Ja imam dualan odnos prema poslu, i sad se pitam ima li to veze sa društvom u kojoj živim. Naprimjer, drastične su razlike između mene i mojih roditelja što se tiče odnosa prema poslu. Oni su uvijek radili ono što vole i za šta su se školovali. I dole kod nas, i ovdje u Kanadi.
Ja sam ovdje počeo raditi veoma rano, ne zato što sam morao ili što sam radoholičar, nego zato što mi je bilo zanimljivo i jer su tako radili i moji vršnjaci. Kad se bolje sjetim, niko od nas nije morao da radi tako rano. Niko nije morao šamarati hamburgere u McDonaldsu. Eto, to mi je bio prvi posao.

To bih možda uslovno mogao i nazvati pozitivni peer pressure. Moj se tata ibretio što ja radim u tako mladim godinama. Mama je pustila da sam biram, bez puno komentara.
Otkad sam ušao u zrelost, stvari su ovakve. Sa jedne strane, uvijek žestoko grizem, što rekao Medo. Zbog sebe, ne zbog drugih. Sa druge strane, nemam nikakvih problema ostaviti posao jer sam našao drugi. Tako da to moje "griženje" najčešće i nema nekog racionalnog objašnjenja. Ne grizem da bih napredovao na poslu, jer nisam fanatično odan nijednom poslodavcu. Iz različitih razloga sam ostavljao poslove. Naravno da su pare bile motivacija, ali bilo je i dosade, zamorenost istim ljudima, zamorenost zbog office politics, ili good old fashioned bullshit.
