Melanholija

[Duh]

Temu vidim kao ozbiljnu i ne ocekujem previse komentara. Tako da cu, izgleda, morati sve odraditi po obicaju sam.
Covjek sjedi, tuguje, gubi volju za zivotnim radostima, a okolina uzdise:
-Ah, kakva romanticna dusa!
Jos mu samo nedostaje violina u pozadini i neko da napise sonet o njegovoj nesanici.
Ako se nasmije, obican je covjek. Ako pati, odjednom je dubok, osjecajan i poseban.
Kakva velicanstvena estetizacija tudje nesrece!
I onda nastaje jos jedna opasnost. Ako covjeka dovoljno dugo uvjeravamo da je njegova melanholija dokaz dubine, posebnosti i osjecajnosti, moze poceti vjerovati da bi bez nje izgubio dio vlastitog identiteta.
Ne tvrdim da je svaka melanholija bolest. Ali ne razumijem potrebu da se patnja pretvara u vrlinu.
Jer nije svaka tuzna dusa romanticna. Neke su jednostavno tuzne.
A najveca ironija? Dok se covjek bori da izadje iz vlastitog mraka, okolina mu cestita na prekrasnoj atmosferi.
Jos samo fali da neko upali svjetlo i pokvari mu romantiku.

[Pekmeza]

Prvo da se razumijemo, ne mozes ti odglumiti orgazam

What ? Jesi li stvarno glumio

Ti mos odglumiti hanija, a ja ne mogu orgazam?
jednostavno je.
Nije tema za objasnjavanje.

Kakvu haljinu imam za tebe, crnu, usku, minić

[Duh]

Ti mos odglumiti hanija, a ja ne mogu orgazam?
jednostavno je.
Nije tema za objasnjavanje.

Kakvu haljinu imam za tebe, crnu, usku, minić

ja ovdje pokusavam objasniti duboke psiholoske mehanizme ljudske patnje, a ti mi nudis crnu mini haljinu.
i onda se ljudi pitaju zasto ozbiljne psiholoske rasprave propadaju, a i ja se pitam.
doduse, ako je haljina dovoljno kratka, spreman sam preispitati vlastite filozofske principe.
nisam melanholicar, ali volim poeziju.
meni je ljubav vatromet:
Ne nekakva mirna, sterilna rasvjeta koja garantuje sigurnost i ravnomjerno osvjetljenje. Vatromet! Eksplozija boja, svjetlosti, buke i ludila.
Pa ako me spici raketa, ako mi petarda zaglusi usi, ako me ljubav raznese tako da nekoliko dana ne znam gdje mi je glava, a osjetim klecanje koljena cak i u laktovima, otresem gelere, sastavim se koliko mogu i cekam da ponovo cujem neki njezni glas.

I tu dolazimo do necega sto mi je kod melanholije posebno cudno.
Zasto bismo prolaznosti pripisivali iskljucivo tragicno znacenje?
Zar poljubac vrijedi manje zato sto je zavrsio? Zar je ljubav bila lazna zato sto vise ne postoji? Zar je sreca nekakva prevara ako nije dozivotno zagarantovana?

Ako jeste, onda je i zivot prevara. Jer ni on ne traje vjecno.
Mozda je upravo u tome razlika izmedju mene i melanholicara.

Kad se sjetim ploca i kaseta, prevrcem ocima...
Sad mi svira na sve strane i prilicno je kvalitetan ton. Mogu narediti Alexi da nesto pusti o Sanji ili tebi...Ili sto me podsjeca malo na vas!
Dok se sjecaju fackanja po stojadinima i golfovima jedinicama, meni je sasvim ok pruziti ruku pod suknju u nekom mercedesu.
Pitam se sta im fali iz tog stojadina ili golfa? Dizalica?
Ako su uspomene zivot, onda je zivot obicno trajanje!

Nije mi simpaticno da neko njeguje kao kucne ljubimce svoje mane, bolesti, dusevne poremecaje ili jednostavno nesto negativno...

Kazu da je za Jesenjinom jedna htjela u grob skociti, dok se sa njim oprastala kroz uzasne jecaje i rijeci: „Zbogom, moja bajko!“
Mislim se, da je htjela, skocila bi... onako, laste...

Naravno da moze neko uletjeti sa: To su dobri ljudi, dusa im je med, a ja sam grub i odvratan...
Ali opet treba razmisliti i priupitati ih jesu li dobri ljudi budale? Bar prema sebi.
Jer tesko je postivati tudje zivote ako ne postujes svoj!
Ili mozda lakse?

[Duh]

ukratko:
svako ima nekog koga nema...
aja
ponovo...
svako ima nekog koga ima...
za koga treba i vrijedi biti: u najboljem izdanju!
ako se ne moze zbog licne udobnosti i veselja...

[medvjed23]

Uzroci su različiti. Desilo se nešto što nije trebalo. Nije se desilo nešto što je trebalo. Ništa nije trebalo i ništa se nije desilo, al opet, melanholija je tu, bez nekog vidljivog razloga.

Al kad je već tu, šta napraviti sa njom?

Može se ići u dva pravca.

Prvo, može se dan otpisati. Povučeš se daleko od svega, navučeš paravane, pustiš neku muziku, da te dotuče - i potoneš. A sutra, sutra je novi dan, nova šansa, sutra će biti bolje. Ako ne sutra, onda prekosutra. Ako ne prekosutra, onda pravac prihologu ili psihijatru.

Drugo, možeš se probati pokrenuti. Otići negdje, s nekim. Popričati, popiti piće. Film, predstava, koncert - ne suviše mračne muzike. Ili: raditi, raditi, raditi... Zadubiti se u poslovne ili privatne obaveze i tako danu dati smisao. Pokrenuti se, to počesto pomaže. Kad jednom kreneš, kad se posvetiš nečemu, nekom društvu, nekoj obavezi, dan zna postati znatno bolji. Prelomna tačka je ona startna. Jako teško je, na granici nemogućeg, natjerati sebe na pokret... Al kad to uspiješ, stvari, obično, idu u dobrom smjeru...

Ja sad odoh raditi. Ćao, ćao

[Pekmeza]

Sve mi je ovo previse duboko. Melanhonija za mene je dobar ispunjen dan pun smijeha dobre muzike dobre hrane i uspjesne veceri Sta imamo tu filozofirati.

I da, crnu haljinu sam kupila jer je izuzetno dobro mi stajala iako sam znala da je nikada necu nikada obuci nije bilo prilike ali i dalje je cuvam jer mi se svidja. Pitanje je samo moze li mi

[medvjed23]

Melanhonija za mene je dobar ispunjen dan pun smijeha dobre muzike dobre hrane i uspjesne veceri

Ovo je, moram to reći, izuzetno zanimljiva definicija melanholije.

[Duh]

Zena cuva uspomenu na priliku koja se nikada nije dogodila, u haljini koju nikada nije nosila, za tijelo koje mozda vise nema.
U biti cijeli post je bio upucen njoj, a izgleda da je procitala naslov ...ako
Uglavnom, ako vec neko pise o svojim zapazanjima, osjecajima, iskustvima...bezveze je to nazivati filozofiranjem.

[Pekmeza]

Ja sam se uvijke u situacijama kad je sve 95% bilo protiv mene, uvijek nadala onom 5% sto je ostalo, da ce se plan ipak ostvariti. Pa i onda kad sam cekala poziv za matursko vece.

Mozda je u pitanju neka bolest ili samo stanje “vjecne optimistkinje”.