BeHaR forum

Vecina ljudi ravnodusnost dozivljava kao nesto lose.

Kao hladnocu.
Kao odsustvo emocija.
Kao znak da je covjek postao kamen.

Ali da li je zaista tako?

Neko je jednom rekao:

"Suprotnost ljubavi nije mrznja. Suprotnost ljubavi je ravnodusnost."

Mrznja ipak vezuje ljude. Dok mrzis, druga osoba jos uvijek zauzima mjesto u tvojoj glavi.

Ravnodusnost je nesto drugo.

To je trenutak kada vise nemas potrebu da objasnjavas, dokazujes, uvjeravas ili cekas.

Nekad sam mislio da je ravnodusnost poraz.

Danas mi sve vise izgleda kao sloboda.

Mozda nije odsustvo emocija.

Mozda je odsustvo ocekivanja.

Mozda covjek postane ravnodusan tek kada prihvati da neke price nikada nece dobiti kraj kakav je zelio.

Zanimljivo je da ljudi cesto kazu:

-Bori se za ono sto volis.

Ali rijetko ko kaze:

-Znaj kada je vrijeme da prestanes.

Gdje je granica?

Da li je ravnodusnost kukavicluk?

Odbrambeni mehanizam?

Zrelost?

Ili mozda najvisi oblik prihvatanja?

Da li ste ikada bili istinski ravnodusni prema nekome ili necemu sto vam je nekada znacilo sve?

Kako ste znali da je to ravnodusnost, a ne samo umor?

I na kraju...

Da li ravnodusnost dozivljavate kao gubitak ili kao oslobodjenje?

Ta ravnodusnost mi se desi prema ljudima koji mi i nisu nesto znacili.
Svejedno mi postane, gdje su, sta su.

Za druge mi i nije svejedno. Mogu ja do ujutro govoriti da jeste kad mi kad tad naupadne ta osoba i zapitam se sta se desilo pa smo se otudjili.
Zapitam se kako je, kako zivi i sta radi.

Ravnodušnost nakon boli i oprosta je nagrada i znak iscjeljenja. Međutim, permanentna ravnodušnost prema svijetu već graniči sa sociopatijom.

Pa cak i nekad kad se desi nesto lose kazem -zao mi je!
Ali ja sam ravnodusan prema situaciji u svijetu.
Tako je kako je.
Ja vise ne gajim nadu da ce u BiH biti bolje. Ni na Balkanu.Ali zanimljivo je da mi to uopste ne smeta. Odem, vidim prijatelje, najedem se, napijem se, nekad dozivim nesto lijepo, vratim se i nastavim svoj zivot. Ne zaradjujem tamo, ne zavisim od politike i ne ocekujem cuda, ne donosim odluke tamo, ne ocekujem da ce se drzava promijeniti zbog mojih ocekivanja.. Mozda to nije ravnodusnost. Mozda je to prihvatanje i ne gajenje nade. Bude sta dobro-super svima, a i meni.
Nada je dobra dok te pokrece. Kad te pocne drzati na mjestu, prihvatanje postaje zdravije.
Zanima me sta se desava oko mene. Naravno.

Biti ravnodusan prema nekome, ko vam nije nikada bio neka tema...i nije tema.

Taj put ka ravnodusnosti je laksi ako imas navigaciju.

Prestati pitati: Sta bi bilo da sam...
Prestati cekati: poruku koja vjerovatno nikada nece doci.
Prestati traziti: znakove tamo gdje ih nema.
Prestati mastati: o buducnosti koja se nikada nece dogoditi.
Prestati voditi: razgovore koji postoje samo u tvojoj glavi.
Prestati objasnjavati: sebe nekome ko vise ne zeli da razumije.
Prestati dokazivati: svoju vrijednost ljudima koji su vec donijeli svoj sud.
Prestati nadati se: da ce vrijeme vratiti ono sto je vrijeme odnijelo.
Prestati hraniti: uspomene koje hrane samo bol.
Prestati ocekivati: izvinjenje koje ti nije potrebno da bi nastavio dalje.
Prestati zivjeti: u proslosti koja vise ne postoji.
Prestat sa losim navikama: Puno jesti i gristi nokte.

Svako 'ali' koci...

Dugacak je spisak ove tvoje ravnodusnosti.
Kad bi bila vako ravnodusna, ne bi imala za sta ziviti.
Vako zivim za nadu za neki osmijeh mozda odlazak u kino i sta jos.

Nego kad vec postavljas pitanja, red je da i mi tebe nesto pitamo.
Gdje ti zivis?


P.s samo ukratko, da ravnodusna sam prema ljudima koji nisu ispunili moja ocekivanja i to bi bilo to

Trenutno sam ravnodusna

Flegma

Dobar osjecaj