Osuđujemo li druge ljude?
Postano: 29 nov 2021, 13:04
Nerijetko osuđujemo i kritikujemo druge ljude za stvari koje su rekli i učinili, smatrajući da bismo mi u njihovoj situaciji postupili bolje.
Nekada zaboravimo da se svako od nas može prisjetiti nečega što smo učinili (na što se danas ne ponosimo), no u tom trenutku smo tu odluku donijeli uslijed specifičnog spleta okolnosti i resursa koje su nam bile na raspolaganju te osjećaja što je to za nas bila u tom trenutku “prava odluka”.
Pri kritikovanju i osuđivanju drugih ljudi možemo upasti u zamku da promatramo stvari iz naše perspektive, iako ne možemo uvijek znati što je ta osoba osjećala u tom trenutku, niti kroz kakve je unutarnje “borbe” prolazila.
Možemo znati samo naše motive i razloge, ne one drugih ljudi.
Tako osuđujemo nekoga tko nam je donio “jeftin” poklon, iako možda nismo ni svjesni kako ta osoba “rasteže” kućni budžet (kao što ni drugi ljudi ne znaju kako mi rastežemo svoj).
Osuđujemo nekoga tko nas je u nekom trenutku “pogledao” na način koji nam se nije svidio ili nam odgovorio tonom koji nam se nije svidio (iako i mi sami imamo dana kada “režimo” na druge ljude i kada bismo najradije bili sami i zatvorili se u svoju “ljušturu”, no sretnemo nekoga i iz pristojnosti ga “moramo” pozdraviti ili s njim razmijeniti nekoliko rečenica).
Nerijetko zaboravimo da i drugi ljudi imaju “teške” dane i da mi možda nismo svjesni kroz kakve emotivne krize oni prolaze.
Nerijetko se i iskalimo na drage osobe zbog nevažnih sitnica, jer nismo mogli na onoga tko je zapravo kriv za naše stanje (bio to naš partner ili šef na poslu).
No, kada se drugi iskale na nas, onda to bude bolno i duboko nas povrijedi, toliko da im se ne oprašta.
U istoj situaciji, mi očekujemo da će nas druga osoba razumjeti, jer nismo bili “svoji”, imali smo stresan dan na poslu, nismo odspavali dovoljno…
Osuđujemo i pripadnike drugih kultura i stanovnike zemalja koje posjetimo, kako se oblače ili govore na “smiješan” način, jedu “odvratna” ili čudna jela, ponašaju se grubo, nekulturno, necivilizirano, kritiziramo njihove običaje i tradiciju, iako zapravo o toj zemlji ne znamo vjerojatno ni toliko koliko smo u osnovnoj školi učili iz povijesti i geografije i nismo s tim ljudima proveli dovoljno vremena, razgovarali niti se potrudili da ih bolje upoznamo.
Osuđujemo i našeg partnera koji nije rekao X, kupio nam Y, učinio Z, očekujući da će isti čitati naše misli i u svakom trenutku znati što mi to želimo čuti, dobiti na poklon ili doživjeti (jer ako nas voli, znao bi, iako mu to nikada nismo rekli, zar ne?).
Osuđujemo naše roditelje što razmišljaju drugačije od nas i nisu “moderni”, kao što su i oni za isto osuđivali naše bake i djedove kada su bili naših godina.
Upiremo prstom u ljude oko sebe i nalazimo im “mane” i “krivicu”, a pri tome zaboravljamo da ni mi sami nismo savršeni, a kada bismo znali kroz što oni prolaze u svojim glavama i domovima iza zatvorenih zidova, možda bismo im se divili kako sve to podnose.
Ikm.
Nekada zaboravimo da se svako od nas može prisjetiti nečega što smo učinili (na što se danas ne ponosimo), no u tom trenutku smo tu odluku donijeli uslijed specifičnog spleta okolnosti i resursa koje su nam bile na raspolaganju te osjećaja što je to za nas bila u tom trenutku “prava odluka”.
Pri kritikovanju i osuđivanju drugih ljudi možemo upasti u zamku da promatramo stvari iz naše perspektive, iako ne možemo uvijek znati što je ta osoba osjećala u tom trenutku, niti kroz kakve je unutarnje “borbe” prolazila.
Možemo znati samo naše motive i razloge, ne one drugih ljudi.
Tako osuđujemo nekoga tko nam je donio “jeftin” poklon, iako možda nismo ni svjesni kako ta osoba “rasteže” kućni budžet (kao što ni drugi ljudi ne znaju kako mi rastežemo svoj).
Osuđujemo nekoga tko nas je u nekom trenutku “pogledao” na način koji nam se nije svidio ili nam odgovorio tonom koji nam se nije svidio (iako i mi sami imamo dana kada “režimo” na druge ljude i kada bismo najradije bili sami i zatvorili se u svoju “ljušturu”, no sretnemo nekoga i iz pristojnosti ga “moramo” pozdraviti ili s njim razmijeniti nekoliko rečenica).
Nerijetko zaboravimo da i drugi ljudi imaju “teške” dane i da mi možda nismo svjesni kroz kakve emotivne krize oni prolaze.
Nerijetko se i iskalimo na drage osobe zbog nevažnih sitnica, jer nismo mogli na onoga tko je zapravo kriv za naše stanje (bio to naš partner ili šef na poslu).
No, kada se drugi iskale na nas, onda to bude bolno i duboko nas povrijedi, toliko da im se ne oprašta.
U istoj situaciji, mi očekujemo da će nas druga osoba razumjeti, jer nismo bili “svoji”, imali smo stresan dan na poslu, nismo odspavali dovoljno…
Osuđujemo i pripadnike drugih kultura i stanovnike zemalja koje posjetimo, kako se oblače ili govore na “smiješan” način, jedu “odvratna” ili čudna jela, ponašaju se grubo, nekulturno, necivilizirano, kritiziramo njihove običaje i tradiciju, iako zapravo o toj zemlji ne znamo vjerojatno ni toliko koliko smo u osnovnoj školi učili iz povijesti i geografije i nismo s tim ljudima proveli dovoljno vremena, razgovarali niti se potrudili da ih bolje upoznamo.
Osuđujemo i našeg partnera koji nije rekao X, kupio nam Y, učinio Z, očekujući da će isti čitati naše misli i u svakom trenutku znati što mi to želimo čuti, dobiti na poklon ili doživjeti (jer ako nas voli, znao bi, iako mu to nikada nismo rekli, zar ne?).
Osuđujemo naše roditelje što razmišljaju drugačije od nas i nisu “moderni”, kao što su i oni za isto osuđivali naše bake i djedove kada su bili naših godina.
Upiremo prstom u ljude oko sebe i nalazimo im “mane” i “krivicu”, a pri tome zaboravljamo da ni mi sami nismo savršeni, a kada bismo znali kroz što oni prolaze u svojim glavama i domovima iza zatvorenih zidova, možda bismo im se divili kako sve to podnose.
Ikm.
