FS#11 Refleksija - Prijava
Postano: 14 dec 2021, 16:21
Dakle, Lejla, dvostruka braniteljica titule, je zadala novu temu. 
Njenim riječima;
Off topic, negdje sam pročitao da je eho akustična refleksija.
Napomena; Čitao sam na onoj drugoj temi da se neki ustručavaju da učestvuju jer njihove fotografije nisu dobile glasove (ili dovoljan broj glasova). Ako vam išta znači, meni su sve fotografije isto drage i kroz svaku vidim mali dio vas. Zato vas molim da se ne ustručavate. Meni je glasanje najmanje važan dio čitave ove društvene igre. Naravno, razumijem i one koji ne osjećaju tako. 
Na svakoj temi, pa i na ovoj, ima različitih načina učestvovanja. Evo, recimo, ja ću učestvovati malim pametovanjem.
Prvo, po mom starom dobrom običaju
, izabrao sam soundtrack i za ovo takmičenje. Jedna od mojih omiljenih pjesama.
All the leaves are brown
And the sky is gray
I've been for a walk
On a winter's day
I'd be safe and warm
If I was in L.A.
California dreamin'
On such a winter's day
Mnogima nije jasno zašto ova pjesma ima neki, kako to Englezi zovu, "haunting" osjećaj. Na prvu, sasvim obična pjesma, u kojoj se opisuje čežnja za toplim krajem (California) usred njujorške zime.
Kada se stihovi malo podrobnije pročitaju, ipak tu ima dovoljno stvari da čovjek preispita dublje motive a pogotovo tužni cinizam, autora pjesme. Da opet vratim na našu temu, čini se da autor reflektira na neke stvari iz svoje prošlosti. To je takozvana literarna refleksija, ili ja samo umišljam.
Pjesma je postala omiljena pjesma američkih vojnika u Vijetnamu koji su se željeli vratiti kući, a i čitavog hippie pokreta koji je kolektivno čeznuo da bude "negdje drugdje".
No, da se vratimo na refleksiju koja nas zanima. Naučno govoreći, sjenke nisu refleksija (već su odsustvo svjetla), ali to možemo raspraviti u daljnjim komentarima.
Vaše dosad neobjavljene slike možete poslati meni u pp do 07. januara 2022.
Molim da ne zaboravite dati ime vašoj fotografiji. 
Hvala unaprijed svima na učestvovanju.
Njenim riječima;
Tema se čini izrazito inspirativna, i nema nijedan razlog zašto svaki insan na dunjaluku ne bi učestvovao.neka ovaj put to bude... Refleksija...
.....u vodi, staklu, ledu, ogledalu, oku, šoljici kafe...mogućnosti su brojne.
Off topic, negdje sam pročitao da je eho akustična refleksija.
Napomena; Čitao sam na onoj drugoj temi da se neki ustručavaju da učestvuju jer njihove fotografije nisu dobile glasove (ili dovoljan broj glasova). Ako vam išta znači, meni su sve fotografije isto drage i kroz svaku vidim mali dio vas. Zato vas molim da se ne ustručavate.
Meni je glasanje najmanje važan dio čitave ove društvene igre. Naravno, razumijem i one koji ne osjećaju tako. Na svakoj temi, pa i na ovoj, ima različitih načina učestvovanja. Evo, recimo, ja ću učestvovati malim pametovanjem.
Prvo, po mom starom dobrom običaju
, izabrao sam soundtrack i za ovo takmičenje. Jedna od mojih omiljenih pjesama. All the leaves are brown
And the sky is gray
I've been for a walk
On a winter's day
I'd be safe and warm
If I was in L.A.
California dreamin'
On such a winter's day
Mnogima nije jasno zašto ova pjesma ima neki, kako to Englezi zovu, "haunting" osjećaj. Na prvu, sasvim obična pjesma, u kojoj se opisuje čežnja za toplim krajem (California) usred njujorške zime.
Kada se stihovi malo podrobnije pročitaju, ipak tu ima dovoljno stvari da čovjek preispita dublje motive a pogotovo tužni cinizam, autora pjesme. Da opet vratim na našu temu, čini se da autor reflektira na neke stvari iz svoje prošlosti. To je takozvana literarna refleksija, ili ja samo umišljam.
Pjesma je postala omiljena pjesma američkih vojnika u Vijetnamu koji su se željeli vratiti kući, a i čitavog hippie pokreta koji je kolektivno čeznuo da bude "negdje drugdje".
No, da se vratimo na refleksiju koja nas zanima.
Naučno govoreći, sjenke nisu refleksija (već su odsustvo svjetla), ali to možemo raspraviti u daljnjim komentarima. Vaše dosad neobjavljene slike možete poslati meni u pp do 07. januara 2022.
Molim da ne zaboravite dati ime vašoj fotografiji. Hvala unaprijed svima na učestvovanju.
pa eto šta ostali kažu, tako ćemo...
