Posljednjih godina psiholozi sve češće spominju emocionalnu inteligenciju. Naime, uočeno je da popularni kvocijent inteligencije IQ, ili akademska inteligencija, nije mjerilo inteligentnog ponašanja niti snalaženja u svakodnevnim životnim situacijama. Ljudi unatoč visokom IQ-u nerijetko doživljavaju neuspjeh na radnom mjestu, u društvenim kontaktima, održavanju zrelih i stabilnih veza, ili u suočavanju s poteškoćama i krizama.
Istraživanja su pokazala da IQ čini tek 20% faktora koji određuju životni uspjeh, dok preostalih 80% spada u tzv. područje emocija. Slikovito rečeno, čovjek koristi dvije vrste uma: racionalni i emocionalni. Racionalni razmišlja, analizira, zaključuje na temelju objektivnih dokaza, logičan je i prizemljen. Emocionalni je brz, impulzivan, intuitivan, pokreće na akciju prije nego što smo stigli razmisliti. Ponekad daje iskrivljenu sliku stvarnosti vođen selektivnim pamćenjem, ponekad je izvor samoopravdavanja i racionalizacija. Međutim, dobro vođen emocionalni um daje energiju za velika djela, ona za koja nam racionalni govori da se “ne isplate”. Zato možemo reći da u njemu stoluju najljepše ljudske vrline: požrtvovnost, nesebičnost, plemenitost, velikodušnost. Inteligentno ponašanje ovisi o usklađenosti ova dva uma. U svakodnevnim situacijama između njih postoji ravnoteža, no nepredvidive životne okolnosti u prvi plan izbacuju emocionalni um.
Što je emocionalna inteligencija?
Do osamdesetih godina prošlog stoljeća inteligencija se izjednačavala s kapacitetom našeg racionalnog uma koji je genetski zadan i na koji tijekom života, osobito nakon perioda sazrijevanja, ne možemo puno utjecati. U skladu s tim konstruirani su testovi za mjerenje inteligencije koji zahtijevaju brzo snalaženje i uviđanje odnosa među apstraktnim elementima zadataka testa. Uspješnost u ovakvim testovima od ispitanika zahtijeva “hladnu glavu”, smireno i koncentrirano rješavanje, a emocije se kao ometajući faktor nastoje isključiti.
Naravno, život rijetko donosi ovakve sterilne situacije i mogućnost da emocionalno neuznemireni rješavamo probleme, pa je ovako izmjerena inteligencija slab pokazatelj uspjeha u životu. Ipak, potpuno neopravdano IQ je postao jedan od bitnih kriterija selekcije za različita zanimanja ili upis u određene škole.
Američki psiholozi John Mayer i Peter Salovey postavili su osamdesetih godina prošlog stoljeća teoriju emocionalne inteligencije, naglašavajući da na inteligentno snalaženje u raznolikim životnim situacijama više utjecaja imaju osobine koje svoj izvor imaju u emocijama, nego hladno i objektivno obrađivanje podataka. Kada emocije prevladaju, “akademska” inteligencija može biti posve beznačajna, pa inteligentno ponašanje u najvećoj mjeri ovisi o tome koliko dobro upravljamo svojim emocionalnim umom.
Osobine emocionalne inteligencije psiholozi su grupirali u pet glavnih područja: svijest o sebi, samokontrola, samomotivacija, empatija i snalaženje u društvenim kontaktima. Sve one manifestiraju se kroz dva tipa odnosa koje čovjek razvija tijekom života: odnos prema sebi i odnos prema drugima.
Odnos prema sebi
Temeljna sposobnost emocionalne inteligencije, iz koje proizlaze sve ostale, jest svijest o sebi. Riječ je o sposobnosti čovjeka da nepristrano, emocionalno neangažirano promatra i prosuđuje sam sebe, osvještavajući svoj unutarnji svijet i vanjsko ponašanje. Koliko smo to u stanju, toliko sami sebe poznajemo i razumijemo. Razvijena svijest o sebi daje nam autentičnost, stabilnost i sigurnost da se prihvatimo takvi kakvi jesmo, ali potiče i na konstruktivnu promjenu kada uočimo vlastite nedostatke.
Iz svijesti o sebi proizlazi samokontrola ili upravljanje vlastitim osjećajima. Poznato je da je temperament biološki zadan, no to ne znači da ne možemo svjesno djelovati na svoje doživljaje i reakcije. Lat. temperantia znači umjerenost i vlast nad sobom pa nas već samo značenje ove riječi upućuje na to što trebamo činiti sa svojim emocijama. Od sirove energije treba stvoriti korisno sredstvo za izražavanje ljudske prirode.
Upravljanje emocijama ne znači njihovo nasilno gušenje i potiskivanje, nego odgoj samih sebe u načinu doživljavanja i reagiranja. Nagonske, impulzivne reakcije koje su posljedica nekontrolirane provale emocija izazivaju nepredvidljive posljedice, najčešće suprotne onome što smo željeli postići pa ih zato ne možemo smatrati inteligentnim ponašanjem. Inteligentno ponašanje zahtijeva primjerene emocije koje odgovaraju situaciji u kojoj se nalazimo.
I na kraju, o sposobnosti upravljanja vlastitim emocijama ovisi koliko ćemo biti u stanju motivirati sami sebe za ostvarenje nekog cilja. U korijenu samomotivacije leži kontrola negativnih emocija i mobiliziranje pozitivnih. Neraspoloženje, tjeskoba, strah od neuspjeha mogu biti toliko jaki da ometaju koncentraciju i guše mentalne sposobnosti. Nasuprot tome, pozitivne misli, optimizam, samopouzdanje, nada i vjera u uspjeh omogućuju bolje korištenje postojećih intelektualnih potencijala. O snazi pozitivnih emocija ovisi s koliko ćemo energije i ustrajnosti svladavati teškoće u ostvarenju nekog cilja pa samim tim i uspjeh u onome što činimo.
Vrhunski izraz sposobnosti motiviranja samoga sebe je stanje zanosa u kojem je čovjek potpuno posvećen onome što čini, zaboravljajući na sebe i životnu svakodnevicu, motiviran čistim zadovoljstvom koje mu pruža aktivnost koju obavlja. Rad izaziva ugodu, obavlja se s lakoćom i najvećom učinkovitošću. Stanje zanosa odlikuje visok stupanj koncentracije koja se razlikuje od uobičajene svjesne usmjerenosti pažnje postignute naporom volje. Ova koncentracija je opuštena i neometana emocionalnim uzbuđenjima. Kao da se svijest nalazi izvan vremena i prostora, u nekim višim dimenzijama gdje ne vladaju zakonitosti ovog svijeta. Zanimljiv je paradoks koji se pokazao mjerenjem kortikalne aktivnosti mozga. Očekivalo bi se da je u stanju zanosa aktivnost mozga pojačana, no pokazalo se da se i najzahtjevniji zadaci obavljaju uz minimalni utrošak mentalne energije.
Odnos prema drugima
Prema teoriji emocionalne inteligencije, dvije ključne osobine koje izgrađuju kvalitetne odnose s drugim ljudima su empatija i društvene sposobnosti.
Empatija je sposobnost prepoznavanja i razumijevanja osjećaja drugih ljudi. Temelji se na svijesti o sebi, jer onaj koji ne razumije sebe i svoje osjećaje, ne može razumjeti ni osjećaje drugih. S obzirom da je “rječnik” kojim se emocije izražavaju neverbalan, empatija je povezana sa sposobnošću čitanja neverbalnih znakova komunikacije: gesta, mimike, tona govora i sl. U empatiji je izvor suosjećanja, uvažavanja tuđih potreba, altruizma i općenito humanog odnosa prema drugim ljudima. Također, empatija je osnova moralnog prosuđivanja i djelovanja, osjećaja za pravdu i poštivanje društvenih normi. Istraživanja su pokazala da sociopati, zlostavljači i ljudi kriminalnog ponašanja koji ne poštuju moralne ni zakonske norme, ne registriraju osjećaje drugih ljudi.
O društvenim sposobnostima ovisi koliko ćemo se dobro snalaziti u ophođenju s drugim ljudima. Upravo je nesnalaženje u kontaktima čest uzrok neuspjeha koji ljudi, usprkos svojih intelektualnih ili moralnih karakteristika, doživljavaju u međuljudskim odnosima. U svakom kontaktu razmjenjuju se emocionalni signali koji djeluju više od izgovorenih riječi. Zbog tih signala netko je šarmantan, popularan, prihvaćen u društvu, a netko antipatičan i odbačen. Emocionalna inteligencija podrazumijeva dobru kontrolu razmjene ovih signala, nadzor nad onim što primamo od drugih, ali isto tako i što mi šaljemo u okolinu. I ovdje je preduvjet razvijena svijest o sebi. U suprotnom, pretjerana želja za prihvaćenošću stvara društvene kameleone koji osluškuju emocije i mišljenje okoline kako bi se prilagodili.
Koncept emocionalne inteligencije daje puno dublji i kompleksniji pogled na inteligentno ponašanje čovjeka. To više nije hladno, racionalno rješavanje problema i snalaženje u novim situacijama, već izražavanje humane prirode u svim njenim aspektima, od nagonskog do vrjednosnog i moralnog. Inteligentan čovjek je onaj koji dobro poznaje sam sebe i vlada samim sobom. Ne prepušta se vlastitim nagonima i ispraznoj želji za užitkom jer zna odgoditi neposredno zadovoljenje potreba u ime nekog udaljenijeg i vrednijeg cilja. On posjeduje unutarnju snagu da ustrajno stremi ka postavljenim ciljevima, ne bojeći se napora ni poteškoća, ne opterećujući se mogućnošću neuspjeha. Njegovi ciljevi nisu i ne mogu biti egoistični, motivirani isključivo vlastitim probitkom jer on osjeća druge ljude i uočava njihove potrebe. Zato može žrtvovati vlastite i djelovati nesebično, plemenito i velikodušno. Ukoliko posjeduje i poželjne društvene sposobnosti, tada je prihvaćen i omiljen, što mu daje mogućnost da utječe i mijenja svijet oko sebe. I na kraju, uz razvijenu emocionalnu inteligenciju do punog izražaja mogu doći i postojeće intelektualne sposobnosti.
Tradicionalna učenja i emocionalna inteligencija
Zanimljivo je da su slična stajališta o inteligenciji odavno prisutna u tradicionalnim učenjima o čovjeku. Naravno, ovu sličnost bitno ograničava različito polazište o tome što je čovjek. Dok tradicija promatra čovjeka kao biće koje ima svoju prolaznu, ali i neprolaznu, duhovnu prirodu, suvremena znanost usmjerena je samo na prolazno postojanje, ono koje je vidljivo i mjerljivo. No, iako znanost zanemaruje duhovno porijeklo čovjeka, čini se da se bar u nekim svojim zaključcima približava tradicionalnim učenjima. Kontrola nagonske, animalne prirode, moralno ponašanje, osjećaj zajedništva i odgovornosti za druge ljude, o čemu govori teorija emocionalne inteligencije, temeljni su zahtjevi koje religijska i filozofska učenja svih drevnih kultura i civilizacija postavljaju pred čovjeka kao preduvjet njegovog duhovnog razvoja. Još jednom se pokazuje da tradicija sadrži mudrost koju naša civilizacija ponovo mukotrpno otkriva.
Promatrajući čovjeka prvenstveno kao duhovno biće, koje kroz materijalno postojanje prolazi put evolucije razvijajući svoju humanu prirodu, prema tradicionalnim učenjima inteligentnim se smatra ono ponašanje koje tom razvoju pomaže. Tako npr. istočnjačka učenja govore o dvije vrste uma. Prvi je kama manas, niži um, ili um želja, čiji je zadatak osigurati uspješno funkcioniranje čovjeka u prolaznoj stvarnosti. Drugi, viši um je manas ili čista inteligencija koji kanalizira impulse besmrtne prirode čovjeka, njegovog istinskog Ega.
U čovjeku se svakodnevno susreću impulsi oba uma. Prvi ga potiče na brigu o sebi i zadovoljavanje potreba i želja koje rađa život u materijalnoj stvarnosti, drugi ga podsjeća na njegovo duhovno porijeklo, dajući mu poticaj za nadilaženje prolaznih potreba u ime nekog višeg i vrjednijeg cilja. Inteligencija se manifestira u svakodnevnim životnim situacijama u inteligentnom odabiru onog djelovanja koje je pod impulsom višeg uma. Drugim riječima, egoizam, prepuštanje strastima i nagonima, neosjetljivost za druge ljude, materijalistički sustav vrijednosti smatra se, s aspekta evolucije čovjeka, suprotnim istinskoj prirodi čovjeka, neinteligentnim ponašanjem i, u konačnici, glupo i uzaludno proživljenim životom.
Je li naša civilizacija emocionalno inteligentna?
Najvažnije je napomenuti da se emocionalna inteligencija uči. Od djetinjstva se učimo samokontroli, izražavanju emocija, raspoznavanju neverbalnih znakova komunikacije, uvažavanju tuđih potreba i svemu ostalom što predstavlja emocionalno inteligentno doživljavanje i ponašanje. U djetinjstvu dobivamo temelje, a dalje slijedi nadogradnja pod utjecajem okoline i društva u kojem živimo. Zato je opravdano zapitati se koliko naša civilizacija sa svojim pravilima i proklamiranim vrijednostima razvija u ljudima emocionalnu inteligenciju? Odgovor je vidljiv u svakodnevnom ponašanju i reakcijama ljudi, ciljevima kojima teže i vrijednostima koje cijene.
Razvijena svijest o sebi, što je temelj emocionalne inteligencije, podrazumijeva psihički zrelu, stabilnu i autentičnu osobnost. No, statistički podaci govore da je u današnjem svijetu sve više psihički labilnih osoba koje se ne znaju suočiti sa zahtjevima vremena u kojem žive. Sve je više depresije, dosade, strahova, raznoraznih ovisnosti, subjektivnog osjećaja nezadovoljstva. Kontrola nagona i prikladno izražavanje emocija više “nisu u modi”. Štoviše, onaj koji svoju intimu iznosi javno, postaje zanimljiv i popularan, a nepristojnost i vulgarnost proglašavaju se spontanošću i originalnošću. Mobiliziranje pozitivnih emocija i ustrajan rad sve je teže ostvariti u svijetu koji boluje od nedostatka istinski vrijednih ciljeva. Kultura koja potiče “imati”, a ne “biti” postavlja hedonističke ciljeve ostvarive sa što manje napora, što manje razmišljanja, što manje suočavanja sa sobom.
Koliko je emocionalna inteligencija prisutna u međuljudskim odnosima, koliko smo suosjećajni, altruistični, plemeniti, nesebični? Sve više razvoda brakova i raspada obitelji, zlostavljanja, socijalne nepravde, nasilja izazvanog drugačijom bojom kože ili religijom najbolji je pokazatelj sposobnosti današnjeg čovjeka da osjeća i razumije drugog. Možda jedino u društvenoj komunikaciji i vještini ophođenja naša civilizacija pokazuje napredak, no i to je više posljedica sofističkog nastojanja da druge uvjerimo u vlastitu istinu, nego emocionalne inteligencije.
Budućnost ovog svijeta su mlade generacije koje bi od odraslih trebale učiti emocionalno inteligentno ponašanje. S obzirom da se odrasli ne ponašaju emocionalno inteligentno, nemaju čemu naučiti svoju djecu. Djeca nam to svakodnevno pokazuju kroz sve prisutniju međusobnu psihičku i fizičku okrutnost, ignoriranje i nepoštivanje autoriteta, sve ranije konzumiranje droga, opsjednutost kompjutorskim igricama koje su zamijenile druženja i prijateljstva, odgajajući generaciju otuđenih i samodostatnih ljudi. Na zapadu se u nekim školama uvode programi za emocionalno opismenjavanje djece, no problem je puno dublji da bi se mogao riješiti ovakvim, za sada, sporadičnim nastojanjima.
I ovdje tradicionalna učenja dobivaju svoju potvrdu. Činjenica je da nam sva tehnološka dostignuća ove civilizacije, lagodniji i materijalno sigurniji život nisu donijeli sreću ni unutarnje zadovoljstvo. Usmjerenost na prolazno i materijalno, udaljili su čovjeka od njegove istinske prirode uzrokujući neinteligentno življenje, toliko neinteligentno da pohlepom, egoizmom, konzumerizmom ugrožavamo već i sam planet na kojem živimo pa i vlastiti fizički opstanak.
Možda je najopasnija posljedica ovako globalno neinteligentnog ponašanja osjećaj bespomoćnosti današnjeg čovjeka pred sve očitijom krizom suvremene civilizacije. Čini nam se da ništa ne možemo promijeniti i pasivno prihvaćamo pravila igre. No, svijet nije amorfna masa, čine ga ljudi, pojedinci, svatko od nas i zato svatko treba preuzeti teret odgovornost. Jedna od odlika emocionalne inteligencije jest aktivan pristup i suočavanje s problemima, uvjerenje da smo sposobni djelovati, te ustrajnost unatoč teškoćama. Ako želimo bolji i humaniji svijet, najjednostavnije i najinteligentnije je da ga sami počnemo takvim činiti, prije svega tako da sebe činimo boljim i humanijim ljudima. Jer koliko god ovaj svijet utjecao na nas, ipak sve ovisi samo o našoj slobodnoj volji da činimo ono što je ispravno.
" U knjizi Emocionalna inteligencija autor Daniel Goleman kao primjer emocionalno inteligentnog ponašanja navodi simpatičnu priču iz života koju mu je ispričao njegov prijatelj Terry.
Terry je boravio u Japanu proučavajući borilačku vještinu aikido. Jednog poslijepodneva vraćao se vlakom kući, kada je u vagon ušao ratoboran, gorostasan, vrlo pijan i prljav radnik:
“Teturajući, taj je muškarac počeo terorizirati putnike: izvikujući psovke, najprije je zamahnuo prema nekoj ženi koja je u krilu držala dijete, zbog čega je ona gotovo pala na postariji par koji je potom ustao i pridružio se masovnom bijegu na drugi kraj vagona. Pijanac je još nekoliko puta bijesno zamahnuo šakama promašujući cilj, a potom je uz urlik ščepao metalni stup u sredini vagona i pokušao ga iščupati iz nosača.
U tom se trenutku Terry koji je, budući da je svakodnevno po osam sati vježbao aikido i bio u vrhunskoj formi, osjetio pozvanim umiješati kako netko ne bi ozbiljno stradao. Ali tada se prisjeti riječi svoga učitelja: “Aikido je umijeće pomirenja. Tko god je spreman na borbu prekinuo je svoju vezu sa svemirom. Pokušaš li dominirati ljudima oko sebe, već si poražen. Proučavamo načine razrješavanja sukoba, a ne njihova započinjanja”.
Terry je također prizvao u sjećanje da je još tijekom prvih predavanja obećao učitelju da nikada neće započinjati borbu i da će svoje borilačke vještine koristiti samo u obrani. Sada je konačno vidio prigodu da u stvarnome životu iskuša vještinu aikida. A ovo je nedvojbeno bila opravdana situacija. I tako je Terry, dok su ostali putnici nepomično sjedili na mjestima, ustao, polagano i promišljeno.
Ugledavši ga, pijanac je zaurlao: “Aha! Stranac! Dobro će ti doći poduka iz japanskog bontona!”, i tada se počeo spremati za napad na Terryja.
Ali upravo u trenutku kada se pijanac pripremao načiniti prvi korak, netko je iz sve snage, neobično radosnim glasom, gotovo povikao : “Hej!”
U tom poviku bilo je vedrog prizvuka zbog kojeg je izgledalo da je taj netko upravo neočekivano prepoznao dragog prijatelja. Pijanac se iznenađeno okrenuo i ugledao sićušna Japanca, otprilike sedamdesetogodišnjaka, koji je sjedio odjeven u kimono. Starac je razdragano i radosno promatrao pijanca, pozivajući ga laganim pokretom ruke i vedrim: “Dođi”.
Pijanac mu je prišao uz svadljivo: “Zašto bih, dovraga, trebao razgovarati s tobom?”. U međuvremenu, Terry se spremao za obaranje pijanca u slučaju da načini i najmanji nasilni pokret.
“Što si pio?”, upita starac, s puno radosti promatrajući pijanog radnika.
“Pio sam sake, a tebe se to nimalo ne tiče”, zaurlao je pijanac.
“O, pa to je divno, upravo čudesno”, odgovori mu starac srdačnim tonom. “Znaš, i ja volim sake. Svake večeri moja supruga (a njoj je sedamdeset i šest, znaš) i ja zagrijemo bočicu sakea, iznesemo je u vrt i ondje sjedimo na staroj drvenoj klupi…” I tako je nastavio pričati o jabuci u svome dvorištu, o svome vrtu, o večernjem uživanju u sakeu.
Dok je slušao starca, pijančevo je lice postajalo sve blaže, šake mu više nisu bile onako stisnute: “Da… i ja volim jabuke”, rekao je.
“Da”, reče starac živahnim glasom, “uvjeren sam da imaš divnu suprugu”.
“Ne”, reče radnik. “Žena mi je umrla…” Jecajući, počeo je pričati tužnu priču o tome kako je izgubio suprugu, dom, posao, o tome kako se stidi samog sebe.
Vlak se tada zaustavio na Terryjevoj postaji. U trenutku kada je izlazio, osvrnuo se i začuo starca kako poziva pijanca da mu se pridruži i potanko mu ispriča sve o sebi. Tada je ugledao i pijanca kako se ispružio na sjedalu, držeći glavu u starčevom krilu.”
Autor: Marijana Starčević Vukajlović
