?
- Šta mislite o tamnoj strani Mjeseca?

Bilo je još pitanja, ali niko ih se više ne sjeća. Čak su i Linda i Paul McCartney bili intervjuirani na ovaj način, ali njihovi odgovori nisu urezani na ploču jer su pokušavali nasilu biti duhoviti.

Zapanjujuće pragmatično se ovo učestvovanje "svih ljudi planete" odrazilo i decenijama nakon snimanja ploče, kroz, recimo, izjavu Alana Parsonsa da je i on zaslužio da se obogati od ovog albuma kao i članovi benda. Ili, kroz sudski proces koji je pokrenula Claire Torry, koja je otpjevala The Great Gig in the Sky. Ona se, na kraju, uspjela izboriti da dijeli autorska prava na tu pjesmu sa Richardom Wrightom. Učestvovanje "svih ljudi planete" je jedan višeslojni izraz i ne mora isključivo biti pozitivan.

Zanimljivo je da nigdje na originalnom albumu nije istaknuto ni ime grupe ni naziv albuma. Moglo je stajati i Ljudska Vrsta kao ime benda. Ljudska vrsta u potrazi za svjetlošću. Ljudska vrsta sa svim vrlinama i manama. I sa svojom tamnom stranom mjeseca.

image.jpg

Hvala @toxic na ovoj slici.

A sad malo konkretnije o albumu. Waters se u jednom intervjuu pita da li je iko ikad sreo čovjeka koji nije mentalno obolio. Razlozi zašto je to tako je ono što je tema ovog albuma.

DSOTM je album sa dvije distinktivne strane. Svaka strana sadrži jednu kontinuiranu pjesmu koja se završi tek sa završetkom strane.

Prva strana priča o čovjekovom sukobu sa vremenom.
Opšta kakofonija svih zvukova (Speak to me) koji čine album (i život, rekao bih) sugerira da je izbor novorođenog djeteta sužen. Ili, čak i nepostojeći. Sve je već poznato. Od rođenja i prvih otkucaja srca, stavljeni smo u borbu sa vremenom. Iz te borbe nema izlaza nikom. I sve poruke (Breathe) su besmislene. Bez obzira koliko bilo koji čovjek pokušao da relativizira vrijeme, pobjednik te borbe se zna. Vrijeme je ustvari ravnodušno, ali mi nismo, jer smo gubitnici.

U sljedeće dvije pjesme na albumu se postavljaju dva načina borbe sa vremenom, jednom kad si dovoljno zreo da se od tebe nešto očekuje. Jedan je da prihvatiš uobičajeni put (On the Run). To je put prihvatanja "normalnog" života brzine, stresa, put na kojem se ne postavljaju previše egzistencijalna pitanja smisla ljudskog postojanja. Put ljudi koji sve rade kao "normalni" ljudi. Završavaju škole, fakultete, nalaze uobičajene poslove, žene se, udaju, dobijaju djecu, tako do penzije i smrti. Regularni ljudi. Bez previše razmišljanja, barem na površini. Eksplozija na kraju simbolizira nemogućnost da se ostane normalan u takvoj trci sa vremenom.

Drugi put je da odmah na početku zaostaneš jer si "drugačiji" i ne želiš trčati uobičajen život (Time). Satovi zvone upozoravajuće. Vrijeme zlokobno protiče. Zlo-kob-no. Drugačiji si od ovih gore koji žive "normalno" ali ne i neophodno u boljem mentalnom stanju. Niko ti nije rekao da je trka u toku. Ni ovo nema dobar završetak, jer niko ne pobjeđuje vrijeme.



The Sun is the same in a relative way but you're older,
Shorter of breath and one day closer to death

Breathe (reprise) govori o ostarjelom čovjeku koji se "vraća kući", bez obzira kojim je od dva gornja puta išao. Polako se sprema na put u drugu nepoznatu. Jedino olakšanje možda nudi vjera u Boga. The Great Gig in the Sky je pjesma o smrti. Ništa novo. Još jedan čovjek umro. Osim što je kombinacija klavijatura i glasa Claire Torry devastirajuća.

Okrenuta ploča.

Druga strana albuma je o mjestu događanja. Materijalni svijet. Otvara je Money. Cinični Waters i radio friendly pjesma o pohlepi.



Money, it's a hit
Don't give me that do goody good bullshit

Centralna pjesma na drugoj strani DSOTM je Us and Them. Suprotstavljene strane. Da li zbog ratova, nacionalnog identiteta, rasnog identiteta, pitanja prava u kojem više prava za jednog znači i manje prava za nekog drugog, da li zbog klasnih razlika, suprotstavljene strane su konstanta ljudskog roda od postanka. Ne razumijemo jedni druge jer smo na suprotstavljenim stranama, ne želimo da razumijemo jedni druge, jedni drugima smo smrtna ili civilizacijska, ili, pak, samo lična opasnost, ili samo jednostavno nerviramo jedni druge jer smo us and them. Zero-sum game. Konflikt je toliko raširen i dubok da vjerovatno i ne treba ništa više da opiše mjesto događanja. Ako si u konfliktu sa drugima definitivno nisi mentalno zdravo ljudsko biće. Čini se da je to poruka. Konflikt njih i nas, bez obzira kako se manifestira, i bez obzira da li si u pravu ili ne, je ono što te gura prema tvojoj mračnoj strani.

Any Colour You Like je ironična instrumentalna parafraza izreke Henry Forda da "možete auto dobiti u bilo kojoj boji, sve dok je ta boja crna". Instrumental se vraća na čovjekov nedostatak izbora. I da je mentalna bolest neizbježna posljedica.

Sa Brain Damage, Waters ne štedi nikoga. Luđaci su na travi (opet Syd), luđaci su u novinama (čitav svijet), luđaci su u njegovoj glavi (on sam). Eclipse skoro budistički zaključuje da.... Well, to je sve što imate. Da li je?



There is no dark side of the Moon really. Matter of fact it's all dark.

(Gerry O'Driscoll, portir u Abbey Road studiju gdje je DSOTM snimljen)

[Socrates]

Godina je 1975, i okupila su se četiri sada već milionera da snime album po ugovornoj obavezi. Milioneri su jer je DSOTM postao planetarni fenomen.

I iako su tokom kraće turneje krajem 1974 već stvorili tri nove pjesme, nijednu od tih pjesama nisu smatrali dovoljno ispoliranom da završi na novom albumu. Istina je, zapravo, da im se više nije radilo zajednički. Sve manje su se podnosili, sve više su zamjerali jedni drugima i najsitnije nedostatke, dvojica (Waters i Mason) su bila pred razvodom brakova, nijedan od njih nije želio raditi bilo šta, a kamoli na albumu. Čak i živi nastupi su im bili ispod prosjeka u tom periodu. Sjedili su u studiju i oko studija, svi su pili, neki su se navodno drogirali teškim drogama (Wright), ponekad gledali filmove, žestoko se svađali, išli ponekad na utakmice Arsenala, svirali par koncerata tu i tamo. Svi su bili odsutni duhom. Jedno vrijeme su prilično ozbiljno razmatrali staru ideju da naprave čitav album svirajući na kućanskim predmetima. Neke od ovih žalosnih pokušaja je moguće naći na internetu. Srećom, nisu imali volje ni ovo da odrade do kraja. Pravo je čudo, kako Mason reče, da se tada nisu raspali.

Preokret u čitavu ovu prilično destruktivnu dinamiku donio je David Gilmour, tako što je, više slučajno, nego namjerno, odsvirao četiri note. Watersa je to opet podsjetilo na Syda. Ovo je bilo katalizator da Pink Floyd napravi konceptualni album o odsutnosti. Fizičkoj odsutnosti, mentalnoj odsutnosti, spiritualnoj odsutnosti, pa i, ako se baš kritičkije posluša, o odsutnosti volje i snage da se zadrže mladalački ideali kad se sudariš sa okrutno stvarnim i neizbježno koruptivnim svijetom novca i komercijalizacije. Slične teme će kasnije obrađivati i drugi bendovi, ali, eto, da spomenem Nirvanu i Radiohead, svako na svoj način. Radiohead direktno inspiriran ovim albumom.

Naziv albuma je bio više nego logičan. Odsutni smo svi, ali željeli bi da smo ovdje. Željeli bi da nismo nestali.

Wish You Were Here

Pink_Floyd,_Wish_You_Were_Here_(1975).png

Dvodjelna pjesma o Sydovoj fizičkoj odsutnosti je početak i kraj albuma. U sredini, smještene su dvije pjesme (Welcome to the Machine I Have A Cigar) o koruptivnoj moći muzičke (ili bilo koje slične) industrije. Naslovna pjesma je, well, želja da su svi dragi ljudi, uključujući Watersa, i svi mladalački ideali i dalje prisutni.

Muzički, Wish You Were Here je, barem što se mene tiče, ispred svih drugih Pink Floyd albuma. Gilmour i Wright su, nakon višemjesečne autorske blokade, proradili do savršenstva. Tematski, pošto je ličniji, ovaj album je daleko tužniji od prethodnika. Nema više sklanjanja iza grandioznih tema, ovo je frontalni sukob autora sa samim sobom, prije svega. Suptilno se tu negdje postavlja pitanje ko je gore prošao: Syd koji je sagorio mlad i odjednom, ili njegovi prijatelji koji će sagorijevati postepeno i do smrti?

Poslije će Waters napraviti još jedan takav, čak i brutalniji, sukob sa samim sobom. Ali, sve po redu.

Syd-BArrett.jpg

Jedan nestvaran incident tokom pravljenja albuma. Prilikom finalnog miksanja pjesme Shine on You Crazy Diamond (koja je posvećena njemu), Syd Barrett se pojavio u studiju, potpuno neprepoznatljiv i nekoherentan u svakom pogledu. Slika gore. Taj isti dan, Gilmour se vjenčavao, tako da je Syd završio i na tom vjenčanju. Valjda ga niko više od članova benda nije vidio poslije toga. Ostaje nerazjašnjeno da li ga je neko ciljano pozvao da na taj dan dođe u studio, ili je sve bila puka slučajnost.



You reached for the secret too soon
You cried for the moon

Waters je imao velikih problema da otpjeva ovu pjesmu. Mjesecima se mučio. Otpjevao je, na kraju, Roy Harper, nesvakidašnje dobro.



Oh by the way
Which one's Pink?

I konačno, pjesma koja me proganja. Možda jer sam je slušao već sa četiri-pet godina. Možda jer sam se i ja, u međuvremenu, suočio sa fizičkim nestancima dragih ljudi, koji su je voljeli isto kao i ja. Možda zato što sam i ja odsutan.



Running over the same old ground
What have we found?
The same old fears…

[Socrates]

Dok su tokom čitave 1976 godine pravili novi album, Animals, Pink Floyd su, i pored toga što su opremili njihov zajednički muzički studio, bila četiri čovjeka potpuno otuđena jedan od drugog od trećeg. Četvrtog su jedva i nahvatali da prisustvuje snimanju albuma. Richard Wright je bio, nakon razvoda od žene, na nekom brodu na nekom moru, potpuno odan jedino heroinu. Ova čudna epizoda je bila početak hlađenja svih ostalih članova benda prema njemu, što će, dvije godine kasnije, kulminirati njegovim otpuštanjem iz Pink Floyda jednoglasnom odlukom.

Gilmour nije imao vremena da učestvuje u stvaranju muzike, jer se posvetio svom tek novorođenom djetetu. Čak postoje neke indicije da su ga htjeli zamjeniti novim gitaristom. Bilo kako bilo, većina odgovornosti za pravljenje albuma je opet bila na Watersu. Gilmour je ipak, na kraju, dao veliki doprinos. Album je izašao u januaru 1977.

Pink_Floyd-Animals-Frontal.jpg

Animals je značajna promjena pravca u radu benda. Album muzički težak kao kamen, tekstualno bijesan kao tornado, konceptualno politički angažiran kao nijedan Pink Floyd rad. Blago inspiriran Orwellovom Životinjskom farmom, Animals se bavi društveno-političkom podjelom u Velikoj Britaniji sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka (i valjda oduvijek?).

Neposredno prije izdavanja albuma, bizaran događaj. Naime, svinja je pobjegla. Radi se o svinji na napuhavanje, koju su jednog decembarskog jutra namjeravali slikati za omot albuma. Debata još uvijek traje da li se svinja sama otela "lancima" ili su je članovi benda smišljeno pustili. Činjenica je da je svinja odlebdila nebom prema Heathrow aerodromu i da su zbog nje obustavljeni svi letovi. Nakon što je ležerno preletjela preko aerodroma, još je par sati plutala nebom iznad Londona dok nije ispuhala, prepala krave nekog farmera i srušila se u obližnjem polju. Sve novine u Velikoj Britaniji su izvijestili o ovom događaju. Album je dobio veliki publicitet, a jedan od odgovornih za ponašanje svinje kraći zatvor.

Animals počinje blago, baladom koju je Waters napisao svojoj ženi. A onda podjela svijeta, according to Roger.

Psi

Ovo su ljudi koji su u interesnoj koaliciji sa kasnije spomenutim Svinjama, a u klasnom konfliktu sa još kasnije spomenutim Ovcama, koje su sistematski iskorištavane i šišane. Psi su čuvari poretka, zaštitnici od revolucije, srednja klasa, buržoazija, tako reći. Oni su svjesno kreirani od strane Svinja, da zamute pravu prirodu klasnih odnosa. Oni daju privid Ovcama da mogu i one postati Psi jednog dana. U isto vrijeme, oni sami žive u nadi da će jednom preći u Svinje. Ali, znaju i da će ih Svinje žrtvovati ako Ovce konačno dignu revoluciju. Oni za ovu ulogu srednjeg igrača koji laže, mutlja i zasljeplljuje, dobijaju nagradu, naravno, a to je život srednje klase. Gilmour je maestralan u ovoj pjesmi.



I gotta admit that I'm a little bit confused.
Sometimes it seems to me as if I'm just being used

Svinje

O Svinjama se nema šta puno reći. To su oni koji drže vlast u rukama, na sve moguće načine, i ne misle je pustiti nikad. Grokću, pametuju, morališu, i ne puštaju uzde. Najbjesniji Watersovi stihovi i meni najdraži Gilmourov solo, na kraju pjesme.



Big man, pig man, ha ha charade you are

Ovce

Na dnu ljestvice klasnih odnosa, iskorištavane Ovce imaju puno razloga da dignu revoluciju protiv Svinja i Pasa. I dok se to zaista i dešava, u pjesmi barem, Ovce, nakon što su eliminirale Pse, se ne usuđuju da eliminiraju i Svinje, jer su ih ubjedili da je veća opasnost za njih društvo bez ikakve vlasti od post-revolucionarnog društva u kojem Svinje zadržavaju vlast. Slijedi povratak Ovaca kućama.

Album zaključuje drugi dio pjesme sa početka albuma. Tek ovdje postaje jasno da Waters vidi sebe kao psa u ovoj životinjskoj predstavi.



And any fool knows a dog needs a home
A shelter from pigs on the wing

U julu 1977, u Montrealu, na posljednjem koncertu turneje koja je promovirala Animals, tokom izvođenja ove pjesme, Waters je pljunuo jednog od fanova iz prvih redova koji su pravili buku i nisu mu dali da završi pjesmu. Nakon ovog, Roger Waters je zaključio da je možda vrijeme da izgradi zid između sebe i vanjskog svijeta.

[Socrates]

Polovinom 1978, Roger Waters je predložio ostalim članovima benda dva skoro završena rada kao njihov sljedeći projekt. Na oba ova albuma, on je radio sa Bobom Ezrinom, prijateljem i producentom. Ostali su bili zauzeti solo projektima. Jedna od predloženih ideja je bila dorađena i izdata kao solo album Rogera Watersa šest godina kasnije.

Druga ideja je bila The Wall, rok-opera, kako je mnogi nazivaju, mada je meni sam taj pojam uvijek ostao donekle nerazjašnjen. Nikad nisam volio žanriranje, i sad još i ovo. Pretpostavljam da je i opisivanje bilo kojeg albuma kao koncept albuma takođe žanriranje, ali mislim da je to neizbježno.

The Wall se bez ikakvog ustručavanja može nazvati prvim diktatorskim solo albumom Roger Watersa koji je izdan pod imenom Pink Floyd. Ostali članovi su prihvatili ideju Zida dobrovoljno, ali je njihov doprinos u stvaranju istog minimalan. Bend je pucao po svim šavovima. Već tokom snimanja albuma, Richard Wright je otpušten iz benda zbog manjka doprinosa. Nakon kompletiranja albuma, unajmili su ga kao plaćenog muzičara da im pomogne na turneji koja je slijedila. Ironija je da je turneja bila toliko ambiciozna i skupa da su tri preostala člana benda pretrpjeli značajne finansijske gubitke zbog toga, a Richard Wright je jedini koji je zaradio novac.

The Wall je nakon skoro godinu dana snimanja izdat u novembru 1979 kao dupli album. Nešto kasnije je pod istim nazivom izašao i film koji dodatno pojašnjava radnju Zida. Već sam na jednom drugom mjestu pričao o ovom albumu, pa ću neke stvari besramno preuzeti iz tog pisanja.

PinkFloydWallCoverOriginalNoText.jpg

Waters pravi ovaj album jer ima problema sa čitavim svijetom, a najviše sa samim sobom. Ne može da se nosi sa statusom bogate rok zvijezde, jer je socijalista po ubjeđenju. Ne moze da podnese sebe kako svira po ogromnim stadionima, jer želi intimniju atmosferu sa publikom. Ne može da kontrolira svoj diktatorski nagon u upravljanju bendom. Druge članove smatra samo dekoracijom. Brak, drugi po redu, mu je navodno u krizi. Ne znam, brt, šta se toliko sikirao zbog baš ovog braka, jer sam nedavno pročitao da je već ušao u peti (5) brak. Ako svaki neuspjeli brak isprovocira jedno vanserijsko dijelo kao The Wall možda je zaključak da svijet treba više razvoda.

Anyway, o čemu se radi ovdje?

Prije nego sto Waters zapjeva;

So ya
Thought ya
Might like to
Go to the show...

Pažljivi slušalac će uhvatiti prve izgovorene riječi na albumu, a one su "we came in". Zadnje izgovorene riječi na albumu su "isn't this where...".

Isn't this where we came in? Obrnuto. Kraj je početak a početak je kraj? Sve je krug. Ovo je referiranje na cikličnu prirodu pojedinačnog ljudskog zivota i ljudske vrste kolektivno, sa ponavljanjem istih grešaka. Fazlija the Budist (?) bi sigurno mogao reći nešto više o tome od mene.

Prva pjesma, izmedju ostalog, je opis rođenja glavnog junaka čitave ove priče, koji se zove Pink. Neka viša sila, mozda bas Bog, mu pjeva o dolasku u "show", to jest život. Ovo je jasno jer pred kraj pjesme se čuje bacanje bombe koja ubija Pinkovog (Watersovog) oca u Italiji samo nekoliko mjeseci nakon njegovog rođenja. To je jedna od prvih cigli u zidu.

Zar se ne rađamo svi sa mnogim ciglama već ugrađenim u nas lični zid prije i nego sto smo potpuno svjesni sebe? Zar roditelji, babe, djede, ostala rodbina, uglavnom iz dobrih namjera, ne stavljaju cigle u zid dok smo jos djeca (Mother)? Slobodno se može reći da su mnoge cigle u našem zidu prenesene sa koljena na koljeno. Ciklična priroda ljudskog stanja.



Mother, do you think they'll drop the bomb?
Mother, do you think they'll like the song?

Zar nisu nacije, religije, tradicija, ratovi, kulturni milje, drustveni sistemi, drzavne granice unutar kojih odrastamo i formiramo se cigle u zidu? Zar obdaništa, škole, fakulteti, itd. ne ugrađuju cigle u zidu oko djeteta? I tu onda ide već legendarna, ali uvijek izdvojena iz konteksta čitave naracije, pa se stiče utisak da je Waters principijelno protiv obrazovanja.



We don't need no education
We don't need no thought control

Prva ploča je građenje zida, od trenutka kada dijete prohoda. Druga ploča je šta Pink otkriva o sebi kad je već "zaštićen" zidom.

Neki lik je u svom eseju, čijeg se imena ne sjećam, detaljno i ubjedljivo obrazlozio zašto je The Wall konačna negacija vjerovanja da rokenrol (u nedostatku bolje riječi) ima moć da na bilo koji način transformira drustvo. Album je, između ostalog, i rekvijem šezdesetima i sedamdesetima, Woodstocku, i cijeloj toj subkulturi.

Opisan je život rok zvijezde, koja je otpočetka egzistencije stavljena iza zida, nekad neprimjetnog. Zatim, Pink, djelimično kalkulirano, reda cigle od svojih životnih nevolja, zarađuje pare i slavu, odaje se drogama, prostitutkama, pa čak i nasilju, otuđuje se i od svega normalnog, pod izlikom da se otuđuje od nenormalnog, i postaje, na kraju, fašista (duše). To je Waters shvatio kada je pljunuo momka u Montrealu.

Naravno, i publika je kriva. Cuvena dilema bilo koga ko je na bilo kojem nivou popularan: da li sam ja ono što mislim da jesam ili sam ono što je publika zamislila da jesam? Da li postoji nešto treće - ono što zaista jesam?

Sto se tiče poruke publici, očekujte razocarenje, kaže naš junak Pink. Rok zvijezde niti imaju odgovore niti ih prevashodno zanima da imaju koherentan odgovor na društvene probleme. Većinu vremena, rok zvijezde su obični, mada u dosta slucajeva napaćeni, pozeri, koji iznevjeravaju sve svoje ideale i najdublja osjećanja da bi se sakrili iza rokenrol avatara i odigrali još jednu prihvatljivu ulogu za vas, publiku. Nekad i po velikoj cijeni, fizičkoj i psihološkoj, po sebe same i po drage ljude oko sebe.

Pink je mali obični prilično izgubljeni čovjek, rokenrol Meša Selimović iz Engleske, koji je odlučio da razobliči sebe do kraja. Ne zna ni on ko je, baš kao što ni Ahmed ne zna ko je. Ne zna ni on gdje se izgubila ta rokenrol pobuna, kao što ni Ahmed ne zna gdje mu se izgubila vjera (kao pobuna od smrti). Ne zna ni on koga da krivi za sve to. The Wall je lamentij nad tom i takvom rokenrol "pobunom". Ona, naime, ne postoji.

Na kraju, Pink mora samog sebe izvesti na suđenje i srušiti zid, jer je svakako na gubitku.

Knjiga Mešina kaže da je ovaj čitav navod iz Kurana;

Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega
— da je svaki čovjek uvijek na gubitku.



Since, my friend, you have revealed your deepest fear
I sentence you to be exposed before your peers.
Tear down the wall!!!!

[Socrates]

The Final Cut je drugi diktatorski solo album koji je Roger Waters izdao pod imenom Pink Floyd. Četiri godine nakon objavljivanja Zida, Waters je samo "tresnuo" 12 novih pjesama pred Gilmoura i Masona. Gilmour je imao primjedbi na kvalitet nekih pjesama, koje, po njemu, jednostavno nisu zaslužile da budu objavljene pod imenom benda. Waters je, naravno, na kraju, istjerao svoju volju, i optužio ostalu dvojicu da ionako nemaju nikakvih drugih ideja. Što je i bila gola istina. Ovo je i posljednji album koji je Waters uradio sa Pink Floydom, kao što je naslov i nagovijestio.

Album je izašao u martu 1983.

FloydFC-Cover01.jpg

Što sam stariji, ovaj album mi je sve bolji, ili sam ga se jednostavno naslušao toliko da je morao postati dobar. Album je komentar na Falklandski rat. Waters je smatrao da je taj sukob izdaja ideala za koje su njegov otac i ostali borci u Drugom Svjetskom Ratu poginuli, a to je, kako on tvrdi, svijet bez besmislenih ratova. Zato ga mnogi nazivaju anti-ratnim albumom. I izrazito je anti-Margareth Thatcher. Kritičari su ovaj album dočekali odlično.

I to je to, nema se šta više pisati na tu temu. Jasno je da je The Final Cut značajno stilsko odstupanje od svega što je Pink Floyd dotad uradio. Tekstualno je jak, većim dijelom.



Floating down, through the clouds
Memories come rushing up to meet me now

Bijes što običan narod olako prihvata razloge moćnika za odlazak u rat.



Not nah John
We've got to get on with the film show
Hollywood waits at the end of the rainbow

Predskazanje nuklearne apokalipse ukoliko svijet nastavi biti opterećen ratovima i kontrolom.



The sun is in the east
Even though the day is done
Two suns in the sunset
Could be the human race is run

[Socrates]

Godina je 1985.

Roger Waters službeno obavještava Gilmoura i Masona da više ne želi biti član Pink Floyda. Oni njega, takođe službeno, obavještavaju da namjeravaju nastaviti praviti muziku pod imenom Pink Floyd. Waters podnosi zahtjev sudu da se njima dvojici zabrani korištenje imena benda. U tom zahtjevu, Waters navodi da je on bio de facto kreativni vođa benda i da on kao vođa smatra da je Pink Floyd "spent force" što se tiče kreativnosti. Navodi i da njih trojica nisu održali koncert još od 1981, i da je njihov posljednji album bio njegova kreacija u potpunosti. Ostala dvojica su se samo pojavila na snimanju.

Nastaje žestoka sudska borba, koja će potrajati par godina, tokom koje Gilmour i Waters konstantno omalovažavaju jedan drugoga. To je bio period u kojem su isplivali svi "sitni detalji" oko svađa u bendu, kada su bili najuspješniji, tokom snimanja i na turnejama. Prije sudske tužbe, malo ko je znao išta o tome.

Novinari, naravno, nemaju ništa protiv da dolijevaju ulje na ovu vatru. Reagirajući na Watersovu tvrdnju da je on ostao kao jedini kreativac u bendu, i zbog toga ima pravo da "ukine" Pink Floyd, Gilmour iznosi tvrdnje da je on često svirao bas dionice na snimanjima jer Waters nije pošteno savladao ni svoj instrument. Isplivala je i informacija da Mason nije uvijek uspjevao naučiti bubnjarske dionice, pa su morali unajmljivati plaćene muzičare da to odrade. Onda su Mason i Gilmour optuživali Watersa da je istjerao Wrighta iz benda, mada su sva trojica glasali za njegov odlazak. Njih dvojica su vratili Wrighta u bend, ali ne kao ravnopravnog člana, nego je radio za platu.

Sve u svemu, broj ovakvih i sličnih optužbi među njima je bio ogroman. I ne prestaje do danas. Razlaz Pink Floyda je neizbježna tema, i da neko odluči napraviti film o bendu, kao što je to sad moda, imao bi velikih problema kako sročiti neki suvisli scenario.

Ne zna čovjek kako da se odredi prema ovoj tragikomediji od razlaza. Waters je par decenija poslije izjavio da žali što je pokrenuo sudski postupak. Mnogi fanovi su (bili) izričito na jednoj ili na drugoj strani. Sa čisto poslovne tačke gledišta, čini se da su Gilmour i Mason samo željeli da muzu kravu zvanu Pink Floyd sa raznim kompilacijama i sličnim stvarima. Albumi nastali poslije odlaska Watersa su nepotpuni i urađeni bez prave inspiracije, sa izuzetkom par pjesama.

Što se tiče Watersa, i on je izdao samo tri solo albuma nakon odlaska, sa varirajućim uspjehom. Za razliku od benda, on je bio dosta aktivniji što se tiče turneja. Sprema se i sljedeće godine na turneju, mada je blizu 80. godini. Provjerite datume i mjesta koga zanima.

Svejedno, sud je, dakle, donio odluku da Gilmour i Mason mogu nastaviti kao Pink Floyd. Kao smjehotresan podatak, pravo na korištenje svinje koju sam spomenuo prije par postova, i koja je postala zaštitni znak benda, je dodijeljeno Watersu. Samo da mu napakoste, Pink Floyd su kreirali drugu svinju, dodali joj testise, i tako izbjegli zakonske posljedice.

Pink Floyd bez Watersa je izdao jedan studijski album prije nego što je ova sudska borba bila okončana. To je bio A Momentary Lapse of Reason izdat 1987. Nakon toga su napravili solidnu turneju, i onda odmarali sedam godina od studija. The Division Bell su izdali 1994. Wright je na ovom albumu ponovo dobio status punopravnog člana Pink Floyda. Odradili su jednu dosta kratku ali spektakularnu turneju (Pulse). To im je ujedno bila i posljednja turneja. Onda su se povukli na neodređeno vrijeme.

Kao što to biva, iako niko nije vjerovao da će se to ikad desiti zbog otrovnosti uvreda koje su izrečene na obje strane, i Pink Floyd su doživjeli reunion sa Roger Watersom, 2005., na Live 8 humanitarnom koncertu u londonskom Hyde Parku. Počele su kolati glasine da se sprema trajniji reunion, sa novim materijalom u planu, ali su obojica, i Waters i Gilmour, kategorično odbili takvu mogućnost.

Pink-Floyd-at-Live-8-in-2005.jpg

Richard Wright je umro 15. septembra 2008. od raka pluća u 66. godini života. R.I.P.

Rick_wright.jpg

U čast njemu, Gilmour i Mason su objavili još jedan album, na kojem su se našle i neke dotad neobjavljene Wrightove dionice. The Endless River je dupli skoro potpuno instrumentalni album objavljen 2014.

Naravno, kraj priče o jednom ovakvom bendu ne može bez pjesme High Hopes koja je zatvara The Division Bell. Tekst za ovu pjesmu je napisala tadašnja Gilmourova djevojka a sadašnja supruga, Polly Samson. Ona je napisala dosta stihova za Pink Floyd na The Division Bell i jedini tekst na The Endless River. Svojevremeno, Polly je bila jedna od najuticajnijih zagovornica da se bend ponovo okupi u klasičnoj postavi. Nije čak ni ona uspjela. Ona poriče da je ova pjesma jedno sentimentalno zbogom Pink Floydu.



The grass was greener
The light was brighter
The taste was sweeter
The nights of wonder
With friends surrounded
The dawn mist glowing
The water flowing
The endless river

Forever and ever...