Pamcenje i imaginacija

[CocoMa]

Iako nas nekoliko stoljeća dijeli od intelektualne revolucije koju je započeo Giordano Bruno, još uvijek joj se rado pridružujemo. Ona započinje povećanjem sposobnosti našeg pamćenja, drugim riječima, odnosi se na znanje o tome kako živjeti. Umjesto da prolazimo kroz život poput lista na vjetru, možemo skupljati iskustva, a da se pritom ne bojimo njegovati ih i usvajati. Iz iskustva možemo izvući ono što nam je bitno.

Znati kako živjeti znači upotrijebiti moć pamćenja, umjesto da uvijek ponavljamo iste pogreške. Time ćemo iz našeg rječnika iskorijeniti poslovicu da je čovjek jedina životinja koja se o isti kamen spotiče dva puta, ako ne i tisuću puta. Trebali bismo se spotaknuti jednom i ako postoji pamćenje – više ne ponavljati istu pogrešku. Trebamo povećati sposobnost pamćenja, ovdje i sada.

Trebali bismo povećati i sposobnost imaginacije, jer ona je oružje pomoću kojega stvaramo. Prije smo rekli: “Znati kako živjeti”, a sada ćemo reći: “Znati kako graditi”. Imaginacija se ne odnosi na obilje fantastičnih slika koje nas preplavljuju i u kojima se gubimo tražeći zaklon od života, umjesto da se suočimo s njim. Imaginacija predstavlja zrcalo, sposobnost da se uhvate slike s višeg plana te snagu da se te slike oživotvore u stvarnosti. Služimo se imaginacijom kako bismo postali umjetnici, kako bismo oblikovali sami sebe. Pomoću imaginacije možemo dohvatiti ideje s višeg plana; ona omogućava da radimo s čistim i plemenitim elementima i tako izgrađujemo plemenita ljudska bića. Jednom kad imamo ideju, sliku, arhetip, možemo ih reproducirati s autentičnošću umjetnika kojeg smo probudili u sebi.

I ne radi se samo o tome da povećamo moć pamćenja i imaginacije, također trebamo preispitati naša sjećanja duše, prihvaćajući ih kao tihu naznaku svijeta koji postoji danas, koji će nastaviti postojati i kojeg smo mi dio. U tim je sjećanjima onaj dio nas koji je dubok i koji ne prihvaća smrt. Gledajući na takav način, ono što smo obično smatrali nezanimljivim, apsurdnim ili besmislenim, odjednom zadobiva život, boju i smisao; tada znamo zašto nešto činimo.

Da zaključimo, naša revolucija sastoji se u tome da znamo kako živjeti pomoću pamćenja i kako graditi pomoću imaginacije – da bismo mogli Biti.

Također, trebali bismo se sjetiti starog učenja s Istoka koje objašnjava što je to pamćenje. Ono govori da je pamćenje svojstveno vjernosti prema samome sebi. Možemo reći da pamćenje ima onaj tko je vjeran sebi, tko se sebe sjeća i prepoznaje se, te onaj tko sebe izgrađuje.

Izvadak iz knjige Sjećanja i reminiscencije

Auor: Delia Steinberg Guzmán