Mladima nova normalnost najteže pada: Kako će sad pronaći nove partnere i prijatelje
Dugotrajna koronakriza iznijela je na vidjelo da virtualni svijet i nije tako svemoguć i toliko zabavan kako se mislilo i da ima mnoštvo nedostataka koje mladi, dok je bilo nastave, koncerata, noćnih klubova, druženja, sportskih događanja..., nisu primjećivali.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) ovih je dana upozorila da, unatoč velikim naporima u pronalaženju cjepiva, “čudotvornog rješenja” protiv koronavirusa možda nikada neće ni biti te će povratak u nekadašnji normalan način života biti dug. Stoga čelnici WHO-a inzistiraju na strogom provođenju propisanih epidemioloških mjera – nošenju maski, pranju ruku, socijalnoj distanci i testiranju.
Nije lako prihvatiti te riječi jer je već podosta prošlo otkako nam se život počeo pretvarati u nešto neprepoznatljivo, strano, gotovo nerealno. Zbog neke nepoznate virusne sjenke koja je obavila cijeli svijet počeli su se prebrojavati zaraženi, mrtvi, granice su se zatvarale, avioni su se prizemljili, škole su utihnule, trgovine, kafići, kina, kazališta, sve je opustjelo. Radijus kretanja postao nam je strogo ograničen i propisan. Ne prilazimo si, krećemo se oprezno, podozrivo, bojažljivo. Patimo jer je distanca postala zakon. Potreba za bliskošću, dodirom, stavljena je na kušnju. Gledamo oko sebe, slušamo, i teško je povjerovati da je to java. A jest. Kamo god krenemo oko nas ljudi s maskama. Lica im ne vidimo. Teško ih i čujemo, razumijemo. Kao da, mnogi kažu, zbog tih “brnjica” polako ostajemo bez identiteta. Počinjemo nalikovati na zombije. Svi su zbog toga već razdražljivi, potišteni, ponekad i živčani. Zdvojni smo jer ovo već predugo traje. A kraj se ne nazire.
Teško je. Tim više što je štošta vezano uz izvor naših patnji još uvijek tajnovito, zagonetno. Onda i to izaziva sumnju. I brojna pitanja. Je li planetarno širenje zaraze prouzročio umjetno stvoreni virus? Je li sve neočekivano izmaklo kontroli te može li se dogoditi da u ljudima usađeni strah postane sredstvo manipulacije? Kako se na sve to što sad trpimo – naviknuti? Kako s time živjeti? Hoće li to ostaviti posljedice na nas? I kakve?
Ograničavanje slobode
– Kao i na svaku promjenu, ljudima se teško naviknuti na nova nametnuta pravila ponašanja i većini je teško prihvatiti da njihov način života više nije pod njihovom kontrolom. Ljudi imaju neke temeljne psihološke potrebe, od kojih je jedna potreba za povezanošću, a druga potreba za autonomijom. “Nova normalnost” ugrožava obje. Dodatni problem su nejasne i nejednoznačne poruke nadležnih koje nisu dovoljno argumentirane i djeluju nelegitimno. Ljudi se pitaju – zašto se od nekih zahtijeva strogo pridržavanje pravila, a od nekih ne? Ugrožavaju li sve nas onda ti koji su oslobođeni od pridržavanja novih normi ili ih se zapravo nije ni potrebno pridržavati jer nas one neće zaštititi od virusa? Takvo ograničavanje slobode ponašanja za koje se ne percipira legitimno obrazloženje izaziva tzv. psihološku reaktivnost – potrebu da se odupremo zahtjevu i tako zadržimo kontrolu nad svojim životom. Stoga možemo čuti komentare o besmislenosti nošenja maski, ali i vidjeti brojne ljude koji ih odbijaju nositi. Sintagma “sad smo svi ljudi s brnjicama“ne odražava samo vizualnu sliku ljudi s maskom na licu, već se odnosi i na ograničavanje ljudske slobode te “zauzdavanje” i kontroliranje ljudi, pretvaranje osoba u bezličnu masu “poslušnika”. Dok je Hrvatska bila pod mjerom “ostani doma”, u vrijeme prvog vala, naše istraživanje nazvano “Kako smo?”, koje su provele znanstvenice s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i u kojem je sudjelovalo više od 3500 hrvatskih građana, pokazalo je da se više od 90% građana potpuno pridržavalo propisanih mjera, smatrajući ih opravdanima. Važno je, dakle, dobivati jasne i obrazložene informacije o novim pravilima ponašanja da bi ih ljudi razumjeli i prihvatili – kazala nam je predstojnica Katedre za socijalnu psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta prof. dr. sc. Željka Kamenov nadovezujući se i na pitanje kako sve ovo što već mjesecima “živimo” utječe na međuljudske odnose.
– U našem istraživanju trećina sudionika odgovorila je da su poboljšali svoje bliske odnose, naročito s članovima obitelji. Znači, sva ta nova pravila ponašanja koja od nas zahtijevaju fizičku distancu i “bezkontaktne” međuljudske odnose traže našu aktivnu prilagodbu i ulaganje truda kako fizička distanca ne bi bila i socijalna distanca. Jer dok nas fizička distanca može zaštititi od prijenosa virusa, socijalna nam sigurno može samo naštetiti. I psihički, ali i fizički. Postoje brojni empirijski dokazi o pozitivnom djelovanju kvalitetnih međuljudskih odnosa na čovjekovo psihičko i tjelesno zdravlje, jer su oni jedan od najvažnijih zaštitnih faktora koji nas brane od stresa i time jačaju naš imunitet. U svijetu je već odavno, kao ispravan, prihvaćen bio-psiho-socijalni model zdravlja i bolesti koji ukazuje na zajedničko djelovanje bioloških, psihičkih i socijalnih činitelja koji mogu narušiti, ali i sačuvati čovjekovo zdravlje – ističe psihologinja Kamenov nakon čijih se riječi nametnulo još jedno pitanje – kakve psihičke posljedice možemo očekivati?
– Već sad imamo podatke da oko 20% građana Hrvatske ima ozbiljne simptome depresije, anksioznosti i stresa, a još oko 25% pokazuje narušeno psihičko zdravlje. Produljivanje krize i neizvjesnosti sigurno neće pomoći smanjenju tih simptoma, nego ih samo može pojačati. Možemo očekivati i veći broj ljudi s PTSP-om – upozorava Kamenov.
U razgovor smo uključili još i psihijatra Miru Jakovljevića te sociologinju Vlastu Ilišin.
– Kada živimo u krizi, pametno je imati na umu što znači sama kriza. Kineska riječ za krizu ima dva znaka. Jedan se odnosi na opasnost pa to znači da kriza, ako je riječ o zdravlju, može biti put u bolest, smrt. Ili pak ako je riječ o društvu, može biti put u ekonomsko propadanje. A ako je riječ o politici, onda može ići u nemire, sukobe, ratove. Neki drugi krivo tumače da je kriza šansa za nešto bolje. U stvari, kriza nije šansa nego prijelomna točka, iz koje se može ići ili u opasnost ili u nešto bolje. Ljudi često uz krizu povezuju nešto negativno, no ona može značiti i nešto pozitivno. Ako ovo što se sad događa shvatimo kao šansu za jedan civilizacijski skok, onda to može označavati napredak. Uostalom, kroz krize se razvijamo, napredujemo, i mi osobno i cijelo društvo. To su tzv. razvojne krize. Treba shvatiti da su krize sastavni dio normalnog življenja te ih vidjeti kao priliku. I onda se nositi s njima. To možemo primijeniti i sad. Pritom valja znati da je negativno mišljenje često put u bolest. Ništa nije samo po sebi dobro ili loše, već je ključno naše mišljenje o tome. A naša nas mišljenja mogu povezivati s drugima ili s njima dovoditi u sukob. Ako gradimo dobre sustave, jer nismo rođeni da bismo živjeli sami, onda ćemo pobijediti ovu krizu – ukazuje psihijatar Jakovljević na smjer kojim valja ići. Ipak, upozorava na čestu navadu da za štošta okrivljavamo druge.
– I sad možemo čuti da su “drugi nešto krivi” ako, recimo, ne nose masku. Ili globalno, Amerikanci za sve okrivljuju Kineze. Tu su i teorije zavjere. Sa svim tim stvara se napeta atmosfera jer se ne zna što je istina. Ima mnogo neizvjesnosti, a upravo ta neizvjesnost kod ljudi stvara negativna psihološka stanja, anksioznost koja se, ako dugo traje, pretvara u depresiju. Također, neki ljudi mogu potpuno “otkvačiti” pa postanu nerealni, agresivni. Ako znamo da je to tako, onda nećemo olako prihvaćati razne teorije ili priče da su to neke igre. Čovjek uvijek mora misliti na razne mogućnosti, ali pritom mora biti svjestan i onoga što ne zna. Zato je važno biti na oprezu jer oprez je majka mudrosti. I važno je da štitimo sebe i druge. I poštujemo i sebe i druge. I pomažemo jedni drugima. Zato je ovo sad vrijeme kada možemo izgraditi još bolji svijet, suosjećajno društvo i raditi na empatijskoj manifestaciji, umjesto da nastavljamo podjele, olako optužujemo i okrivljavamo druge za sve naše probleme. Dakle, na nacionalnoj razini ovo je šansa da gradimo jedno suosjećajno društvo, a na globalnoj razini da gradimo empatijsku civilizaciju. Osim globalnog i nacionalnog imamo još i obiteljski i osobni kontekst. Mnogi se žale: “Joj, zatvoren sam u kući”, a to možemo shvatiti kao priliku da više budemo sa svojom obitelji, da sad napravimo mnoge stvari koje prije nismo stigli. Drugo, jako je važno da se sjetimo kako je i drugima – govori prof. dr. Miro Jakovljević s Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb, ističući da je sad važan još jedan pojam – rezilijencija.
– Važno je kako sad ojačati našu rezilijenciju. To je pojam koji označava sposobnost da netko nakon teških trauma i situacija ostane zdrav, normalan. Da ne razvije posttraumatski stresni poremećaj. To je primarna rezilijencija. Sekundarna je – kada obolite, kako da ponovno potpuno ozdravite. A tercijarna je – ako bolujete čak i od neizlječive bolesti, kako da kvalitetno živite. Rezilijencija može biti individualna i kolektivna. Ona ima svoju biološku, psihološku, socijalnu i duhovnu razinu. Valja spomenuti i antifragilnost. Kada smo fragilni, onda smo osjetljivi, ranjivi, pa se u krizama raspadnemo, puknemo, obolimo, a antifragilnost je kao i rezilijencija, težnja ne samo da se vratimo u dobro prethodno stanje nego da budemo još jači. To je poticanje osobnog i kolektivnog rasta i razvoja, što ovisi o tome kako mislimo. I zato je bitno da sad kreativno razmišljamo, vidimo kakve su nam šanse i budemo bolji jedni prema drugima. Zapravo, ovo je šansa za jedno herojsko civilizacijsko putovanje da svi zajedno izgradimo bolji svijet. No, za to su nam potrebni i kreativni lideri, a toga nam u Hrvatskoj nedostaje – naglašava psihijatar Jakovljević kojeg pitamo i što ćemo sa strahom koji se uvukao u ljude.
Strah nam smanjuje imunitet
– Strah nam treba samo utoliko da budemo oprezni, da budemo bolji jedni prema drugima, jer patološki strah i depresija samo nam smanjuju imunitet. Negativno mišljenje smanjuje imunitet. Kroz negativno mišljenje oslobađaju se citokini, a znamo da COVID-19 izaziva intenzivnu citokinsku oluju u našem organizmu. I u tome je najveći problem. Zato je potrebno jačati svoj individualni imunitet, što je uvijek povezano s onim u što vjerujemo, čemu se nadamo, kako živimo, radimo li nešto s ljubavlju, kako se odnosimo prema drugima, kakve ciljeve imamo u životu – dajući ljekovit recept za optimističan stav govori prof. dr. Jakovljević.
Pri spomenu obveznog nošenja maski, odmah uzvraća da treba znati kako maska djeluje, kreativno misliti te njeno nošenje prihvatiti razumno.
A kako na ovu našu koronom zaraženu i neizvjesnu stvarnost gleda sociologinja prof. dr. sc. Vlasta Ilišin sa zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja?
– S prihvaćanjem da nam se to dogodilo, da traje i da će proći. I igranjem po pravilima za koja se pretpostavlja da su dobra jer nema drugih jamstava. No, ako se to prolongira i bude jako dugo trajalo, može se dogoditi da ćemo stvari početi promatrati na drugi način. Pa kada to jednom prestane, nešto što je prije bilo uobičajeno možda nam postane blago neobično. Sad smo manje više prisiljeni na neke stvari, nema tu nekog slobodnog prihvaćanja. Mirimo se sa sudbinom, s preporukama, a možda i s naredbama čega da se pridržavamo. Naravno, to u velikoj mjeri remeti i zagorčava svakodnevni život svima. I ljudima pucaju živci jer tih ograničenja ima koliko hoćete. Uzimajući u obzir ukupnu populaciju, to će dovesti do porasta psiholoških, mentalnih problema. A sociološke posljedice ovise o tome koliko će ove već spomenute biti duboke, pa je zasad teško bilo što konkretno reći. One bi podrazumijevale potpunu i trajnu promjenu nekih obrazaca i odnosa u društvu, za što se nadam da se ipak neće dogoditi, premda nitko od nas ništa ne može jamčiti – govori naša sugovornica sociologinja.
Budući da se posebno bavi prorazne blematikom mladih, zanimalo nas je što ako se i na jesen nastava u školama bude morala provoditi online. Kako bi se to moglo odraziti na učeničku populaciju, na njihov razvoj, socijalizaciju? A kod tinejdžera i mladih osoba na zaljubljivanje, pronalaženje novih prijatelja?
– Sasvim sigurno bio bi to negativan utjecaj i ostavio bi neka negativna sjećanja. Jer ako se to dogodi, djeca se neće dobro osjećati, pogotovo prvašići. Zamislite koje je to uzbuđenje oko polaska u školu, a moglo bi im se dogoditi da u prvi razred krenu – kod kuće. To ne bi bilo dobro. No, djeca su ne samo osjetljiva već i otporna pa ne vjerujem da bi eventualni nastavak proljetnih mjera i na jesen mogao na njih ostaviti takve posljedice da bi cijela jedna generacija zbog toga mogla otići u propast. Neće se to dogoditi, ali nije to ni neko iskustvo koje će ih baš obogatiti. Ili možda jest pa da se onda više raduju kada se napokon opet budu mogli normalno družiti. Kod tinejdžera problem bi mogao biti kako uspostaviti nove, možda i prve veze, prijateljstva, jer zamislite – dođete u neki klub, solo ste, hoćete nekoga upoznati, a svi imaju ‘brnjicu’ na licu. Kako ćete ikoga vidjeti? Nećemo valjda reći da mladi kada bace prvi pogled odmah vide dubinu nečije duše pa se odmah oduševe. Oni naprosto tada vide samo facu i zainteresiraju se. Znači, pronalaženje prvih ili novih partnera može biti otežano – detektirala je Ilišin moguće probleme.
Za kraj naše sugovornike upitasmo može li ovo što sad živimo, ostavši bez mnogih navika i privilegija, utjecati da spoznamo kako se ništa više – pa ni nekadašnji običan odlazak u kino, ili druženje s obitelji i prijateljima, ili vožnja autobusom i tramvajem, a da svima oko sebe možete vidjeti lice – ne smije podrazumijevati? I može li nas to navesti da postanemo skromniji i svjesniji vrijednosti onoga što smo prije smatrali običnim, normalnim, spomena nevrijednim?
Vraćanje kontrole
– Ne vjerujem. Ovo ne bi moglo biti katarzično. Ali ima nešto drugo, ovo pokazuje da se, unatoč napadnom glorificiranju tog virtualnog svijeta, ipak pokazalo da su stvarni život i stvarni svijet važniji. Jedino što sad sociološki prepoznajem jest da se pomalo s pijedestala skida taj virtualni svijet i njegova dominacija s kojom se tako lako mirimo. Da tome nije tako, onda sad ne bi bilo toliko kukanja što nema fizičkog kontakta, što se ne može ovo ili ono. Sad se pokazalo da taj virtualni svijet nije niti može biti nadomjestak. Jako je važno da to shvatimo zbog svih tih implikacija, i u privatnim odnosima i u radu. Zapravo, onaj obični, mali, stvarni, svakodnevni život ima svoju cijenu i vrijednost. Odnosno, ne može biti supstituiran. Ovo što nas je zateklo stvari smješta na pravo mjesto i pokazuje da se lako povedemo za trendovima i ne razmišljamo da je, na kraju krajeva, ljudski život takav kakav jest ipak žilaviji nego što se misli, da su socijalne potrebe dublje nego što se dalo na prvu pomisliti kada se gleda širenje tehnologija. Zapitamo li se – može li to biti nadomjestak za nešto drugo – onda se shvaća da može jednim dijelom, ali samo jednim dijelom – razborito će Vlasta Ilišin.
Psihologinja Kamenov smatra pak da većina ljudi sve više shvaća da se ništa ne smije podrazumijevati i da sve što uzimamo zdravo za gotovo može u trenu nestati, no da bismo mogli živjeti s takvom spoznajom i iskoristiti je u pozitivnom smislu, potrebno je vratiti osobni doživljaj kontrole nad svojim životom.
1
